Posl. broj: 1. P-588/2019-21.

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Općinski sud u Zlataru po sucu Damiru Čižmeku kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice I. B., iz L., OIB: …, zastupane po punomoćnici V. B. T., odvjetnici iz D. S., protiv tuženika A. B. d.d., iz Z., OIB: …, zastupane po punomoćnicima – odvjetnicima iz odvjetničkog društva O., R. & S. d.o.o. iz O. te I. D., iz Z. B:, OIB: …, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon javne glavne rasprave zaključene 6. listopada 2020. godine u prisutnosti punomoćnice tužiteljice i njezine punomoćnice, a odsutnosti uredno pozvanih punomoćnice I. tuženika te II. tuženika, 20. studenoga 2020. godine

 

p r e s u d i o  j e

 

              I. O d b i j a  s e  tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"Proglašava se nedopuštenom ovrha u predmetu Općinskog suda u Z. posl. br. Ovr-90/2019., određena rješenjem o ovrsi posl. br. Ovr-90/2019. od 25. veljače 2019. godine, na ½ dijela nekretnine upisane u zk.ul. br. 748 k.o. V. L., kao vlasništvo I. D. u 1/1 dijela, a koja se sastoji od čkbr. 395 kuća, dvorište i zgrada Doma površine 421 čhv.".

 

II. O d b i j a  s e  zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka.

 

              II. N a l a ž e s e tužiteljici B. I. da tuženiku A. B. d.d. nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.187,50 kn (dvijetisućestoosamdesetsedam kuna i pedeset lipa), u roku od 15 dana, a   o d b i j a  s  e  preostali dio tuženikovog zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 3.837,50 kn (tritisućeosamstotridesetsedam kuna i pedeset lipa).

 

Obrazloženje

 

              Tužiteljica navodi da je zaključkom ovog suda posl. broj Ovr-90/2019 od 16. listopada 2019 godine, kao treća osoba, upućena da protiv stranaka, ovdje tuženika, u roku od 15 dana pokrene parnicu radi proglašenja da ovrha na nekretnini navedenoj u izreci presude nije dopuštena. Navodi da je rješenje o ovrsi ovog suda od 25. veljače 2019. na temelju ovršne isprave – ugovora o kreditu broj 016-2200/2006 od 15. rujna 2006., solemniziranog po javnom bilježniku I. V., a radi namirenja novčane tražbine ovrhovoditelja, ovdje I. tuženika, određena ovrha na nekretnini u vlasništvu ovršenika, ovdje II. tženika, upisanoj u zk.ul. 748 k.o. V. L., kao vlasništvo I. D. u 1/1 dijela, a koja se sastoji od čkbr. 395 kuća, dvorište i zgrada doma površine 421 čhv. Tvrdi da određena ovrha nije dopuštena jer

 

 

tuženik D. I. nije samovlasnik navedene nekretnine, već je istu naslijedio iza pokojnog oca D. I., zajedno sa svojom majkom, ovdje tužiteljicom, svaki u ½ dijela. Tvrdi i da je iz povijesnog izvatka iz zemljišne knjige razvidno kako predmetno rješenje nikada nije provedeno stoga je navedena nekretnina i dalje upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasništvo pokojnog, a ne II. tuženika. Navodi da je ona umirovljenica koja živi u predmetnoj nekretnini čijom prodajom bi ostala bez mjesta stanovanja te da nije bila korisnica kredita niti I. tuženik ima bilo kakvo potraživanje prema njoj, niti je imala saznanja o istome. Sukladno tome, postavila je tužbeni zahtjev za proglašenje nedopuštenom ovrhe na ½ dijela navedene nekretnine.

