Broj: Kž 185/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. M. K., zbog kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. i čl. 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 22. prosinca 2016. broj K-30/15-76, u sjednici održanoj 11. travnja 2018., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženika, odvjetnika D. Z.,

p r e s u d i o   j e

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se opt. M. K. za kazneno djelo iz čl. 153. st. 1. u vezi s čl. 152. st. 1. i čl. 34. KZ/11 za koje je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 153. st. 1. KZ/11 osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci, u koju mu se kaznu na temelju čl. 54. KZ/11 uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 25. lipnja 2015. do 7. srpnja 2015.

II. Odbija se žalba optuženog M. K. kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Varaždin proglasio je krivim opt. M. K. zbog kaznenog djela protiv spolne slobode, silovanja u pokušaju iz čl. 153. st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. i čl. 34. KZ/11 te ga je na temelju tih propisa osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci u koju mu je na temelju čl. 54. KZ/11 uračunao vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 25. lipnja 2015. do 7. srpnja 2015.

Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 , 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08) ošt. A. J. je sa postavljenim imovinskopravnim zahtjevom upućena u parnicu.

Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP/08 optuženiku je naloženo podmiriti troškove kaznenog postupka u iznosu od 8.463,40 kn i paušala u iznosu od 400,00 kn.

Protiv te su presude žalbe podnijeli državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni i optuženik osudi na strožu kaznu zatvora i optuženik putem branitelja D. Z., odvjetnika iz V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni te troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presude ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno podredno da se pobijana presuda preinači „u odnosu na odluku o kazni i u odnosu na troškove kaznenog postupka (i to na način da optuženika oslobodi od dužnosti naknade troškova postupka)“.

Optuženik je putem branitelja podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika s prijedlogom da se ta žalba odbije kao neosnovana.

Spis je sukladno odredbi čl. 474. st. 1. ZKP/08 dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

S obzirom da je optuženik u žalbi zahtijevao da se on i branitelj, u smislu odredbe čl. 475. st. 2. ZKP/08, izvijeste o sjednici vijeća, to je i učinjeno. Međutim, sjednica vijeća je u smislu odredbe čl. 475. st. 4. ZKP/08 održana u nazočnosti branitelja, a u odsutnosti optuženika i državnog odvjetnika koji na sjednicu nisu pristupili, a uredno su izvješteni.

Žalba optuženika nije osnovana, dok je žalba državnog odvjetnika osnovana.

Optuženik u žalbi u toč. I. obrazloženja citira zakonski tekst odredbe čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 navodeći da su počinjeni svi modaliteti bitne povrede odredaba kaznenog postupka koje sadrži ova postupovna odredba, ali u daljnjem dijelu obrazloženja ne precizira koju je to konkretno od navedenih povreda sud prvog stupnja počinio.

Nadalje, optuženik žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka obrazlaže na opširan način u dijelu obrazloženja koji označuje podtočkama I.I. do I.IV. (str. 2.-5.) ukazujući na niz proturječnosti i odstupanja u iskazima ošt. A. J. koje je iznijela u istrazi i na raspravi, na proturječnosti između njenog iskaza i materijalnih dokaza te na kontradiktornosti između njenog iskaza i iskaza svjedoka D. M. i J. Đ. Na taj način optuženik sugerira da su razlozi koji su navedeni u obrazloženju pobijane presude o tome da je oštećenica u tijeku postupka suglasno iskazivala u suprotnosti sa sadržajima zapisnika o iskazima ove svjedokinje i da je time ostvarena citirana bitna povreda odredaba kaznenog postupka.

Međutim, navedeni prigovor, u biti, nije postupovni, već činjeničnog karaktera jer se kroz sve ove brojne tvrdnje zapravo prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja te se njime nastoji dovesti u pitanje pravilnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja.

Uostalom, da se ne radi o postupovnim, već o činjeničnim prigovorima proizlazi i iz samog obrazloženja dijela žalbe (str. 5., 4. odlomak) u kojem optuženik navodi da je uz sve te počinjene postupovne povrede koje su navedene u toč. I.I. do I.IV. iz tih razloga i činjenično stanje pogrešno utvrđeno, što potvrđuje da se i u tom dijelu žalbe zapravo prigovora pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja.

O postupovnoj povredi iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, na koju očito smjera optuženik, bi se radilo kada bi razlozi obrazloženja koji se odnose na sadržaj iskaza danih u postupku bili u znatnoj mjeri u proturječju sa stvarnim sadržajima tih iskaza i to samo pod uvjetom da je u pitanju proturječnost u pogledu odlučnih (ne nekih drugih) činjenica.

