Pristupanje sadržaju
REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Dubrovniku
Dr. Ante Starčevića 23
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
P R E S U D A
Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji toga suda Ines Bračanov Čuljat, kao sucu
pojedincu u parničnom postupku tužitelja K. A. iz D., C. 7, OIB:
… kojeg zastupa punomoćnik B. J. odvjetnik u Z., protiv tuženika A.
bank d.d., Z., S. avenija 6, OIB:… kojeg zastupaju odvjetnici iz
odvjetničkog društva Š. i partneri, radi isplate, dana 20. studenoga 2020. godine
p r e s u d i o j e:
I. Nalaže se tuženiku, A. B. d.d., Z., S. avenija …, OIB:
…, da tužitelju K. A. iz D., C. …, OIB:
… isplati iznos od 12.535,19 kune zajedno sa zakonskim zateznim
kamatama tekućim na iznos od:
25,78 kuna od dana 9.10.2007. do isplate
25,97 kuna od dana 9.11.2007. do isplate
25,95 kuna od dana 3.12.2007. do isplate
26,31 kuna od dana 8.1.2008. do isplate
26,70 kuna od dana 13.2.2008. do isplate
27,17 kuna od dana 10.3.2008. do isplate
98,08 kuna od dana 8.4.2008. do isplate
95,61 kuna od dana 6.5.2008. do isplate
96,38 kuna od dana 3.6.2008. do isplate
95,87 kuna od dana 10.7.2008. do isplate
95,48 kuna od dana 12.8.2008. do isplate
95,70 kuna od dana 10.9.2008. do isplate
97,44 kuna od dana 6.10.2008. do isplate
102,79 kuna od dana 12.11.2008. do isplate
99,08 kuna od dana 1.12.2008. do isplate
150,99 kuna od dana 7.1.2009. do isplate
152,84 kuna od dana 11.2.2009. do isplate
154,65 kuna od dana 6.3.2009. do isplate
150,65 kuna od dana 10.4.2009. do isplate
151,07 kuna od dana 12.5.2009. do isplate
149,50 kuna od dana 4.6.2009. do isplate
147,59 kuna od dana 2.7.2009. do isplate
148,39 kuna od dana 6.8.2009. do isplate
149,35 kuna od dana 9.9.2009. do isplate
148,64 kuna od dana 6.10.2009. do isplate
Poslovni broj: 16P. 279/2016
148,33 kuna od dana 5.11.2009. do isplate
150,15 kuna od dana 7.12.2009. do isplate
152,34 kuna od dana 12.1.2010. do isplate
154,04 kuna od dana 9.2.2010. do isplate
153,36 kuna od dana 4.3.2010. do isplate
156,73 kuna od dana 9.4.2010. do isplate
158,30 kuna od dana 10.5.2010. do isplate
161,14 kuna od dana 8.6.2010. do isplate
166,23 kuna od dana 7.7.2010. do isplate
161,91 kuna od dana 9.8.2010. do isplate
174,35 kuna od dana 8.9.2010. do isplate
168,86 kuna od dana 11.10.2010. do isplate
167,69 kuna od dana 8.11.2010. do isplate
203,40 kuna od dana 6.12.2010. do isplate
192,40 kuna od dana 8.1.2011. do isplate
185,92 kuna od dana 7.2.2010. do isplate
185,92 kuna od dana 14.3.2011. do isplate
184,73 kuna od dana 16.4.2011. do isplate
188,43 kuna od dana 7.5.2011. do isplate
203,37 kuna od dana 12.7.2011. do isplate
218,66 kuna od dana 8.8.2011. do isplate
212,03 kuna od dana 2.9.2011. do isplate
200,06 kuna od dana 5.10.2011. do isplate
196,58 kuna od dana 9.11.2011. do isplate
182,61 kuna od dana 6.12.2011. do isplate
186,34 kuna od dana 4.1.2012. do isplate
142,75 kuna od dana 11.2.2012. do isplate
142,92 kuna od dana 5.3.2012. do isplate
141,74 kuna od dana 5.4.2012. do isplate
142,21 kuna od dana 7.5.2012. do isplate
143,62 kuna od dana 8.6.2012. do isplate
142,07 kuna od dana 13.7.2012. do isplate
142,39 kuna od dana 8.8.2012. do isplate
141,00 kuna od dana 7.9.2012. do isplate
140,67 kuna od dana 11.10.2012. do isplate
141,91 kuna od dana 6.11.2012. do isplate
142,34 kuna od dana 4.12.2012. do isplate
142,36 kuna od dana 5.1.2013. do isplate
139,99 kuna od dana 5.2.2013. do isplate
140,45 kuna od dana 7 3.2013. do isplate
142,44 kuna od dana 13.4.2013. do isplate
138,86 kuna od dana 13.5.2013. do isplate
138,78 kuna od dana 13.6.2013 do isplate
137,74 kuna od dana 9.7.2013 do isplate
139,09 kuna od dana 7.8.2013. do isplate
139,32 kuna od dana 9.9.2013. do isplate
141,48 kuna od dana 4.10.2013. do isplate
140,69 kuna od dana 4.11.2013. do isplate
141,41 kuna od dana 2.12.2013. do isplate
141,69 kuna od dana 2.1.2014. do isplate
Poslovni broj: 16P. 279/2016
142,56 kuna od dana 5.2.2014. do isplate
122,94 kuna od dana 5.3.2014. do isplate
122,21 kuna od dana 7 .4.2014. do isplate
121,85 kuna od dana 8.5.2014. do isplate
121,35 kuna od dana 6.6.2014. do isplate
122,07 kuna od dana 4.7.2014. do isplate
122,88 kuna od dana 7.8.2014. do isplate
123,38 kuna od dana 5.9.2014. do isplate
123,24 kuna od dana 7.10.2014. do isplate
124,32 kuna od dana 5.11.2014. do isplate
124,63 kuna od dana 3.12.2014. do isplate
124,60 kuna od dana 5.1.2015. do isplate
124,86 kuna od dana 31.1.2015. do isplate
124,86 kuna od dana 28.2.2015. do isplate
124,86 kuna od dana 3.3.2015. do isplate
124,80 kuna od dana 31.3.2015. do isplate
sve u visini stope sukladno čl.29. st.2. Zakona o obveznim odnosima, a koia se do
dana 31.srpnja.2015 godine određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne
stope Hrvatske narodne Banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je
prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 1. kolovoza
2015. godine se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne
stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim
trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem
polugodištu za tri postotna poena kao i da
II. Nalaže se tuženiku nadoknadi tužitelju prouzročeni trošak ovog parničnog
postupka u iznosu od 17.687,50 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od dana
donošenja ove presude do isplate u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o
obveznim odnosima, a koja se do dana 31. srpnja 2015. godine određuje za svako
polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila
zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih
poena, a od dana 1. kolovoza 2015. godine se određuje za svako polugodište,
uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje
od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno
razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to u roku
15 dana.
