REPUBLIKA HRVATSKA OPĆINSKI SUD U SPLITU

P-1344/2020

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu toga suda Anti Božinoviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj
stvari tužiteljice L. L. iz S., OIB: …, zastupana po
punomoćniku I. M., odvjetniku u S., protiv tuženika Banka
OIB: …, zastupana po punomoćniku
D. L., odvjetniku u Z., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave
zaključene dne 24. rujna 2020. god., u nazočnosti pun. tužiteljice, dne 20. studenoga 2020. god.

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužiteljici
iznos od 9.945,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos
teče od 23. 11. 2013. god. pa do isplate i koja se određuje za razdoblje do 31.07.
2015. god. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB
koja je vrijedila zadnjega dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za
pet postotnih poena, a od 01. 08. 2015. god. se određuje, za svako polugodište,
uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od
godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatih za referentno
razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužiteljici
parbeni trošak u iznosu od 6.425,00 kn sa zakonskom kamatom po stopi određenoj
uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od
godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje
koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja na dosuđeni iznos
troška teče od 20. studenoga 2020. god. do isplate.

Obrazloženje

U tužbi od 28. ožujka 2017. god. navodi se da je tužiteljica kod tuženika imala otvorenu
kreditnu partiju broj 9015325419 koju je, na vlastito traženje, otplatila u cijelosti i to prije roka
otplate (tzv. privremena otplata kredita). Kod zahtjeva za prijevremenu otplatu tužena da je
uvjetovala izdavanje brisovnog očitovanja uplatom između ostaloga i naknadom za prijevremenu
otplatu kredita i to prema izračunu same tužene koja naknada bi na dan 22. 11. 2013. god. iznosila

2 P-1344/2020

1.300,85 EUR-a (prema tečaju 7,645 kn/1 EUR), pa je uvjet za saldiranje obveze tužiteljice prema tuženiku bila upravo navedena uplata.

Prema izračunu tužene, navodi se dalje u tužbi, iznos nedospjele glavnice na dan 22. 11.

2013. god. iznosio je 130.085,27 EUR, koji iznos je uvećan za 0,68 EUR-a zateznih kamata, 504,80
EUR-a na ime nedospjele kamate i iznos od 1.300,85 EUR-a na ime naknade za prijevremenu
otplatu kredita. Od strane tužiteljice (neprijeporno) uplaćen je iznos od 131.610,74 EUR-a (u
obračunu koji je dostavljen uz tužbu označen kao iznos pretplate na dan). Prema obračunu tuženika
tužiteljica je trebala te je izvršila i daljnju uplatu u iznosu od 280,86 EUR-a, kako je to i navedeno u
obračunu "konačan iznos za uplatu kod prijevremene saldacije" od 2.147,17 kn, prema tečaju od

7.645 kn/1 EUR. Neprijeporno tužiteljica je izvršila uplatu i toga, po tuženiku preostaloga iznosa.
Prema izračunu tuženika na dan 22. 11. 2013. god. ukupni iznos zatezne kamate, nedospjeloga duga
i nedospjele kamate iznosio je 130.590,75 EUR-a, a istodobno "pretplata" (izvršena uplata
tužiteljice) je iznosila 131.610,74 EUR-a, pa je time očigledno preplaćen iznos od 1.019,99 EUR-a.
Pored navedenoga, tada je plaćen i daljnji iznos od 2.236,47 kn (od kojega iznosa je 89,30 kn na
ime troškova za izdavanje brisovnice) na ime preostaloga iznosa duga od 280,86 EUR-a. Dakle, kad
se zbroji iznos pretplate i iznos uplaćenog dobije se iznos od 1.300,85 EUR-a odnosno točno iznos
kojeg se u obračunu zahtijevali za uplatu na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita, odnosno
u kako je plaćanje izvršeno u kunama to je preplaćeni iznos uslijed nezakonite naplate tužene

1.300,85 EUR-a x 7,645 kn = 9.945,00 kn.

Ugovaranje naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita predstavlja u biti paušalni iznos
novčane kazne (ili pak paušalni iznos naknade štete) i kao takav je protivan odredbi čl. 1024. ZOO-
a, ali i direktivi EEZ-a 93/13 te Zakona o zaštiti potrošača. Već samo ugovaranje ili pak Općim
uvjetima (kreditiranja) određivanje obveze plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita kod
prijevremene otplate kredita komitenata bi bilo ništavo bilo kao ugovorna odredba ugovora o
kreditu ili pak Općih uvjeta (kreditiranja) tuženika.

