Broj: Kžm 7/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja, kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu prema mlt. D. K. zbog kaznenog djela iz čl. 155. st. 2. u vezi s čl. 154. st.1. toč. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi maloljetnika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Velikoj Gorici od 28. studenog 2017. broj Km-2/2015, u sjednici održanoj 5. travnja 2018.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba mlt. D. K. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici, na temelju čl. 6., 7. i 10. st. 2. toč. 11. Zakona o sudovima za mladež ("Narodne novine" broj 84/11, 143/12, 148/13, 56/15; dalje u tekstu: ZSM/11) mlt. D. K. izrečena je odgojna mjera posebne obveze da se uključi u pojedinačni ili skupni psihosocijalni tretman u savjetovalištu za mlade koja može trajati do jedne godine. Na temelju čl.  10. st. 10. ZSM/11 maloljetnik je upozoren da zbog skrivljenog neispunjenja obveze može biti upućen u disciplinski centar. Na temelju čl. 89. st. 1. ZSM/11 troškovi postupka padaju na teret državnog proračuna.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio maloljetnik po branitelju M. Š., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o sankciji, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači odnosno ukine i predmet vrati „na ponovno odlučivanje“.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Na temelju čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17; dalje u tekstu: ZKP/08) u vezi s čl. 3. ZSM/11 spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Premda je u žalbi maloljetnika naznačeno da prvostupanjsko rješenje pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka povreda nije posebno obrazložena, a ni ovaj sud, ispitivanjem pobijanog rješenja u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08, nije našao da su počinjene povrede procesnog i materijalnog zakona na štetu maloljetnika na koje kao drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Sadržajem žalbe maloljetnik osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, smatra da sud prvog stupnja dokaze „nije odmjerio na način koji je trebao“, posebno upire na nalaz i mišljenje ginekološkog vještaka i dokumentaciju Poliklinike za zaštitu djece .... o sugestibilnosti oštećenice što, po mišljenju žalitelja, govori o majčinom utjecaju na njen iskaz.

Protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je na temelju opsežno provedenog dokaznog postupka pravilno zaključio da je maloljetnik počinio terećeno kazneno djelo, koji zaključak je utemeljen na pomnoj i temeljitoj ocjeni dokazne građe što u cijelosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

Osnovano je prvostupanjski sud ocijenio vjerodostojnim terećenje oštećenice, a otklonio obranu maloljetnika kojom potpuno negira da se inkriminirani događaj zbio. Naime, pravilnom i detaljnom analizom svih provedenih dokaza s pravom sud prvog stupnja zaključuje da je iskaz oštećenice odraz stvarno proživljenog događaja koji se dogodio u blizini kuće njena oca, u društvu maloljetnika i njegovog prijatelja A. J. Oštećenica je događaj detaljno i slikovito opisala u svim bitnim segmentima kao svjedok na sudu, ali i ostalim bliskim osobama te stručnim osobama s kojima je bila u kontaktu.  Kako provedenim psihologijskim vještačenjem kod oštećenice nisu nađeni motivacijski elementi za lažno terećenje maloljetnika niti pokazatelji o postojanju uputa kako bi trebala iskazivati, a njeno je ispitivanje kao svjedoka provedeno po pravilima struke, primjereno njenoj dobi i bez utjecaja ispitivača na sadržaj iskaza s pravom se sud prvog stupnja i ovim dokazom koristio pri ocjeni kvalitete i pouzdanosti iskaza oštećenice.

Nema dvojbe da ginekološkim pregledom kod oštećenice nisu nađene ozljede na spolovilu, time da je pregled obavljen protekom više mjeseci od događaja. Premda je vještak ginekolog u nalazu i mišljenju naveo da je gotovo nemoguće penetrirati prstom u rodnicu bez ozljeda stidnice i rodnice, na što se posebno upire u žalbi, istovremeno je dopustio i mogućnost da je bol o kojoj oštećenica govori u iskazu bila moguća zbog pritiska ili diranja prstiju po stidnici. Pri tome je podrobna, razumna te stoga i ovom drugostupanjskom sudu prihvatljiva  argumentacija vještaka psihologa kako prikaz događaja po oštećenici (u vrijeme djela u dobi od sedam godina, a u vrijeme ispitivanja osam godina) govori o njenom autentičnom iskustvu, pri čemu njen navod o guranju „prsta u pipicu“ ne mora značiti da se radi o penetraciji u spolovilo kako bi to mogla shvatiti odrasla osoba.

Prema tome, kada se konfrontiraju iskazi maloljetnika i svjedoka A. J. koji posve negiraju da su sa oštećenicom bili u napuštenom objektu i činili terećene radnje, dok je oštećenica slikovito i podrobno opisala sve okolnosti pod kojima je napustila stambeni prostor i sa obojicom mladića došla do „stare kuće“,  sadržaj njihovog razgovora i poduzete radnje (diranje „pipice“ i guranje prsta u „pipicu“), o čemu je jednako govorila majci Ž. P., očuhu J. P. i ocu D. M., a dijelom i baki Z. K. (o skakanju kroz prozor stare kuće uz pomoć maloljetnika) te da ni s aspekta provedenog psihologijskog vještačenja ličnosti oštećenice nije bilo pokazatelja koji bi kompromitirali njenu sposobnost za vjerodostojno iskazivanje, nema dvojbe u istinitost njenog iskaza.

Stoga ocjena o kvaliteti i pouzdanosti personalnih dokaza te nalaza i mišljenja provedenih vještačenja, kojima je sud prvog stupnja pravilno utvrdio odlučne činjenice te izveo zaključak o dokazanosti terećenog djela, nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima maloljetnika pa nije osnovana njegova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Maloljetnik je u žalbi naznačio da rješenje pobija i zbog odluke o sankciji bez posebnog obrazloženja ove žalbene osnove.

Razmotrivši odluku o izrečenoj odgojnoj mjeri  ovaj sud nalazi da je posebna obveza uključivanja u pojedinačni ili skupni psihosocijalni tretman u savjetovalištu za mlade primjerena osobnosti maloljetnika te težini i pogibeljnosti kaznenog djela. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sve okolnosti o kojima ovisi izbor odgojne mjere, osobito uzimajući u obzir izvješće nadležnog centra za socijalnu skrb i prijedlog stručnog suradnika suda, te će se i po ocjeni ovog suda izrečenom posebnom obvezom ostvariti svrha maloljetničke sankcije iz čl. 6. st. 1. ZSM/11.

Slijedom iznesenog odlučeno je kao u izreci (čl. 482. ZKP/08 u vezi s čl. 3. ZSM/11).

Zagreb, 5. travnja 2018.