- 1 -              I Kž 290/2019-21

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 290/2019-21

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Lovrin kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. S. i drugih zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., i 61/15. - ispravak - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog D. S. podnesenih protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola od 22. veljače 2020. broj K-14/2018-252, u sjednici vijeća održanoj 20. studenog 2020., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog D. S. te branitelja optuženog D. S., odvjetnika L. Š.,

 

 

p r e s u d i o  j e:

 

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženog D. S. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijskog suda u Puli-Pola broj K-14/2018-252 od 22. veljače 2020., optuženi D. S. proglašen je krivim zbog počinjenog kaznenog djela protiv imovine, razbojništvom iz članka 230. stavka 1. KZ/11. i na temelju te iste zakonske odredbe osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci.

 

Primjenom odredbe članka 54. KZ/11. optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 21. srpnja 2018. pa do pravomoćnosti presude, a nakon pravomoćnosti presude do pravomoćnosti rješenja o upućivanju na izdržavanje kazne zatvora.

 

Temeljem odredbe članka 69. stavka 1. KZ/11. optuženom D. S. izrečena je sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti, koja može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, a najdulje 3 (tri) godine.

 

Istom presudom oštećenoj H. p. d.d. na temelju odredbe članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje: ZKP/08.-17.) dosuđen je imovinskopravni zahtjev u iznosu od 11.240,64 kune, koji je optuženi D. S. dužan nadoknaditi u roku od 15 dana.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. (pravilno bi bilo: članka 148. stavka 6. ZKP/08.-17.) optuženi D. S. oslobođen je dužnosti naknade troškova kaznenog postupka te je odlučeno da isti padaju na teret proračunskih sredstava suda.

 

Nasuprot tome, na temelju članka 453. točke 3. ZKP/08.-17., optuženi G. M. oslobođen je optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv imovine, razbojništvom iz članka 230. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 36. stavka 2. KZ/11.

 

Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08.-17. odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do  5. ZKP/08.-17. te nužni izdaci optuženog G. M. i nužni izdaci i nagrada za njegovog branitelja po službenoj dužnosti padaju na teret proračunskih sredstava suda.

 

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženi D. S.

 

Državni odvjetnik se žali u odnosu na oslobađajući dio pobijane presude i to zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, u tom dijelu, ukine pobijanu presudu i uputi predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Optuženi D. S. je žalbu podnio u odnosu na osuđujući dio putem branitelja, odvjetnika L. Š., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni i imovinskopravnom zahtjevu s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, u tom dijelu, pobijanu presudu „ukine u odnosu na kaznu i dosuđeni imovinskopravni zahtjev te uputi predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku“, te je osobno, bez navođenja žalbene osnove, podnio dopunu žalbe podnesene od strane njegovog branitelja, s prijedlogom da se „umanji izrečena kazna ili da se predmet vrati na ponovno suđenje na Općinski sud“.

 

S obzirom da se žalba branitelja optuženog D. S. i njegova dopuna žalbe, koju je osobno podnio, međusobno preklapaju i u sadržajnom pogledu se međusobno nadopunjuju u nastavku će se razmatrati kao jedinstvena žalba ovog optuženika.

 

Odgovore na žalbu državnog odvjetnika podnijeli su optuženi D. S., putem branitelja L. Š., odvjetnika, iako u odnosu na osuđujući dio presude i ovog optuženika žalba nije niti bila izjavljena i optuženi G. M., putem branitelja R. M., odvjetnika, s prijedlozima  da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

 

Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08.-17. spis je prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednici drugostupanjskog vijeća prisustvovali su branitelj optuženog D. S., odvjetnik L. Š., a sukladno članku 475. stavku 8. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.-19.) nazočnost optuženog D. S., koji se nalazio u Zatvoru u Z., osigurana je putem konferencijskog uređaja kojim je rukovala stručna osoba I. B., informatički referent zaposlen na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, a kako nije pristupio zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, iako je prema potvrdi o izvršenoj dostavi uredno obaviješten, to je sukladno članku 475. stavku 4. ZKP/08.-19. sjednica održana u njegovoj odsutnosti.