Obrazloženje
Tužitelj u tužbi navodi da je sa pravnim prednikom tuženika H. A. A. bank
d.d. kao kreditorom sklopio kao korisnik kredita dana 28. veljače 2005. godine Ugovor o
kreditu broj: 266-76/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim je tuženik
tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznos od 61.800,00 CHF prema srednjem
tečaju za devize tuženika na dan korištenja kredita. Da su člankom 3. predmetnog Ugovora
stranke ugovorile da će se na iznos kredita obračunavati kamate od 4.99% dekurzivno
godišnje te da će se kamate obračunavati mjesečno i da će biti uključene u mjesečne anuitete a
da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima od 655,18 CHF koji se, kao i
ugovorene kamate, podmiruju u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju
tuženika za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja a dospijeće svakog sljedećeg
Poslovni broj: 16P. 279/2016
anuiteta je svakog prvog dana u mjesecu, s tim da je u članku 6. ugovoreno da je tuženik
ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika te da
tužitelj potpisom Ugovora o kreditu izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o
kamatnim stopama tuženika, kao i sve njezine kasnije izmjene i dopune. Da je nadalje
analizom sadržaja odredbe članka 6. Ugovora o kreditu koji je tužitelj potpisao bez da je imao
mogućnost s tuženikom pregovarati i utjecati na sadržaj njegovih odredbi, jasno da je kamatna
stopa iz Ugovora (4,99 % godišnje) promijenjiva sukladno jednostranoj Odluci o kamatnim
stopama tuženika, na koje odluke te sve kasnije izmjene i dopune tužitelj nema pravo
prigovora te ih je dužan prihvatiti, dakle, jasno je da, prema navedenoj odredbi,
promijenjivost kamatne stope ovisi o jednostranoj odluci tuženika, a da u istoj odredbi nisu
navedeni parametri i uvjeti takve promjenjivosti, odnosno parametri i uvjeti pod kojima bi
tuženik bio ovlašten donijeti odluku o promjeni stope. Da je zbog navedenog Udruga
"Potrošač"- hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, kao ovlašteno tijelo sukladno Zakonu
o zaštiti potrošača, podnijelo tužbu Trgovačkom sudu u Zagrebu, protiv osam poslovnih
banaka, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača između ostalog i radi utvđenja da su iste
banke, među kojima je i tuženik, korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi u
potrošačkim ugovorima o kreditu, u kojim je ugovarana promjenjiva kamatna stopa u skladu s
jednostranom odlukom banke, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika
kredita. Nadalje navodi da je presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13.
lipnja 2014. godine, kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12
od 04. srpnja 2013. godine, u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik ( među ostalim
bankama ) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio
kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o
kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa
koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom
banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, a da su u navedenom dijelu,
predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni i revizijskom odlukom Vrhovnog suda
Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine. Da su u
rubriciranim presudama sudovi utvrdili da ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate
čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno
odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje
neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do
situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može
predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija
i da je dodatna okolnost koja je presudna za ocjenu da navedene ugovorne odredbe uzrokuju
znatnu neravnotežu na štetu potrošača, a supotno načelu savjesnosti i poštenja, činjenica da su
iste odredbe u ugovor unijete na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugvora banke, na
koju potrošači kao i ovdje tužitelj, nisu mogli nikako utjecati, pri čemu nije sporno da niti u
ugovoru niti u općim uvjetima poslovanja banaka nisu utvđeni parametri pod kojima će banke
mijenjati promjenjivu kamatnu stopu niti metoda izračuna tih parametara, stoga da su odredbe
potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke
nepoštene, pa prema tome ništetne. Da su sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača
(NN 41/2014), odnosno čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007,
79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013) rubricirane presude obvezujuće i u
predmetnom postupku za naslovni sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih
prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika odnosno utvrđenja
korištenja ništetnih odedbi ugovora o potrošačkim kreditima kojim je ugovorena promjenjiva
kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke te da je slijedom svega navedenog,
razvidno da se tuženik u konkretnom slučaju sklapanja Ugovora o kreditu broj :266-76/2005,
koristio ništetnom odredbom čl.6 istog Ugovora, i to u dijelu kojim je određena
Poslovni broj: 16P. 279/2016
promijenjivost kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao što je određeno
da i tužitelj svojim potpisom na Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu
navedene odluke, kao i sve kasnije izmjene i dopune. Navodi nadalje da je ništetnost
istaknutih odredbi navedenog Ugovora o kreditu utvrđena kao prethodno pitanje važno za
odlučivanje o rubriciranom tužbenom zahtjevu presudama Visokog trgovačkog suda broj: PŽ-
7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, te Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4.
srpnja 2013. godine te da uslijed navedenog utvrđenja, odredba članka 6. Ugovora o kreditu,
sukladno pravilima o učinku djelomične ništetnosti prema Zakonu o obveznim odnosima (čl.
324) nema učinka u dijelu kojim je određena promjenjivost kamatne stope, odnosno u dijelu u
kojem tužitelj izjavljuje da je suglasan i da prihvaća odluke tuženika te njihove izmjene i
dopune. Da tužitelja u odnosu na tuženika, glede uvjeta i visine plaćanja obveze na ime
dugovanih kamata, obvezuje isključivo ono što je ugovoreno u Ugovoru o kreditu, a što
proizvodi pravni učinak te ono što je određeno zakonskim odredbama, to, uslijed utvrđenja
ništetnosti spomenutih odredbi, za predmetni Ugovor o kreditu od početka njegove primjene
do dana 01. siječnja 2014. godine, kada je člankom 11.b Zakona o potrošačkom kreditiranju
određena maksimalna kamatna stopa (3,23 %) ima glede utvrđenja visine dugovanih kamata
vrijediti kamatna stopa iz samog Ugovora ( 4,99%) a od dana 01. siječnja 2014. godine do
dana kad je kredit u potpunosti otplaćen kamatna stopa određena zakonom (3,23%). Da je
temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu tuženik tijekom godina u nekoliko navrata,
sedam puta, svojim odlukama nezakonito mijenjao kamatnu stopu, a samim time i visinu
obveze tužitelja s osnova dužnih kamata po Ugovoru o kreditu i da je tužitelj zbog promjena
kamatnih stopa, počevši od prvog povećanja kamatne stope dana 31. kolovoza 2017. godine
temeljem kojeg je tuženik teretio tužitelja za prvi povećani iznos redovne kamate, platio
tuženiku svaki mjesec više iznose anuiteta od onih utvrđenih Ugovorom o kreditu, na način da
je tužitelj sukladno odredbama članka 3. Ugovora o kreditu, a prema kamatnoj stopi od 4,99%
godišnje koja je navedena u članku 3. Ugovora, tuženiku bio dužan plaćati mjesečne anuitete
u iznoosu od 655,18 CHF, kako je prikazano u otplatnom planu tuženika od 14. prosinca
2015. godine glede prvih 29 anuiteta, no tuženik je tužitelju, počevši od 30. anuiteta pa
nadalje, prilikom svake promjene kamatne stope obračunavao i naplaćivao povišene iznose
anuiteta, sve temeljem ništetnih ugovornih odredbi i tako je tužitelju dana 30. rujna 2007.