U konkretnom slučaju pozivanje optuženika na različito iskazivanja oštećenice u vezi točnog vremena počinjenja te prijavljivanja djela, njenog opisa odjeće i dinamike događaja, nisu odlučne činjenice o kojima ovisi neposredna primjena materijalnog ili postupovnog prava koje ima u vidu odredba čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

Iz naprijed navedenih razloga, kako optuženik u biti ne iznosi konkretne postupovne povrede iz odredbe čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 koju citira u žalbi, ovaj je drugostupanjski sud pobijanu presudu na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 ispitao po službenoj dužnosti te je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od taksativno propisanih povreda odredaba kaznenog postupka.

Nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvog stupnja sve odlučne činjenice pravilno utvrdio.

Kao što je u prethodnom dijelu obrazloženja ove odluke navedeno, optuženik u najvećem dijelu žalbe u toč. I. obrazloženja čitavim nizom prigovora nastoji osporiti vjerodostojnost iskaza ošt. A. J. sugerirajući da ga je ona lažno optužila da ju je pokušao silovati zbog toga jer mu se željela osvetiti jer kritične zgode nije htio s njom imati seksualni odnos, a na tome ustrajava i u daljnjem dijelu obrazloženja u toč. II. navodeći da je njegova obrana vjerodostojna i da je potvrđena iskazima svjedoka S. H. i J. K. Pokušavajući argumentirati ovu tezu optuženik, kao što je to naprijed navedeno, vrši vrlo detaljnu usporedbu određenih, u biti sporednih okolnosti, koje je oštećenica iznosila u tijeku postupka, a odnose se na njeno navođenje točnog vremena počinjenja djela i vremena prijavljivanja djela, na opis izgleda odjeće koju je imala na sebi, tempore ciriminis, koji da ne odgovara materijalnim dokazima te na opisivanje načina uporabe sile i dinamike događanja. Svi se ti prigovori iznose kako bi se ukazalo na to da se iskazu oštećenice ne može vjerovati jer da je njen iskaz nedosljedan i proturječan te da je u koliziji s činjenicom da ona nije zadobila nikakve tjelesne ozljede, a na licu mjesta nisu nađeni tragovi koji bi potvrđivali da se događaj odigrao na način kako to oštećenica opisuje.

Međutim, svi su ti prigovori potpuno promašeni jer je sud prvog stupnja u ovom kaznenom postupku izvan bilo kakve sumnje, s potpunom sigurnošću utvrdio da je optuženik kritične zgode oštećenicu pokušao silovati.

Suprotno subjektivnoj i očito pristranoj ocjeni iskaza oštećenice koju optuženik iznosi u žalbi, sud prvog stupnja je njen iskaz potpuno pravilno prihvatio kao istinit. Naime, iskaz oštećenice je u pogledu bitnih okolnosti vrlo uvjerljiv i dosljedan, a uz to je potvrđen i iskazom svjedoka D. M. komu je oštećenica odmah nakon počinjenja djela u stresnom stanju i plačućim glasom opisala što se dogodilo i koji je zbog toga zvao policiju, te iskazom svjedokinje J. Đ. kojoj je oštećenica sutradan također plačućim glasom opisala kako ju je optuženik pokušao silovati.

Nadalje, da oštećenica govori istinu sud prvog stupnja je pravilno zaključio i na temelju materijalnog dokaza jer oštećenja na njenim hlačama izvan sumnje ukazuju da je do tog oštećenja došlo upravo na način na koji je to opisala oštećenica, za vrijeme dok joj ih je optuženik pokušao nasilno skinuti s nogu, a ona se tome snažno opirala.

Nadalje, sud prvog stupnja je ispravno ukazao da iskaz oštećenice korespondira sa slijedećim okolnostima; da je ona odmah nakon prijave policiji odvedena na liječnički pregled u Zavod za hitnu medicinsku pomoć u L., te je u zapisniku te ustanove (list 8.) naveden skraćeni opis događaja kojeg je iznijela oštećenica, da joj je naknadno zbog posljedica događaja pružena medicinska pomoć kod liječnice Đ. J. D. te psihijatrijska pomoć na Odjelu za psihijatriju bolnice u K. zbog reakcije na stresni događaj i poremećaja prilagodbe nakon čega je oštećenica i u više navrata bila pod kontrolom psihijatra.

Nadalje, sud prvog stupnja je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka psihologa D. T. P. i psihijatra N. H., koji su gotovo na suglasan način u svojim nalazima i mišljenjima ukazali na simptomatologiju preživljenog posttraumatskog događaja i poremećaj prilagodbe oštećenice koji se javio kao reakcija na proživljeno traumatsko iskustvo, a da nisu utvrđeni motivacijski faktori koji bi mogli utjecati da oštećenica (osoba ispod prosječnih intelektualnih sposobnosti) lažno tereti optuženika, što sve također ukazuje na vjerodostojnost njenog iskaza.

S druge strane, sud prvog stupnja je pravilno obranu optuženika, u kojoj tvrdi da ga oštećenica lažno tereti zbog osvete što nije htio s njom imati spolni odnos, ocijenio neuvjerljivom i životno nelogičnom imajući u vidu činjenicu da je optuženikov opis navodnog pokušaja oštećenice da ga prisili na spolni odnos neživotan jer je optuženik osoba u punoj radnoj snazi i u to vrijeme stara 47 godina, a oštećenica je bolesna osoba (artroza i totalna endoproteza kuka s obje strane) koja je tada bila stara 62 godine.