Tužiteljica predlaže donijeti presudu kojom će se naložiti tuženiku isplatiti joj iznos

9.945,00 kn zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 23.

11. 2013.god. do isplate.

Tuženik je prvotno istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti Općinskoga suda u Zagrebu
zbog toga što je sjedište tuženika u Zagrebu, te predložio da se predmet ustupi Općinskom
građanskom sud u Zagrebu.

Tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu predloživši da se zahtjev tužiteljice odbije
kao neosnovan. Ističe da se tužiteljica, prije podnošenja tužbe, nije obratila tuženiku, odnosno nije
mu podnijela nikakav prigovor, na koji bi, da je podnesen, tuženik odgovorio i pojasnio tužiteljici
relevantne propise koji se odnose na ovaj slučaj.

Tuženik ne spori činjenicu da je od tužiteljice naplatio naknadu za prijevremenu otplatu
kredita u iznosu od 1.300,85 EUR-a, odnosno iznos od 9.945,00 kn u kunskoj protuvrijednosti na
dan 22. 11. 2013. god.. No, tvrdi da je pravno pogrešan stav tužiteljice da bi naknada za
prijevremenu otplatu predstavljala u biti paušalni iznos novčane kazne i da je kao takva protivna
zakonu. Naime, čl. 16. st. 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09, 112/12,
114/13), regulirana je prijevremena otplata kredita te je izričito utvrđeno da u slučaju prijevremene
otplate kredita vjerovnik ima pravo na naknadu. Dakle, ne samo da se ne radi o novčanoj kazni
nego je čak i zakonom izričito predviđena i dopuštena naplata naknada za prijevremenu otplatu
kredita. Čak, štoviše i u današnjem važećem tekstu Zakona o potrošačkom kreditiranju sadržaja je
identična odredba, a što se posebno naglašava iz razloga što je navedeno bilo predmetom ispitivanja
ustavnosti od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske, posebice nakon postupaka koje je

3 P-1344/2020

pokrenula udruga F., te je ustavni sud zaključio da ne postoje osnove za pokretanje postupka za
ocjenu ustavnosti odredaba Zakona o potrošačkom kreditiranju.

U odgovoru na tužbu nadalje se navodi da je solemnizacijom Ugovora o stambenom kreditu
(čl. 13.7.) tužiteljica potvrdila da je upoznata i da pristaje na primjenu Općih uvjeta poslovanja s
fizičkim osobama, kao ina primjenu "Naknada Banke za usluge u poslovanju s domaćim i stranim
fizičkim osobama – građanima" člancima 4.5. i 4.6. Općih uvjeta poslovanja s fizičkim osobama
utvrđeno je pravo tuženika da obračunava i naplaćuje naknade povezane s odobravanje, korištenjem
i naplatom kredita, kako su iste propisane aktima tuženika - tarifom tuženika o naknadama za
usluge u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama – građanima.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom Prijevremene otplate kredita na dan 22. 11. 2013.
god., navoda za uplatu iznosa od 2.236,47 kn od 22. 11. 2013., Općih uvjeta poslovanja tuženika,
Naknade Banke (tuženika) za usluge u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama –
građanima. Dopisa tuženika punomoćnika tužiteljice od 07. ožujka 2017. i 10. travnja 2017., dopisa
punomoćnika tužiteljice tuženiku od 02.03. 2017. s potvrdom o primitku preporučene pošiljke.

Ovaj sud je presudom od 27. veljače 2019. god. prihvatio u cijelosti tužbeni zahtjev.

Županijski sud u Osijeku je svojim rješenjem od 23. travnja 2020. god. ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet vratio na ponovni postupak.

Tužbeni zahtjev je osnovan.

Između stranaka u postupku nije prijeporno da je tužiteljica kod tuženika imala otvorenu
kreditnu partiju broj 9015325419 koju je, na vlastito traženje, otplatila u cijelosti prije roka otplate
(prijevremena otplata kredita).

Nije prijeporno nadalje da je tuženik naplatio tužiteljici naknadu za prijevremenu otplatu
kredita u iznosu od 1.300,85 EUR-a, odnosno iznos od 9.945,00 kn u kunskoj protuvrijednosti, na
dan 22. studenoga 2013. god.