 

Žalbe državnog odvjetnika i optuženog D. S. nisu osnovane.

 

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-17. državni odvjetnik ističe kako su u pobijanoj presudi, u odnosu na oslobađajući dio, razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i u znatnoj mjeri proturječni jer u spisu predmeta, nasuprot tvrdnjama prvostupanjskog suda, postoje dokazi personalne i materijalne prirode koji potvrđuju navode iz obrane optuženog D. S. iz prethodnog postupka  da je kazneno djelo počinio upravo s optuženim G. M. Pri tome isti ne precizira i ne pojašnjava u čemu se sastoje nejasnoće i proturječnosti u pobijanoj presudi, iz čega proizlazi kako državni odvjetnik, ističući prigovor postupovne naravi, u suštini prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja koje se odnosi na pitanje kaznenopravne odgovornosti i sudjelovanja optuženog G. M. u počinjenju ovog kaznenog djela, a o čemu će biti više govora kada će se razmatrati upravo ova žalbena osnova.

 

Također nije u pravu niti optuženi D. S. kada tvrdi da su ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-17. Argumentirajući ovu žalbenu osnovu ovaj žalitelj ističe kako se pobijana presuda, u odnosu na osuđujući dio odnosno u odnosu na odluku o kazni i imovinskopravnom zahtjevu ne može ispitati s obzirom da je izreka presude nerazumljiva, da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni potpuno su nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, te da o odlučnim  činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i iskaza danih u postupku i samih tih isprava i iskaza.

 

Međutim, nasuprot ovakvim žalbenim navodima ovog optuženika u pobijanoj presudi, u odnosu na odluku o kazni i imovinskopravnom zahtjevu, izreka presude u potpunosti je jasna, precizna, određena i u cijelosti razumljiva te je iz iste u potpunosti vidljivo i razvidno što je u tom pogledu sud prvog stupnja odlučio. Isto tako u obrazloženju pobijane presude, u odnosu na donošenje upravo ovakve odluke o kazni, dani su razlozi o svim odlučnim činjenicama koji se odnose na utvrđene olakotne i otegotne okolnosti i zbog čega je prvostupanjski sud izrekao upravo navedenu kaznu zatvora (stranica 16., 4. i 5. odlomak odozgo), a također je sud dao i razloge zbog kojih je oštećenoj H. p. d.d. u cijelosti dosudio postavljeni imovinskopravni zahtjev (stranica 17., 3. odlomak odozgo). Prvostupanjski je sud u pogledu tih odlučnih činjenica, a koje se odnose na odluku o kazni i imovinskopravni zahtjev, u obrazloženju pobijane presude dao jasne, valjane i dostatne razloge, međutim drugo je pitanje što se optuženi D. S. s takvim utvrđenjima i zaključcima  prvostupanjskog suda ne slaže, ali to već predstavlja drugu žalbenu osnovu, o čemu će biti više govora u nastavku ovog obrazloženja, kada će se razmatrati žalbene osnove pravilnosti utvrđenih činjenica u odnosu na odluku o kazni i dosuđeni imovinskopravni zahtjev.

 

Slijedom svega iznesenog, sud prvog stupnja nije počinio postupovne povrede koje ističu državni odvjetnik i optuženi D. S., a isto tako nisu počinjene niti druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka, na čije postojanje drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08.-19., pazi po službenoj dužnosti.

 

U odnosu na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja državni odvjetnik ističe kako je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da, osim obrane optuženog D. S. koju je dao pred djelatnicima policije i u državnom odvjetništvu, a kada optuženi G. M. i njegov branitelj nisu bili prisutni i stoga nisu niti bili u mogućnosti provjeriti vjerodostojnost njegovih navoda, u spisu nema drugih dokaza personalne i materijalne prirode koji bi potvrdili da je upravo optuženi G. M. počinitelj ovog kaznenog djela zajedno s optuženim D. S.