             

              Tuženik A. B. d.d. u odgovoru na tužbu osporava navode iz tužbe te tvrdi da nigdje u rješenju o nasljeđivanju ovog suda posl. broj: O-…/95 nije navedene predmetna nekretnina sagrađena na čkbr. 395, upisana u zk.ul. 748 k.o. V. L. pa da iz toga proizlazi da ona nije obuhvaćena tim rješenjem te da nije bila predmetom ostavinskog postupka te da tužiteljica nije niti izvanknjižni vlasnik predmetne nekretnine pa stoga niti ovlaštena na podnošenje ove tužbe. Smatra da su neosnovane i bespredmetne sve daljnje tvrdnje tužiteljice u odnosu na činjenice kako predmetno rješenje o nasljeđivanju nije nikada provedeno u zemljišnim knjigama, budući da se odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15) štiti povjerenje u zemljišne knjige, konkretno čl. 122. st. 1. tog Zakona je propisano da se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede tog stjecanja zaštitu prema odredbama zakona. Tvrdi da je potpuno pogrešan zaključak tužiteljice da bi, čak i kad bi se eventualno radilo o izvanknjižnom vlasništvu u njenu korist (što tuženik osporava), navedena činjenica sprječavala ovrhu, budući da se vlasništvo nekretnine na temelju pravnog posla stječe tek upisanom u zemljišne knjige, kako to propisuje odredbe čl. 120. st. 1. ZV-a, a sve obzirom na činjenicu da je on postupao po načelu povjerenja u zemljišne knjige te da je kao stvarni vlasnik u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu bio tuženik D. I., koji je označen i kao ovršenik u ovršnom postupku. Navodi i da su bespredmetne tvrdnje tužiteljice vezano za mjesto prebivanja i da nije bila stranka ugovora o kreditu koji je osnova pokretanja ovršenog postupka budući da je II tuženik u trenutku sklapanja pravnog posla izjavio da je suglasan da se radi namirenja tražbine I. tuženika može provesti ovrha na njegovoj jedinoj nekretnini. Sukladno tome, predlaže da sud tužbu odbaci, podredno odbije kao neosnovanu.

 

              Tuženiku D. I. tužba je s rješenjem od 29. listopada 2019. dostavljena 8. studenoga 2019. godine ali on u danom roku, pa ni do zaključenja glavne rasprave, nije dao odgovor na tužbu niti je pristupio na ročište za glavnu raspravu iako je bio uredno pozvan.

 

U postupku su pročitani: zaključak ovog suda posl. broj: 1. Ovr-90/2019-23. od 16. listopada 2019., rješenje o nasljeđivanju ovog suda posl. broj: O.407/95 od 11. ožujka 1995. godine, ispis povijesnog izvatka iz zemljišne knjige za zk.ul. 748 k.o. V. L. od 15. 10. 2019., uvjerenje o prebivalištu za tužiteljicu te ugovor o kreditu broj: 016-2200/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 15. 6. 2006. s potvrdom (solemnizacijom) broj OU-1543/2006 od 19. 6. 2006., i preslikom izvatka iz zemljišne knjige za zk. ul. 748 k.o. V. od 20. 6. 2006. godine, a saslušana je tužiteljica budući da zastupnik I. tuženika i II. tuženik nisu pristupili na ročište radi saslušanja, unatoč urednim pozivima i upozorenjima.

 

Na pripremnom ročištu 8. svibnja 2020. tužiteljica je odustala od dokaznog prijedloga za "pribavom službenim putem" od zemljišnoknjižnog odjela podataka o upisu vlasništva II. tuženika, a odbijeni su dokazni prijedlozi tužiteljice za saslušanje svjedoka jer to nije potrebno za utvrđivanje odlučnih činjenica.

Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

             

              Tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

              Iz navedenih je isprava vidljivo i među strankama očito nesporno:

 

- da je povodom prijedloga ovrhovoditelja A. B. d.d., rješenjem o ovrsi posl. broj: Ovr-90/2019 od 25. veljače 2019., radi naplate novčane tražbine, određena ovrha na nekretnini upisanoj u zk. ul. 748 k.o. V. L. kao vlasništvo D. I., koja se sastoji od čkbr. 395 kuća, dvorište i zgrada doma površine 421 čhv te da je B. I. u tom predmetu podnijela prigovor treće osobe povodom kojem je zaključkom posl. broj: 1. Ovr-90/2019-23. od 16. listopada 2019. upućena na parnicu protiv ovrhovoditelja i ovršenika, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom,

 

