- 1 -              I Kž 402/2020-7

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 402/2020-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ratka Ščekića, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i Dražena Tripala, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Lovrin, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. R. N., zbog kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine” broj 125/11. i 144/12. - dalje u tekstu: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 13. ožujka 2020. br. K-15/19, u sjednici održanoj 20. studenog 2020., u prisutnosti branitelja optuženika, odvjetnika D. S.-R. i odvjetnika G. K.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. R. N. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Županijski sud u Rijeci, presudom 13. ožujka 2020. br. K-15/19 proglasio je krivim opt. R. N., zbog kaznenog djela protiv spolne slobode, silovanja iz čl. 153. st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. KZ/11., za koje mu je na temelju čl. 153. st. 1. uz primjenu čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 4. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od sedam (7) mjeseci i kaznenog djela protiv privatnosti, narušavanja nepovredivosti doma i poslovnog prostora iz čl. 141. st. 1. KZ/11., za koje mu je na temelju istog zakonskog propisa utvrdio kaznu zatvora u trajanju od tri (3) mjeseca i uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11. opt. R. N. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam (8) mjeseci, a po čl. 56. KZ/11. primijenjena je uvjetna osuda i određeno da se jedinstvena kazna zatvora u trajanju od osam (8) mjeseci neće izvršiti, ako opt. R. N. u vremenu provjeravanja od jedne (1) godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi čl. 145. st. 1. i 2. toč. 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje u tekstu: ZKP/08.) optuženik je obvezan na platež troškova kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 1.000,00 kn te troškova preslike zdravstvenog kartona u iznosu od 200,00 kn, te nagrade stalnog sudskog vještaka dr. R. D. B. u iznosu od 2.280,00 kn, dok će se o ostalim troškovima donijeti posebno rješenje.

 

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora.

 

Optuženik se žali po branitelju D. S.-R., odvjetniku iz R., zbog povrede Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/77. – dalje: Konvencija) iz čl. 6. st. 1. i 2. i čl. 14. Konvencije, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08., pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o uvjetnoj osudi, te predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi od optužbe ili podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, ali pred izmijenjeno vijeće. Traži obavijest o sjednici vijeća.

 

Optuženik se žali i po branitelju G. K., odvjetniku iz R., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o uvjetnoj osudi, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi od optužbe ili podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži da ga se izvijesti o sjednici vijeća.

 

Po istim braniteljima, optuženik je podnio odgovore na žalbu državnog odvjetnika (dva podneska) u kojima predlaže da se žalba odbije kao neosnovana.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica vijeća održana je u prisutnosti branitelja optuženika, D. S.-R. i G. K., odvjetnika iz R., a u odsutnosti optuženika i zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, koji nisu pristupili, a obavijest o sjednici vijeća je bila uredno iskazana.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

U žalbi podnesenoj po branitelju K., optuženik ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. međutim, istu ne obrazlaže, već kroz žalbene navode u odnosu na činjenično stanje, koje smatra pogrešno i nepotpuno utvrđenim, ističe da je ostvarena i navedena postupovna povreda.

 

Ispitujući pobijanu presudu u tom dijelu, ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da bi bila počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. u bilo kojem njenom segmentu.

 

U žalbi podnesenoj po branitelju D. S.-R., optuženik u odnosu na kazneno djelo iz toč. 1. izreke pobijane presude ističe povredu čl. 6. st. 1. i 2. Konvencije, prava na pošteno suđenje i čl. 14. Konvencije, zabranu diskriminacije.

 

Povredu prava na pošteno suđenje optuženik obrazlaže navodom prvostupanjskog suda da mu nije poklonio povjerenje s obzirom da je odbio odgovarati na pitanja suda, što po stavu žalbe premašuje okvire opće priznatog načela presumpcije nedužnosti i samim tim nastavno preispitivanje činjenica i njihova ocjena ukazuju na povredu prava na pošteno suđenje.

 

U navedenom optuženik nije u pravu, budući mu je u tijeku postupka omogućeno da se brani onako kako smatra da je za njega najpovoljnije i da ne odgovara na pitanja, a obrana optuženika podliježe ocjeni kao i svaki drugi provedeni dokaz.

