Poslovni broj: 15 UsIgr-268/20-6

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

 

U I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Anđeline Livaja kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja V.S. iz S., zastupanog po opunomoćenici M.B. B., odvjetnici u S., protiv tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, (ranije Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za pravne poslove, Službe za žalbe i zastupanje), sa sjedištem u Zagrebu, Ulica Republike Austrije 20, radi izdavanja lokacijske dozvole, nakon javne i usmene rasprave zaključene 11. studenog 2020. godine u prisutnosti zamjenice opunomoćenice tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, objavljene 19. studenog 2020. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništenje rješenja tuženika Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za pravne poslove, Službe za žalbe i zastupanje, KLASA: UP/II-350-05/19-02/92, URBROJ: 531-09-2-20-2 od 26. svibnja 2020. godine i rješenja Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za graditeljstvo i prostorno uređenje, Ispostave Makarska, KLASA: UP/I-350-05/18-01/000015, URBROJ: 2181/1-11-00-03/08-19-0010 od 11. travnja 2019. godine, te da se predmet vrati prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

U pravovremenoj tužbi podnesenoj 2. srpnja 2020. godine protiv rješenja tuženika Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za pravne poslove, Službe za žalbe i zastupanje, KLASA: UP/II-350-05/19-02/92, URBROJ: 531-09-2-20-2 od 26. svibnja 2020. godine, te na raspravi održanoj pred ovim sudom 11. studenog 2020. godine, tužitelj najprije reproducira izreke osporenih rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela, nakon čega ističe kako se u obrazloženju tuženikovog akta navodi kao razlog odbijanja tužiteljeve žalbe to što se predmetna nekretnina nalazi unutar područja za koje je propisana obveza donošenja Urbanističkog plana uređenja ugostiteljsko-turističke zone P.-D. S., pa da tužitelj podnosi ovu tužbu radi bitne povrede postupovnih propisa na štetu tužitelja, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, predmet ovog postupka da je odlučivanje o zahtjevu radi izdavanja lokacijske dozvole za građenje na nekretnini označenoj kao čest. zem. … k.o. B.-B. V., no činjenica što da za zonu u kojoj se nalazi predmetna nekretnina nije donesen Urbanističkog plana uređenja ne može biti razlog za odbijanje takvog zahtjeva, ovo iz razloga što da prvostupanjsko tijelo nije uzelo u obzir stanje izgrađenosti komunalne infrastrukture predmetne nekretnine, s čim u vezi tužitelj ističe kako je zona u kojoj se nalazi navedena nekretnina kompletno komunalno opremljena s obzirom da ima pristupni put, struju, vodu i drugo, uslijed čega da za izdavanje traženog akta nije neophodno donošenje novog Urbanističkog plana uređenja. Slijedom izloženog, tužitelj je tužbenim zahtjevom predložio da sud donese presudu kojom će poništiti osporena rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela, te da predmet vrati prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

Tuženik je u odgovoru na tužbu u bitnom naveo kako u cijelosti ostaje kod navoda osporenog rješenja pa je predložio sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

U sporu je održana rasprava 11. studenog 2020. godine čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.-dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju je pristupila zamjenica opunomoćenice tužitelja, dok nije pristupio uredno pozvani tuženik pa je rasprava održana u njegovoj odsutnosti, na kojoj je zamjenica opunomoćenice tužitelja u bitnom ostala pri tužbenim navodima, kao i pri postavljenom tužbenom zahtjevu te je ujedno predložila da se u ovom sporu izvede dokaz očevidom na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka građevinske struke na okolnosti precizirane u tužbi, dok daljnjih dokaznih prijedloga nije imala, te je konačno popisala trošak spora u ukupnom iznosu od 3.125,00 kn uz prijedlog da sud naloži tuženiku naknaditi trošak spora tužitelju u naznačenom iznosu.

U dokaznom postupku sud je pročitao tužbu zajedno sa prilogom, odgovor na tužbu tuženika, te je pročitan spis upravnoga tijela dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu.

Sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja i to da se u ovom sporu obavi očevid na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka građevinske struke, to na okolnosti precizirane u tužbi i na održanoj raspravi kao nepotreban i suvišan s obzirom na dokaze koji prileže spisu upravnog tijela koji je dostavljen uz odgovor na tužbu od strane tuženika, te spisu upravnog spora, posebice uzimajući u obzir predmet ovog spora, smatrajući da se i bez izvođenja predloženog dokaza može donijeti pravilna i zakonita odluka.

Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenih rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela.