godine obračunat i zadužen anuitet od 661,07 CHF iako mu je zaduženje prema kamatnoj
stopi od 4,99% i početnom otplatnom planu i dalje trebalo iznositi 655,19 CHF te je tužitelj
samo navedenom uplatom pretplatio iznos od 5,89 CHF, u kunskoj protuvrijednosti na dan
uplate, a takva mjesečna pretplata nastavila se uslijed nezakonito povećanih kamatnih stopa
sve do dana kada je kredit u potpunosti otplaćen otplatom posljednjeg anuiteta koji je dospio
dana 31. ožujka 2015. godine. Naime, iako je dana 1. siječnja 2014. godine zakonski određena
kamatna stopa od 3,23% pretplata se zbog nezakonito uvećane glavnice na koju se
obračunava navedena kamatna stopa (što je posljedica ništetnih promjena kamatnih stopa)
nastavila i nakon toga te je tužitelj stoga primjenom kamatne stope od 3,23% i dalje platio
veće anuitete od onih koje je uistinu bio dužan platiti prema primjeni ugovora oslobođenog
učinka odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi te je tako tužitelj nakon 1. siječnja 2014.
godine nastavio plaćati anuitete u iznosu od 667, 20 CHF, iako je bio dužan plaćati anuitete u
iznosu od 647,66 CHF, dakle do dana konačne otplate kredita tužitelj je također pretplaćivao
mjesečni iznos od 19,54 CHF. Dakle, novčanu razliku je tužitelj pretplatio na način da je
svaki mjesec, između ostalog i na ime ništetno povišenih kamata, tužitelj uplaćivao novčana
sredstva na tuženikov račun, a prema tuženikovom obračunu iznosa kunske protuvrijednosti
zaduženih kamata u CHF, po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja, kako je i
ugovoreno. Dakle, tužitelj je, obzirom glede utvrđenja visine dugovanih kamata tijekom
cijelog razdoblja otplate kredita do dana 1. siječnja 2014. godine ima vrijediti kamatna stopa
iz samog Ugovora od 4,99%, tuženiku pretplatio novčani iznos razlike između anuiteta koje je
Poslovni broj: 16P. 279/2016
nakon prvog povišenja kamatne stope platio tuženiku i anuiteta koje je tužitelj doista bio
dužan platiti da se cijelo vrijeme do 1. siječnja 2014. godine primjenjivala kamatna stopa
4,99% ugovorena Ugovorom o kreditu (učinak ništetnosti), a nakon toga zakonska kamatna
stopa ( 3,23%), stoga tužitelj u ovom postupku potražuje mjesečne iznose razlike preplaćenih
anuiteta u kunama, koji iznosi su dobiveni obračunom mjesečnog preplaćenog iznosa u CHF
po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Zaključno je naveo da sukladno odredbi čl. 118
ZZP/14, odnosno čl 138.a ZZP/07, gore navedene odluke sudova u kolektivnom sporu kojima
je utvrđena ništetnost odredbi o promjeni kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke,
a koje su sadržane i u predmetnom Ugovoru o kreditu, obvezuju ostale sudove u postupku
koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem ovdje
tuženika.
U odgovoru na tužbu tuženik navodi da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u
cijelosti te predlaže sudu da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja.Tuženik ističe prigovor
zastare utuženih iznosa a budući da tužitelj potražuje povrat mjesečnih anuiteta, u
predmetnom slučaju se primjenjuje zastarni rok sukladno članku 226. Zakona o obveznim
odnosima ( NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 "ZOO") koji navodi da takve tražbine
zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja i sukladno tome tužitelj
nije ovlašten tražiti povrat anuiteta za koje je u trenutku podnošenja tužbe dana 18. ožujka
2016. godine nastupila zastara sukladno navedenom trogodišnjem zastarnom roku. Navodi da
je nesporno da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio
tužitelju stambeni kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 61.800,00 na rok otplate 10
godina i da nije sporno da je u članku 3. Ugovora o kreditu određeno da kamatna stopa iznosi
4,99 dekurzivno godišnje i da je prema članku 6.Ugovora o kreditu promjenjiva. Nadalje
navodi da je sporno među parničnim stranakama jesu li iznosi anuiteta nastali primjenom
promjenjive kamatne stope neosnovano povećani odnosno je li odredba o promjenjivoj
kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika ništetna, jer navodno visina kamatne stope ovisi
samo o volji tuženika. Navodi da iako to tužitelj ne navodi izrijekom da sadržaj tužbe
upućuje na zaključak da traži povrat stečenog bez osnove, stoga, ukoliko bi i sud zahtjev
tužitelja okarakterizirao kao stjecanje bez osnove da tuženik osporava i takav zahtjev. Ističe
da odredba iz članka 6. Ugovora o kreditu nije ništetna jer se odredba o kamatnoj stopi
Ugovora o kreditu temelji na članku 26. Zakona o obveznim odnosima kojom je određeno da
stopa ugovornih kamata između osoba od kojih barem jedna nije trgovac ne može biti viša od
stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan
promjene ugovorne kamatne stope, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa a na dan
sklapanja Ugovora o kreditu, zakonska zatezna kamata je iznosila 15% dok je Ugovorom o
kreditu određeno da kamatna stopa iznosi 4,99% godišnje i da je promjenjiva te da je
nesporno da je kamatna stopa prema Ugovoru o kreditu bila određena niti u polovini iznosa
zakonske zatezne kamate, a polovinu iznosa zakonske zatezne kamate nije premašila ni
naknadnim izmjenama stoga da je odredba o kamatnoj stopi a priori valjana jer nije bila viša
od zakonske zatezne kamate a da tužitelj u tužbi niti ne pokušava obrazložiti razloge
eventualne ništetnosti odredbe iz članka 6. Ugovora o kreditu već se samo referira i tužbu
temelji na presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 ("Presuda TSGZ")
Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 ("Presuda VTS") i
Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 ("Presuda VS") u postupku
povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava koju je podnijela udruga za zaštitu
potrošača Potrošač i da tužitelj pozivanjem na spomenute presude, a posebice na presudu
VTS-a, ukazuje na primjenu članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14) odnosno
138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09,133/09, 78/12, 56/13
"ZZP/07") budući da smatra da je naslovni sud vezan za utvrđenja iz parnice za zaštitu
Poslovni broj: 16P. 279/2016
kolektivnih interesa potrošača a da je stav tuženika da naslovni sud nije vezan za utvrđenja iz
presude VTS-a budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN
41/14), odnosno 138.a ZZP/07 i članka 502.c ZPP-a jer u vrijeme kada je sklopljen predmetni
Ugovor o kreditu, tj. 2. ožujka 2005. godine, na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003.