- da je rješenjem o nasljeđivanju ovog suda posl. broj: O.407/95. od 11. ožujka 1996. godine, iza pok. D. I., sina D., umrlog 27. 9. 1995., utvrđeno da njegovu ostavinsku imovinu sačinjava, među ostalim, nekretnina upisana u zk.ul. 720 k.o. V., kao samovlasništvo ostavitelja, koja se sastoji od čkbr. 395 dvorište i kuća "doma" površine 421 čhv te da su njegovim nasljednicima, temeljem zakona, očitovanja, sporazuma i prihvata, proglašeni, među ostalim, supruga B. I. "kojoj u nasljedstvo imade pripasti: - ½ dijela stambene kuće u L., V. br. 11, sagrađene na čkbr. 395 k.o. V., zk.ul. br. 720 i to ½ dijela koji u cjelini čine dvosobni komforni stan" te sin D. I. "kome u nasljedstvo imade pripasti: sva preostala ostavinska imovina" (osim one koje je pripala B. I. te djeci ostavitelja S. I. i S. B.),

 

- da je tuženik D. I., kao korisnik kredita i založni dužnik s H. A.-A.-B d.d., iz Z., (ranija tvrtka i sjedište tuženika A. B. d.d.) 15. 9. 2006. sklopio ugovor o kreditu broj: 016-2200/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji je solemniziran kod javnog bilježnika I. V. 19. 9. 2006. pod brojem OU-1543/2006., kojim su se ugovorom prema čl. 10. stranke suglasile da se radi osiguranja tražbine iz tog ugovora zasnuje založno pravo na nekretnini upisanoj u zk.ul. 748 k.o. V., što u naravi predstavlja kuća, dvorište i zgrada "doma" površine 421 čhv, na k.č.br. 395 u vlasništvu založnog dužnika I. D., iz L., pri čemu "Založni dužnik svojim potpisom na ovom Ugovoru potvrđuje da je predmetna nekretnina u cijelosti njegovo vlasništvo, te da priloženi izvadak iz zemljišne knjige odgovara stvarnom stanju u zemljišnim knjigama", a ugovoru je priložen izvadak iz zemljišne knjige od 20. 6. 2006. za zk.ul. 748 k.o. V. u kojem je kao samovlasnik upisan: "I. D. (D.), V. br. 11",

 

- da je temeljem navedenog ugovora u zk. ul. 748 k.o. V. L. upisano založno pravo za korist H. A.-A.-B. d.d., Z., s danom 20. rujna 2006., kao što je vidljivo iz ispisa povijesnog prikaza izvatka iz zemljišne knjige za taj uložak od 15. 10. 2019. u kojem je isto kao vlasnik u 1/1 dijela upisan I. D. (D.), V. 11, s upisom pod 1.1. lista B "iz zk. uloška preneseni vlasnici",

 

- da tužiteljica B. I. ima od 5. 3. 1968. prijavljeno prebivalište u V. L. 11.

 

              Sporno je, je li tužiteljica suvlasnica predmetne nekretnine u ½ dijela, odnosno je li osnovan njen zahtjev za proglašenje nedopuštenom ovrhe na ½ dijela te nekretnine.

 

              Prema odredbi čl. 59. st. 1. Ovršnog zakona (Narodne novine, br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, dalje: OZ) osoba koja tvrdi da u pogledu predmeta ovrhe ima takvo pravo koje sprečava ovrhu može podnijeti prigovor tražeći da se ovrha na tom predmetu proglasi nedopuštenom.

              Jedno od prava koje sprečava ovrhu jest i pravo vlasništva treće osobe na predmetu ovrhe.

 

              U konkretnom slučaju osnovna su sporna pitanja: je li tužiteljica izvanknjižna suvlasnica predmetne nekretnine te, ako i jest, sprečava li to ovrhu za korist ovrhovoditelja na cijeloj nekretnini, s obzirom na njegovu tvrdnju da je postupajući u dobroj vjeri po načelu povjerenja u zemljišne knjige stekao založno pravo na njoj.