Kraj takvog stanja stvari, kada je sud izvan bilo kakve dvojbe našao utvrđenim da je iskaz oštećenice isitnit, a da je obrana iskonstruirana radi izbjegavanja kaznene odgovornosti, s pravom nisu prihvaćeni neuvjerljivi iskazi svjedoka S. H. i J. K. koji evidentno nastoje optuženiku pomoći na način da se oštećenica prikazuje kao promiskuitetna osoba koja optuženika lažno tereti jer s njom nije htio imati spolni odnos. Sud prvog stupnja je i za ova utvrđenja iznio, u obrazloženju presude, uvjerljive razloge, tako da se radi nepotrebnog ponavljanja žalitelj, koji stoga neosnovano ustraje na iskazima svjedoka H. i K., na njih upućuje (str. 12., 2.do 5. odlomak).

Iz navedenih razloga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Osnovano se državni odvjetnik žali zbog odluke o kazni jer je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci prenisko odmjerena.

Naime, iako je sud prvog stupnja pravilno na strani optuženika kao otegotnu okolnost utvrdio njegovu višestruku osuđivanost (osam puta, od čega dva puta za kaznena djela s elementima nasilja) i upornost u pokušajima da oštećenicu prisili na spolni odnos, s pravom državni odvjetnik u žalbi ukazuje da je propušteno cijeniti otegotnim i činjenicu da je djelo počinjeno prema bolesnoj i starijoj osobi čije je psihičko zdravlje zbog svega teško i trajnije narušeno.

Nadalje, posve opravdano državni odvjetnik u žalbi ukazuje da je optuženiku pogrešno sud prvog stupnja kao olakotno cijenio činjenicu da je kritične zgode bio u pripitom stanju, jer se okolnost da se optuženik sam doveo u stanje alkoholiziranosti, uistinu ne može cijeniti olakotnom, budući da to stanje optuženika u konkretnom slučaju ni u kom smislu ne umanjuje stupanj njegove krivnje.

I ovaj drugostupanjski sud smatra da, bez obzira što je predmetno kazneno djelo zahvaljujući samo upornosti i snalažljivosti oštećenice ostalo u pokušaju, sve naprijed navedene otegotne okolnosti cijelom ovom inače teškom kaznenom djelu za koje je zapriječena kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina zatvora, daju veći značaj od onog kojeg je utvrdio sud prvog stupnja.

Po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, sve navedene okolnosti opravdavaju težu društvenu osudu optuženika zbog čega je prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika pobijana presuda preinačena u odluci o kazni na način da je optuženik na temelju čl. 153. st. 1. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci.

Ta je kazna zatvora, po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, primjerena svim okolnostima koje utječu na izbor vrste i mjere kazne jer kazna zatvora iz pobijane presude ne bi u dovoljnoj mjeri ispunila svrhu kažnjavanja u smislu individualne i generalne prevencije, niti bi ukazivala na pravednost kažnjavanja.

Upravo iz naprijed navedenih razloga, jer je osnovana žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, neosnovano se optuženik žali zbog odluke o kazni tvrdeći da je kazna zavora koja mu je izrečena prestroga jer da je u konkretnom slučaju u pitanju pokušaj, a ne dovršeno kazneno djelo i da do sada nije osuđivan zbog kaznenih djela protiv spolnih sloboda. Međutim, te okolnosti, kraj težine i brojnosti naprijed navedenih otegotnih okolnosti, nemaju taj značaj koji im optuženik pridaje, zbog čega nije osnovana njegova žalba zbog odluke o kazni.

Sud prvog stupnja je na temelju propisa citiranim u izreci prvostupanjske presude optuženika pravilno obvezao na platež troškova kaznenog postupka koji se odnose na troškove vještačenja i svjedoka koje dokaze je bilo potrebno izvesti u ovom kaznenom postupku i na paušalnu svotu koje je odmjerena s obzirom na trajanje i složenost postupka i imovinske prilike optuženika, tako da su neosnovani navodi optuženika koji smatra da ga se zbog lošeg imovnog stanja treba osloboditi od obveze plaćanja tih troškova.

Uostalom, ukoliko optuženik ne bi mogao platiti troškove kaznenog postupka na koje je presuđen, predsjednik vijeća prvostupanjskog suda ga može, u smislu odredbe čl. 148. st. 6. ZKP/08, posebnim rješenjem osloboditi dužnosti njihove naknade.

Iz svih naprijed navedenih razloga, kako je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni osnovana, a žalba optuženika nije osnovana, i kako prvostupanjski sud nije na optuženikovu štetu povrijedio kazneni zakon, na temelju čl. 486. st. 1. i 482. ZKP/08 odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 11. travnja 2018.