godine (NN96/03) koji (za razliku od novog zakona koji je stupio na snagu tek 7. kolovoza
2007. godine) uopće nije poznavao takvu vrstu tužbe niti je davao pravo pojedinačnim
potrošačima da pozivom na utvrđenja iz kolektivnog spora, pokreću parnice i taj je zakon
jedino predviđao mogućnost da osobe sa pravnim interesom zatraže da trgovci prestanu sa
određenim nepoštenim postupanjem i da sukladno tome nema mjestu pozivanju od strane
tužitelja na navedene presude po kolektivnoj tube i da čak i kada bi se uzelo da se članci 502.c
ZPP-a i 138.a ZPP/07 mogu primjeniti da je u predmetnom slučaju pogrešno postavljen
tužbeni zahtjev pa stoga isti predlaže odbiti jer članak 502. ZPP-a izričito navodi da se fizičke
i pravne osobe mogu pozvati na pravno utrvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu
kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete a u konkretnom slučaju
tužitelj niti ne traži naknadu štete nego isplatu iznosa koji odgovara navodno preplaćenom
dijelu pojedinih anuiteta, zapravo iznosa stečenog bez osnove te iako je zakonodavac dao
jasnu uputu u pogledu pravnog osnova zahtjeva u posebnim parnicama koje se temelje na
utvrđenjima iz kolektivne tužbe da tužitelj istu nije poštovao već se potpuno pogrešno poziva
na navodnu ništetnost i nepoštenost odredbe članka 6. Ugovora o kreditu, a u slučaju da
tužitelj smatra da se njegov tužbeni zahtjev temelji na naknadi štete, istaknuo je da tužitelj
nije dokazo postojanje pretpostavki za naknadu štete sukladno ZOO a naročito povredu
ugovornog odnosa (štetnu radnju), štetu nanesenu tužitelju, kauzalitet i protupravnost a niti je
pokušao obrazložiti postojanje iste u konkretnom slučaju. Nadalje ističe da tužitelj ničim nije
dokazao da je odreba iz članka 6. Ugovora o kreditu ništetna, da u tužbi uopće niti ne traži
utvrđenje njegove ništetnosti, nego se samo paušalno poziva na spomenutu presudu VTS-a i
presudu VSRH-a a materijalni propis, koji određuje koje su odredbe u potrošačkim ugovorima
ništetne, jest ZPP/03 odnosno članci 81., 84. i 87. Da je sukladno članku 87. ZZP/03
nepoštena ugovorna odredba ništavna, da se sukladno članku 81. ZZP/03 ugovorna odredba o
kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i
poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu
potrošača i da sukladno članku 844. ZPP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene
ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako
uočljive. Ističe da bi odredba iz članka 6. Ugovora o kreditu bila ništetna da je potrebno da se
kumulativno ispune sljedeći uvjeti i to; da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je
ona i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva, i/ili teško uočljiva i da ona suprotno načelu savjesnosti
i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu
potrošača(tužitelja) a da tužitelj paušalnim navodima nastoji uvjeriti sud da je odredba članka
6. Ugovora o kreditu ništetna jer osim pozivanjem na sudsku praksu ne obrazlaže zašto smatra
da su u konkretnom slučaju gore navedeni potrebni uvjeti ispunjeni. Čak i u slučaju da ima
mjesta analognoj primjeni utvrđenja iz presude VTS-a, takva utvrđenja po kolektivnoj tužbi
nisu primjenjiva beziznimno, već ih treba analizirati uzimajući u obzir okolnosti svakog
pojedinog slučaja.
Da tuženik smatra da se s tuženikom pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi članka 6.
Ugovora o kreditu s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom ili s
promjenjivom kamatnom stopom, ali je donio odluku da je za njega prihvatljivija promjenjiva
kamatna stopa, da u članku 21. Ugovora o kreditu stoji da su ugovorne strane izričito
prihvatile odredbe poslovnih uvjeta tuženika, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama
i Odluke o visini naknade za usluge tuženika, kao i sve njihove kasnije izmjene i dopune i da
spomenuti opći akti tuženika služe kao dopuna posebnih pogodbi iz ugovora te obvezuju kao i
posebne pogodbe. Da slijedom navedenog pravni osnov za promjenu kamatnih stopa
Poslovni broj: 16P. 279/2016
predstavljaju odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i navedeni opći akti
tuženika, da se dakle o odredbi o kamatnoj stopi prethodno pojedinačno pregovaralo, što
proizlazi iz činjenice da su ugovorne strane suglasno ugovorile primjenu odredbi o
promjenjivoj kamatnoj stopi i da su izričito ugovorile primjenu općih akata tuženika i da je
posebno značajna činjenica da je predmetnim Ugovorom o kreditu zasnovano založno pravo
na nekretnini u korist tuženika, kao i drugi instrumenti osiguranja poput izjave o zapljeni
primanja tužitelja, zadužnica i drugo pa je stoga za očekivati da je tužitelj pri sklapanju
ugovora uložio viši stupanj pažnje od uobičajenog pogotovo imajući u vidu da je Ugovor o
kreditu ujedno solemnziran i stranakama rastumačen kod javnog bilježnika a i u samom
Ugovoru o kreditu ugovorne strane su potvrdile da su isti pročitale, razumjele, da on
predstavlja njihovu pravu i ozbiljnju volju, da prihvaćaju sva prava, obveze i pravne
posljedice koje iz njega proistojeću te da se odriču prava na pobijanje iz razloga
nerazumijevanja istoga, članak 21., stavak 1. Nadalje ističe da je odredba o promjenjivoj
kamatnoj stopi jasna, lako uočljiva i razumljiva jer je već iz značenja same riječi
"promjenjiva" nesporno da ugovorena stopa nije fiksna, nego podložna promjenama prema
određenim kriterijima i kroz određeno vrijeme i uočljiva jer je sastavni dio ugovora i u njemu
izričito navedena i razumljiva iz razloga što je tužitelj potpuno poslovno sposobna osoba, koja
pri tome razumije sadržaj dokumenta koji svojom slobodnom voljom preuzima platnu obvezu
na period od više godina, te je družna primjeniti očekivanu pažnju a teret dokaza da ne bilo
tako leži na tužitelju koji to u tužbi nije obrazložio. Upozorava i na noviju praksu Županijskog
suda u Puli, presuda u predmetu broj Gž-2658/2012 od 11. studenoga 2013. godine, gdje je u
predmetu sličnom ovom utvrđeno da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i
razmljivo jer je smisao takvog ugovoranja da se kamatna stopa prilagođava uvjetima na tržištu
I da temeljem članka 84. ZZP/03 uopće nije dozvoljeno ocjeljivati da li je odredba članka 6.