Prijeporno je između stranaka je li ugovaranjem i naplatom naknade za prijevremenu otplatu
kredita tuženik povrijedio zakon na štetu tužiteljice, je li tuženiku prijevremenom otplatom kredita
nanesena šteta, u čemu se ona sastoji, povlači li ta povreda ništetnost dijela ugovorenih odredbi o
pravu na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita, te predstavlja li tako ugovorena naknada
po svom sadržaju ugovornu kaznu.

U ukinutoj presudi od 27. veljače 2019. god., prvostupanjski sud je sudio i dao obrazloženje:

"Odredbom čl. 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08,
63/08, 134/08 – dalje ZOO/05) propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka
određenoga za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, dok je st. 3. istoga članka
propisano da je u slučaju vraćanja kredita i prije roka određenoga za vraćanje korisnik kredita dužan
davatelju kredita naknaditi štetu, ako ju je davatelj kredita pretrpio. Dakle, citirane odredbe
propisuju dužnost naknade štete samo ako ju je davatelj kredita pretrpio zbog vraćanja kredita prije
dospjelosti.

Odredbom čl. 1024. st. 4. ZOO/05 propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog
roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po
ugovoru trebalo vratiti. Navedena odredba propisuje kako banka kod prijevremene otplate kredita
nema pravo uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru

4 P-1344/2020

trebalo vratiti. Radi se o kogentnoj zakonskoj odredbi, a svaka suprotna ugovorna odredba je ništetna.

Iz navedenoga slijedi zaključak da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamate (neostvarene kamate).

Da bi tuženiku, kao davatelju kredita, pripadalo pravo na naknadu štete potrebno je da
postoji uzročna veza između prijevremene otplate kredita od strane korisnika kredita i štete koja
nastane davatelju kredita. Dakle, radi se o odgovornosti za štetu prouzročenu povredom neke
obveze iz ugovora koja se sastoji u prijevremenoj otplati kredita tzv. ugovornoj odgovornosti.
Pretpostavka za primjenu pravila o ugovornoj odgovornosti za štetu je nastanak štete. Ako dužnik
povrijedi obvezu ispunjenja, a zbog toga ne nastane vjerovniku nikakva šteta, vjerovnik nema pravo
na naknadu štete.

Po stavu ovoga suda (sukladno stavu Županijskog suda u Vukovaru iz presude br. Gž-
1837/14-2 od 05. studenoga 2014.god.) pravo na prijevremenu otplatu kredita ovlaštenje je
korisnika kredita izvršenjem kojega on ne vrši protupravnu radnju, prema općim pravilima o
odgovornosti za štetu on može banci dugovati naknadu samo stvarno pretrpljene štete. U slučaju
prijevremene otplate kredita, banka prijevremeno, osim iznosa glavnice koji može dalje ulagati i
tako ostvarivati dobit zbog načina na koji je ugovorena otplata kredita (dugoročno), dobiva i udio
kamata, pa na ovaj način za davatelja kredita odnosno banku nije nastupila nikakva šteta. Plaćanje
naknade za prijevremenu otplatu kredita bez obzira što ju tuženik naziva "postotkom od iznosa
nedospjele glavnice" ne predstavlja ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je
prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja (neostvarene kamate) dakle, naknadu
izmakle dobiti. U slučaju prijevremene otplate kredita, korisnik kredita može banci dugovati samo
naknadu pretrpljene štete, a ne izmaklu dobit.

Radi navedenoga ugovaranje naknade u slučaju prijevremene otplate kredita vodi do
neosnovanog obogaćenja banaka, budući banke naplaćuju uslugu stavljanja novca na raspolaganje
kreditoru, koju u pogledu prijevremeno otplaćenog iznosa kredita nisu izvršile.

Budući da naplaćena naknada zbog prijevremene otplate kredita čini nadoknađivanje dijela
iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja (neostvarene
kamate), takva ugovorna odredba je, u smislu čl. 322. st. 1. ZOO/05, suprotna prisilnim propisima
odnosno ništetna je jer je suprotna čl. 1024. st. 4. ZOO/05 i čl. 6. ZOO/05, odnosno načelu zabrane
zlouporaba prava jer se sudionici u obveznopravnom odnosu moraju u ostvarivanju svojih prava
uzdržavati od ponašanja kojima bi bilo otežano ispunjenje obveza drugom sudioniku, a tužiteljici je
predmetnom naplatom naknade otežano ispunjenje ugovora prije roka, što je njezino zakonsko
pravo. Tuženik je naplatom naknade za prijevremeni povratak kredita povrijedio zakon na štetu
tužiteljice, a ta povreda ima za posljedicu ništetnost dijela ugovornih odredbi o pravu na naplatu
naknade za prijevremenu otplatu kredita.

Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO/05 propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

S obzirom da je tuženik temeljem ništetne odredbe od tužiteljice primio iznos od 9.945,00
kn, sukladno citiranoj odredbi dužan je taj iznos vratiti tužiteljici.

Temeljem odredbe čl. 1115. ZOO/05, obveza svake strane u pogledu plaćanja zateznih
kamata na svotu koju je primila na osnovi ništetnog pravnog posla i koju je dužna vratiti procjenjuje
se prema odredbama po opsegu vraćanja pri stjecanju bez osnove. Odluka o kamatama i kamatnoj
stopi temelji se na čl. 29. st. 1. i 2. ZOO/05, a tuženik se smatra nepoštenim stjecateljem jer je kao

5 P-1344/2020

financijska institucija morao znati da je naknada za prijevremenu otplatu kredita ustvari
nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja njegova
trajanja (neostvarena kamata), što je po zakonu nedopušteno, pa je tuženik zato, sukladno citiranoj
odredbi, kao nepošteni stjecatelj, dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja.

Odredbom čl. 350. st. 1. ZOO/05 propisano je da vjerovnik i dužnik mogu ugovoriti da će
dužnik platiti vjerovniku određeni novčani iznos, ili pribaviti neku drugu materijalnu korist, ako
dužnik ne ispuni svoju obvezu, ili ako zakasni s njenim ispunjenjem, ili ako je neuredno ispuni.

Tuženik je sklopljenim ugovorom ugovorio zaračunavanje naknade u slučaju prijevremene djelomične i konačne otplate kredita.

Kako je čl. 350. st. 1. ZOO/05 propisano da se novčana kazna ugovara u korist vjerovnika u
slučaju da dužnik ne ispuni svoju obvezu, zakasni s njenim ispunjenjem, ili ako svoju obvezu
neuredno ispuni, a budući da je tuženik ugovorio plaćanje naknade u slučaju prijevremene
djelomične i konačne otplate kredita, stav je suda da prijevremena otplata kredita ne može biti
izjednačena s neispunjenjem obveze, zakašnjenjem s ispunjenjem obveze, ili njenim neurednim
ispunjenjem, stoga tako ugovorena naknada ne predstavlja po svom karakteru i sadržaju ugovornu
kaznu.

Ugovorna kazna predstavlja posebni institut kojim se pojačava sigurnost ispunjenja
dužnikovih obveza, pri čemu ovo prvenstveno podrazumijeva ispunjenje dužnikovih obveza na
vrijeme i u ugovorenim rokovima odnosno neuredno ispunjenje, a pod koje se nikako ne može
podvesti prijevremeno ispunjenje obveze."

Ovaj sud se, dakle, prilikom donošenja ukinute presude pozvao na odredbe ZOO/05.
Drugostupanjski sud je ukinuo prvostupanjsku odluku smatrajući da je prvostupanjski sud
pogrešno primijenio materijalno pravo pa da je stoga činjenično stanje nepotpuno utvrđeno. U
obrazloženju drugostupanjske odluke navodi se da je Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne
novine br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16) lex specialis u odnosu na
Zakon o obveznim odnosima pa da se u konkretnom slučaju moraju primijeniti odredbe toga zakona
te Opći uvjeti poslovanja tuženika.

Zakon o potrošačkom kreditiranju odredbom čl.16. propisuje privremenu otplatu kredita.
Navedena zakonska odredba glasi: potrošač ima pravo u svakom trenutku ispuniti djelomice ili u
cijelosti svoje obveze iz ugovora o kreditu. U tom slučaju ima pravo na smanjenje ukupnih troškova
kredita, a smanjenje sastoji se od kamata i drugih troškova koji se odnose na preostalo trajanje
ugovora o kreditu. Stavom 2. određeno je da u slučaju prijevremene otplate kredita vjerovnik ima
pravo na pravednu i objektivnu naknadu za moguće troškove izravno povezane s privremenom
otplatom kredita, pod uvjetom da je kredit prijevremeno otplaćen u razdoblju tijekom kojega se
primjenjivala fiksna kamatna stopa. Iznos naknade iz stava 2. ovog članka ne smije premašiti jedan
posto iznosa kredita koji se prijevremeno otplaćuje ako je razdoblje između dana prijevremene
otplate i roka dospijeća iz ugovora o kreditu dulje od godinu dana. Ako je to razdoblje kraće od
godinu dana, iznos naknade ne smije premašiti 0,5% iznosa kredita koji se ranije otplaćuje (st. 3. čl.