 

Obrazlažući ovu žalbenu osnovu državni odvjetnik navodi da obranu koju je optuženi D. S. dao tijekom prethodnog postupka, kada je decidirano naveo da je ovo kazneno djelo počinio zajedno s optuženim G. M., potvrđuju i dokazi koji su izvedeni na raspravi. Pri tome se posebno poziva na okolnost da je u garaži koju je koristio optuženi G. M. pronađen motocikl marke KTM, koji je nesporno korišten pri počinjenju ovog kaznenog djela, da je u pretrazi te iste garaže pronađen jedan metak kalibra 7,65 mm te da iz snimke video-nadzora u poslovnici pošte i iskaza ispitanih svjedoka, S. Ž., D. D. i G. D., proizlazi da je kazneno djelo počinjeno upravo na način kako je to i opisao optuženi D. S. tijekom prethodnog postupka.

 

Iako iz provedenih dokaza, prvenstveno iskaza koje su optuženi D. S. i G. M. iznijeli tijekom rasprave, nedvojbeno proizlazi da je optuženi D. S. prije počinjenja ovog kaznenog djela zatražio od optuženog G. M. da mu posudi navedeni motocikl, što je ovaj i učinio, a koja činjenica niti jednim drugim provedenim dokazom nije dovedena u sumnju, nakon čega je isti i iskorišten kako bi se počinitelji dovezli do poslovnice H. p. d.d. u P., gdje je počinjeno ovo kazneno djelo te da je tijekom očevida u garaži, gdje se nalazio navedeni motocikl, pronađeno jedno zrno streljiva kalibra 7,65 mm, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da navedene okolnosti, a u nedostatku nekih drugih, uvjerljivijih i pouzdanijih okolnosti odnosno dokaza, niti pojedinačno, a niti u svojoj ukupnosti i povezanosti s drugim provedenim dokazima ne ukazuju na potpuno nedvojben zaključak da je upravo optuženi G. M., kao vlasnik toga motocikla, sudjelovao u izvršenju ovog kaznenog djela te da u tome nije mogao sudjelovati i netko drugi osim njega. To se posebno odnosi na situaciju kada iz samog činjeničnog opisa osuđujućeg dijela presude, koji je izmijenjen po službenoj dužnosti u korist optuženog D. S., a na koji se državni odvjetnik nije niti žalio, iz čega se može zaključiti kako i on u cijelosti i bez bilo kakve rezerve prihvaća tako utvrđeno činjenično stanje, proizlazi da je prvostupanjski sud nedvojbeno utvrdio da je optuženi S. ovo kazneno djelo počinio s “predmetom nalik pištolju s prigušivačem“, a ne pravim oružjem odnosno pištoljem, a kako je to prvotno bilo optuženo. Stoga, suprotno tvrdnjama državnog odvjetnika,  ovo pronađeno zrno streljiva u garaži optuženog G. M. u konkretnom slučaju doista ništa važno i odlučno u odnosu na ovo kazneno djelo ne dokazuje, a osobito ne ukazuje na to da je upravo optuženi G. M. sudjelovao u izvršenju ovog kaznenog djela pa da je slijedom navedenog potvrđen i iskaz optuženog D. S. iz prethodnog postupka.

 

To se isto tako može reći i u odnosu na iskaze svjedokinja S. Ž. i D. D. (zaposlenice u poslovnici pošte) te svjedoka G. D. (klijenta u poslovnici pošte), s obzirom da iz njihovih iskaza proizlazi da su oni iskazivali samo i isključivo o onome što se događalo u unutrašnjosti poslovnice, što tijekom dokaznog postupka nije niti bilo sporno budući da slijed događanja proizlazi i iz snimke video-nadzora, ali isto tako i iz iskaza optuženog D. S., koji je priznao počinjenje kaznenog djela za koje je osuđen. Međutim, državni odvjetnik zanemaruje činjenicu da nitko od ovih svjedoka nema niti neposrednih, a niti posrednih saznanja o osobi koja je na motociklu s optuženim D. S. došla pred navedenu poslovnicu i koja ga je tamo čekala po izlasku iz poslovnice, a prije njihovog zajedničkog udaljenja.