Ugovora o kreditu nepoštena budući da je ista jasna i uočljiva i razumljiva, a da bi odredba
članka 6. Ugovora o kreditu, kad bi za nju prethodno bilo utvrđeno da se o njoj prethodno
pregovaralo te da nije niti nejasna niti neuočljiva niti nerazumljiva, bila ništetna potrebno je
još utvrditi i da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima
i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da predmetna odredba Ugovora o kreditu
nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da je takvo ugovaranje uobičajeno u bankarskom
poslovanju, i da tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao
što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja i da je djelatnost tuženika pod
kontrolom regulatora te da nema mjesta potpuno arbitrarnom određivanju primjenjive
naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na
štetu potrošača, tužitelja. Ističe da iz presude županijskog suda u Puli Gž-265 8/12 od 11.
studenog 2013. godine proizlazi da je sud prvog stupnja pravilno zaključio da ugovor o
kreditu nije protivan općim načelima Zakona o obveznim odnosima (ZOO"Narodne novine"
35/O5 i 41/08) iz članaka 4.,6, i 7. jer spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile
više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente
zelenaškog ugovora, po nije narušeno načelo jednake vrijednosti činidbi a koji stav je
potvrđen i od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u presudi Pž-2462/03 u
kojem sporu se radi upravo o ponašanju koje je u citiranoj presudi prepoznao Visoki
trgovački sud Republike Hrvatske - izmjena kamatne stope bila je zakonom dopuštena,
kamate su bile tržišno primjerene (jer su pratile tržišne parametre) i najvažnije, ponašanje
tuženika u cijelosti je bilo usklađeno s važećim propisima te slijedom toga, tuženik opet tvrdi
da odredba članka 6. Ugovora o kreditu nije protivna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno
da nije ni uzrokovala znatnu neravnotežu ugovornih strana. Ponovo ističe da su ugovorne
strane ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i da je tužitelj na to pristao, da je tužitelj imao
izbor prilikom sklapanja Ugovora o kreditu i mogao je zatražiti kredit s fiksnom kamatnom
stopom, ali to nije učinio jer je sam procijenio da je za njega povoljnija promjenjiva stopa a
Poslovni broj: 16P. 279/2016
krediti s fiksnom kamatnom stopom su notorno skuplji tj. imaju višu kamatnu stopu, ali su i
sigurniji za dužnika a svaki dužnik mora sam procijeniti što je za njega povoljnije a tužitelj
sada, nakon godina uživanja povlastica zbog ugovorene promjenjive kamatne stope u vidu
nižih kamata, pokušava ostvariti i dodane koristi time što traži povrat navodno preplaćenih
kamata a da se tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu odlučio na kredit s fiksnom
kamatnom stopom ona bi u početku bila veća, ali bi bila fiksirana kroz cijelo vriieme trajanja
kredita i da je tužitelj samostalno ušao u rizik promjene kamatne stope, a sve to isključivo da
bi prošao povoljnije a zbog izmijenjenih okolnosti koje je svaki razumni dužnik mogao
predvidjeti došlo je do povećanja kamatnih stopa što je negativno utjecalo na dužnike.
Nadalje, da tužitelj smatra spornim da prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije od tuženika
dobio informacije o točnim parametrima po kojima će se kamatna stopa mijenjati kao niti
metodi izračuna tih parametara, međutim da tužitelj pritom zanemaruje činjenicu da se
ugovaranje kamatne stope, koja je u ovom slučaju nesporno promjenjiva, sastoji od dva
osnovna, odvojena elementa – ugovaranja promijenjivosti kamatne stope i ugovaranja
načina njezine promjene a presudom VTS-a na koju se tužitelj poziva nije utvrđeno da je
ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi per se nego odredba o načinu njezine
promjene i to samo u slučaju da se ista mijenja jednostranom odlukom jedne ugovorne strane
na nepošten način. S obzirom na navedeno, tuzenik ističe da iz metode kojom tužitelj
postavlja zahtjev na isplatu proizlazi da on smatra da kamatna stopa zapravo mora ostati
fiksna za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu, što je izričito u suprotnosti s činjenicom
valjano ugovorene odredbe o promjenjivoi kamatnoj stopi. Naime, čak i kad bi sud ustanovio
da je odredba Ugovora o kreditu o načinu promjene kamatne stope ništetna, učinci takve
ništetnosti ne bi bili da se ima primjenjivati ona redovna kamatna stopa koja je ugovorena (jer
bi isto značilo da je sama odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, odnosno da je
kamatna stopa fiksna, što nedvojbeno nije tako) nego bi bilo potrebno odrediti početnu
referentnu kamatnu stopu s kojom bi se mogla usporediti kamatna stopa mijenjana od
strane tuženika. Pritom, tuženik ističe da bi takva početna kamatna stopa (sukladno općim
načelima obveznog prava) trebala biti kamatna stopa koju su vjerovnici redovito naplaćivali
u sličnim ugovornim odnosima, odnosno razumna kamatna stopa. Primjerice, tuženik smatra
da bi se kao takva početna kamatna stopa mogla primijeniti prosječna kamatna stopa banaka
na kunske kredite s valutnom klauzulom sukladno javno dostupnim podacima objavljivanim u
biltenima Hrvatske narodne banke. U tom slučaju tužitelj bi imao pravo samo na razliku
između takve početne kamatne stope i kamatne stope kako je tijekom trajanja ugovora o
kreditu mijenjana odlukama tuženika- ako bi takva razlika uopće postojala ! Svako suprotno
tumačenje, tuženik ponavlja, bilo bi suprotno nespornoj činjenici da je promjenjiva kamatna
stopa valjano ugovorena između tuženika i tužitelja ugovorom o kreditu. Ističe nadalje da
tuženik u tužbi nije precizirao po kojoj bi mu osnovi pripadalo pravo tražiti zahtijevanu
isplatu međutim, s obzirom na to da govori o ,,preplaćenom" iznosu od strane tuženika, sadžaj
tužbe upućuje na zaključak da traži povrat stečenog bez osnove i pod pretpostavkom da
naslovni sud utvrdi da zahtjev tužitelja predstavlja zahtjev za povrat stečenog bez osnove,
tuženik ističe da u ovom slučaju uopće nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta
stjecanja bez osnove a sukladno članku 1111. st. 1. ZOO-a, isti dolazi u obzir isključivo kada
prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema osnove u nekom pravnom poslu,
odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Da sukladno članku 1112. stavku 1.
ZOO-a, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim
ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi
od ispunjenja uvjeta a s obzirom na to da nije utvrđena ništetnost konkretne odredbe članka 6.