Naime, rješenjem Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za graditeljstvo i prostorno uređenje, Ispostave Makarska, KLASA: UP/I-350-05/18-01/000015, URBROJ: 2181/1-11-00-03/08-19-0010 od 11. travnja 2019. godine, odbijen je zahtjev tužitelja za izdavanje lokacijske dozvole za građenje na k.č. … k.o. B.-B.V., to u bitnom iz razloga što je uvidom u mjerodavni Prostorni plan uređenja općine B. V.(„Glasnik“, broj 4/09, 9/12, 16/13, 8/17 i 11/17) i to kartografski prikaz br. 4., list 4-3 „Građevinska područja naselja P.“ utvrđeno da se predmetna nekretnina nalazi unutar granica izdvojenog građevinskog područja (izvan naselja) planiranog za urbanu preobrazbu, gospodarske namjene – ugostiteljsko turističke (T1-hotel), pa kako je istim Planom odredbom čl. 184. u izgrađenom dijelu građevinskog područja naselja u područjima određenim za urbanu preobrazbu propisana obveza izrade urbanističkog plana uređenja, a odredbom čl. 185. propisana obveza izrade Urbanističkog plana uređenja ugostiteljsko turističke zone P.-D. S. u čijem obuhvatu se nalazi i veći dio planiran za urbanu preobrazbu u kojem se nalazi i predmetna čestica, a kako propisani Urbanistički plan uređenja nije donesen, kod stanja stvari da se lokacijska dozvola u smislu odredbi čl. 146. st. 1. i čl. 79. st. 1. Zakona o prostornom uređenju („Narodne novine“, broj 153/13, 65/17, 114/18 i 39/19) ne može izdati za građenje na području za koje je citiranim Zakonom propisana obveza donošenja Urbanističkog plana uređenja ako takav plan nije donesen, prvostupanjsko tijelo je zaključilo da obveza donošenja Urbanističkog plana uređenja u predmetnom području priječi izdavanje tražene lokacijske dozvole, te je predmetno rješenje donijeto pozivom na citirane odredbe Prostornog plana uređenja općine B. V.(„Glasnik“, broj 4/09, 9/12, 16/13, 8/17 i 11/17) i Zakona o prostornom uređenju („Narodne novine“, broj 153/13, 65/17, 114/18 i 39/19).

Potom, osporenim rješenjem tuženika Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za pravne poslove, Službe za žalbe i zastupanje, KLASA: UP/II-350-05/19-02/92, URBROJ: 531-09-2-20-2 od 26. svibnja 2020. godine, postupajući po žalbi tužitelja odbijena je njegova žalba, te je potvrđeno naprijed citirano prvostupanjsko rješenje, a u bitnom iz identičnih razloga na koje se pozvalo i tijelo prvog stupnja u svom rješenju, odnosno iz razloga što je i tuženik smatrao kako se lokacijska dozvola ne može izdati za građenje na području za koje je Zakonom o prostornom uređenju propisana obveza donošenja Urbanističkog plana uređenja ako takav plan nije donesen, kao što je to u predmetnoj upravnoj stvari, pa je tuženik ocijenio prvostupanjsko rješenje pravilnim i zakonitim.

Među strankama ovog spora nije prijeporno da je tužitelj podneskom zaprimljenim kod prvostupanjskog tijela 26. listopada 2018. zatražio izdavanje lokacijske dozvole za građenje na k.č. … k.o. B.-B.V..

Međutim, među strankama ovog spora se ukazuje spornim je li u konkretnoj upravnoj stvari bilo mjesta donošenju rješenja o odbijanju zahtjeva za izdavanje lokacijske dozvole kod nedvojbenog stanja stvari i to da za područje na kojem se nalazi predmetna nekretnina je Zakonom o prostornom uređenju propisana obveza donošenja Urbanističkog plana uređenja koji nije donesen, odnosno je li od utjecaja na zakonitost osporenih rješenja okolnost koju tužitelj ističe u tužbi i to da je zona u kojoj se nalazi predmetna nekretnina kompletno komunalno opremljena, uslijed čega po mišljenju tužitelja za izdavanje traženog akta nije neophodno donošenje Urbanističkog plana uređenja, slijedom čega je sporna zakonitost osporenih rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela u cijelosti.

Odredbom čl. 184. Prostornog plana uređenja općine B. V.(„Glasnik“, broj 4/09, 9/12, 16/13, 8/17 i 11/17) u izgrađenom dijelu građevinskog područja naselja u područjima određenim za urbanu preobrazbu propisana je obveza izrade urbanističkog plana uređenja.

Odredbom čl. 185. Prostornog plana uređenja općine B. V.(„Glasnik“, broj 4/09, 9/12, 16/13, 8/17 i 11/17) propisana je obveza izrade Urbanističkog plana uređenja ugostiteljsko turističke zone P.-D. S. .

Odredbom čl. 79. st. 1. Zakona o prostornom uređenju („Narodne novine“, broj 153/13, 65/17, 114/18 i 39/19) propisano je da se Urbanistički plan uređenja donosi obvezno za neuređene dijelove građevinskog područja i za izgrađene dijelove tih područja planiranih za urbanu preobrazbu ili urbanu sanaciju unutar građevinskog područja.

