- 1 -              I Kž 544/2017-7

 

 

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 544/2017-7

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. B. i drugih, zbog kaznenih djela iz članka 246. stavaka 1. i 2. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15. i 65/15. – ispravak, dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženog M. B. i oštećenog N. S. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku od 4. srpnja 2017. broj K-18/2015., u sjednici održanoj 19. studenog 2020., u prisutnosti u javnom dijelu optuženog M. B. i njegovog branitelja, odvjetnika J. Č. te opunomoćenika oštećenika, odvjetnika A. P., 

 

 

p r e s u d i o   i   r i j e š i o   j e :

 

1. Žalba oštećenog N. S. odbacuje se kao nedopuštena.

 

II.              Prihvaća se žalba optuženog M. B., ukida se osuđujući dio prvostupanjske presude te se u tom dijelu predmet upućuje nadležnom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

III.              Žalba državnog odvjetnika odbija se kao neosnovana te se, u neukinutom dijelu, potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom je presudom, pod točkom I. izreke, optuženi M. B. proglašen krivim za kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 1. KZ/11., za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci, a na temelju članka 56. KZ/11. optuženiku je kazna zatvora uvjetovana rokom provjeravanja u trajanju od dvije godine. Nadalje je, na temelju članka 5. stavka 1. točaka a., b. i c. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne Novine“ broj 156/10.), utvrđeno da 60.000,00 kuna predstavlja imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom te, stoga, imovinu Republike Hrvatske pa je naloženo optuženom M. B. da u državni proračun isplati taj novčani iznos u roku 15 dana od pravomoćnosti presude. Također, na temelju članka 148. stavka 2. točke 1. – 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i  152/14., dalje: ZKP/08.), optuženik je obvezan naknaditi paušalni iznos troška kaznenog postupka od 5.000,00 kuna, dok je određeno da će troškove vještačenja i troškove predstavnika optužene pravne osobe „snositi ovaj sud iz svojih proračunskih sredstava“, a troškove zastupanja po punomoćniku snositi će zastupana osoba.

 

Nadalje, pobijanom je presudom prvostupanjski sud, na temelju članka 453. točke 3. ZKP/08., optuženog M. B. oslobodio optužbe za kaznena djela prijevare u gospodarskom poslovanju u pokušaju iz članka 247. stavaka 1. i 2. u vezi članka 34. KZ/11. i krivotvorenja službene isprave poticanjem iz članka 279. stavaka 1. i 2. u vezi članka 37. KZ/11., činjenično i pravno opisana točkom II. 1. izreke; kaznena djela utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11. i krivotvorenja službene isprave poticanjem iz članka 279. stavaka 1. i 2. u vezi članka 37. KZ/11., činjenično i pravno opisana točkom II. 2. izreke; za kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11., opisano pod točkom II. 3. izreke pobijane presude te za kazneno djelo krivotvorenja službene isprave poticanjem iz članka 279 stavaka 1. i 2. KZ/11. opisano točkom II. 4. izreke. Jednako tako, optužena pravna osoba trgovačko društvo A. građenje d.o.o. D., oslobođena je od optužbe za kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju u pokušaju iz članka 247. stavaka 1. i 2. KZ/11. u vezi s člankom 3. stavcima 1. i 2 Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela ("Narodne novine" broj 115/03, 107/07, 45/11. i 143/12., dalje: ZOPOKZ) te za kazneno djelo utaje poreza ili carine iz članka 256. stavaka 1. KZ/11. u vezi s člankom 3. stavcima 1. i 3. ZOPOKZ, činjenično i pravno opisana točkama II. 5. i 6. presude.

 

              Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Iako iz sadržaja žalbe nedvosmisleno proizlazi da pobija samo oslobađajući dio prvostupanjske presude, državni odvjetnik predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

 

Protiv osuđujućeg dijela presude, žalbu je podnio optuženi M. B. po branitelju J. Č., odvjetniku iz S., uvodno naznačujući da istu „opreza radi“ pobija iz svih žalbenih razloga, „ali prije svega zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja“. Žalbom je predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu u osuđujućem dijelu na način da optuženog M. B. oslobodi optužbe za kazneno djelo iz točke I. 1 pobijane presude, podredno da prvostupanjsku odluku u tom dijelu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje i odluku. Ujedno, ovaj je žalitelj zatražio obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

 

Žalbu je podnio i oštećeni N. S. po punomoćniku A. P., odvjetniku iz Z., uz uvodnu naznaku da žalbu podnosi zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu te o troškovima kaznenog postupka. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i nepravilno primijenio materijalno pravo, slijedom čega predlaže ukinuti presudu u oslobađajućem dijelu i predmet vratiti na ponovni postupak i odluku. Oštećenik je, također, žalbom zatražio da bude obaviješten o drugostupanjskog sjednici.