Ugovora o kreditu, niti tužitelj traži utvrđenje ništetnosti, a da se tužitelj u predmetnoji parnici
radi vraćanja stečenog bez osnove sukladno članku 502.c ZPP-a nije ovlašten pozivati na
utvrđenja iz kolektivne tužbe, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao zašto bi se trebalo
Poslovni broj: 16P. 279/2016
smatrati da pravne osnove nema ili da je otpala. Nadalje ističe da ako je tužitelj smatrao da
iznos kamatne stope koji viši od početno ugovorenog nije dužan platiti, zašto isti zahtjev nije
istaknuo ranije. Sukladno navedenom članku 1112. ZOO-a, tužitelj nema pravo zahtijevati
vraćanje s obzirom na to da nije zadržao pravo na povrat navodno preplaćenog iznosa a od
značaja je da je tuženik kamatnu stopu mijenjao u nekoliko navrata (povećanje na 5,24%,
zatim na 5,94%, 6,40% i 6,75% te smanjenje na 6,50%, 6,30% i 5,65% sve do
fiksiranja kamatne stope na 3,23%), a tužitelj nikada nije istaknuo da zadžava pravo na
povrat navodno preplaćenog a da je nesporno da ni ostali uvjeti iz članka 1112. nisu
ispunjeni, tj. tužitelj nije platio da bi izbjegao prisilu, a isplata nije zavisila od ispunjenja
uvjeta.Tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva te ističe da je tužitelj u svoj obračun
potraživanja uključio tražbine čiji povrat više nije ovlašten tražiti s obzirom na to da je
protekao zastarni rok, osporava i metodu kojom tužitelj postavlja zahtjev na isplatu jer tužitelj
ističe da potražuje iznos koji predstavlja preplaćeni iznos na ime nezakonito podignute
redovne kamatne stope kojeg čini razlika izmedu anutiteta koje je nakon prvog povišenja
kamatne stope tužitelj platio tuženiku i anuiteta koje je tužitelj doista bio dužan platiti da se
cijelo vrijeme do dana 1. siječnja 2014. godine primjenjivala kamatna stopa 4,99% ugovorena
Ugovorom o kreditu, a nakon toga kamatna stopa 3,23%, a iz tužbe, a niti iz sudske prakse, ne
proizlazi temeljem kojeg pravnog propisa bi osnovan bio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa
koji premašuju, od strane tužitelja, očekivani iznos anuiteta kroz cijelo ugovoreno razdoblje.
Ističe da su izjave tužitelja paušalne i irelevantne, da tužitelj zaboravlja da se glavnica nije
povećala zbog promijenjive kamatne stope nego i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na
HRK u razdoblju između dana sklapanja Ugovora o kreditu i 1. siječnja 2014. godine, iz čega
logično proizlazi da iznos glavnice na relevantna dva datuma nije bio niti mogao biti jednak te
da je tužiteljev zahtjev i u tom dijelu neosnovan.
Podneskom od 18.srpnja 2016.godine tužitelj ističe da su netočni navodi tuženika da
se pojedinačno pregovaralo o uvjetima pod kojima je kamatna stopa promjenjiva jer iz
odluke VTS-a proizlazi da je nesporno da se o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa
tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu sa odlukom banke nije pojedinačno
pregovaralo. Također ističe da nigdje u tužbi ne navodi da bi se zahtjev za isplatu temeljio na
stjecanju bez osnove te da obzirom da predmetna parnica proizlazi iz kolektivnog spora
pokrenutog prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača da isti zakon u čl. 118 navodi kako
se radi o šteti čiju naknadu potrošač može potraživati u pojedinačnoj parnici da je jasno da se
radi o posebnoj pravnoj osnovi za naknadu štete koja proizlazi iz odredbe čl. 118 Zakona o
zaštiti potrošača koja odredba predstavlaj lex specialis u odnosu na opća obveznopravna
pravila o ugovornoj ili izvanugovornoj odgovornosti za štetu a prema kojim specijalnim
odredbama je i presuđeno u kolektivnom sporu.Također se pozvao i na odredbe čl. 323.st.2 i
324. ZOO-a. Ističe i da je promašeno tuženikovo pozivanje na odredbe čl. 226 ZOO-a
obzirom da navedeni članak propisuje zastaru povremenih davanja koja proistječu iz
ugovornih odnosa a predmetno potraživanje je rezultat izvanugovorne obveze kao posljedice
ništetnosti te smatra da je pravilno stajalište da trenutak započinjanja tijeka zstare
zahtijevanja povrata svih preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredbi jest istek
dana pravomoćnosti odluke o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi konkretno
istek dna 13.lipnja 2014.godine.
Podneskom od 14.studenog 2017.godine tuženik je obavijestio sud kako je temeljem
odluke skupštine od 14.lipna 2016.godine izmijenjena tvrtka tuženika koja sada glasi:
A. b. d. d. a koja izmjena je upisana u sudski registar Trgovačkog suda
u Zagrebu na temelju rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu Tt-16/22619-2 od 11.srpnja
2016.godine. Nadalje ističe da je tuženik postupio sukladno zahtjevu iz čl. 11.a. ZID ZPK/12
Poslovni broj: 16P. 279/2016
te donio Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s
potrošačima a koja je u primjeni od 9.siječnja 2013.godine i nakon što je stupila na snagu
kamatna stopa je je bila vezana uz definirani fiksni i varijabilni element (6M LIBOR za CHF)
o čemu je tuženik obavijestio tužitelja Obaviješću o parametrima kamatne stope od
30.prosinca 2013.godine.
Tijekom postupka provedeni su dokazi uvidom u ugovor o kreditu broj …
od 28. veljače 2005. godine (list 10-24 spisa), obavijest o promjeni kamatnih stopa (list 25
spisa), otplatni plan (list 26-28, 112 spisa), izračun razlike kamata (list 29-33 spisa),
metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s potrošačima
(list 100-109), obavijest o parametrima kamatne stope (list 110-11 spisa), pregled prometa
klijenta (list 149-163 spisa), financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji za
računovodstvo i financije J. Ć. (list 214-219 spisa) te saslušanjem vještakinje J.
Ć. (list 239-240 spisa) i svjedokinje I. T. (list 240 spisa).
Sud nije provodio daljnje dokaze koje su stranke predlagale tijekom postupka, smatrajući činjenično stanje dovoljno utvrđenim.
Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata
cjelokupnog postupka , sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj
53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 57/11 i 25/13; dalje ZPP) utvrđeno je da je
tužbeni zahtjev osnovan.
Pregledom ugovora o kreditu broj 266-76/2005 od 28. veljače 2005. godine između
tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita utvrđeno je da je čl. 3 Ugovora
ugovorena kamata 4,99% dok je čl. 6 Ugovora ugovoreno da je banka ovlaštena izvršiti
promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama H. A.-A.-B.
d.d.,da korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da
prihvaća primjenu odluke o kamatnim stopama kao i sve njene kasnije izmjene i dopune i da
banka odobrava korisniku kredita u prve tri godine otplate kredita pravo na akcijsku kamatnu
stopu koja je za 0,26 postotnih poena niža od komercijalne kamatne stope pod uvjetom da se
korisnik kredita pridržava odredbi ovog ugovora.
Pregledom obavijesti o promjeni kamatnih utvrđeno je da je tužitelj istu zaprimio
14.prosinca 2015.godine i da se kamatna stopa u razdoblju od 4.ožujka 2005.godine do
1.travnja 2015.godine mijenjala 9 puta.
