REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 62 Pž-6574/2017-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Lidije Tomljenović, predsjednika vijeća, Mirne Maržić, suca izvjestitelja i Marine Veljak, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. d.o.o., OIB …, P., kojeg zastupa punomoćnik N. B., odvjetnik u P., protiv tuženika A… U. d.o.o., OIB …, R., kojeg zastupa punomoćnik I. V., odvjetnik u P., radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P- 382/2016-107 od 4. kolovoza 2017., u sjednici vijeća održanoj 19. studenoga 2020.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-382/2016-107 od 4. kolovoza 2017. u pobijanoj točki I. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 367.648,14 EUR u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, sa zakonskim zateznim kamatama koje po stopi propisanoj za odnose među trgovcima teku na iznos od 217.648,14 EUR teku od 10. travnja 2008. do isplate, a na iznos od 150.000,00 EUR u razdoblju od 17. veljače 2011. do isplate, te u točki IV. izreke.

II. Djelomično se uvažava tuženikova žalba, preinačuje točka I. izreke u preostalom dijelu u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata na dio dosuđene glavnice u iznosu od 150.000,00 EUR u razdoblju do 16. veljače 2011. i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj traži isplatu zakonskih zateznih kamata koje po propisanoj stopi teku na iznos od 150.000,00 EUR (stopedesettisuća eura) teku u razdoblju od 10. travnja 2008. do 16. veljače 2011.

III. Uvažava se tužiteljeva žalba, preinačuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-382/2016-107 od 4. kolovoza 2017. u pobijanoj točki V. izreke i sudi:

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 654.424,40 kn (šestopedesettisućačetiristodvadesetčetiri kune i četrdeset lipa) u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 549.325,60 kn (petstočetrdesetdevettisućatristodvadesetpet kuna i šezdeset lipa).

V. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 34.500,00 kn (tridesetčetiritisućepetsto kuna).

Obrazloženje

Pobijanom presudom poslovni broj P-382/2016-107 od 4. kolovoza 2017. Trgovački sud u Pazinu u točki I. izreke naložio je tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 367.648,14 EUR u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2008. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena za razdoblje do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena;

 

U točki II. izreke odbio je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi: „Tuženik-protutužitelj A… U. d.o.o., R. dužan je isplatiti tužitelju iznos od 177.351,86 EUR, s pripadajućom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 23. svibnja 2007. do isplate, po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom o visini stope zakonske kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena, sve u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju HNB na dan plaćanja, kao i troškove parnice, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“.

 

U točki III. izreke odbio je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem je tužitelj tražio isplatu zakonskih zateznih kamata koje na iznos od 367.648,14 EUR teku od 23. svibnja 2007. do 9. travnja 2008.

U točki IV. izreke odbio je protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja koji glasi: „Tužitelj - protutuženik dužan je tuženiku protutužitelju isplatiti iznos od 500.000,00 kn, iznos od 800.000,00 kn, te iznos od 1.200.000,00 kn, zajedno sa zateznom kamatom koja na te iznose teče od 8. travnja 2009. pa do isplate po kamatnoj stopi jednakoj eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. godine nadalje uvećanjem prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te da mu naknadi parnične troškove, sve u roku od 8 dana“.

U točki V. izreke odlučio je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Prvostupanjski sud je tako odlučio o tužbenom zahtjevu i protutužbenom zahtjevu nakon što je proveo dokazni postupak uvidom u dokumentaciju u spisu, i to u ugovor o građenju s prijevodom na listovima 3.-9., dopis na listu 11., obračune na listovima 12.-13., dopis na listu 14., troškovnike na listovima 15.-19., dopise na listovima 20.-27., ugovor na    listovima 41.-43., izjavu na listu 44., zapisnik od 10. travnja 2008. na listovima 86.-92., fotografije na listovima 117.-138., rješenje na listu 149., građevinsku dozvolu na listovima 153.-156., potvrdu na listovima 157.-158., z.k. izvadak na listovima 159.-160., izvadak iz sudskog registra na listovima 169.-171., nalaz i mišljenje građevinskog vještaka s prilozima na listovima 182.-214., dogovor s prijevodom na listovima 228.-231., rješenje na listu 232., izvadak o stanju i prometu po računu na listovima 244.-253., dopunu nalaza i mišljenja građevinskog vještaka na listovima 272.-277., izvadak iz sudskog registra na listovima 282.- 291., prijavu tražbine na listu 306.-307., rješenje FINA-e s prilozima na listovima 308.-310., žalbu na listovima 311.-313., izvadak o stanju prometa po računu na listu 314, rješenje FINA sa prilozima na listovima 315.-317., žalbu na listovima 318.-319., rješenje FINA-e na listu 326., projekte koji su priloženi spisu (sedam projekata). Također, izveden je dokaz saslušanjem svjedoka F.T., uviđajem na licu mjesta i vještačenjem po vještaku građevinske struke A. B..

Temeljem provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je utvrdio da je tužbeni
zahtjev djelomično osnovan, a da protutužbeni zahtjev nije osnovan.

Nije sporno da su stranke 3. listopada 2005. sklopile Ugovor o građenju za izgradnju četiri nove zgrade, infrastrukture i uređenja područja koje se nalazi u mjestu L. koji je u katastar upisan kao čestice broj ..., broj ... i broj ... (s prijevodom na listovima 3.-9. spisa).

Prvostupanjski sud je u cijelosti prihvatio kao istinit i vjerodostojan iskaz svjedoka F. T., jer je on po ocjeni suda (čl. 8. Zakona o parničnom postupku; dalje: ZPP) iskazivao životno i logično, te u bitnome sukladno sadržaju ispravama u spisu, osobito Ugovora o završnom raskidanju financijskih odnosa i roku izrade radova na gradilištu L. od 16. studenog 2007. (na listovima 41.-43.) te zapisnika od 10. travnja 2008. (na listovima 86.-92.).

Uvidom u Ugovor o završnom raskidanju financijskih odnosa i roku izrade radova na gradilištu L. od 16. studenog 2007. (na listovima 41.-43). te na temelju iskaza svjedoka F. T., utvrđeno je da su stranke tim ugovorom za vrijeme trajanja prvostupanjskog postupka ugovorile razrješenje spornih odnosa (iz ovog predmeta).

U čl. 1. tog ugovora stranke su utvrdile radove koji nisu dovršeni, te utvrdile sljedeće rokove dovršenja radova: 31. prosinca 2007. - kompletiranje tehničke dokumentacije za ishođenje uporabne dozvole, te predaja gradilišta, 31. ožujka 2008. - uređenje vanjske površine, te dovršenje 2 prilazne ceste.