 

              Što se suvlasništva tužiteljice tiče, iz navedenog rješenja o nasljeđivanju iz pok. D. I., unatoč ne baš najpreciznijom formulaciji, proizlazi da je ona iza svog supruga naslijedila ½ dijela upravo predmetne čestice 395 k.o. V., tada upisane u zk. ul. 720, a u rješenju opisano kao "½ dijela stambene kuće u L., V. br. 11, sagrađene na čkbr. 395 k.o. V. …i to ½ dijela koji u cjelini čine dvosobni komforni stan".

             

              Prema odredbi čl. 36. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Narodne novine, br. 53/91), važećeg u vrijeme otvaranja nasljedstva, odnosno smrti supruga tužiteljice D. I., pravo vlasništva na stvar stječe se nasljeđivanjem u trenutku ostvaranja naslijeđa na imovini umrlog, ako zakonom nije drukčije određeno.

              Prema odredbi čl. 135. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine, br. 52/71, 47/78 i 56/00), važećeg u vrijeme otvaranja nasljedstva, ostavina umrle osobe prelazi po sili zakona na njezine nasljednike u času njezine smrti.

              S obzirom na navedeno, za stjecanje vlasništva nekretnine nasljeđivanje, uknjižba tog prava u zemljišnoj knjizi nema konstitutivni već samo deklaratorni učinak, kao što to proizlazi i iz odredbi čl. 128. st. 1. i st. 2. sada važećeg Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15, dalje ZV).

              Imajući u vidu da prema odredbi čl. 366. ZV-a, od njegova stupanja na snagu (1. siječnja 1997. godine), u Republici Hrvatskoj vrijedi načelo pravne jedinstvenosti nekretnine određeno člankom 9. tog Zakona, u skladu s čime prema odredbi čl. 395. st. 2. tog Zakona treba tumačiti i odredbe propisa koji su na snazi, sud utvrđuje da je tužiteljica iza svog supruga naslijedila ½ cijele čkbr. 395 k.o. V. L., sa svime što je s njom trajno spojeno, a ne samo "½ stambene kuće… koji u naravi čine dvosobni komforni stan", budući da etažno vlasništvo očito nije uspostavljeno niti prema odredbama ZV-a, niti prema ranijim propisima.

             

              Točkom III. rješenja o nasljeđivanju određeno je da će Zemljišnoknjižni odjel ovog suda izvršiti po pravomoćnosti ovog rješenja uknjižbu prava vlasništva na imovini ostavitelja utvrđenoj pod I izreke ovog rješenja u korist nasljednika kako je utvrđeno pod II. izreke rješenje.

 

              Iz isprava koje su stranke dostavile u spis nije moguće utvrditi je li rješenje o nasljeđivanju uopće dostavljeno Zemljišnoknjižnom odjelu te je li i kako provedeno budući da u ispisu povijesnog prikaza za zk.ul. 748 k.. V. L. nema podataka o tome kada je i temeljem čega kao vlasnik u 1/1 upisan I. D. (D.), V. br. 11 već je samo upisana napomena "Iz zk. uloška preneseni vlasnici", pri čemu valja primijetiti da iz rješenja o nasljeđivanju proizlazi da su se, osim II. tuženika, i njegov otac i djed zvali D. I..

              U vezi toga treba istaći i da je tužiteljica odustala od prijedloga za "pribavom službenim putem" od zemljišnoknjižnog odjela podataka o upisu vlasništva II. tuženika, a sud to po službenoj dužnosti, u smislu odredbi čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, proč. tekst , 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), niti ne treba činiti budući da je prema odredbama čl. 7. Zakona o zemljišnim knjigama (Narodne novine, br. 63/2019) zemljišna knjiga javna i može se zahtijevati uvid u nju te se iz nje izdaju izvaci i preslike ili ispisi iz zbirke isprava, tako da je svaka stranka to mogla pribaviti i dostaviti u spis.