Među strankama je nesporno da su 28. veljače 2005. godine sklopili ugovora o kreditu
broj 266-76/2005 kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznos od
61.800,00 CHF prema srednjem tečaju za devize tuženika na dan korištenja kredita, da je čl. 3
Ugovora ugovorena kamata 4,99% dok je čl. 6 Ugovora ugovoreno da je banka ovlaštena
izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama H. A.-A.-
B. d.d.,da korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i
da prihvaća primjenu odluke o kamatnim stopama kao i sve njene kasnije izmjene i dopune i
odnosno da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu te daje kamatna stopa rasla
tiekom otplate kredita.
Među strankama je sporno da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, visina
tužbenog zahtjeva, da li se presuda donesena povodom kolektivne tužbe odnosi na tužitelja i
je li ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna.
Poslovni broj: 16P. 279/2016
Sukladno čl. 247 Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine broj NN 35/2005,
41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018,dalje: ZOO) propisano je da je ugovor sklopljen kad su
se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora dok je čl. 269.st. 2 ZOO-a propisano
da objekt ugovorne obveze mora biti moguć, dopušten, određen ili odrediv.
Pregledom navedenog ugovora utvrđeno je da visina kamatne stope ovisi isključivo o
odluci tuženika a da je tužitelj kao korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru izjavio da je
suglasan i da prihvaća primjenu odluke o kamatnim stopama kao i sve njene kasnije izmjene i
dopune, da se radi o bitnom sastojku ugovora koji ovisi isključivo o odluci tuženika te da
navedena odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, točnije
tužitelja jer tuženik jednostrano određuje obvezu tužitelja koja se ne može predvidjeti te je
navedena ugovorna odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih
stranaka na štetu tužitelja čime je tužitelj doveden u neravnopravni položaj jer je iz predmetne
ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi vidljiva samo visina kamatne stope na dan
sklapanja ugovora o kreditu.
Sukladno čl. 3 Direktive 93/13/EEZ Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili
pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na
štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz
ugovora, a uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona
sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu
unaprijed formuliranog standardnog ugovora, a koja Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja
1993. godine o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu
savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) su implementirane u Zakon o zaštiti potrošača
(Narodne novine broj 78/12).
Čl. 270 st. 1 ZOO-a je propisano da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća,
nedopuštena, neodređena ili neodrediva, dok je čl. 272. st. 1 propisano da je činidba odrediva
ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi
da ju odredi.
Nadalje, čl. 322 ZOO-a je propisano da Ugovor koji je protivan Ustavu Republike
Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan osim ako cilj povrijeđenog pravila
ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje
što drugo.
Čl. 323.st. 1 ZOO-a je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna
strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora a ako to nije
moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća
naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke,ako zakon što drugo ne
odlučuje.
Tužitelj je nadalje tijekom postupka isticao prigovor zastare, a koji prigovor je
neosnovan obzirom da je tijek zastare prekinut podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih
interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu dana 4.travnja 2012.godine o kojoj tužbi je
odlučeno presudom od 4.srpnja 2013.godine pod poslovnim brojrm P.1401/2012 te je isti
počeo teći tek donošenjem presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske 13.lipnja
2014.godine pod poslovnim brojem Pž.7129/13, sve sukladno čl. 241. i 245.st. 1 i 3 ZOO-a a
Poslovni broj: 16P. 279/2016
u svezi sa čl. 502.a. i 502.c. Zakona o parničnom postupku, a tužba u ovom predmetu je
podnesena 18.ožujka 2016.godine, dakle unutar zastarnog roka propisanog čl. 225 ZOO-a.
U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po
stalnoj sudskoj vještakinji J. Ć..
U nalazu i mišljenju vještakinja je, a temeljem dokumentacije priložene u spisu i to
ugovora o kreditu br. broj ... (list spisa 10-24), otplatnog plana koji je banka
obračunala dužniku kredita (list spisa 26-28), pregleda prometa za klijenta u HRK (list spisa
149-163) i specifikacije promjena kamatnih stopa (list spisa 25) zaključno navela da je tužitelj
pretplatio svojim uplatama u odnosu na iznos anuiteta koji bi bio dužan platiti da je za vrijeme
otplate kredita od njegovog početka do dana 1. siječnja 2014. vrijedila početna kamatna stopa
od 4,99% a od 1. siječnja 2014. do konačne otplate kamatna stopa 3,23% ukupno 12.551,72
kune.
Podneskom od 4.svibnja 2020.godine tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju vještaka
navodeći da je vještak pri izradi nalaza i mišljenja koristio pogrešan tečaj CHF pri
preračunavanju mjesečnih anuiteta na način da je koristio tečajne liste koje nisu bile važeće
na dan uplate. Prigovorio je i metodi kojom je izvršen izračun jer je izračun sastavljen
primjenom početno ugovorene kamatne stope od 4,99% a od 1.siječnja 2014.godine
primjenom kamatne stope od 3,23% iz čega proizlazi da je ugovorena fiksna kamatna stopa a
ne promjenjiva što je u suprotnosti sa valjanom ugovorenom odredbom o promjenjivoj
kamatnoj stopi čime je i svrha vještačenja promašena i nema osnovu u činjenicama, u
materijalnom propisu niti, smatraju, u sudskoj praksi. Nadalje ističe da presudama Visokog
trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 i Vrhovnog suda Republlke
Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 nije utvrđeno da je ništetna odredba o promjenjivoj
kamatnoj stopi per se nego odredba o načinu njezine promjene i to samo u slučaju da se ista
mijenja jednostranom odlukom jedne ugovorne strane na nepošten način. Ističe i kako bi sud
trebao prihvatiti argumente tuženika da se eventualno preplaćena kamata računa u odnosu na
kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite.
Podneskom od 6.svibnja 2020.godine tužitelj je istaknuo da nema primjedbi na nalaz i
mišljenje vještaka te je sukladno nalazu i mišljenju vještaka specificirao tužbeni zahtjev.
Vještakinja je podneskom od 8.srpnja 2020.godine dostavila dopunu nalaza i mišljenja
sukladno prigovoru tuženika u svezi korištenja pogrešnog tečaja CHF iz kojeg mišljenja
proizlazi da je tužitelj pretplatio svojim uplatama u odnosu na iznos anuiteta koji bi bio dužan
platiti da je za vrijeme otplate kredita od njegova početka do dana 1.siječnja 2014.godine
vrijedila početna kamatna stopas od 4,99% a od 1.siječnja 2014.godine do konačne otplate
kamatna stopa 3,23% u ukupnom iznosu od 12.535,19 kuna.
Tužitelj je podneeskom od 18.kolovoza 2020.godine u skladu sa dopunom nalaza i mišljenja, na koje nije imao primjedbi, ponovo specificirao tužbeni zahtjev.
Podneskom od 2.rujna 2020.godine tuženik je u odnosu na dopunu nalaza i mišljenja
ostao kod svih prigovora posebno kod argumentacije tužitelja da bi kamatna stopa iz ugovora
o kreditu trebala ostati fiksna.