 

Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se niti na temelju ovih dokaza odnosno iskaza ovih svjedoka, kako pojedinačno, tako i u njihovoj ukupnosti te u njihovoj međusobnoj vezi s drugim provedenim dokazima, ne može s potpunom sigurnošću tvrditi da je upravo optuženi G. M. ovo djelo počinio zajedno s optuženim D. S. te da i ovi dokazi, poput onih prethodnih (motocikl i zrno streljiva), ukazuju na to da je iskaz optuženog D. S. iz prethodnog postupka trebalo prihvatiti kao vjerodostojan i istinit te da oni potvrđuju istinitost tako danih iskaza iz ranije faze postupka.

 

Iako se u tom smislu državni odvjetnik poziva i na iskaz svjedoka D. K., smatrajući da i on potvrđuje kako je optuženi D. S. u prethodnom postupku govorio istinu, kada je rekao da je ovo kazneno djelo počinio zajedno s optuženim G. M., i u tom dijelu pobijane presude pravilna su utvrđenja i zaključci prvostupanjskog suda da niti iz iskaza ovog svjedoka ne proizlazi da su navedene tvrdnje toga optuženika, koje je iznio u prethodnom postupku, točne i istinite te da iskaz ovog svjedoka to i potvrđuje.

 

Naime, iz iskaza ovog svjedoka, ali isto tako i iz iskaza optuženog D. S. proizlazi kako su prije ovog inkriminiranog događaja optuženi D. S. i optuženi G. M. jednom prilikom predali svjedoku D. K. jednu torbu na čuvanje i da im je on, nakon nekog vremena, tu torbu i vratio. Ali isto tako iz iskaza svjedoka D. K. sud prvog stupnja je pravilno zaključio kako navedeni svjedok niti u jednom trenutku nije znao što se u navedenoj torbi nalazi, jer od trenutka njezinog preuzimanja pa sve do trenutka njezinog vraćanja nije provjeravao njezin sadržaj. Stoga je potpuno pogrešno pozivanje državnog odvjetnika na iskaz ovog svjedoka, u odnosu na sadržaj navedene torbe kada on sam kaže da o tome nije imao nikakvih saznanja, kao još jedan dokaz da je optuženi D. S., a kada je u prethodnom postupku govorio o supočinitelju, govorio istinu i da to ovaj svjedok svojim iskazom također potvrđuje.

 

Pri tome također treba napomenuti da iako i u žalbi državni odvjetnik nastavlja inzistirati na tvrdnji da se u navedenoj torbi nalazio pištolj s kojim je optuženi D. S. ušao u poslovnicu pošte i počinio ovo kazneno djelo, isti ponovno zanemaruje činjenicu, a koja proizlazi iz osuđujućeg dijela pobijane presude, a koju on podnesenom žalbom niti ne osporava, da je isti proglašen krivim da je kazneno djelo počinio s „predmetom nalik na pištolj…..“, a ne s pravim pištoljem. Stoga je i u tom pogledu ispravan zaključak prvostupanjskog suda da niti ovaj dokaz odnosno iskaz svjedoka D. K., posebno u kontekstu izmijenjenog činjeničnog stanja u odnosu na uporabljeno sredstvo, ne ukazuje na to da je optuženi D. S. ovo kazneno djelo počinio s optuženim G. M., odnosno da je u prethodnom postupku, kako to tvrdi državni odvjetnik, u odnosu na ovu okolnost govorio istinu.