 

              U odgovoru na žalbu optuženog M. B., državni odvjetnik ističe neosnovanost žalbenih navoda uz prijedlog da ovaj drugostupanjski sud žalbu optuženika odbije kao neosnovanu.

 

              Jednako tako, na žalbu državnog odvjetnika odgovor je podnio optuženi M. B. po branitelju J. Č. Odgovorom ukazuje na neosnovanost žalbenih tvrdnji i predlaže odbiti žalbu državnog odvjetnika u odnosu na oslobađajući dio prvostupanjske presude pod točkom II. izreke te u tom dijelu potvrditi odluku suda prvog stupnja.

 

              Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno članku 474. stavku 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17., dalje: ZKP/08-I) dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske, koji ga je u roku vratio.

 

Sjednici drugostupanjskog vijeća pristupili su opunomoćenik oštećenika, odvjetnik A. P., optuženi M. B. i njegov branitelj, odvjetnik J. Č., te su izložili navode podnesenih žalbi, a optuženik po branitelju i navode odgovora na žalbu državnog odvjetnika. Iako uredno obaviješten, zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske sjednici vijeća nije pristupio, a nije pristupio ni oštećeni N. S. za kojeg je dostava poziva vraćena s naznakom „odselio“, pa je sjednica, sukladno članku 475. stavku 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08-II), održana u njihovoj odsutnosti.

 

Žalba državnog odvjetnika nije osnovana, dok žalba oštećenog N. S. nije dopuštena.

 

Naprotiv tome, žalba optuženog M. B. je osnovana.

 

U odnosu na točku I. izreke drugostupanjske odluke

 

Uvodno je za napomenuti da iz činjeničnog opisa kaznenih djela za koja su optuženici oslobođeni optužbe jasno proizlazi kako ovaj žalitelj ima pravni položaj oštećenika u ovom kaznenom postupku samo u odnosu na kaznena djela iz točke II. 1. i 5. izreke pobijane presude, dakle za prijevaru u gospodarskom poslovanju u pokušaju iz članka 247. stavka 2. u vezi članka 34. KZ/11., dok je, sukladno inkriminaciji, u ostalim djelima za koja su optuženici oslobođeni optužbe oštećen državni proračun (točka II. 2. i 6. izreke presude), odnosno trgovačko društvo A. g. d.o.o. D. (točka II. 3. izreke presude). Jednako tako, valja naglasiti da oštećeni N. S. u tijeku kaznenog postupka koji je prethodio donošenju pobijane odluke nije postavio imovinskopravni zahtjev, već je naveo da će isti pokušati ostvariti u parnici.

 

              Nadalje, oštećenik uvodno navodi da žalbu podnosi samo zbog odluke o njegovim troškovima kaznenog postupka te imovinskopravnom zahtjevu. Međutim, razmatranjem žalbe nedvojbeno proizlazi da u prva dva odlomka razloga žalbe (zadnji odlomak na stranici 4. i prvi odlomak na stranici 5.) oštećenik iznosi tvrdnje zbog kojih smatra da je, u odnosu na sadržaj raspravnog zapisnika od 16. svibnja 2017., glede kojeg u nastavku postupka nije stavljao primjedbe, učinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka. Daljnjim opširnim sadržajem žalbe (stranice 5. do 19.), oštećenik isključivo pobija činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda odlučujuća za sva kaznena djela za koja je optuženi M. B. oslobođen optužbe, dok niti jednom riječju ne problematizira odluku prvostupanjskog suda o trošku kaznenog postupka ili pak imovinskopravnom zahtjevu, koji, kako je ranije rečeno, oštećenik tijekom postupka nije niti postavljao. Također, valja naglasiti da je od samog početka kazneni progon vodio državni odvjetnik, slijedom čega N. S. niti u jednom stadiju ovog kaznenog postupka nije bio u procesnom položaju oštećenika kao tužitelja.