Saslušana vještakinja iskazala je da u cijelosti ostaje pri svome nalazu i mišljenju kao i
pri dopuni istoga, da je uistinu koristila tečaj pri izradi nalaza i mišljenja koji je utvrđen taj
Poslovni broj: 16P. 279/2016
dan, a ne koji je primjenjiv za taj dan te iz navedenog razloga nastala razlika od nekih 16,00
kuna, a obzirom da joj je zadatak bio da napravi izračun razlike u anuitetima za razdoblje do
31. siječnja 2014. godine koristila je kamatu od 4, 99% jer je ista bila prvotno ugovorena , a
nakon tog razdoblja do kraja otplate kredite zakonski utvrđenu kamatu od 3, 23%. Nadalje je
iskazala da se svaki anuitet sastoji od otplate glavnice i ugovorne kamate. Pri dekurzivnom
proporcionalnom obračunu koji je ovdje primjenjivan u početku se više plaća kamate a manje
glavnice, a kako je banka primjenjivala promjenjivu kamatnu stopu tako se stvara razlika pri
fiksnoj koju smo primjenjivali, znači 4,99% i otplatnog plana koji je primjenjivala banka u
neotplaćenoj glavnici jer da je tužitelj K. A. imao ovakvu kamatnu stopu od
4,99% onda bi on 31. prosinca 2013. godine otplatio veću glavnicu jer prilikom promjenjive
kamatne stope anuitet se povećava međutim odnos glavnice i kamate unutar anuiteta se
mijenja pa se plaća veća kamata a manja glavnica. Dakle od 1.siječnja 2014. godine razlika
nastaje iako je kamatna stopa 3,23% zbog više otplaćene glavnice.
Svjedokinja I. T. iskazala je da joj nije poznat tužitelj, da je radila u H.
banci, pa kasnije u A. banci od 2004. godine do 2019. godine s time da je u razdoblju od
2004. do 2008. godine radila kao osobni bankar a od 2008. do 2019. godine u odjelu za
pravne osobe kao financijski savjetnik. Iskazala je nadalje da se ne može točno sjetiti kad su
počeli krediti u švicarcima ali da su se nudili i krediti u eurima i obično bi se napravio izračun
i u eurima i u švicarcima radi usporedbe i onda bi se klijenti obično odlučivali za one koji su
imali povoljnije uvjete, a kredit u švicarcima je imao povoljne uvjete od kredita u eurima a
gledajući u povijest radilo se o stabilnoj valuti zadnjih 15 do 20 godina a kada bi se netko
došao raspitati za kredit obično se upoznavalo sa uvjetima kredita kao što su kamatna stopa,
trošak obrade, troškovi javnog bilježnika, procjene nekretnina, instrumente osiguranja,
povrata kredita i roka otplate. Na poseban upit da li se posebno pregovaralo o kamatnim
stopama iskazala je da je voditelj područnice imao određene ovlasti, osobno nije imala
nikakve ovlasti vezano uz utjecaja na visinu kamatne stope međutim da se u određenim
slučajevima posredovanje preko voditelja područnice, voditelja sektora i uprave se moglo
ishoditi povoljnije uvjete.
Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje kao stručno i kvalitetno jer je
vještakinja u cijelosti postupila po zadatku suda.
Obzirom na činjenicu da su stranke ugovorom o kreditu ugovorile promjenjivu
kamatnu stopu da prema izjavi I. T., zaposlenice tuženika, da osobno nije imala
nikakve ovlasti vezano uz utjecaja na visinu kamatne stope, da se u određenim slučajevima
preko voditelja podružnice, voditelja sektora i uprave moglo ishoditi povoljnije uvjete,
zaključak je ovoga suda da tužitelj prilikom potpisivanja ugovora nije mogao znati kolika će
kamatna stopa biti tijekom otplate kredite, a visina kamatne stope prema stavu ovog suda nije
ni odrediva sukladno čl. 272 ZOO-a obzirom da u ugovoru o kreditu nisu propisani kriteriji za
odredivost, odnosno ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti visina kamatne
stope, stoga da je odredba čl. 6 ugovora o kreditu nepoštena i sukladno čl. 296 ZOO-a
ništetna.
Čl. 1111 st. 1 ZOO-a je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način
prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci
suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to
nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi dok je st. 3 istoga članka propisano da
obveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na
osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala.
Poslovni broj: 16P. 279/2016
Sukladno čl. 1115. ZOO-a kada se vraća što je stečeno bez osnove moraju se vratiti i
plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana
podnošenja zahtjeva i a visina stope zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29.
st. 2. ZOO-a, a rok za izvršenje činidbe na temelju odredbe čl. 328. st. 1 i st. 2 ZPP-a.
Slijedom svega navedenog,odlučeno je kao u točki I. izreke.
Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155.
Zakona o parničnom postupku („Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000,
88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013,
89/2014, dalje: ZPP).
Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s
dostavljenim troškovnikom te prema vrijednosti predmeta spora, a po Tbr. 48/3 prema Tarifi o
nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012, 103/2014,
118/2014, 107/2015, dalje: Tarifa) i to za sastav tužbe 100 bodova (tbr. 7/1), za zastupanje na
ročištima 9.ožujka 2018.godine, 7.ožujka 2019.godine, 10.rujna 2020.godine i 5.listopada
2020.godine (svako po 100 b, Tbr. 9/1) za ročište 6.srpnja 2020.godine (25 b, Tbr. 9/5 i za
sastav podnesaka 6.svibnja 2020.godine, 16.lipnja 2020.godine, 19.kolovoza 2020.godine i
7.rujna 2020.godine (svako po 100 b, Tbr. 8/1) za sastav podnesaka od 18.srpnja 2016.godine,
12.rujna 2017.godine, 3.svibnja 2018.godine, 20.lipnja 2018.godine, 16.siječnja 2019.godine,
20.veljače 2019.godine, 19.lipnja 2019.godine, 12.rujna 2019.godine, 21.listopada
2019.godine i 12.ožujka 2020.godine (25 b, Tbr. 8/3), što imajući na umu vrijednost jednog
boda i 25 % PDV-a iznosi 14.687,50 kuna i tome valja dodati 2.000,00 kn plaćenih na ime
financijskog vještačenja i sudsku pristojbu za tužbu (500,00 kuna) i presude (500,00 kn) pa je
ukupno tužitelju dosuđen trošak u iznosu 17.687,50 kuna (točka II. izreke), s tim da tužitelju
nije priznat trošak sastav podneska od 10.rujna 2020.godine jer isti ne prileži spisu dok je za
ostale podneske sud priznao 25% nagrade, sukladno Tbr.8/1.
U Dubrovniku 20. studenoga 2020. godine
Sutkinja:
Ines Bračanov Čuljat, v. r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od
održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju
ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno
obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri)
primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. punoćniku tužitelja, uz rješenje o sudskoj pristojbi za presudu