U čl. 2. tog ugovora A.D.P. Ulaganja se obvezao platiti ukupnu cijenu za izvršene radove bez ikakvih dodatnih zahtjeva od strane C. d.o.o. koja prihvaća, iznos od 545.000,00 eura prema sljedećem planu:

- 45.000,00 EUR najkasnije u roku od osam dana u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan efektivnog plaćanja,

- 50.000,00 EUR najkasnije do 15. prosinca 2007. prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan efektivnog plaćanja,

- 50.000,00 EUR najkasnije do 31. siječnja 2008. prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan efektivnog plaćanja,

 

- 200.000,00 EUR u zamjenu za jedan stan + garaža + parkirno mjesto locirano u zgradi B na prvom katu s desne strane stepenica, za kojeg se ugovara posjed s konačnim prijenosom do 31. ožujka 2008., ako su završeni poslovi,

- 150.000,00 EUR nakon ishođenja uporabne dozvole prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan efektivnog plaćanja,

- 50.000,00 EUR nakon dovršetka svih radova do 31. ožujka 2008., prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan efektivnog plaćanja.

U podnesku od 4. kolovoza 2009. tužitelj je učinio nespornim da mu je, nakon što je sklopljen Ugovor o završnom raskidanju financijskih odnosa i roku izrade radova na gradilištu L. od 16. studenog 2007., tuženik platio iznos 45.000,00 EUR, iznos od 50.000,00 EUR, te iznos od 50.000,00 EUR, odnosno sveukupno 145.000,00 EUR (prve tri stavke otplatnog plana), a da je ostalo da tuženik isplati tužitelju 400.000,00 EUR (posljednje tri stavke otplatnog plana po predmetnom ugovoru). To proizlazi i iz iskaza svjedoka F. T..

Uvidom u izvadak o stanju prometa po računu na listovima 244. i 314. utvrđeno je da je tuženik 29. siječnja 2010. tužitelju platio dodatni iznos od 123.000,00 kn, što prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na taj dan (1 eur = 7,308197 kn) predstavlja protuvrijednost od 16.830,42 EUR.

Dakle, sukladno otplatnom planu iz čl. 2. Ugovora o završnom raskidanju financijskih odnosa i roku izrade radova na gradilištu L. od 16. studenog 2007., kojim su stranke za vrijeme trajanja prvostupanjskog postupka ugovorile razrješenje spornih odnosa, a nakon plaćanja izvršenih po tuženiku, prema ocjeni prvostupanjskog suda preostalo je da tuženik tužitelju plati iznos od 383.169,58 EUR u protuvrijednosti kuna (545.000,00 – 145.000,00 - 16.830,42 = 383.169,58).

Prema otplatnom planu iz čl. 2. Ugovora o završnom raskidanju financijskih odnosa i roku izrade radova na gradilištu L. od 16. studenog 2007. predviđena je mogućnost da tuženik umjesto isplate iznosa od 200.000,00 EUR preda tužitelju u vlasništvo nekretninu (jedan stan + garaža + parkirno mjesto locirano u zgradi B na prvom katu s desne strane stepenica). Međutim, tu obvezu tuženik nesporno nije izvršio (a predmetna je nekretnina u međuvremenu opterećena založnim pravima u korist trećih osoba), pa je tuženik prema ocjeni prvostupanjskog suda dužan isplatiti tužitelju navedeni iznos.

Nadalje, prema otplatnom planu iz čl. 2. Ugovora o završnom raskidanju financijskih odnosa i roku izrade radova na gradilištu L. od 16. studenog 2007. određeno je da će tuženik iznos od 150.000,00 EUR isplatiti nakon ishođenja uporabne dozvole. Međutim, uvidom u rješenje G. U., Upravni odjel za opće poslove i upravni sustav, Odsjek za izdavanje akata za gradnju klasa: UP/1-361-05/10-01/5, Ur.broj: 2105/05-04/7-11-3 od 22. veljače 2011. (list 149. spisa) utvrđeno je da je tužitelj podnio u ime i za račun tuženika zahtjev za izdavanje uporabne dozvole G. U., Upravnom odjelu za opće poslove i upravni sustav, Odsjek za izdavanje akata za gradnju, ali da je navedeni postupak obustavljen predmetnim rješenjem iz razloga što je tuženik odustao od podnijetog zahtjeva. Stoga, tuženik prema ocjeni prvostupanjskog suda neosnovano prigovara da predmetna obveza (na isplatu iznosa od 150.000,00 EUR) nije dospjela.

 

Uvidom u zapisnik od 10. travnja 2008. (na listovima 86.-92.) te na temelju iskaza svjedoka F. T., prvostupanjski je sud utvrdio da je tužitelj izvršio primopredaju svih objekata tuženiku 10. travnja 2008., te su stranke u tom zapisniku popisale nedostatke i neizvršene radove.

 

Tužitelj nije dokazao da je predmetne nedostatke (popisane u zapisniku od 10. travnja 2008.) otklonio. Iz podneska samog tužitelja od 4. kolovoza 2009. u kojem on navodi „Istina tužitelj je dužan o svom trošku otkloniti nedostatke koje su stranke specificirale, te se tužitelj obvezuje iste otkloniti čim mu tuženik omogući pristup objektu i dr.“ proizlazi da tužitelj te nedostatke nije otklonio.

Odredbom čl. 634. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO) propisano je da je naručitelj ili drugi stjecatelj dužan o nedostacima obavijestiti izvođača, projektanta ili osobu koja obavlja nadzor u roku od šest mjeseci otkad je nedostatak utvrdio, inače gubi pravo da se na nj pozove (st. 1.). Pravo naručitelja ili drugog stjecatelja prema izvođaču, odnosno projektantu po osnovi njihove odgovornosti za nedostatke prestaje za godinu dana računajući od dana kad je naručitelj, odnosno stjecatelj obavijestio projektanta, odnosno izvođača o nedostatku (st. 2).

Nedostaci su zapisnički po obje ugovorne strane utvrđeni 10. travnja 2008., dakle, tuženik je postupio po čl. 634. st. 1. ZOO-a.

Tuženik je postavio prigovor umanjenja naknade za vrijednost nedostataka u odgovoru na tužbu - protutužbi od 8. travnja 2009., a nedostaci su zapisnički utvrđeni 10. travnja 2008., pa je stoga prvostupanjski sud ocijenio da tužitelj neosnovano navodi da je protekao prekluzivni rok (iz čl. 634. st. 2. ZOO-a).

