Broj: Kž 160/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Miroslava Šovanja kao predsjednika vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Dubravke Kovačević kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog A. B. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 328. stavka 1. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., br. 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog A. J. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci broj Kv I-Us-27/2018 (K-Us-11/16) od 2. ožujka 2018. ispravljenog rješenjem istog suda od 13. ožujka 2018., o produljenju istražnog zatvora u tijeku postupka nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 6. travnja 2018.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba optuženog A. J. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Rijeci, ispravljenim rješenjem od 13. ožujka 2018. broj Kv I-Us-27/2018 (K-Us-11/16), u tijeku postupka nakon podignute optužnice protiv optuženog A. B. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 328. stavka 1. i drugih KZ/11., pod točkom I. izreke rješenja, na temelju članka 127. stavka 4. i članka 131. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/11. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.), produljen je istražni zatvor protiv optuženog A. J. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. ZKP/08. Pod točkom II. izreke rješenja optuženiku je na temelju članka 124. stavka 2. točke 4. ZKP/08. u istražni zatvor uračunato vrijeme lišenja slobode od 17. prosinca 2013. do 10. lipnja 2014. te od 1. studenog 2017. pa nadalje. Pod točkom III. izreke rješenja, na temelju članka 102. stavka 1. ZKP/08., određeno je da se istražni zatvor protiv optuženog A. J. može ukinuti ako optuženik ili tko drugi za njega da jamstvo, a sam optuženik obeća da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti svoje boravište, da neće ometati kazneni postupak i da neće počiniti novo kazneno djelo. Pod točkom IV. izreke rješenja, na temelju članka 124. stavka 2. točke 5. ZKP/08., određeno je da istražni zatvor može zamijeniti jamstvo u visini 200.000,00 (dvjestotisuća) kuna, a polaganje jamčevine se može sastojati u polaganju gotovog novca, vrijednosnih papira, dragocjenosti ili drugih pokretnina veće vrijednosti koje se lako mogu unovčiti i čuvati ili u stavljanju hipoteke za iznos jamstva na nekretnini osobe koja daje jamstvo. Pod točkom V. izreke rješenja, na temelju članka 104. stavka 2. ZKP/08., određeno je da ako optuženik postupi protivno uvjetima rješenja o jamstvu, rješenjem će se odrediti naplata iznosa jamstva u korist proračuna Republike Hrvatske, a protiv optuženika će se odrediti istražni zatvor

Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženi A. J. po branitelju, odvjetniku G. G., „iz svih zakonom predviđenih razloga“, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači na način da se donese odluka „o ukidanju istražnog zatvora III-okrivljeniku A. J., uz određivanje neke od mjera opreza predviđenih čl. 98. ZKP.“.

Žalba nije osnovana.

Naime, optuženi A. J., ne slažući se sa zaključcima prvostupanjskog suda, osporava pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda. Međutim, budući da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve okolnosti koje su od utjecaja prilikom odlučivanja o daljnjoj primjeni mjere istražnog zatvora, kako u pogledu opće pretpostavke iz članka 123. stavka 1. ZKP/08., tako i u pogledu posebne pretpostavke te potom pravilno zaključio da one opravdavaju produljenje mjere istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. ZKP/08., to je činjenično stanje u pobijanom rješenju potpuno i pravilno utvrđeno. Također, prvostupanjski je sud valjano obrazložio zašto smatra da se ista svrha primjene mjere istražnog zatvora protiv optuženika može ostvariti blažom mjerom i to jamstvom u iznosu 200.000,00 (dvjestotisuća) kuna.

Pritom, pravilnost pobijanog rješenja nije dovedena u sumnju žalbenima navodom optuženika da prvostupanjski sud nije obrazložio zašto smatra da promjena optuženikove adrese predstavlja opasnost od bijega, kao i da je propustio uzeti u obzir činjenicu da je optuženik otišao u Njemačku da bi ostvarivao sredstva za vlastitu egzistenciju, a ne da bi izbjegao kaznenu odgovornost.