 

Iako je državni odvjetnik u pravu kada tvrdi da je u prethodnom postupku optuženi D. S. pred djelatnicima policije i pred državnim odvjetnikom iznio obranu u kojoj je, u oba navrata, izjavio da je ovo kazneno djelo počinio upravo s optuženim G. M., a koju je kasnije na raspravi u cijelosti izmijenio, objasnivši pri tome razloge i motive zašto je ranije drugačije iskazivao, u pravu je i sud prvog stupnja kada je zaključio da se samo i isključivo na tako danoj obrani, odnosno na tim iskazima koji nisu bili konfrontirani tijekom prethodnog postupka, ne može isključivo ili u odlučujućoj mjeri temeljiti osuđujuća presuda u odnosu na optuženog G. M.

 

Naime, izvršenim uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je optuženi D. S. prvi puta ispitan pred djelatnicima redarstvenih vlasti 21. srpnja 2018., a drugi puta pred nadležnim državnim odvjetnikom 22. srpnja 2018., oba puta u nazočnosti svoga branitelja, nakon čega je u odnosu na njega 23. srpnja 2018. doneseno rješenje o provođenju istrage, dok je optuženi G. M. prvi puta ispitan pred redarstvenim vlastima 7. kolovoza 2018., a drugi puta pred nadležnim državnim odvjetnikom toga istog dana, također u nazočnosti njegovog branitelja, nakon čega je  u odnosu na njega 8. kolovoza 2018. doneseno rješenje o proširenju istrage.

 

Dakle, iz navedenog proizlazi da prilikom ispitivanja ovih optuženika tijekom prethodnog postupka osim njihovih branitelja i ovlaštenih osoba državnih tijela koja su provodila ispitivanja nitko drugi nije bio nazočan niti je u tom ispitivanju na bilo koji drugi način sudjelovao.

 

Stoga, u takvoj situaciji, a kada je optuženi D. S. iskazivao pred djelatnicima redarstvenih vlasti i pred državnim odvjetnikom, isključivo u nazočnosti svoga branitelja, te kada je u tim iskazima teretio optuženog G. M., a koji u tom trenutku nije bio u mogućnosti istome postavljati pitanja ili na neki drugi način, osobno ili putem branitelja, dovesti u sumnju njegove tvrdnje odnosno na bilo koji način provjeriti vjerodostojnost njegovih navoda, povrijeđeno je konfrontacijsko pravo koje optuženiku, između ostalog, jamči i pravo na ispitivanje drugog suoptuženika, a koji ga u svome iskazu direktno tereti za počinjenje određenog kaznenog djela.

 

S obzirom da je optuženi D. S. na raspravi, u nazočnosti stranaka, u odnosu na sudjelovanje optuženog G. M. iskazivao na potpuno drugačiji način, navodeći kako ovo kazneno djelo nije počinio s njime, već s jednom drugom muškom osobom, a pritom na raspravi nije izveden niti jedan dokaz koji bi na potpuno nedvosmislen način ukazivao na krivnju optuženog G. M., to je potpuno pravilan zaključak prvostupanjskog suda da iskazi optuženog D. S. iz prethodnog postupka, kojeg u konfrontacijskoj formi nije mogao ispitati odnosno koje nije mogao provjeriti optuženi G. M., ne mogu biti osnova za donošenje osuđujuće presude u odnosu na optuženog G. M., jer se isključivo i jedino na takvim dokazima, a u nedostatku nekih drugih personalnih i/ili materijalnih dokaza, ne može temeljiti osuđujuća presuda.

 

Pri tome također treba napomenuti kako je tvrdnja državnog odvjetnika da u trenutku ispitivanja optuženog D. S. u prethodnom postupku još uvijek nije bila otvorena istraga protiv optuženog G. M., pa da iz navedenog razloga niti on, a niti njegov branitelj nisu mogli nazočiti tom ispitivanju je potpuno irelevantna za pravilnu ocjenu prvostupanjskog suda, koju prihvaća i sud drugog stupnja, da se u konkretnom slučaju doista radi o dokazima na kojima se ne može temeljiti osuđujuća presuda u odnosu na optuženog G. M. s obzirom da optuženi D. S. te iskaze iz prethodnog postupka nije ponovio na raspravi u nazočnosti stranaka, dok istovremeno na raspravi nisu bili provedeni bilo kakvi dokazi koji bi te i takve njegove iskaze iz prethodnog postupka u cijelosti potvrdili.