Iz izvedenih dokaza prema ocjeni prvostupanjskog suda ne proizlazi da je tužitelj otklonio nedostatke popisane u zapisniku od 10. travnja 2008., pa stoga tuženik, temeljem čl. 608. st. 3. vezano uz čl. 631. ZOO-a, ima pravo na sniženje naknade u vrijednosti nedostataka.

U dopuni nalaza i mišljenja od 10. kolovoza 2015. (na listovima 272.-277. spisa), građevinski vještak A. B. je procijenio vrijednost nedostataka i neizvedenih radova popisanih u zapisniku od 10. travnja 2008., po pojedinim stavkama, na ukupan iznos od 112.917,50 kn.

Prvostupanjski sud je nalaz i mišljenje vještaka A. B. ocijenio objektivnim, potpunim te izrađenim u skladu s pravilima struke. Vještak je, po ocjeni suda, na ročištu za glavnu raspravu održanom 20. srpnja 2017. stručno, logično i argumentirao otklonio primjedbe na nalaz i mišljenje. Stoga je prvostupanjski sud njegov nalaz i mišljenje u cijelosti prihvatio, te je na temelju njega utvrdio da vrijednost nedostataka i neizvedenih radova popisanih u zapisniku od 10. travnja 2008. iznosi od 112.917,50 kn, što prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 10. travnja 2008., kad su ti nedostaci evidentirani, (1 EUR = 7,274937 kn) predstavlja protuvrijednost od 15.521,44 EUR.

 

S obzirom na navedeno, iznos od 383.169,58 EUR (za koji je utvrđeno da je, sukladno otplatnom planu iz čl. 2. Ugovora o završnom raskidanju financijskih odnosa i roku izrade    radova na gradilištu L. od 16. studenog 2007., a nakon plaćanja izvršenih po tuženiku, preostalo da ga tuženik plati tužitelju), umanjen je za vrijednost utvrđenih nedostataka u iznosu iznos od 15.521,44 EUR. Tako je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik tužitelju dužan isplatiti iznos od 367.648,14 EUR u protuvrijednosti kuna (383.169,58 - 15.521,44 = 367.648,14).

Utvrđeno je da je tuženik tužitelju dužan isplatiti predmetni iznos u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja jer je tako ugovoreno u Ugovora o završnom raskidanju financijskih odnosa i roku izrade radova na gradilištu L. od 16. studenog 2007., kojim su stranke za vrijeme trajanja prvostupanjskog postupka ugovorile razrješenje spornih odnosa. Osim toga, odredbom čl. 22. st. 3. ZOO-a propisano je da, ako novčana obveza protivno zakonu glasi na plaćanje u zlatu ili stranoj valuti, njezino se ispunjenje može zahtijevati samo u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja. Stoga bi, sve i da stranke nisu ugovorile plaćanje u protuvrijednosti kuna (a jesu, po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate) trebalo primijeniti navedenu odredbu.

S obzirom na sve navedeno, temeljem čl. 620. st. 1. i čl. 9. ZOO-a, tuženiku je u točki I. izreke prvostupanjske presude naloženo da tužitelju plati iznos od 367.648,14 EUR u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.

Kao dan dospijeća obveze utvrđen je datum 10. travnja 2009. kada je izvršena primopredaja svih objekata.

S obzirom na to da je tuženik pao u zakašnjenje jer nije ispunio predmetnu obvezu po dospjelosti, temeljem odredbe čl. 29. st. 1. ZOO-a, tuženiku je naloženo da tužitelju plati zatezne kamate od dana dospijeća do namirenja, i to, budući da se radi o potraživanju koje je proizašlo iz trgovačkog ugovora, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena za razdoblje do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

U preostalom je dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan (točke II. i III. izreke).

Protutužbom tuženik („protutužitelj“) traži da mu tužitelj („protutuženik“) na ime Ugovorne kazne isplatiti iznos od 500.000,00 kn, u skladu s odredbom članka 4. Ugovora o građenju sklopljenim između tužitelja i tuženika 3. listopada 2005. Odredbom čl. 353. st. 5. ZOO-a propisano je da vjerovnik ne može zahtijevati ugovornu kaznu zbog zakašnjenja, odnosno neurednog ispunjenja ako je primio ispunjenje obveze, a nije bez odgađanja priopćio dužniku da zadržava svoje pravo na ugovornu kaznu. U konkretnom slučaju tuženik – protutužitelj je primio ispunjenje obveze 10. travnja 2008., a iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je on bez odgađanja priopćio tužitelju – protutuženiku da zadržava svoje pravo na ugovornu kaznu, u skladu s čl. 353. st. 5. ZOO-a. Stoga je protutužbeni zahtjev tuženika    prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim u dijelu u kojem tuženik – protutužitelj traži da mu tužitelj - protutuženik na ime ugovorne kazne isplatiti iznos od 500.000,00 kn.

Protutužbom tuženik – protutužitelj nadalje traži da mu tužitelj - protutuženik isplati iznos od 800.000,00 kn na temelju nekvalitetno i neizvršenih radova na gradilištu L., temeljem plaćenih faktura za neizvršene i loše izvršene radove, te nužne popravke izvršene po trećim osobama, kao i popravak radova po dokumentu ovlaštenog arhitekta S. P.. Kao što je prethodno obrazloženo, utvrđeno je da vrijednost nedostataka i neizvedenih radova iznosi od 112.917,50 kn, što predstavlja protuvrijednost od 15.521,44 EUR. Za taj je iznos, temeljem čl. 608. st. 3. vezano uz čl. 631. ZOO-a, snižena je cijena izvedenih radova, te je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja. Stoga je protutužbeni zahtjev prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim i u dijelu u kojem tuženik – protutužitelj traži da mu tužitelj – protutuženik isplati iznos od 800.000,00 kn na temelju nedostataka i neizvršenih radova.

Protutužbom tuženik – protutužitelj nadalje traži da mu tužitelj - protutuženik na ime naknade štete zbog propuštanja roka izvršenja radova i predaje gradilišta s Uporabnom dozvolom za izgrađene objekte, uslijed čega je u komercijalnom poslovanju tuženiku - protutužitelju nastupila nemjerljiva šteta, isplati iznos od najmanje 1.200.000,00 kn, zbog nemogućnosti komercijalizacije apartmana, temeljem razlike cijena u periodu kad je gradnja trebala biti okončana i cijena u vrijeme podnošenja protutužbe.