Stavkom 3. da do donošenja urbanističkog plana uređenja na područjima iz stavka 1. ovoga članka, odnosno propisivanja uvjeta provedbe zahvata u prostoru iz stavka 2. ovoga članka ne može se izdati lokacijska dozvola i građevinska dozvola za građenje nove građevine.

Odredbom čl. 146. st. 1. Zakona o prostornom uređenju („Narodne novine“, broj 153/13, 65/17, 114/18 i 39/19) propisano je da se lokacijska dozvola izdaje nakon što je u provedenom postupku utvrđeno da: 1. je uz zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole priložena propisana dokumentacija, 2. je idejni projekt izrađen u skladu s prostornim planom, posebnim uvjetima i uvjetima priključenja, 3. su utvrđeni svi posebni uvjeti i uvjeti priključenja, 4. je donesen urbanistički plan uređenja, ako se dozvola izdaje na području za koje je ovim Zakonom propisana obveza njegova donošenja, 5. je vlasnik građevinskog zemljišta ispunio svoju dužnost iz članka 171. ovoga Zakona, ako takva dužnost postoji.

Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je osporenim rješenjem odbio žalbu tužitelja i time potvrdio prvostupanjsko rješenje kojim je odbijen zahtjev tužitelja za izdavanje lokacijske dozvole za građenje na k.č. 2988/77 k.o. B.-B. V., ovo stoga što i ovaj sud drži kako kod nedvojbenog stanja stvari i to da se u smislu naprijed citiranih odredbi čl. 146. st. 1. i čl. 79. st. 1. Zakona o prostornom uređenju („Narodne novine“, broj 153/13, 65/17, 114/18 i 39/19) lokacijska dozvola ne može izdati za građenje na području za koje je ovim Zakonom propisana obveza donošenja Urbanističkog plana uređenja ako takav plan nije donesen, imajući u vidu odredbe čl. 184. i 185. mjerodavnog Prostornog plana uređenja općine B. V.(„Glasnik“, broj 4/09, 9/12, 16/13, 8/17 i 11/17) kojima je između ostalog definirano da je u izgrađenom dijelu građevinskog područja naselja u područjima određenim za urbanu preobrazbu propisana obveza izrade urbanističkog plana uređenja, odnosno propisana je obveza izrade Urbanističkog plana uređenja ugostiteljsko turističke zone P.-D. S., a u čijem obuhvatu se pak nalazi i veći dio planiran za urbanu preobrazbu u kojem se nalazi i predmetna čestica za koju je tužitelj zatražio izdavanja lokacijske dozvole, da u ovoj upravnoj stvari nije bilo moguće izdati zatraženi akt, slijedom čega je takav zahtjev trebalo odbiti, kako je to najprije pravilno učinilo prvostupanjsko tijelo svojim rješenjem od 11. travnja 2019. godine, a potom i tuženik kada je osporenim rješenjem odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv tog rješenja, uz razloge koje sud u potpunosti prihvaća, pa ovaj sud zaključuje kako su osporeni akti tuženika i prvostupanjskog tijela u cijelosti pravilni i zakoniti, čijim pak donošenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

Ovaj sud nalazi potrebnim prvenstveno istaknuti kako tužitelj ne osporava ključne činjenice i to da se predmetna čestica za koju je on zatražio izdavanje lokacijske dozvole sukladno mjerodavnom Prostornom planu uređenja općine B. V.(„Glasnik“, broj 4/09, 9/12, 16/13, 8/17 i 11/17) i to kartografskom prikazu br. 4., list 4-3 „Građevinska područja naselja  P.“ nalazi unutar granica izdvojenog građevinskog područja (izvan naselja) planiranog za urbanu preobrazbu, gospodarske namjene – ugostiteljsko turističke (T1-hotel), da je u smislu odredbe čl. 185. Plana propisana obveza izrade Urbanističkog plana uređenja ugostiteljsko turističke zone P.-D. S.,, kao i da se u toj zoni nalazi i predmetna čestica, pa kod nedvojbenog stanja stvari i to da takav Urbanistički plan uređenja nije donesen, to je neprijeporno da traženu lokacijsku dozvolu u smislu naprijed citiranih odredbi čl. 146. st. 1. i čl. 79. st. 1. Zakona o prostornom uređenju u konkretnom slučaju nije bilo moguće izdati, zbog čega je zahtjev za izdavanja lokacijske dozvole pravilno i zakonito odbijen.