 

              Iz iskaza tužiteljice, kojeg sud ocjenjuje neposredno uvjerljivim i istinitim, proizlazi da je ona znala da je naslijedila pola kuće i dvorišta koji su predmet ovog postupka te da je dobila i takvo rješenje o nasljeđivanju, a nije dobila nikakvu drugu odluku iz gruntovnice iz koje bi se vidjelo je li rješenje o nasljeđivanju provedeno i kako. U to vrijeme njen sin, tuženik D. I., živio je s njima u kući i bili su u dobrim odnosima te je mislila da ima najboljeg sina. Odnosi su se pokvarili pred nekih pet godina, ne sjeća se točno, uglavnom kada se on razveo od svoje supruge te otišao od kuće, a njegova supruga i djeca ostali su kod tužiteljice. Od tada nisu u dobrim odnosima, nemaju nekih kontakata, a on ponekad dođe na dvorište vidjeti djecu ali ona s njim ne razgovara. Znala je da je on podigao nekakav kredit i s tim novcima se radilo nešto na kući i okućnici ali detalje o tome nije znala. Ona nije trebala ništa potpisivati u vezi toga kredita pa ga nije ispitivala niti je on njom što govorio. Za ovrhu je doznala tek prošle godine kad je sud došao na procjenu kuće. Prije toga je mislila da on kredit otplaćuje i nije znala da bi s time bilo nekih problema.

              Iz ovog iskaza proizlazi i da tužiteljica očito nikada nije raspolagala polovicom predmetne nekretnine u korist svog sina D., a niti iz isprava u spisu ne proizlazi drugačije.

              Sukladno navedeno, sud utvrđuje da tužiteljica jest izvanknjižna suvlasnica u ½ dijela predmetne nekretnine.

 

              No, s druge strane, iz isprava u spisu proizlazi i da je tuženik (sada) A. B. d.d. temeljem pravnog posla – ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, na zakonit način, sukladno odredbama čl. 307. i 309. st. 1. ZV-a, 20. rujna 2006. godine stekao založno pravo na predmetnoj nekretnini.

              Naime, prema odredbi čl. 318. ZV-a, na zaštitu povjerenja u zemljišne knjige glede založnih prava na nekretninama (hipoteka), na odgovarajući se način primjenjuju odredbe članka 122. do 125. ovog Zakona, ako nisu suprotne pravnoj naravi tih prava.

              Prema odredbi čl. 122. st. 1. ZV-a, smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede tog stjecanja zaštitu prema odredbama zakona.

              Prema stavku 2. tog članka, stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju, a prema stavku 3., nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

              Prema odredbi čl. 123. st. 1. ZV-a, stjecatelj upisom stječe nekretninu  k a o   o d   njezina vlasnika, ako je, postupajući s povjerenjem u zemljišnu knjigu, u dobroj vjeri stekne od osobe koja je bila upisana kao vlasnik te nekretnine premda to nije bila, i ako mu upis ne bude izbrisan zbog nevaljanosti.

              Prema stavku 2. tog članka, brisanje upisa iz stavka 1. ovog članka može se zahtijevati zbog neistinitosti (nevaljanosti) prednikova upisa tužbom za brisanje dok ne proteknu tri godine od kad je bio zatražen prednikov upis; ali onaj tko je o prednikovu upisu bio uredno obaviješten, može zbog neistinosti prednikova upisa zahtijevati brisanje upisa samo ako je u roku za žalbu zatražio zabilježbu da je taj upis sporan i odmah, a najkasnije u roku od 60 dana od isteka roka za žalbu, podnio tužbu protiv onih koji su osporenim upisom stekli pravi ili su na temelju njega ishodili daljnje upisa u zemljišnu knjigu.

 

              U konkretnom slučaju nužno je ocijeniti ima li prednost opće pravno načelo da nitko na drugoga ne može prenijeti više prava nego što ga sam ima (u smislu da tuženik D. I. ne bi mogao valjano opteretiti zalogom ½ dijela nekretnine u izvanknjižnom vlasništu tužiteljice) ili načelo povjerenja u zemljišne knjige, pri čemu, u skladu s pravnim shvaćanjima Ustavnog suda Republike Hrvatske (izraženog npr. u odlukama U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011., U-III-4818/2008 od 1. ožujka 2012…) treba ispitivati savjesnost svih sudionika pravnog posla pa i treće osobe koja nije bila sudionik tog pravnog posla.