16.). Prema stavu 4. naknada iz stavka 2. ovog članka ne plaća se : ako se otplata izvršava prema
ugovoru o osiguranju koje je jamstvo otplate kredita, ako se radi o dopuštenom prekoračenju ili ako
je kredit otplaćen u razdoblju tijekom kojega nije određena fiksna kamatna stopa. Prema stavu 5.
vjerovnik može tražiti naknadu iz st. 2. ovog članka samo pod uvjetom da iznos prijevremene
otplate premašuje 75.000,00 kn unutar 12 mjeseci a prema stavu 6. iznos naknade iz stavka 3. ovog
članka ne smije prelaziti iznos kamata kojeg bi potrošač platio tijekom razdoblja između dana
prijevremene otplate kredita i dana prestanka ugovora o kreditu. Osim toga, prilikom solemnizacije
Ugovora o stambenom kreditu tužiteljica je potvrdila da je upoznata i da pristaje na primjenu Općih

6 P-1344/2020

uvjeta poslovanja s fizičkim osobama kao i na primjenu "Naknada banke za usluge u poslovanju s
domaćim i stranim fizičkim osobama – građanima". Opći uvjeti poslovanja s fizičkim osobama
utvrđuju pravo tuženice da obračunava i naplaćuje naknade povezane s odobravanjem korištenjem i
naplatom kredita.

Tužiteljica je, neprijeporno, zaključenjem ugovora o stambenom kreditu "U Šibeniku dana

08. rujna 2010. god.", pristala i na sadržaj Općih uvjeta tuženika koji su bili na snazi u trenutku
zaključenja ugovora, a kojima je utvrđeno pravo tuženika na naplatu naknade povezane s
odobravanjem, korištenjem i naplatom kredita. To su odredbe čl. 4.5. i 4.6. Općih uvjeta poslovanja
tuženika (dalje Opći uvjeti).

Sadržaj odredbi iz čl. 4.5. i 4.6. Općih uvjeta ne daju sadržajno uporišta za postupanje
tuženika u smislu citiranih odredbi čl. 16. Zakona o potrošačkom kreditiranju, a niti su, onako kako
su sadržajno određene, dostatno razumljive. Svakako, tužiteljica, a također ni bilo koji klijent
tuženika, ne može niti je mogao uopće pregovarati o primjeni odredbi navedenih članaka Općih
uvjeta. Naime, radilo se o tipskim ugovorima o kreditu u kojima je, osim osobnih podataka klijenta,
iznosa kredita, roka otplate i predmeta osiguranja, ostali sadržaj bio isti odnosno nije bilo razlike u
tom dijelu u različitim ugovorima.

Sastavni dio sklopljenoga ugovora o stambenom kreditu su i odredbe Općih uvjeta koje su
sadržane u poglavlju 4.4. Kamate, između ostalih i odredbe toč. 4.4.3. i 4.4.4. u kojima je određena
promjenjiva kamatna stopa i jednostrano pravo tuženika da uvijek može promijeniti kamatne stope,
uvažavajući nastale promjene na bankarskim tržištima, stopi inflacije, međuvalutnim kretanjima,
kao i drugim makroekonomskim parametrima, sukladno Načelima za utvrđivanje kamatnih stopa te
načina i dinamike obračuna kamate po kreditima i depozitima Banke.

Između stranaka je neprijeporno bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a nju je jednostrano mogao određivati samo tuženik po uvjetima koji su nerazumljivi i nepredvidivi.

Odredbe ugovora koje se odnose na naknadu za prijevremenu otplatu kredita i odredbe
Općih uvjeta koje bi davale pravo tuženiku na naknadu (čl. 4.5. te 4.4., njegov zadnji pasus, Općih
uvjeta) su nepoštene u smislu odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju kao i u smislu odredaba
Zakona o obveznim odnosima.