Glede temeljnih, a zapravo i jedinih tužbenih prigovora tužitelja u kojima on ističe kako činjenica što za zonu u kojoj se nalazi predmetna nekretnina nije donesen Urbanistički plan uređenja ne može biti razlog za odbijanje zahtjeva za izdavanje lokacijske dozvole, ovo iz razloga što je po njegovom mišljenju prvostupanjsko tijelo trebalo uzeti u obzir stanje izgrađenosti komunalne infrastrukture predmetne nekretnine, koja da je kompletno komunalno opremljena s obzirom da ima pristupni put, struju, vodu i drugo, uslijed čega da za izdavanje traženog akta nije neophodno donošenje Urbanističkog plana uređenja, za kazati je kako su ovakvi prigovori u cijelosti neosnovani.

Naime, odredbe čl. 146. st. 1. i čl. 79. st. 1. Zakona o prostornom uređenju su jasne, nedvojbene i izričite u pogledu toga kada je obvezno donošenje Urbanističkog plana uređenja, kao i uz ispunjenje kojih pretpostavki je moguće izdati lokacijsku dozvolu, pa je imajući u vidu naprijed izloženog nedvojbeno da se u konkretnom slučaju ne radi o situaciji kakvu u vidu ima odredba čl. 79. st. 2. citiranog Zakona koja propisuje da donošenje urbanističkog plana uređenja nije obvezno za područje iz stavka 1. ovoga članka za koje su prostornim planom uređenja, odnosno generalnim urbanističkim planom propisani uvjeti provedbe zahvata u prostoru s detaljnošću propisanom za urbanistički plan uređenja, niti o iznimci kakvu u vidu ima odredba čl. 79. st. 4. istog Zakona prema kojoj se akt za građenje može izdati za rekonstrukciju postojeće građevine i za građenje nove građevine na mjestu ili u neposrednoj blizini mjesta prethodno uklonjene postojeće građevine unutar iste građevne čestice, kojom se bitno ne mijenja namjena, izgled, veličina i utjecaj na okoliš dotadašnje građevine.

Isto tako, neprijeporno je i da se u predmetnoj upravnoj stvari ne radi ni o situaciji kakvu u vidu ima odredba čl. 146. st. 2. Zakona o prostornom uređenju kojom je pak propisano da se stavak 1. podstavak 4. ovoga članka (je donesen urbanistički plan uređenja, ako se dozvola izdaje na području za koje je ovim Zakonom propisana obveza njegova donošenja) ne odnosi se na izdavanje lokacijske dozvole za: 1. rekonstrukciju postojeće građevine, 2. građenje nove građevine na mjestu ili u neposrednoj blizini mjesta prethodno uklonjene postojeće građevine unutar iste građevne čestice, kojom se bitno ne mijenja namjena, izgled, veličina i utjecaj na okoliš dotadašnje građevine, 3. građenje nove zgrade koja ima pristup na prometnu površinu te mogućnost rješavanja odvodnje otpadnih voda prema mjesnim prilikama određenim prostornim planom, to je sasvim jasno da kod stanja stvari i to da je u smislu odredbe čl. 185. Prostornog plana uređenja općine B. V.propisana obveza izrade Urbanističkog plana uređenja ugostiteljsko turističke zone P.-D. S.,, kao i da se u toj zoni nalazi i predmetna čestica za koju je zatraženo izdavanje lokacijske dozvole, kod nesporne činjenice da takav Urbanistički plan uređenja nije donesen, to je neprijeporno da traženu lokacijsku dozvolu u konkretnom slučaju nije bilo moguće izdati budući se ne radi o iznimci iz odredbe čl. 79. st. 4. istog Zakona, niti o situaciji iz odredbe čl. 146. st. 2. ovog Zakona, uslijed čega okolnosti koje tužitelj problematizira i to da je predmetna nekretnina kompletno komunalno opremljena nisu od nikakvog utjecaja na zakonitost osporenih rješenja.

Slijedom iznijetog, sud cijeni osporena rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela zakonitima, odnosno u upravnom postupku, koji je prethodio nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na temelju kojeg se riješila upravna stvar, dok tužbeni prigovori tužitelja nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanih rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09) na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 31. stavak 2. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je  valjalo pozivom na odredbu članka 57. stavak 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

Naposljetku, s obzirom da sukladno odredbi čl. 79. st. 4. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti njegov zahtjev za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u izreci rješenja.

 

U Splitu, 19. studenog 2020. godine

                

          S U D A C

 

Ivan Dadić

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske (čl. 66. u svezi čl. 70. ZUS-a).

 

DNA:

-          opunomoćenici tužitelja M. B. B., odvjetnici u S., uz zapisnik o objavi,

-          tuženiku Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, Z., uz zapisnik od 11. studenog 2020., zapisnik o objavi i povrat spisa, po pravomoćnosti,

-          u spis.

Rj./

1. Naplatiti sudsku pristojbu (VPS neprocjenjiva).
2. Spis u kalendar 30 dana.