- 1 -              III Kr 63/2018-5

 

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 63/2018-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog D. P., zbog kaznenog djela iz članka 99. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11., dalje: KZ/97.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici od 30. ožujka 2016. broj K-147/2015. i presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici od 24. svibnja 2017. broj Kž-196/2016-3, u sjednici održanoj 19. studenog 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se zahtjev osuđenog D. P. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici od 30. ožujka 2016. broj K-147/2015. i presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici od 24. svibnja 2017. broj Kž-196/2016-3 D. P. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz članka 99. stavka 2. KZ/97. i na temelju te zakonske odredbe osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci.

 

Protiv te presude osuđeni D. P. podnio je zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) po branitelju, odvjetniku D. R., zbog „povrede Kaznenog zakona u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje postojanja ili nepostojanja nužne obrane čl. 22. KZRH, kao razloga za isključenje protupravnosti“ te povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske „ukine pobijane presude i predmet vrati na ponovni postupak zbog povrede prava na obranu na raspravi i drugostupanjskom postupku“. Također predlaže odgoditi izdržavanje kazne osuđeniku do donošenja odluke povodom prijedloga.

 

Sukladno članku 518. stavku 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08.), Državno odvjetništvo Republike Hrvatske odgovorilo je na zahtjev osuđenika.

 

Odgovor na zahtjev dostavljen je osuđeniku i njegovom branitelju.

 

Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan.

 

U zahtjevu osuđenik navodi da su sudovi propustili utvrditi je li oštećenik prijetio da će ubiti D. C. vatrenim oružjem, na što se onda nadovezala reakcija optuženika. Upravo provođenjem dokaznog prijedloga obrane, a to je ispitivanje policijskih djelatnika koji su vršili očevid i pronašli metak u dvorištu te zaprimili kaznenu prijavu D. C. podnesenu protiv oštećenika, utvrdilo bi se je li optuženik reagirao udarcem tupotvrdim predmetom prema oštećeniku. Odbijanjem tog dokaznog prijedloga, povrijeđeno je pravo obrane osuđenika. Također, nije utvrđeno ima li osnova za zaključak je li podnositelj zahtjeva u konkretnoj situaciji postupao u nužnoj obrani da od drugoga otkloni napad vatrenim oružjem ili je prekoračio nužnu obranu. Niti drugostupanjski sud nije otklonio žalbene navode osuđenika, odnosno nije dao nikakvo obrazloženje, a ta je povreda mogla utjecati na presudu.

 

U odnosu na ovako postavljene navode iz zahtjeva, treba prije svega napomenuti kako osuđenik zanemaruje odredbu članka 418. stavka 1. ZKP/08. kojom je propisano da dokazivanje obuhvaća sve činjenice za koje sud i stranke smatraju da su važne za pravilno presuđenje. To ne znači da je sud obvezan prihvatiti i provesti sve dokaze koje stranke predlože, već je jednako tako ovlašten odbiti izvođenje dokaza pod uvjetima propisanim u članku 421. stavku 1. ZKP/08. i za to odbijanje dati valjano obrazloženje. Zbog toga je i pitanje potrebe prihvaćanja prijedloga stranaka oko izvođenja nekog dokaza podložno ocjeni suda u svakom pojedinačnom slučaju. Da bi se uopće teoretski moglo govoriti o povredi prava obrane na raspravi ostvarenoj odbijanjem dokaznih prijedloga obrane, potrebno je da baš svi dokazni prijedlozi obrane budu odbijeni, a to konkretno nije slučaj. Sudovi su naveli razlog i osnovu iz koje je navedeni dokazni prijedlog odbijen, a za to je dano i obrazloženje.

 

Stoga nije osnovan navod u zahtjevu da je odbijanjem dokaznog prijedloga obrane za ispitivanjem policijskih službenika povrijeđeno pravo obrane na raspravi. No, svakako treba navesti da odbijanje dokaznog prijedloga može imati svog odraza u pravilnosti odnosno nepravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja pa se radi o prigovoru činjenične naravi, a činjenična utvrđenja sudova nisu osnova za ovaj izvanredni pravni lijek.

 

U zahtjevu istaknuta povreda kaznenog zakona na štetu osuđenika koja se odnosi na neutvrđivanje postojanja nužne obrane mogla bi biti ostvarena samo u slučaju da je temeljem potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja izveden pogrešan zaključak o ostvarenju bitnih obilježja kaznenog djela teške tjelesne ozljede zbog kojeg je podnositelj osuđen.

 

Nasuprot tome, prvostupanjski je sud ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da je osuđenik udario tupotvrdim predmetom u lijevu stranu tjemena glave oštećenika koji je vikao na svjedoka M. C. (a ne D. C., kako se to tvrdi u zahtjevu) nakon što se oštećenik okrenuo da bi napustio mjesto događaja, a to je utvrđeno iz provedenih materijalnih i personalnih dokaza u spisu. Stoga iz tako utvrđenih činjenica nema uporišta zaključku da bi osuđenik u inkriminiranom događaju postupao u stanju nužne obrane.

 

Osim toga, teza o prekoračenju nužne obrane se po prvi puta  iznosi tek u ovom zahtjevu. Međutim, neovisno o tome, činjenice utvrđene u pravomoćnoj presudi, za koje je ovaj sud vezan, ne daju podloge zaključku za primjenu instituta nužne obrane, koja isključuje protupravnost djela, a niti za prekoračenje nužne obrane, koja uostalom, ne isključuje krivnju počinitelja.

 

Osuđenik sada ističe da je drugostupanjski sud počinio povredu odredaba u žalbenom postupku koja je mogla utjecati na presudu jer u žalbenom postupku nije odgovoreno na njegove žalbene navode.

 

Protivno tim navodima, drugostupanjski sud je sukladno članku 487. stavku 1. ZKP/08. ispitao presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija. Iz sadržaja drugostupanjske odluke proizlaze odgovori na sve navode koje je branitelj osuđenika istaknuo u žalbi i to, kako u odnosu na odbijeni dokazni prijedlog za ispitivanjem policijskih službenika, tako i u odnosu na istaknuti žalbeni navod da bi se radilo o nužnoj obrani. Drugostupanjski sud je analizirao žalbene razloge te jasno izložio zašto smatra da žalba optuženika nije osnovana u vezi svih istaknutih i dopuštenih žalbenih osnova. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, sud drugog stupnja nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka ni povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti. To što je drugostupanjski sud, odgovarajući na iste prigovore osuđenika iznesene u žalbi na prvostupanjsku presudu, zaključke suda prvog stupnja prihvatio pravilnim, ne predstavlja istaknutu povredu odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku.

 

Slijedom navedenog, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.) trebalo je zahtjev osuđenika odbiti kao neosnovan.

 

Budući je odlučeno o zahtjevu osuđenog D. P. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, nema ni osnove za rješavanje njegova prijedloga za odgodu izvršenja pravomoćne presude.

 

Zagreb, 19. studenog 2020.

 

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.