 

Stoga žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

U odnosu na žalbene razloge pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koje ističe optuženi D. S. potrebno je napomenuti da isti osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na njegovu ubrojivost tempore criminis te u odnosu na odluku o kazni i dosuđeni imovinskopravni zahtjev.

 

Argumentirajući ovu žalbenu osnovu optuženi D. S. smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio kako je isti u vrijeme počinjenja ovog kaznenog djela bio bitno smanjeno ubrojiv u manjem stupnju, jer po njegovom mišljenju radilo se o bitno smanjenoj ubrojivosti u većem stupnju.

 

Međutim, nasuprot ovakvih žalbenih navoda ovog optuženika, po ocjeni suda drugog stupnja, činjenično stanje je u odnosu na ovu odlučnu činjenicu, od strane suda prvog stupnja, na pravilan način utvrđeno.

 

Naime, u odnosu na činjenicu ubrojivosti optuženog D. S. tijekom ovog postupka, u istrazi i na raspravi, provedena su mnogobrojna vještačenja po vještaku psihijatru dr. I. Š., a isti je svoj nalaz i mišljenje, i po ocjeni suda dugog stupnja, dao na stručan, objektivan i nepristran način, na temelju izvršenog uvida u cjelokupnu medicinsku dokumentaciju te na temelju razgovora i intervjua koje je obavio sa samim optuženikom, pri čemu je na jasan, precizan i određen način odgovarao na sva postavljena pitanja i prigovore koje su stranke iznijele, kako u odnosu na pisane nalaze i mišljenja, tako i u odnosu na usmeno dane nalaze i mišljenja pa je stoga prvostupanjski sud tako dane nalaze i mišljenja zajedno s dopunama s pravom prihvatio kao stručne, uvjerljive i vjerodostojne.

 

Kako niti optuženi D. S. ocjene i zaključke vještaka psihijatra u odnosu na njegovu ubrojivost nije doveo u sumnju svojim pitanjima i prigovorima to je sud prvog stupnja s pravom odbio prijedlog obrane da se na okolnost ocjene ubrojivosti optuženika ispitaju u svojstvu svjedoka dr. H. M. i dr. T. V. K. iz Z. za javno zdravstvo istarske županije, na okolnost njihovih saznanja o zdravstvenom stanju ovog optuženika, te da se provede novo psihijatrijsko vještačenje, po drugom vještaku psihijatrijske struke, s obzirom da takav prijedlog u konkretnoj situaciji nije opravdan i utemeljen i evidentno je postavljen iz razloga što se obrana ne slaže sa zaključcima i ocjenama koje je u ovom kaznenom predmetu dao vještak psihijatar dr. I. Š., a što, i po ocjeni suda drugog stupnja, ne može biti razlog za predloženu dopunu dokaznog postupka od strane ovog optuženika, pa je u odnosu na ovu odlučnu činjenicu činjenično stanje pravilno i u potpunosti utvrđeno.

 

Ističući ovaj žalbeni prigovor optuženi D. S. također navodi kako je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio visinu štete koja je nanesena oštećeniku, budući da iz provedenih dokaza, odnosno iskaza službenica iz poslovnice pošte, nedvojbeno proizlazi kako tom prigodom optuženik nije htio uzeti sitan novac, odnosno kovanice.

 

Međutim, suprotno ovakvim žalbenim tvrdnjama ovog optuženika prvostupanjski je sud pravilnom analizom i ocjenom svih provedenih dokaza na potpuno nedvojben način utvrdio koji novčani iznos je tom prigodom doista i otuđen odnosno koliko iznosi stvarno pretrpljena šteta za oštećenika.