 

Odredbom članka 464. stavka 4. ZKP/08-II propisano je da oštećenik može podnijeti žalbu zbog svih žalbenih osnova samo ako je državni odvjetnik od njega preuzeo progon, dok u protivnom presudu može pobijati samo zbog odluke o njegovim troškovima i o imovinskopravnom zahtjevu.

 

Slijedom izloženog, žalba oštećenika, koja je sadržajno podnesena zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, nije dopuštena, zbog čega ju je na temelju članka 481. stavka 2. ZKP/08-II trebalo odbaciti i odlučiti kao u točki I. izreke ove odluke.

 

U odnosu na točku II. izreke drugostupanjske odluke

 

U pravu je optuženi M. B. kada zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pobija prvostupanjsku presudu u odnosu na kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 1. KZ/11, budući da je donošenje osuđujuće presude u odnosu na ovo kazneno djelo preuranjeno te se, za sada, ne može prihvatiti.

 

Naime, optuženi M. B. u obrani poriče da bi, prilikom renoviranja obiteljske kuće B. M., koje je izvodilo trgovačko društvo A. g. d.o.o., kao direktor tog društva, na ruke u gotovini primio dio cijene radova u iznosu od 60.000,00 kuna i to, sukladno terećenju, od B. M. i njegove majke I. M. Takvu obranu optuženika u cijelosti potvrđuje svjedok B. M., koji tijekom istražnog postupka, jednako na raspravi, decidirano tvrdi da je cjelokupno plaćanje izvršeno s njegovog računa na račun trgovačkog društva A. g. d.o.o. te da ni on, a niti njegova majka, nikakav novac, vezano uz ove radove, nisu davali u gotovini, na ruke. Ovaj svjedok dodaje da su radovi na adaptaciji obiteljske kuće u cijelosti plaćeni njegovim novčanim sredstvima i da bi stoga svakako znao da je nešto plaćeno u gotovom novcu, jer bi tada novac bio podignut s njegovog računa, a takvo što da se nije dogodilo.

 

Nije sporno da je svjedokinja I. M. pred policijskim istražiteljima iskazala da je optuženi M. B. pristao da 30% cijene radova bude plaćeno u gotovom novcu te da je, stoga, iznos od 40.000,00 kuna osobno odnijela u poslovne prostorije društva i novac predala šefici računovodstva čijeg se imena ne može sjetiti, ali se sjeća da je žena imala plavu kosu te da je i njezin sin išao u prostorije društva i platio još 20.000,00 kuna, a ostalo da su platili preko računa. Međutim, ova je svjedokinja, neposredno i u nazočnosti stranaka ispitana na raspravi, u potpunosti reterirala od iskaza danog pred policijskim istražiteljima, uz navod da su ona i njezin sin B. sve račune društvu A. g. d.o.o. plaćali preko bankovnog računa te da ništa nikome nisu davali na ruke u gotovini.

 

Prvostupanjski sud poklanja vjeru iskazu I. M. iz istrage, dok otklanja onaj koji je svjedokinja iznijela na raspravi, smatrajući neuvjerljivima razloge zbog kojih svjedokinja tvrdi da je zapravo u istrazi iskazivala neistinito (pritisak policijskih istražitelja).  Osim izloženog, prvostupanjski sud pobijanom presudom daje daljnje razloge zbog kojih nalazi da je dio građevinskih radova plaćen u gotovini, ukazujući pri tome da iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi kako je s računa B. M. na račun društva A. g. d.o.o. uplaćeno 184.494,08 kuna, da III. privremena situacija na iznos od 8.258,96 kuna nikada nije plaćena, no da A. g. nije sudskim putem tražio daljnje isplate, pa da je stoga očito da je „…sve kompenzirano gotovinskim plaćanjem od 60.000,00 kuna koje su majka i sin M. dali na ruke u gotovini za M. B. direktora tvrtke A. g. koji taj novac nije uplatio na račun društva, čime ga je za taj iznos i oštetio.“

 