Međutim, uvidom u rješenje G. U., Upravni odjel za opće poslove i upravni sustav, Odsjek za izdavanje akata za gradnju klasa: UP/1-361-05/10-01/5, Ur.broj: 2105/05- 04/7-11-3 od 22. veljače 2011. (list 149. spisa) prvostupanjski sud je utvrdio je da je tužitelj podnio u ime i za račun tuženika zahtjev za izdavanje uporabne dozvole G. U., Upravnom odjelu za opće poslove i upravni sustav, Odsjek za izdavanje akata za gradnju, ali da je navedeni postupak obustavljen predmetnim rješenjem iz razloga je tuženik odustao od podnesenog zahtjeva.

U podnesku protutužbi od 8. travnja 2009. tuženik - protutužitelj je naveo da mu je zakašnjenje u izvršenju radova i predaji gradilišta radi ostvarenja komercijalnih efekata u plasiranju apartmana na tržište, nanijelo u uvjetima svjetske recesije i gotovo zamrlosti tržišta nekretnina i na našem području štetu, jer je do krajnjeg roka za predaju 31. prosinca 2007. tržište normalno funkcioniralo, a prodaja se redovito odvijala. Vrijednost kvalitetno izgrađenih apartmana na tržištu u I., a na lokaciji L., kretala se u prvoj polovini 2008. oko 3.500,00 EUR po m² izgrađenog prostora, a sada je pala na vrijednosti znatno ispod navedene cijene, pa da je očito da je neodržanje roka od strane tužitelja, glavni razlog za komercijalni gubitak tuženika, koji iznosi najmanje 1.200 000,00 kn.

Dakle, prema ocjeni prvostupanjskog suda sam tuženik - protutužitelj tvrdi da je vrijednost izgrađenih apartmana na predmetnoj lokaciji u prvoj polovini 2008. godine bila oko 3.500,00 EUR po m² izgrađenog prostora, a da je tek kasnije pala.

U konkretnom slučaju tuženik – protutužitelj je primio predmetne objekte 10. travnja 2008., dakle upravo u prvoj polovini 2008. godine. Osim toga, notorno je da su se u predmetnom razdoblju predugovori o kupoprodaji apartmana zaključivali u tijeku gradnje.    S obzirom na sve prethodno navedeno, protutužbeni zahtjev prvostupanjski sud je ocijenio je neosnovanim i u dijelu u kojem tuženik – protutužitelj traži da mu tužitelj – protutuženik na ime naknade štete zbog propuštanja roka izvršenja radova i predaje gradilišta s Uporabnom dozvolom za izgrađene objekte, uslijed čega je u komercijalnom poslovanju tuženiku - protutužitelju nastupila nemjerljiva šteta, isplati iznos od najmanje 1.200.000,00 kn, zbog nemogućnosti komercijalizacije apartmana, temeljem razlike cijena u periodu kad je gradnja trebala biti okončana i cijena u vrijeme podnošenja protutužbe.

Dakle, utvrđeno je da je protutužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan te je kao takav odbijen (točka IV. izreke).

Tužitelj je u prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu tražio isplatu iznosa od 4.781.500,00 kn, da bi kasnije tužbeni zahtjev snizio. Tužitelj je sa sniženim tužbenim zahtjevom djelomično uspio u sporu. Za dio potraživanja za koje je tužbeni zahtjev snizio (što se u pogledu troškova ima smatrati djelomičnim povlačenjem tužbe), tužitelj bi prema ocjeni prvostupanjskog suda trebao naknaditi troškove tuženiku temeljem čl. 158. ZPP-a. Imajući u vidu prethodno navedeno te konačan uspjeh u sporu, prvostupanjski sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, temeljem čl. 154. st. 2. ZPP-a (točka V izreke).

Protiv navedene odluke tužitelj („tužitelj-protutuženik“) je podnio žalbu, pobijajući je izričito samo u odnosu na točku V. izreke zbog pogrešne primjene odredaba Zakona o parničnom postupku jer je po sniženom tužbenom zahtjevu tužitelj uspio u sporu u znatnom dijelu, te mu je već po odredbi čl. 154. st. 3. ZPP-a trebalo dosuditi zatraženi parnični trošak, a zahtjev tuženika („tužitelja-protutužitelja“) u cijelosti je odbijen, pa je i iz te osnove tužitelj imao pravo na naknadu parničnog troška. S obzirom na to predlaže preinačiti pobijanu odluku o troškovima.

Protiv navedene odluke žalbu je podnio i tuženik ("tuženik-protutužitelj"), pobijajući je „u cijelosti“, ali sadržajno samo u točkama I., IV. i V. izreke iz svih žalbenih razloga. Navodi da je:

- upitno postojanje pravnog interesa za podnošenje tužbe, imajući u vidu da su stranke posebnim sporazumom od 16. studenoga 2007. (list 41. spisa) utvrdile potpuno bezuvjetnu obvezu tužitelja da povuče, odnosno da se odrekne tužbe podnesene u ovom predmetu, te da svaka stranka snosi svoje parnične troškove, čime stranke nisu samo uredile odnose iz kojih je ova parnica nastala, već je tim sporazumom zapravo određen završetak ovog spora, zbog čega drži da je tužitelj izgubio pravni interes za vođenje parnice koju je pokrenuo prije zaključenja sporazuma, pa drži da je tužbeni zahtjev već stoga kao neosnovan trebao biti odbijen, jer iz čl. 5. sporazuma (list 43. spisa), koji je prvostupanjski sud samo parcijalno uzeo u obzir, proizlazi da tužitelj više nije ovlašten voditi ovu parnicu, a o tome se prvostupanjski sud uopće nije očitovao;

 

- da tužitelj nije ispunio svoje ugovorne obveze, da je radove izvršio nepotpuno, s kašnjenjem i nedostacima, te da je stoga u cijelosti dužan naknaditi tuženiku njihovu vrijednost u ukupnom iznosu procijenjenom od strane vještaka, kao i platiti ugovornu kaznu i naknadu štete;

- da je prvostupanjski sud bez valjanog obrazloženja utvrdio osnovanim tuženikov prigovor umanjenja naknade za vrijednost nedostataka, ali samo za iznos od 112.917,50 kn (tj. 15.521,44 EUR), navodeći da to proizlazi iz dopunskog mišljenja i nalaza vještaka na temelju    zapisnika od 10. travnja 2008., no nije obrazložio što je s ostatkom ukupne vrijednosti nedostataka koje je utvrdio vještak u iznosu od 78.395,98 EUR;

