- 1 -              II Kž 482/2020-4

Broj: II Kž 482/2020-4

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić kao predsjednice vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sande Bramberger Ostoić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Ž. V. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17. i 118/18. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog Ž. V. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu od 28. listopada 2020. broj Kv I-72/2020-6 (K-22/2019) o produljenju istražnog zatvora u tijeku postupka nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 23. studenoga 2020.,

r i j e š i o   j e:

Odbija se žalba optuženog Ž. V. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Varaždinu, u tijeku postupka nakon podignute optužnice protiv optuženog Ž. V. i drugih, zbog kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., na temelju članka 131. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) produljen je istražni zatvor protiv optuženog Ž. V. iz zakonske osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. U istražni zatvor optuženiku je uračunato vrijeme oduzimanja slobode od 9. svibnja 2019. nadalje.

Žalbu protiv tog rješenja podnio je optuženi Ž. V. po braniteljici, odvjetnici A. Š., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači na način da se ukine istražni zatvor i optuženika pusti na slobodu, podredno da se istražni zatvor zamijeni blažim, zakonom predviđenim, mjerama .

Žalba nije osnovana.

Nije u pravu žalitelj niti kada tvrdi da nedostaje opća pretpostavka  za primjenu mjere istražnog zatvora, a niti kada drži da okolnost što je optuženik višestruko osuđivana osoba nedovoljna da bi se zaključilo da bi on boravkom na slobodi nastavio sa činjenjem kaznenih djela.

Suprotno žalbenim navodima optuženika, Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud, nalazi da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio sve činjenice odlučne za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora. Za svoju je odluku,  što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, iznio jasne i valjane razloge, kako one koji se odnose na postojanje osnovane sumnje, kao opće i temeljne pretpostavke za primjenu mjere istražnog zatvora, tako i one koji upućuju na postojanje konkretne i razborito predvidive bojazni od ponavljanja istog ili počinjenja istovrsnog kaznenog djela od strane optuženika. Jednako tako, prvostupanjski je sud iznio i dostatne razloge u odnosu na nemogućnost zamjene mjere istražnog zatvora nekom blažom mjerom.

Naime, postojanje osnovane sumnje da je optuženik počinio kazneno djelo za koje ga se tereti, proizlazi iz dokaza na kojima se temelji potvrđena optužnica, a koje je prvostupanjski sud pobliže i naveo u pobijanom rješenju. Pri tome niti ovaj drugostupanjski sud ne nalazi upitnim da u konkretnom slučaju postoji osnovana sumnja svakako u dostatnoj mjeri za određivanje mjere istražnog zatvora.

Nadalje, postojanje konkretne i razborito predvidive bojazni od ponavljanja kaznenih djela na strani optuženika, kao posebne pretpostavke, prvostupanjski sud pravilno temelji na činjenici da je on višestruko osuđivana osoba, i to u čak 27 navrata, uglavnom zbog istovrsnih kaznenih djela. Radi se o specijalnom povratniku, kontinuirano neusklađenog načina života,  kojega niti ranije izrečene kazne, pa i one bezuvjetne, nisu odvratile od činjenja novog kaznenog djela, i to ovog za koje je ovdje osnovano sumnjiv da ga je počinio. Kada se te okolnosti dovedu u vezu sa činjenicom da optuženik nema prihoda i imovine iz koje bi se mogao uzdržavati, onda je u pravu prvostupanjski sud kada zaključuje da na njegovoj strani postoji konkretna i razborita bojazan da će on, u slučaju ukidanja istražnog zatvora, ponoviti ista ili slična kaznena djela.

Nastavno, imajući u vidu kvalitetu i značaj svih iznesenih okolnosti, u pravu je prvostupanjski sud kada zaključuje da se svrha istražnog zatvora, u ovom trenutku, ne može ispuniti niti jednom od mjera opreza. Pri tome, bez značaja je ponovljeni navod optuženika kako se prema suoptuženoj, M. H., primjenjuju blaže mjere, s obzirom da se postojanje zakonskih uvjeta za primjenu mjere istražnog zatvora odnosno primjena blažih mjera procjenjuje u odnosu na svakog od optuženika ponaosob.

Stoga je, protivno žalbenim prigovorima, i ovaj drugostupanjski sud stava kako je nužno daljnje produljenje mjere istražnog zatvora protiv optuženog Ž. V. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. radi otklanjanja konkretne i razborito predvidive iteracijske opasnosti utvrđene na njegovoj strani, te se ta opasnost, u ovom trenutku, ne može s uspjehom otkloniti  niti jednom od blažih mjera predviđenih odredbama ZKP/08.

Nadalje, neosnovano optuženi Ž. V. ponovo tvrdi da je produljenjem istražnog zatvora protiv njega, s obzirom na do sada provedeno vrijeme u istražnom zatvoru od 9. svibnja 2019., povrijeđeno načelo razmjernosti. Naime, prilikom ocjenjivanja eventualne povrede tog načela, u skladu s odredbom članka 122. stavka 2. ZKP/08., sud vodi računa o razmjeru između težine počinjenog kaznenog djela, kazne koja se, prema podacima kojima raspolaže sud, može očekivati u postupku i potrebe određivanja i trajanja istražnog zatvora. Polazeći od iznijetog, kao i odredbe iz članka 133. ZKP/08. o najduljem trajanju istražnog zatvora, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da dosadašnjim boravkom optuženog Ž. V. u istražnom zatvoru nije povrijeđeno načelo razmjernosti.

Stoga, budući da žalbenim navodima optuženog Ž. V. nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, a niti su ostvarene povrede na koje ovaj sud, sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, to je, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 23. studenoga 2020.