 

Prije svega valja istaći da je sud prvog stupnja ovu odlučnu činjenicu na potpuno nedvojben način utvrdio prvenstveno na temelju vjerodostojnih isprava i podataka koji su pribavljeni neposredno nakon inkriminiranog događaja, a radi se o obavijesti o štetnom događaju, zapisniku povjerenstva o šteti, stanju blagajne na dan 16. srpnja 2018., specifikaciji apoena te stanju glavne blagajne poslovnice H. p. d.d. u P. (list spisa predmeta 134-138). Iz navedene dokumentacije, a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, nesporno je utvrđeno kako ukupna šteta uslijed inkriminiranog događaja iznosi 11.240,64 kn, pa kako je upravo u tom iznosu i postavljen imovinskopravni zahtjev od strane oštećenika u ovom kaznenom postupku, to je, temeljem odredbe članka 158. stavka 2. ZKP/08.-17., isti oštećenoj pravnoj osobi pravilno i dosuđen te je i ova odlučna činjenica pravilno utvrđena.

 

I na koncu žaleći se zbog ove žalbene osnove optuženi D. S. smatra kako je sud prvog stupnja, utvrđujući olakotne okolnosti na strani ovog optuženika, propustio cijeniti činjenicu da je optuženik imao želju ispričati se žrtvama ovog kaznenog djela, da je njegovo ponašanje tijekom postupka uvelike olakšalo vođenje ovog postupka te da je trebalo posebno vrednovati njegovu životnu dob, obiteljsko stanje i okolnost da do sada nije osuđivan zbog ovakvih kaznenih djela, zbog čega mu je trebalo izreći blažu kaznu od izrečene.

 

Međutim, imajući u vidu ove žalbene razloge očigledno je da se u konkretnom slučaju radi o žalbenoj osnovi koji se odnose na odluku o kazni pa će o ovim žalbenim prigovorima biti više govora kada će se u nastavku razmatrati navedena žalbena osnova.

 

Stoga, slijedom svega naprijed navedenog, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, činjenično stanje je, protivno tvrdnjama državnog odvjetnika i optuženog D. S., u potpunost i na pravilan način utvrđeno, pa se i u tom dijelu žalbe državnog odvjetnika i ovog optuženika također ukazuju neosnovanima.

 

Žaleći se zbog odluke o kazni optuženi D. S. smatra da je prvostupanjski sud prilikom izricanja kazne izrekao prestrogu kaznu te da ga je, imajući u vidu sve olakotne okolnosti, trebalo blaže kazniti, čime bi se u cijelosti ispunila svrha kažnjavanja.

 

Međutim, nasuprot ovakvim žalbenim navodima optuženog D. S. sud prvog stupnja je pravilno utvrdio i pritom ispravno vrednovao sve one okolnosti koje, u smislu članka 47. KZ/11., utječu na odabir vrste i mjere kazne, a kako bi se upravo tom kaznom u potpunosti ostvarila zakonska svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11.

 

Tako je prvostupanjski sud s pravom optuženiku kao olakotno cijenio činjenicu njegovog djelomičnog priznanja počinjenog kaznenog djela, čime je dao značajan doprinos bržem i ekonomičnijem okončanju ovog kaznenog postupka, izraženo kajanje zbog počinjenog djela i stanje bitno smanjene ubrojivosti u manjem stupnju, dok je kao otegotnu okolnost potpuno ispravno cijenio činjenicu da se radi o osuđivanoj osobi (do sada šest puta osuđivan, od toga dva puta zbog imovinskih kaznenih djela), a da ranije osude na njega nisu utjecale na način da više ne čini kaznena djela, da je njegovo ponašanje izazvalo zdravstvene posljedice kod žrtava, zbog čega su nakon navedenog događaja ostale na bolovanju te da se radi o kaznenim djelima koja su u znatnom porastu.