- da pretpostavlja da je sud odluku ograničio na iznos koji je vještak utvrdio na temelju popisa nekih nedostataka koji je sačinjen 10. travnja 2008., te da ga sud smatra nekom vrstom primopredajnog zapisnika, a tuženik drži da rukom pisani zapisnik (list 86. spisa) ne predstavlja primopredajni zapisnik u smislu zakona i uzanci (čl. 113. Uzanci o građenju propisuje obvezan sadržaj), već samo popis nekih nedostataka;

- da je sud naložio tuženiku platiti i vrijednost onih radova koje je tužitelj na temelju sporazuma morao izvesti, a nije ih uopće izveo, i to u vrijednosti od 59.827,19 EUR (str. 10. vještačenja - list 191. spisa), a tim vještačenjem su utvrđeni radovi koje tužitelj uopće nije izveo tj. njihova vrijednost;

- kad se uzme u obzir utvrđenje građevinskog vještačenja da je vrijednost izvedenih radova na temelju Sporazuma od 16. studenoga 2007. s PDV-om 270.837,66 EUR, da je tuženik isplatio 161.830,42 EUR, a da je vrijednost saniranja nedostataka 78.395,98 EUR, a vrijednost neizvedenih radova 59.827,19 EUR, tada je po mišljenju tuženika jasno da tužbeni zahtjev nije osnovan;

- da je nepravilno određeno dospijeće zateznih kamata, jer u izreci se navodi 10. travnja 2008., a u obrazloženju 10. travnja 2009., te napominje da je člankom 2. Sporazuma (list 41. spisa) dospijeće vezano za trenutak dobivanja uporabne dozvole i završetak svih radova, a ne uz dan primopredaje;

- da je prvostupanjski sud nepravilno naložio plaćanje 200.000,00 EUR na ime vrijednosti apartmana, jer obveza na isplatu ne postoji, nego je taj iznos trebao biti kompenziran prijenosom prava vlasništva na apartmanu (list 42. spisa);

- u odnosu na odbijanje protutužbenog zahtjeva – u odnosu na ugovornu kaznu, napominje da su stranke ugovorile da će se iznos ugovorne kazne odbiti od konačnog salda, čime su stranke (na dopušten način) ugovorile uvjet i način plaćanja ugovorne kazne, a kako konačni obračun među strankama nije sačinjen, drži da je tuženik postavljanjem protutužbenog zahtjeva pravilno ostvario svoje pravo na ugovornu kaznu od tuženika;
- u odnosu na odbijanje protutužbenog zahtjeva u pogledu naknade štete, tuženik je predlagao provođenje vještačenja na okolnost visine štete, što je na ročištu odbijeno bez obrazloženja, a sud je sam izveo računicu na temelju „notorne činjenice“, a da sud uopće nije utvrdio kako je i u kojoj fazi gradnje tuženik prodavao apartmane.

Tuženik potražuje naknadu žalbenih troškova u iznosu od 34.500,00 kn.

Odgovor ni na jednu žalbu nije podnesen.

Tužiteljeva žalba je osnovana.

Tuženikova žalba je djelomično osnovana.

Ispitavši pobijanu odluku na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama istaknutih žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a te na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), ovaj je sud ocijenio da je presuda pravilna i na zakonu osnovana u pretežnom dijelu pobijane točke I. izreke (u odnosu na čitavu dosuđenu glavnicu i pretežni dio zateznih kamata), te u pobijanoj    točki IV. izreke (u odnosu na odbijanje čitavog protutužbenog zahtjeva), dok je u odnosu na tijek dijela zateznih kamata u pobijanoj točki I. izreke i u odnosu na odluku o troškovima postupka u pobijanoj točki V. izreke pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Predmet spora po tužbenom zahtjevu je inicijalno bila isplata iznosa koji su preostali za izvršene građevinske radove po Ugovoru o građenju za izgradnju četiri nove zgrade, infrastrukture i uređenje područja koje se nalazi u mjestu L., u katastar upisane kao čestice broj ..., broj ... i broj ..., kojim su 3. listopada 2005. uredili međusobna prava i obveze vezano za gradnju nekretnina k.o. L.. Na temelju tog ugovora tužitelj se obvezao izgraditi četiri građevinska objekta u k.o. L., bazen i urediti okoliš, za što mu se tuženik obvezao platiti 1.350.000,00 EUR uvećano za PDV.

Predmet spora po tužbenom („protutužbenom“) zahtjevu tuženika je isplata iznosa od 500.000,00 kn na ime ugovorne kazne, isplata iznosa od 800.000,00 kn na ime naknade štete zbog nekvalitetno izvršenih ili neizvršenih radova, te isplata iznosa od 1.200.000,00 kn na ime naknade štete zbog komercijalnog gubitka koji je uslijed kašnjenja s izvršenjem radova nastao za tuženika zbog krize na tržištu nekretnina krajem 2008. godine.

Ugovorom o završnom raskidanju financijskih odnosa i roku izrade radova na gradilištu L. od 16. studenog 2007. (list 41.-43. spisa) stranke su za vrijeme trajanja ovog postupka ugovorile razrješenje spornih odnosa (iz ovog predmeta), pa je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev.

 

Neosnovano se tuženik u žalbi, kao i u tijeku prvostupanjskog postupka, poziva na to da tužitelj zbog postojanja „sporazuma“ (sadržanog u Ugovoru o završnom raskidanju financijskih odnosa i roku izrade radova na gradilištu L.) od 16. studenoga 2007. (list 41. spisa) nema pravnog interesa za podnošenje tužbe.

Tužba je inicijalno podnesena 13. kolovoza 2007., tj. tri mjeseca prije sklapanja tog sporazuma, te je isprva glasila na iznos od 4.781.500,00 kn, a tužitelj je u tijeku postupka, imajući u vidu taj naknadno sklopljeni sporazum, odredio tužbeni zahtjev, potražujući samo isplatu onih iznosa (ukupno 400.000,00 EUR od sporazumom utvrđenih 545.000,00 EUR) koje mu tuženik još nije bio isplatio onako kako se to obvezao učiniti po tom sporazumu. Prema tome, postojanje sporazuma ne samo da nije nešto zbog čega tužitelj ne bi imao pravnog interesa za vođenje ovog parničnog postupka, nego je sadržaj tog sporazuma upravo tužiteljevo pravno uporište za dokazivanje osnovanosti utuženog potraživanja koji tuženik nije uspješno osporio. Odredbu čl. 5. sporazuma, u kojoj se tužitelj obvezuje povući tužbu, potrebno je stoga promatrati u kontekstu tuženikove obveze da isplati iznose koje se obvezao isplatiti u čl. 2. sporazuma, imajući u vidu da tuženik nije dokazao da je sve navedeno platio, ili da su navedene obveze prestale na neki drugi način.