              Imajući u vidu u ovom postupku nesporne i utvrđene činjenice, sud utvrđuje da je tuženik D. I. nepobitno bio nesavjestan budući da je kao sudionik ostavinskog postupka iza svog oca D. I. sa ostalim nasljednicima pa tako i tužiteljicom, postigao sporazum da njoj u nasljedstvo pripadne polovica predmetne nekretnine, u skladu s čime je sastavljeno i rješenje o nasljeđivanju, a prilikom sklapanja ugovora o kreditu je kao korisnik kredita i založni dužnik, predao izvadak iz zemljišne knjige za predmetnu nekretninu u koje je kao samovlasnik upisan upravo I. D. (D.), V. 11 (koja adresa odgovara njegovoj adresi u ugovoru i diplomatskoj putovnici navedenoj u solemnizaciji), te da je potpisom ugovora potvrdio "…da je predmetna nekretnina u cijelosti njegovo vlasništvo, te da priloženi izvadak iz zemljišne knjige odgovara stvarnom stanju u zemljišnoj knjizi".

              Sud nema razloga sumnjati u iskaz tužiteljice iz kojeg proizlazi da ona nije znala da temeljem rješenja o nasljeđivanju nije uknjiženo pravo suvlasništva u ½ dijela na predmetnoj nekretnini na njeno ime; da je temeljem ugovora o kreditu uknjiženo pravo zaloga za korist banke pa niti za ovrhu dok sud nije došao na procjenu nekretnine.

              No, njezin propust da od 1996. godine provjeri to stanje ne može ići na teret I. tuženika.

 

              Naime, s obzirom na sve iznesene činjenice, sud nema nikakvog razloga sumnjati da je I. tuženik kao banka kreditor prilikom sklapanja ugovora i uknjižbe založnog prava postupao u dobroj vjeri, s povjerenjem u zemljišne knjige, a tužiteljica suprotno niti ne tvrdi pa nije ni pokušala dokazivati.

              U ovakvoj situaciji I. tuženik je temeljem odredbe čl. 123. st. 1. u vezi odredbe čl. 318. ZV-a stekao založno pravo na cijeloj predmetnoj nekretnini, neovisno o izvanknjižnom suvlasništvu tužiteljice, te ima legitimno očekivanje da njegova osigurana novčana tražbina bude namirena ovrhom na njoj.

              Sukladno navedenom, valjalo je tužbeni zahtjev odbiti.

 

              Kako je tužiteljica u cijelosti izgubila parnicu, valjalo je, temeljem odredbe čl. 154. st. 1.  ZPP-a, njen zahtjev za naknadu troškova odbiti te joj naložiti da I. tuženiku nadoknadi troškove postupka.

              I. tuženiku su od troškova određeno zatraženih u troškovniku, kao potrebni priznati troškovi zastupanja po punomoćniku, prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, i to za sastav odgovora na tužbu po tbr. 8/1 u iznosu od 1.000,00 kuna te za sastav podneska od 17. 2. 2020., 6. 5. 2020. i 5. 10. 2020. po tbr. 8/3 u iznosima od o 250,00 kuna (a ne po zatraženih 1.000,00 kn); sve to (1.750,00 kn) uvećano za PDV u iznosu od 437,50 kn.

              Nisu mu priznati troškovi ročišta za objavu presude jer nisu potrebni za vođenje parnice budući da presudu može preuzeti s e-oglasne ploče sudova, niti troškovi sudske pristojbe za odgovor na tužbu u iznosu od 400,00 kune budući da ta pristojbena obveza za njega, sukladno odredbi čl. 4. t. 2. Zakona sudskim pristojbama (Narodne novine, br. 118/18) nije niti nastala jer je u cijelosti uspio u parnici.

              Sukladno navedenom, tužiteljici je naloženo da I. tuženiku na ime naknade troškove plati 2.187,50 kuna, a odbijen je preostali dio zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 3.837,50 kuna.

                                         

U Zlataru 20. studenoga 2020. godine

 

S u d a c:

Damir Čižmek

 

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

              Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u četiri primjerka, u roku od 15 dana.

                           

DNA:

 

1. punomoćnici tužiteljice V. B. T., odvjetnici iz D. S.
2. punomoćnici tuženika A. B. d.d., Lj. O. R., odvjetnici iz O.
3. tuženiku D. I., osobno