 

Međutim, suprotno tvrdnjama ovog žalitelja, s pravom prvostupanjski sud nije kao olakotne okolnosti cijenio činjenicu njegove želje za isprikom žrtvama ovog kaznenog djela, nakon što ih je svojim nepromišljenim i neodgovornim postupanjem u tolikoj mjeri traumatizirao da su zbog nastalih zdravstvenih problema, uzrokovanih isključivo postupanjem ovog optuženika, morali otići na bolovanje. Isto tako okolnosti njegove životne dobi (30 godina života u vrijeme počinjenja djela) i njegovo obiteljsko stanje odnosno činjenica da su mu se roditelji razveli kada je imao 12 godina, da je „ na ulici“ završio kada je imao 13 godina, da mu je majka umrla 2016. godine te da s ocem nije bio u najboljim odnosima, nikako ne mogu predstavljati razlog i opravdanje za ovakvo postupanje optuženika i u tom pogledu, i po ocjeni suda drugog stupnja, s pravom nisu od strane prvostupanjskog suda vrednovane kao olakotne okolnosti u konkretnom slučaju.

 

S obzirom na navedeno, kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci, a koja je pobijanom presudom izrečena optuženiku, ukazuje se, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, primjerenom kako počinjenom kaznenom djelu i težini nastalih posljedica, tako i samoj ličnosti počinitelja, stupnju njegove krivnje, pobudama zbog kojih je kazneno djelo počinjeno, jačini ugrožavanja zaštićenog dobra odnosno svim okolnostima pod kojima je ovo djelo počinjeno. Navedenom kaznom na potpuno nedvosmislen način izrazit će se jasna i nedvosmislena društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, njome će se prvenstveno utjecati na optuženika kako se u svom budućem životu više ne bi ponašao na ovako neprimjeren i potpuno društveno neprihvatljiv način i kako više ne bi činio kaznena djela, ali isto tako poslat će se poruka i drugim članovima društvene zajednice o pogibeljnosti i nedopustivosti činjenja kaznenih djela te opravdanosti kažnjavanja svih njihovih počinitelja. Na taj način, ovakvom kaznom, prvenstveno će se ispuniti zahtjevi specijalne i generalne prevencije, a istovremeno će se ostvariti i druga svrha kažnjavanja propisana kaznenim zakonom.

 

Stoga, blažom kaznom, kako to sugerira optuženi D. S., imajući u vidu naprijed navedene okolnosti, ne bi se ostvarila svrha kažnjavanja propisana zakonom.

 

Kako žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja podnesena u korist optuženika sadrži u sebi i žalbu o sigurnosnoj mjeri, to je sukladno odredbi članka 478. ZKP/08.-19. pobijana presuda ispitana i u odnosu na odluku o izrečenoj sigurnosnoj mjeri obveznog liječenja od ovisnosti te je pritom utvrđeno kako je prvostupanjski sud pravilno, na temelju odredbe članka 69. stavka 1. KZ/11., optuženom D. S. izrekao navedenu sigurnosnu mjeru, s obzirom da se radi o osobi koja je ovisna o više psihoaktivnih tvari, a kazneno djelo je počinio pod odlučujućim djelovanje ovisnosti te istovremeno postoji opasnost da će zbog te ovisnosti ponovno počiniti isto ili neko teže kazneno djelo, u trajanju kako je to zakonom i propisano.

 

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ispitujući pobijanu presudu i u skladu s člankom 476. stavkom 1. točkom 2. ZKP/08.-19., nije našao da bi bile ostvarene povrede kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

 

Slijedom svega naprijed navedenog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik i optuženi D. S. pobijaju prvostupanjsku presudu, trebalo je, na temelju članka 482. ZKP/08.-19., žalbe državnog odvjetnika i ovog optuženika odbiti kao neosnovane, potvrditi prvostupanjsku presudu i odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 20. studenog 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Vesna Vrbetić, v.r.