Neosnovano se tuženik u žalbi poziva na to da je prvostupanjski sud bez valjanog obrazloženja utvrdio osnovanim tuženikov prigovor umanjenja naknade za vrijednost nedostataka, ali samo za iznos od 112.917,50 kn (tj. 15.521,44 EUR), navodeći da to proizlazi iz dopunskog mišljenja i nalaza vještaka na temelju zapisnika od 10. travnja 2008., ali da nije obrazložio što je s ostatkom ukupne vrijednosti nedostataka koje je utvrdio vještak u iznosu od 78.395,98 EUR, jer iz čl. 2. Sporazuma (list 42. spisa) proizlazi da se tuženik obvezao platiti ukupnu cijenu „za izvršene radove bez ikakvih dodatnih zahtjeva“ od strane tužitelja,    koji prihvaća iznos od 545.000,00 EUR. Nedostaci su u iznosu koji je prvostupanjski sud priznao utvrđeni na temelju dopunskog nalaza i mišljenja vještaka upravo iz razloga što se sud morao ograničiti na one nedostatke za koje je zapisnički (rukom pisani zapisnik o primopredaji od 10. travnja 2008.) utvrđeno koji su točno nedostaci nakon sklapanja sporazuma. Taj je primopredajni zapisnik, neovisno o tome što je rukom pisan, jedini pisani dokaz o nedostacima koji su reklamirani nakon sklapanja sporazuma, odnosno, tuženik nije na adekvatan način dokazao da je, nakon sklapanja sporazuma, u roku reklamirao tuženiku išta drugo osim tih pojedinih nedostataka koje je u obzir uzeo prvostupanjski sud.

Neosnovano se tuženik u žalbi poziva na to da je trebalo uzeti u obzir i „vještačenjem utvrđene radove koje tužitelj uopće nije izveo“ (vrijednost 59.827,19 EUR) i „vrijednost radova saniranja nedostataka“ (78.395,98 EUR), jer iz uvida u navedeni nalaz i mišljenje vještaka (list 189. spisa), koji se očituje na upit o vrijednosti radova koje je tužitelj izvršio sukladno ugovoru o završnom raskidanju financijskih odnosa proizlazi da „odgovoriti na to pitanje nije moguće bez elaborata o osiguranju dokaza izrađenog na dan zaključenja predmetnog ugovora ili uredno vođene građevinske knjige i građ. dnevnika“, te da je „slijedom navedenoga moguće dati sud o ukupnoj vrijednosti radova koji su zbroj ugovornog iznosa iz osnovnog ugovora od 5. prosinca 2005., aneksa odnosno troškovnika umanjenih za vrijednost nedovršenih radova“. Dakle, ukratko, vještak je mogao decidirano odgovoriti samo na ona pitanja za koja je postojala određena dokumentacija, pa su stoga svi ostali iznosi (osim onoga koji proizlazi uz zapisnika od primopredaji od 10. travnja 2008., na kojemu je utemeljen precizan izračun onih nedostataka koje je prvostupanjski sud uzeo u obzir prilikom odbijanja dijela tužbenog zahtjeva u tom iznosu), samo posredni izračun koji za polazište ima osnovni ugovor (a ne naknadni sporazum), pa prema ocjeni ovog suda ne predstavljaju adekvatan dokaz o tome da bi vrijednost nedostataka i neizvršenih radova bila veća, odnosno, nije moguće sa sigurnošću utvrditi da ti nedostaci (gledano u odnosu na osnovni ugovor) nisu bili pokriveni Sporazumom iz studenoga 2007.

Neosnovano se tuženik u žalbi poziva na to da je prvostupanjski sud nepravilno naložio plaćanje 200.000,00 EUR na ime vrijednosti apartmana, pri čemu tuženik polazi od tvrdnje da „obveza na isplatu ne postoji, nego je taj iznos trebao biti kompenziran prijenosom prava vlasništva na apartmanu“ (list 42. spisa). Naime, iz uvida u sporazum (list 42. spisa) proizlazi da je kompenzacija stanom predviđena kao način plaćanja 200.000,00 EUR, međutim, uvodno je u istom članku navedeno da se tuženik „obvezuje platiti ukupnu cijenu za izvršene radove… u iznosu od 545.000,00 EUR“. Prema ocjeni ovog suda, to što je ugovorom predviđena dinamika plaćanja na način da se kompenzacijom plati dio iznosa ugovorene cijene (tj. vrijednosti „izvršenih radova bez ikakvih dodatnih zahtjeva“) ne čini tuženikovu obvezu nenovčanom (jer njegova je ugovorom preuzeta obveza plaćanje cijene), niti oduzima pravo tužitelju da tužbom nakon dospijeća zahtijeva da se tuženiku naloži isplata tog iznosa, nego je samo riječ o uglavljenom dogovoru kojim se tuženiku, kao naručitelju radova, omogućilo da precizirani dio cijene podmiri prijenosom stana. Kako tuženik nesporno nije na tužitelja prenio navedeni stan, tužitelj je bio ovlašten tražiti isplatu i tog dijela u novcu.

Neosnovano se tuženik, u odnosu na odbijanje protutužbenog zahtjeva – u odnosu na ugovornu kaznu, poziva na to da su stranke ugovorile da će se iznos ugovorne kazne odbiti od konačnog salda, te da su time (na dopušten način) ugovorile uvjet i način plaćanja ugovorne kazne, jer prema ocjeni ovog suda člankom 2. sporazuma od 16. studenoga 2007., naslovljenog kao "Ugovor o završnom raskidanju financijskih odnosa i roku izrade radova na    gradilištu L." stranke su sadržajno derogirale ranije ugovorene stavke o roku za dovršenje radova, pa tako posredno i odredbu o odbijanju iznosa kazne od konačnog salda sadržanu u čl. 4. prvotnog ugovora od 3. listopada 2005. (list 4. spisa), odnosno, prema ocjeni ovog suda, tuženik nije dokazao da taj konačni obračun nije ono što je sadržano u čl. 2. sporazuma od 16. studenoga 2007. (tj. da njime nije obuhvaćena i ugovorna kazna zbog dotadašnjih eventualnih kašnjenja). Stoga je prvostupanjski sud pravilno, polazeći od odredbe čl. 353. st. 5. ZOO-a, kojom je propisano da vjerovnik ne može zahtijevati ugovornu kaznu zbog zakašnjenja, odnosno neurednog ispunjenja ako je primio ispunjenje obveze, a nije bez odgađanja priopćio dužniku da zadržava svoje pravo na ugovornu kaznu, jer je u konkretnom slučaju tuženik primio ispunjenje obveze 10. travnja 2008., a iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je on bez odgađanja priopćio tužitelju da zadržava svoje pravo na ugovornu kaznu, u skladu s čl. 353. st. 5. ZOO-a.