 

Optuženik ističe i da se načelo presumpcije nedužnosti ostvaruje kroz uvažavanje primarnog načela dokazivanja koje je na strani optužbe, a koja u konkretnom slučaju, po stavu žalbe, nije pravodobno i na maran način osigurala kontrolne dokaze koji bi trebali biti jamstvo za ocjenu vjerodostojnosti iskaza optuženika i oštećenice. Pri tome ukazuje na niz propusta u prikupljanju dokaza u predkaznenom postupku, čime u stvari osporava potpunost i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Povredu iz čl. 14. Konvencije, optuženik nalaz u diskriminaciji prema spolu, s obzirom da je sud prihvatio iskaz oštećenice samo iz tog razloga, čemu je doprinijela njezina životna dob, u čemu optuženik također nije u pravu, jer je iskaz oštećenice cijenjen u vezi s ostalim provedenim dokazima i s obzirom na to je prihvaćen kao istinit, za razliku od obrane optuženika. Starosna dob nije bila od utjecaja za uvjerljivost iskaza oštećenice, jer je i optuženik osoba u trećoj životnoj dobi.

 

Stoga nisu ostvarene povrede konvencijskog prava na koje optuženik ukazuje.

 

Nije osnovana žalba optuženika niti zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. u vezi čl. 312. st. 1. ZKP/08. koju optuženik nalazi u provođenju sudsko-medicinskog vještačenja, bez da je vještak neposredno vidio osobu čije je povrede vještačio.

 

Naime, liječničko vještačenje je provedeno na temelju medicinske dokumentacije za oštećenicu, na temelju koje je vještak odgovorio na neka postavljena pitanja o ranijem zdravstvenom stanju oštećenice te mogućnostima ozljeđivanja kritične zgode na način kako je to ona opisala kao i saslušani svjedoci. Međutim, nije sporno da oštećenica nije zatražila liječničku pomoć nakon događaja, niti je pregledana, pa vještakinja dr. R. D. B. nije niti mogla vještačiti ozlijede zadobivene u inkriminiranom događaju, niti je to učinila.

 

Stoga nije osnovana žalba optuženika niti zbog postupovne povrede iz čl. 468. st. 3. u vezi čl. 312. st. 1. ZKP/08., a ispitivanjem pobijane presude u tom dijelu na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08. nisu nađene niti bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Nije osnovana žalba niti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

U odnosu na toč. 1. izreke pobijane presude, optuženik osporava iskaze ošt. R. B. i njezine kćerke S. M. nalazeći nelogičnosti u njihovim iskazima glede okolnosti prikaza zbivanja, ukazujući da je oštećenica liječena alkoholičarka, što je kćer prešutjela i što je, po stavu žalbe, moglo i uzrokovati ozljede ukoliko ih je imala, kao i sve druge nelogičnosti u iskazima i postupcima oštećenice.

 

Sklonost oštećenice konzumiranju alkohola, a i eventualna alkoholiziranost kritične zgode, možda je rezultirala neodlaskom liječniku i nepozivanjem policije, uslijed srama međutim, neprihvatljivo je da ne bi mogla dati vjerodostojan iskaz, kako to osnovano zaključuje prvostupanjski sud.

 

Očigledno je da oštećenica vjerojatno niti ne bi prijavila optuženika, da nije bilo njegovog ponovnog ulaska u stan, oko dva mjeseca nakon prvog događaja, jer je cijelo to vrijeme sama liječila ozljede nastojeći ih i sakriti, upravo zbog životne dobi optuženika i oštećenice i samih okolnosti cijelog događaja.

 

Stoga je prvostupanjski sud osnovano prihvatio iskaz oštećenice kao vjerodostojan, jer je potvrđen iskazom njezine kćerke, neovisno o tome što se iskazi razlikuju u nebitnim okolnostima, što je očigledno rezultat traumatiziranosti i neočekivanosti cijelog događaja. Osim toga, iskaz oštećenice je potvrđen i iskazom nepristrane svjedokinje, susjede M. O..

 

Oštećenica je iskazala da su nakon Skupštine kluba umirovljenika, gdje su oboje bili, otišli kući i kada je ušla u stan, optuženik je uletio za njom, što je na izvjestan način i potvrdio sam optuženik koji je rekao da je dopratio oštećenicu do stana, da bi kasnije to porekao i rekao da ju je dopratio do ulaza u zgradu. Oštećenica ga je pustila i u njezinom stanu su pili vino i tada ju je odjednom optuženik iznenada povukao na sebe i gurnuo joj prst u spolovilo. Cijelo vrijeme je plakala i borila se s njim međutim, optuženik joj je stavljao ruku na usta, stegnuo joj ruke, udarao ju te joj skinuo hlače i gaćice, stavljajući joj prste u vaginu i htio ju silovati.