Sud je dužan paziti na ništetnost po službenoj dužnosti i to kako u odnosu na sklopljeni
ugovor tako i u odnosu na Opće uvjete koji su njegov sastavni dio (čl. 327. st. 1. u svezi čl. 296.
ZOO/05), a djelomična ništetnost ne utječe na pravni posao u cjelini (čl. 324. st. 1. ZOO/05).

Ovaj sud smatra da naknada za prijevremenu otplatu kredita sama po sebi ne mora biti
ništetna, ako bi se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo, te da ugovorena naknada za
prijevremenu otplatu kredita ne prouzročuje neravnotežu između potrošača i trgovca odnosno
banke.

Nije prijeporno, a to proizlazi i iz stanja spisa, da se o prijepornoj ugovornoj odredbi nije
posebno pregovaralo, te da ta ugovorna odredba propisuje jednu nedorečenu formulaciju, po kojoj
je upravo banka ovlaštena sama donijeti odluku o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita.
Takva ugovorna odredba je nepoštena (pravno shvaćanje izraženo u odluci Ustavnoga suda
Republike Hrvatske br. U-III-2521/2015 od 13. 12. 2016. god. te odluka Vrhovnoga suda Republike
Hrvatske br. Revt-249/14 od 09. 04. 2015. – u onome dijelu kojim su odbijene revizije, odnosno
ustavne tužbe banaka u dijelu kojim je utvrđeno da su pojedine banke u potrošačkim ugovorima o
kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom

7 P-1344/2020

postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj odredbi
se nije pojedinačno pregovaralo), jer se o njoj nije posebno unaprijed pregovaralo, tužiteljica kao
korisnik kredita nije mogla utjecati na sadržaj ugovorne odredbe, te je prouzročila značajnu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Kao takva ništetna je i u
smislu odredbe čl. 102. u svezi odredbe čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača, a također i u smislu
odredbe čl. 296. ZOO/05. S obzirom na ništetnost prijepornih odredbi ugovora, one ne mogu dati
uporište tuženiku za postupanje u smislu odredbi čl. 16. Zakona o potrošačkom kreditiranju.

Naglašava se da u odnosu na ništetnost odredbi bilo ugovora bilo općih uvjeta, koje se
odnose na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, postoji jedinstvena sudska praksa županijskih
sudova, po kojim odlukama su te odredbe ništetne (odluke Županijskog suda u Vukovaru Gž-
1837/14-2 od 05. 11. 2014., Županijskoga suda u Splitu Gž-2359/17-2 od 23. 11. 2017.,
Županijskoga suda u Slavonskom Brodu Gž-1277/2017-2 od 02. 11. 2017., Županijskoga suda u
Splitu Gž-2471/2018-2 od 06. 12. 12 019., Županijskoga suda u Varaždinu Gž-877/2018-4 od 14.

05. 2020.)

Budući da je navedena odredba ugovora ništetna, tuženik je obvezan vratiti tužiteljici ono
što je primio na temelju takve ništetne ugovorne odredbe, u smislu propisanih posljedica sukladno
odredbi čl. 323. ZOO/05.

Između stranaka nije prijeporna visina ugovorene i naplaćene naknade u iznosu od 9.945,00
kn (protuvrijednosti u kunama iznosa od 1.300,85 EUR), a niti to da ju je tuženik naplatio 22.
studenoga 2013. god., pa je, s obzirom na navedeno, odlučeno kao toč. I. izreke presude.

Odluka o parbenom trošku donesena je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

Tužiteljici je priznat trošak za sastav tužbe, pristup na 4 ročišta (27. 11. 2017., 13. 11. 2018.,

15.01. 2019., 24. 09. 2020.) i za sastav podneska od 09. 07. 2020. po 75 bodova, ukupno 450
bodova. Pomnoženo s vrijednošću boda, prema važećoj OT, uvećano za PDV, trošak pristojbe tužbe
od 400,00 kn i trošak pristojbe presude od 400,00 kn, to je dalo iznos dosuđenoga troška od

6.425,00 kn.

U Splitu, 20. studenoga 2020.god.

S U D A C

ANTO BOŽINOVIĆ, v.r.

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi
Županijskom sudu, putem ovoga suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

-pun. tužiteljice
-pun. tuženika
-u spis