Neosnovano se tuženik u žalbi, u odnosu na odbijanje protutužbenog zahtjeva u pogledu naknade štete, poziva na to da je predlagao provođenje vještačenja na okolnost visine štete, te da je to na ročištu odbijeno bez obrazloženja, jer je u konkretnom slučaju tuženikov (protu)tužbeni zahtjev u pogledu naknade štete ocijenjen neosnovanim zbog nedokazivanja svih zakonom kumulativno propisanih pretpostavki za naknadu štete (a ako je zahtjev za naknadu štete neosnovan, time provođenje dokaza na okolnost visine postaje bespredmetno, jer je tada suvišno ispitivati visinu).

Ovaj sud se slaže s razlozima iznesenima u obrazloženju presude prvostupanjskog suda, te drži da žalbenim navodima tuženika nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane odluke, osim u pogledu dijela odluke o početku tijeka zakonskih zateznih kamata na dio dosuđenog dijela glavnice u iznosu od 150.000,00 EUR (za taj dio glavnice sporazumom od 16. studenoga 2007. uglavljeno je da se ima platiti „nakon ishođenja uporabne dozvole“ – list 42. spisa, što znači da je ishođenje uporabne dozvole postavljeno kao suspenzivan uvjet za dospijeće plaćanja). U tom smislu žalbeni navod kojim tuženik ukazuje na početak tijeka zateznih kamata djelomično je osnovan. Iz uvida u rješenje o obustavi postupka pokrenutog za izdavanje uporabne dozvole (list 149. spisa) vidljivo je da je tužitelj 22. svibnja 2010. podnio zahtjev za izdavanje uporabne dozvole u ime tuženika, međutim, tuženik je podneskom, dostavljenim 16. veljače 2011. odustao od tog zahtjeva. Prema ocjeni ovog suda, tim odustankom tuženik je svojim postupkom onemogućio nastupanje ugovorenog suspenzivnog uvjeta – ishođenja uporabne dozvole (tj. tuženik je kao dužnik učinio nemogućim ostvarenje uvjeta uz koji se vezuje dospijeće njegove obveze), pa se tijek zakonskih zateznih kamata ima računati s obzirom na taj datum, a ne s obzirom na datum primopredajnog zapisnika od 10. travnja 2008. (koji je ispravno uzet u odnosu na ostale dosuđene iznose, jer je za ostale iznose dospijeće plaćanja bilo vezano uz 31. ožujka 2008. ili uz dovršetak poslova i radova).

Stoga tuženik („tuženik-protutužitelj“) svojim žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude, osim u dijelu koji se odnosi na početak tijeka zateznih kamata na iznos glavnice od 150.000,00 EUR.

S obzirom na navedeno, ocjena je ovog suda da je tuženik („tuženik-protutužitelj“) u postupku uspio samo u odnosu na dio sporednih potraživanja, odnosno, njegova je žalba osnovana samo u pogledu dijela tijeka dosuđenih zakonskih zateznih kamata. Stoga je njegov    uspjeh u postupku neznatan, pa mu ne pripada pravo ni na kakvu naknadu troškova parničnog, a slijedom toga ni žalbenog postupka.

Imajući u vidu da je tužitelj u postupku imao djelomičan uspjeh u odnosu na tužbeni zahtjev, a stopostotni uspjeh u odnosu na tuženikov (protu)tužbeni zahtjev, prema ocjeni ovog suda osnovano se tužitelj u žalbi, izričito izjavljenoj samo u odnosu na odluku o trošku, poziva na to da nije bilo mjesta donošenju odluke da svaka stranka snosi svoj trošak. Naime, tužitelj je u postupku uspio djelomično u odnosu na vlastiti tužbeni zahtjev, a u potpunosti u odnosu na tuženikov (protu)tužbeni zahtjev, dok je tuženikov uspjeh u odnosu na tužbeni i u odnosu na (protu)tužbeni zahtjev u potpunosti izostao (osim u odnosu na dio sporednog potraživanja, koje predstavlja razmjerno neznatan uspjeh u sporu). Stoga je ovaj sud morao preinačiti prvostupanjsku odluku u tom dijelu. Naime, u svome obrazloženju prvostupanjski sud polazi od hipotetskog prebijanja tužiteljevih troškova koji premašuju visinu sniženog tužbenog zahtjeva s tuženikovim troškovima vezanima uz vrijednost protutužbenog zahtjeva, ali zanemaruje da je tužitelj, za razliku od tuženika, u velikom dijelu uspio sa svojim (sniženim) tužbenim zahtjevom, te propušta matematički obrazložiti zašto bi se i kako takvim prebijanjem dobio rezultat koji opravdava takvu odluku. Takvo bi obrazloženje imalo smisla da su i tužitelj i tuženik u cijelosti izgubili parnicu svaki u odnosu na svoj tužbeni zahtjev, no to ovdje nije slučaj.

Iz tužiteljeva troškovnika (list 342. spisa) proizlazi da je tužitelj zatražio ukupni iznos troškova parničnog postupka u iznosu od 1.203.750,00 kn (koji se sastoji od većeg broja po datumu pobliže specificiranih podnesaka i zastupanja u razdoblju od 10. kolovoza 2007. do 4. kolovoza 2017., u iznosima od 4790 bodova, uvećano za PDV 25%). Tužitelj u žalbi nije zatražio nikakvu naknadu žalbenih troškova.

Iz tuženikova troškovnika (list 343. spisa) proizlazi da je zatražio ukupni iznos troška od 507.250,00 kn, koji se sastoji od troškova zastupanja na istim ročištima (koje navodi u visini od 4781 bod), te predujma i pristojbe. Iz tuženikove žalbe vidljivo je da je zatražio i naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 34.500,00 kn. Kako je tuženikov uspjeh u sporu neznatan, odnosno 0% u odnosu na utužene iznose glavnice, prema ocjeni ovog suda nema pravo na naknadu troškova.