Naime, kako to pravilno navodi i prvostupanjski sud u pobijanom rješenju, prema podacima u spisu predmeta proizlazi da je optuženiku još u prethodnom dijelu postupka, u stadiju istrage, bila uručena pouka o pravima kojom je, među ostalim, bio obaviješten o svojim pravima i dužnostima u postupku, kao što je i prilikom prvog ispitivanja bio poučen da je dužan odazivati se pozivima i odmah priopćiti svaku promjenu adrese ili namjeru promjene adrese te je bio i upozoren na posljedice ako ne postupi prema toj obvezi. Razvidno je, dakle, da je optuženik znao da je protiv njega u tijeku kazneni postupak, a unatoč svim danim mu poukama i upozorenjima postao je nedostupan tijelima kaznenog progona ubrzo nakon što mu je ukinut istražni zatvor (rješenjem suca istrage od 10. lipnja 2014. broj Kir- Us-147/13) i nakon što mu je optužnica dostavljena 22. prosinca 2014. (prema potvrdi primitka u omotnici iza lista 178. spisa predmeta). Svaki daljnji pokušaj dostave sudskih pismena optuženiku na adresu u R., ..., koju je prilikom prvog ispitivanja optuženik potvrdio točnom, vraćala se sudu neuručena s napomenom da je optuženik „odselio“ (listovi 329., 330., 397. i 461. spisa predmeta), da bi nakon toga terenskom provjerom na adresi prijavljenog prebivališta optuženika bilo utvrđeno da on na toj adresi ne živi još od ljeta 2015. i da se odselio u inozemstvo (službena zabilješka policijskog službenika od 7. prosinca 2016. na listu 476. spisa predmeta, dopis Službe općeg kriminaliteta od 14. ožujka 2017. na listu 544. spisa predmeta). Optuženik je u konačnici pronađen u Saveznoj Republici Njemačkoj tek 16. listopada 2017., nakon naložene tuzemne, a zatim i međunarodne tjeralice, te je na temelju europskog uhidbenog naloga potom predan, a u istražni zatvor Zatvora u R. priveden 1. studenog 2017. S obzirom na takvo ponašanje optuženika, bez odlučnog su značaja njegove tvrdnja da je zbog posla otputovao u Saveznu Republiku Njemačku i da nije skrivao, da se nalazi na radu u Njemačkoj, kao i da je prvostupanjski sud propustio saznati razloge optuženikova odlaska u inozemstvo. Uz prethodno utvrđenu činjenicu da je optuženik uredno upoznat s dužnošću priopćenja svake promjene ili namjere promjene adrese te predanog mu upozorenja na posljedice kršenja te obveze, nije obveza prvostupanjskog suda svakodobna briga o tomu gdje se optuženik uistinu nalazi, a pritom je optuženik svakako imao mogućnost pravodobno, pisanim putem ili na drugi način, obavijestiti sud o aktualnoj adresi svojeg stanovanja i na taj način objektivizirati vlastitu dostupnost.

Sve navedene okolnosti dovedene u međusobnu vezu te uzimajući u obzir i težinu kaznenog djela koje se optuženiku u ovom kaznenom postupku inkriminira potvrđenom optužnicom, upućuje na postojanje konkretne i razborito predvidive opasnosti da će optuženik, u slučaju puštanja na slobodu, pobjeći i tako ponovno postati nedostupan državnim tijelima Republike Hrvatske, kako to s pravom zaključuje i prvostupanjski sud.

Prema tome, primjena mjere istražnog zatvora protiv optuženika po osnovi iz članka 123. stavka 1. točke 1. ZKP/08. i nadalje je opravdana i nužna, kako je to pravilno utvrdio te valjano obrazložio prvostupanjski sud u pobijanom rješenju. No, uvažavajući odredbu članka 95. stavka 1. ZKP/08. kojom je propisana obveza suda da pri odlučivanju o mjerama osiguranja prisutnosti optuženika i drugim mjerama opreza po službenoj dužnosti pazi da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da se otklanjanje opasnosti od bijega može s uspjehom ostvariti i jamstvom. Protivno navodima u žalbi, svrha istražnog zatvora, odnosno nazočnost optuženika u ovom postupku, i prema ocjeni ovog suda, za sada se ne bi mogla učinkovito ostvariti primjenom mjera opreza, kako to predlaže žalitelj.