 

Navodi oštećenice potvrđeni su iskazom svjedoka M. O., susjede oštećenice, koju je oštećenica pustila u kuću nakon nekoliko dana i tada je vidjela ozljede na istoj. Na inzistiranje svjedokinje, oštećenica joj je ispričala da ju je optuženik htio silovati i događaj joj je opisala, a što je svjedokinja prepričala upravo na način kako je to iskazivala i oštećenica. Jedino je ispustila detalj o stavljanju prsta u vaginu, što je očigledno posljedica srama međutim, to ne oduzima uvjerljivost iskazu oštećenice. O tome oštećenica ne govori niti svojoj kćeri koja se probudila uslijed buke u stanu, pa je intervenirala. Zatekla je majku krvavu, napola obučenu, kao i optuženika sa napola skinutim hlačama, ali ga je na kraju uspjela istjerati iz stana. Majka joj je rekla da je optuženik "ubio Boga u njoj" i da ju je htio silovati.

 

Dakle, radi se o iskazima koji su u bitnome suglasni i isti nisu žalbenima navodima, kojima se inzistira na nebitnim razlikama u prikazivanju zbivanja, dovedeni u sumnju.

 

Žalbama optuženika se neosnovano nastoji osporiti i provedeno sudsko-medicinsko vještačenje, koje je provedeno na temelju medicinske dokumentacije za oštećenicu i kojim je utvrđeno njezino zdravstveno stanje, budući oštećenica nakon događaja nije bila na liječničkom pregledu.

 

U odnosu na opis ozljeda oštećenice koje su dali svjedoci M. i O., vještak dr. R. D. B. je dozvolila da su nastale u inkriminiranom događaju i na način kako je to pisala oštećenica.

 

Iako se ne radi o vještačenju na temelju pregleda oštećenice i medicinskoj dokumentaciji koja bi potjecala od pregleda nakon inkriminiranog događaja, odgovori vještaka osnažuju iskaz oštećenice koji uz sva žalbena nastojanja nije s uspjehom osporen.

 

S obzirom na te dokaze, osnovano prvostupanjski sud nije prihvatio iskaze svjedoka obrane, koji su nastojali potvrditi obranu optuženika.

 

Neosnovano se u žalbi optuženika ustrajava na prijedlogu za provođenje dokaza, koje je prvostupanjski sud osnovano odbio, obrazlažući to u pobijanoj presudi, koje obrazloženje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i upućuje žalitelja na njega, kako se ne bi bespotrebno ponavljalo.

 

U odnosu na kazneno djelo iz toč. 2. izreke pobijane presude, optuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud arbitrarno ocjenjivao provedene dokaze i da je prilikom njihove ocjene trebao primijeniti pravno pravilo in dubio pro reo.

 

Optuženik se u obrani referirao na datum 20. veljače 2016. godine, braneći se alibijem iako je u činjeničnom opisu navedeno da je inkriminirani događaj bio neutvrđenog dana u veljači 2016. oko 20,00 sati, jer se niti oštećenica nije mogla sjetiti točnog datuma, kada joj je optuženik ponovo ušao u stan, nepozvan, služeći se ključevima koje je uzeo sa sobom prilikom događaja opisanog u toč. 1. izreke pobijane presude.

 

Oštećenica je iskazala da kada je vidjela optuženika u dnevnom boravku, pobjegla u spavaću sobu i zaključala se, drugi dan je nazvala susjedu da joj da broj policije, koju je zatim i pozvala, što je svjedok O. i potvrdila.

 

Imajući u vidu iskaz svjedoka O. te obranu optuženika o tome kada je pozvan u policiju te podatak o podnošenju kaznene prijave, prvostupanjski sud zaključuje da je djelo počinjeno 21. ili 22. veljače 2016. dakle, ne 20. veljače 2016. godine u odnosu na koji datum je optuženik koncipirao obranu alibijem, koju prvostupanjski sud osnovano nije prihvatio.