Tužitelju je osnovano zatražene troškove valjalo dosuditi imajući u vidu vrijednost predmeta spora u trenutku poduzimanja pojedine radnje i postotak tužiteljeva uspjeha u sporu.

Prije svega valja napomenuti da se PDV na pojedine podneske i radnje može obračunati, odnosno tužitelju priznati, samo po stopi koja je bila aktualna u trenutku kad su ti troškovi nastali – u razdoblju do 31. srpnja 2009. po stopi od 22%, u razdoblju od 1. kolovoza 2009. do 29. veljače 2012. po stopi od 23%, a tek od 1. ožujka 2012. nadalje po stopi od 25%.

U trenutku podnošenja tužbe tužitelj je naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 4.781.500,00 kn (odnosno 655.000,00 EUR), a na ime troškova sastavljanja tužbe zatražio je iznos od 4790 bodova + PDV 25%. Imajući u vidu da je u tom trenutku vrijednost predmeta spora upravo toliko koliko je naznačeno u tužbi, a tužitelj je u sporu uspio s tom tužbom u odnosu na iznos od 367.648,14 EUR, proizlazi da je uspio s 56,13% u odnosu na prvotno postavljenu visinu tužbenog zahtjeva. Stoga mu na ime troška sastavljanja tužbe pripada iznos    od 56,13% od osnovano zatraženih 4781 bodova, tj. 47.810,00 kn, uvećano za PDV po tada važećoj stopi od 22%, tj. 32.739,62 kn.

 

U trenutku kada je tuženik podnio protutužbu, iz koje proizlazi da je vrijednost predmeta spora po protutužbi 2.500.000,00 kn, ukupna vrijednost predmeta spora (vrijednost tužbenog zahtjeva + vrijednost protutužbenog zahtjeva) uvećana je za taj iznos, te je, čak i u trenutku kada je tužitelj snizio tužbeni zahtjev na 545.000,00 EUR, očito sve vrijeme iznosila i više od onog iznosa (4.781.500,00 kn) od kojega je polazio tužitelj naznačujući vrijednost radnji i podnesaka u iznosima od po 4790 bodova. Stoga je, prema ocjeni ovog suda, tužitelju za sve radnje i podneske od trenutka podnošenja protutužbe, trebalo dosuditi sve one iznose koji su osnovano zatraženi, uzimajući u obzir 1) tužiteljev uspjeh u sporu od 67,46 % (367.648,14 EUR podijeljeno s 545.000,00 EUR) u odnosu na sniženi tužbeni zahtjev i 2) tužiteljev uspjeh u 100% u odnosu na protutužbeni zahtjev, odnosno, kada se navedeni postoci uprosječe – pomnožiti osnovano zatražene iznose troškova faktorom 83,73% (67,46% + 100%, podijeljeno s 2). Prema ocjeni ovog suda, tužitelj je u toj fazi postupka (od podnošenja protutužbe do ročišta za objavu presude) osnovano zatražio troškove zastupanja na 7 ročišta (koja su održana 16. lipnja 2009. (list 53. spisa), 30. lipnja 2011., (list 84. spisa), 21. rujna 2011. (list 113. spisa), 13. ožujka 2014. (list 239. spisa), 28. kolovoza 2014. (list 242. spisa), 18. svibnja 2017. (list 325. spisa) i 20. srpnja 2017. (list 332. spisa) u punom zatraženom iznosu od 4790 bodova, jer se na tim ročištima raspravljalo o glavnoj stvari, ili su izvodili dokazi saslušavanjem svjedoka i vještaka (Tbr. 9.1. OT); troškove zastupanja na 2 ročišta (održana 25. listopada 2010. – list 75. spisa i 17. rujna 2012. – list 172. spisa), na kojima se raspravljalo samo o procesnim pitanjima, u iznosu od 50% punog zatraženog iznosa (Tbr. 9.2. OT); trošak ročišta održanog 8. travnja 2009. (list 35. spisa) koje je odgođeno prije početka raspravljanja u iznosu od 50 bodova (Tbr. 9.5 OT); troškove 4 podneska (od 3. kolovoza 2009. (list 62. spisa), od 31. siječnja 2012 (list 147. spisa), od 4. travnja 2012. (list 151. spisa) i od 27. veljače 2014. (list 223. spisa), i to u punom zatraženom iznosu od 4790 bodova (maksimalan broj podnesaka u smislu odredbe Tbr. 8.1. OT), jer je riječ o trošku obrazloženih podnesaka u kojima se odgovara na navode odgovora na tužbu ili se očituje na nalaze i mišljenja vještaka; trošak žalbe protiv procesnog rješenja o prekidu postupka (list 299. spisa) s kojom je uspio u iznosu od 2395 bodova (za sastavljanje žalbe protiv rješenja, odvjetniku pripada 50% nagrade iz Tbr. 7. t. 1., 3. i 6. OT, a ne puni iznos, koji je zatražio tužitelj); trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 50 bodova, sve navedeno uvećano za PDV 22%, 23%, odnosno 25% ovisno o vremenu poduzimanja u ukupnom iznosu od 142.737,50 kn; pa bi mu, da je uspio u cijelosti, trebalo biti priznato (ne računajući gore spomenuti trošak tužbe) 742.487,50 kn, što pomnoženo faktorom uspjeha tužitelja u odnosu na tužbu i protutužbu od 83,73% iznosi 621.684,78 kn. Tužitelju nisu priznati troškovi preostalih podnesaka navedenih u troškovniku (list 50., list 162., list 165.), jer je prema ocjeni ovog suda riječ o takvim pripremnim podnescima koji su sadržajno mogli biti izneseni ili se na njihov sadržaj tužitelj pozvao na ročištima za koja su tužitelju priznati troškovi zastupanja, dok se podnesak od 15. svibnja 2012. uopće ne nalazi u spisu.

Kada se zbroji iznos koji tužitelju pripada na ime troška sastavljanja tužbe (32.739,62 kn) i parničnih troškova nastalih u nastavku prvostupanjskog postupka (621.684,78 kn), proizlazi da je tuženiku valjalo naložiti da tužitelju podmiri parnični trošak u ukupnom iznosu od 654.424,40 kn, dok je u preostalom dijelu (za zatraženi iznos od 549.325,60 kn) tužiteljev zahtjev za naknadu troškova valjalo odbiti.

 

Stoga je ovaj sud na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a i čl. 373. st. 3. ZPP-a odlučio kao u izreci.

Zagreb, 19. studenoga 2020.

Predsjednik vijeća
Lidija Tomljenović