Nadalje rješenjem od 13. siječnja 2017. broj K-Us-11/2016 (Kv-Us-1/2017-13), među ostalim, određen je istražni zatvor protiv optuženika iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. ZKP/08. te je određeno da se ista svrha primjene mjere istražnog zatvora protiv njega može ostvariti zamjenom mjere jamstva koje je određeno u iznosu 200.000,00 (dvjestotisuća) kuna, s time da se jamstvo može sastojati u polaganju gotovog novca, vrijednosnih papira, dragocjenosti ili drugih pokretnina veće vrijednosti koje se lako mogu unovčiti i čuvati ili u stavljanju hipoteke za iznos jamstva na nekretnine osobe koja daje jamstvo, a to je rješenje u odnosu na žalitelja pravomoćno 7. studenog 2017. (optuženik nije podnio žalbu na to rješenje).

Prilikom procjene efikasnosti mjere jamstva pravilno su vrednovane sve odlučne okolnosti predviđene u članku 102. stavku 2. ZKP/08. iz kojih, i prema ocjeni ovog suda, proizlazi da je upravo jamstvo u iznosu 200.000,00 (dvjestotisuća) kuna primjereno težini inkriminiranog kaznenog djela, osobnim i obiteljskim prilikama optuženika te njegovom imovinskom stanju, a kao takvo dostatna garancija za ostvarenje svrhe istražnog zatvora, to pravilnost odluke o zamjeni istražnog zatvora jamstvom, a tako i o određenoj visini jamstva, nije s uspjehom dovedena u sumnju žalbenim tvrdnjama da je sud propustio uzeti u obzir teške imovinske prilike optuženika. To tim više što su određeni svi oblici polaganja jamčevine predviđeni u članku 103. stavku 1. ZKP/08., pri čemu jamstvo za optuženika može dati i neka druga osoba.

Budući da je imovinsko stanje optuženika, uz njegove osobne okolnosti i težinu kaznenog djela, samo jedna od okolnosti koja se uzima u obzir prilikom određivanja visine jamstva, te s obzirom na to da se ono u međuvremenu nije promijenilo, to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da nisu utvrđene nove okolnosti koje bi opravdavale izmjenu visine jamstva ranije utvrđenog pravomoćnim rješenjem. Naime, odredbom članka 105. stavka 1. ZKP/08. određeno je da se visina jamstva i oblik polaganja jamčevine mogu izmijeniti rješenjem ako to opravdavaju naknadno utvrđene okolnosti.

Žalitelj ujedno smatra da je duljinom trajanja istražnog zatvora u konkretnom slučaju povrijeđeno načelo razmjernosti jer trajanje istražnog zatvora mora biti „razmjerno svrsi koja se njime želi postići“. No, ističe se žalitelju da prilikom ocjenjivanja povrede tog načela, sukladno odredbi članka 122. stavka 2. ZKP/08., sud vodi računa o razmjeru između težine počinjenog kaznenog djela, kazne koja se, prema podacima kojima raspolaže sud, može očekivati u postupku i potrebe određivanja i trajanja istražnog zatvora. Imajući na umu sve navedeno, kao i odredbe iz članka 133. ZKP/08. o maksimalnom trajanju istražnog zatvora, a tako i činjenicu da je optuženik bio lišen slobode od 17. prosinca 2013. do 10. lipnja 2014. te od 1. studenog 2017. pa nadalje, ovaj sud ocjenjuje da za sada nije došlo do povrede načela razmjernosti.

Budući da niti ostalim žalbenim navodima optuženika nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, a nisu ostvarene niti povrede na koje ovaj sud, sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 6. travnja 2018.