 

U odnosu na ključeve, oštećenica je iskazala da ih je optuženik očigledno uzeo iz vrata kada je odlazio nakon prvog događaja, što je na indirektan način potvrdila i njezina kćerka, koja je rekla da joj je bilo čudno gdje su njezini ključevi koje je tada ostavila u bravi.

 

Iskaz oštećenice nije žalbenim navodima s uspjehom doveden u sumnju, čemu u prilog ide i činjenica da je sve prijavila policiji, što vjerojatno ne bi učinila da optuženik drugi puta nije ušao u stan i to s ključevima koje je otuđio prilikom prvog događaja.

 

Žalbena konstatacija da djelatnici policije nisu postupili s minimumom marnosti, jer nisu prikupili organske tragove i otiske papilarnih linija, te prikupili ostale moguće i potrebne dokaze, nije činjenica koja bi s uspjehom osporila iskaz oštećenice te iskaze saslušanih svjedoka.

 

S obzirom na sve navedeno, nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, niti je bilo osnova za primjenu pravnog pravila in dubio pro reo.

 

U žalbi podnesenoj po branitelju K. u uvodu žalbe optuženik ističe žalbeni osnov povrede kaznenog zakona, ali ga ne obrazlaže, pa je pobijana presuda u tom dijelu ispitana na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08. i nije utvrđeno da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

 

Zbog odluke o kazni žali se državni odvjetnik navodeći da sve olakotne koje je prvostupanjski sud utvrdio na strani optuženika nemaju značaj naročito olakotnih okolnosti koje bi opravdavale primjenu odredbi o ublažavanju kazne. Prvenstveno ukazuje na starosnu dob optuženika koju sud cijeni kao olakotnu, a naprotiv istu bi trebalo cijeniti otegotnom okolnošću, budući se od starije osobe očekuje razboritije ponašanje od one mlađe životne dobi. Na kraju treba imati u vidu da su optuženik i žrtva približne dobi, pa prema tome životna dob optuženika se ne može cijeniti onako kako ju cijeni sud prvog stupnja. Isto se odnosi i na zdravstveno stanje optuženika koje je normalno za njegovu životnu dob i ne utječe na njegove sposobnosti, jer je bilo vidljivo da se radi o vrlo vitalnoj osobi. Ponašanje optuženika nakon počinjenja djela koje nije bilo usmjereno da na civilizirani način pokuša umanjiti štetne posljedice svojeg postupanja, niti je iskazao volju za isprikom, te pokazao izraz žaljenja prema žrtvi, koja je i dalje od njega u strahu, ukazuju da nema osnova za blaže kažnjavanje. Radi se o vrlo drskom postupanju kritične zgode, kada optuženik uzima ključ žrtvinog stana i iskazuje izrazitu bezobzirnost i upornost i po drugi puta ulazi u stan, znajući da je žrtva sama i nezaštićena, budući joj kćer samo povremeno dolazi. Stoga izrečenu kaznenu sankciju smatra preblagom.

 

Optuženik u žalbi iz istog žalbenog osnova osporava odluku o uvjetnoj osudi, smatrajući da nije bilo uvjeta za njezinu primjenu, jer nije dokazano da bi optuženik počinio kaznena djela za koja je proglašen krivim.

 

Apostrofirajući sve olakotne i otegotne okolnosti koje je utvrdio prvostupanjski sud i ne ukazujući na neke nove koje ne bi bile utvrđene i cijenjene, državni odvjetnik predlaže utvrđivanje te izricanje jedinstvene strože kazne zatvora, bez primjene uvjetne osude, što s obzirom na starosnu dob i zdravstveno stanje optuženika, pa makar ono bilo i primjereno životnoj dobi, ne bi bilo primjereno za ostvarenje svrhe kažnjavanja, posebno u vidu specijalne prevencije.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda u odnosu na utvrđene olakotne okolnosti koje su cijenjene kao osobito olakotne okolnosti, kao i uvjetnu osudu kao kaznenu sankciju koju nalazi primjerenom osobi optuženika, ocjenjujući da će se takvom kaznenom sankcijom u konkretnom slučaju ostvariti svrha kažnjavanja predviđena u čl. 41. KZ/11.

 

Stoga nisu prihvaćene žalbe zbog odluke o kaznenoj sankciji.

 

Iz svih navedenih razloga, na temelju čl. 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 20. studenog 2020.

 

                            Predsjednik vijeća:

              Ratko Šćekić, v. r.