Međutim, u odnosu na izložene razloge, valja ukazati da prvostupanjski sud propušta uzeti u obzir kako se, matematičkim izračunom, ovi iznosi nikako ne podudaraju. Naime, u slučaju da je i predan terećeni iznos od 60.000,00 kuna u gotovom novcu, uzimajući u obzir prvotno ugovorenu ukupnu cijenu radova od 330.000,00 kuna i preko računa plaćeni iznos od 184.494,08 kuna, preostali neplaćeni radovi iznosili bi znatno više od 8.258,96 kuna, koliko je iznosila III. privremena situacija koju uzima u izračun prvostupanjski sud, a koja nesporno nije plaćena. Ovo pogotovo ako se ima u vidu znatno viša konačna cijena izvršenih radova o kojoj iskazuju svjedoci i optuženik. Jednako tako, prvostupanjski sud propušta analizirati prvotni iskaz svjedokinje I. M. u kojem ona policijskim istražiteljima navodi da je u konačnici dogovoreno da će 30% radova biti plaćeno na ruke, što iznos od 60.000,00 kuna nikako ne predstavlja, sve neovisno uzima li se u obzir početno dogovoreni ili krajnji iznos cijene obavljenih radova.

 

Dakle, iako prvostupanjski sud svoju odluku nije temeljio jedino na iskazu svjedokinje I. M. pred policijskim istražiteljima, taj je njezin iskaz, prema sada utvrđenom činjeničnom stanju, očito presudan za utvrđivanje (ne)dokazanosti djela za koje je optuženi M. B. proglašen krivim. S obzirom na izloženu važnost iskaza I. M., za pravilnu je odluku, trebalo svakako pouzdanost tog dokaza provjeriti kroz strožu konfrontaciju njenog iskaza iz istrage s obranom optuženog M. B., a poglavito s iskazom svjedoka B. M. te uostalom samim njenim iskazom koji je dala na raspravi, kao i s drugim izvedenim dokazima. S time u vezi, u pravu je žalitelj kada ističe da je osuđujuća presuda, u odlučujućoj mjeri, utemeljena na iskazu te svjedokinje danom bez nazočnosti obrane, dakle, bez mogućnosti da propitkuju vjerodostojnost tog njezinog kazivanja, kao i da je prvostupanjski sud propustio detaljno izložiti razloge zbog kojih otklanja druge dokaze koji takav njezin nekonfrontirani iskaz ne potvrđuju. Ovo tim više što iz zapisnika o ispitivanju svjedokinje pred policijskim istražiteljima doista proizlazi, kako to pravilno ističe žalitelj, da je ona najprije izjavila "...iako sam vam u prvom kontaktu ispričala da smo sve ispostavljene račune plaćali preko banke, to zapravo i nije tako...", iz čega je jasno da je svoje tvrdnje o ovoj odlučnoj činjenici više puta mijenjala.

 

Zbog navedenog, žalitelj s pravom ukazuje da je iskaz I. M. trebalo brižljivije ocijeniti, posebno jer se radi o odlučujućem dokazu za donošenje osuđujuće presude, koju zbog svega izloženog, za sada, nije moguće prihvatiti.

 

Stoga je, na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08, pobijanu presudu u tom dijelu trebalo ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku, na način učinjen kao pod točkom II. izreke ove odluke.

 

U ponovljenom će postupku stvarno nadležan prvostupanjski sud voditi računa o naprijed navedenim okolnostima te će s više pažnje ocijeniti značaj i kvalitetu iskaza svjedokinje I. M. u cjelini te povezano s drugim izvedenim dokazima. Također, ako ocijeni potrebnim, provesti će i druge dokaze na odlučne činjenice, eventualno utvrđenjem identiteta i ispitivanjem „žene plave kose u računovodstvu“ kojoj je I. M., prema navodu iz istrage, novac predala pa će na temelju tako potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja iznova ocijeniti ima li dovoljno dokaza za činjenične tvrdnje iz optužnice te donijeti novu presudu koju je dužan i valjano obrazložiti. Za dodati je da činjenica gotovinskih uplata na ruke, sve i da je dokazana, sama za sebe, još ne znači da je počinjeno inkriminirano kazneno djelo čiji je konstitutivni element pribavljanje imovinske koristi sebi ili drugome, a na štetu onoga o čijim se interesima optuženik dužan brinuti, pa je za donošenje osuđujuće presude potrebno utvrditi i ovaj element terećenog kaznenog djela, odnosno da je optuženik eventualno na ruke primljeni novac doista za svoju korist i zadržao.

 

U odnosu na točku III. izreke drugostupanjske odluke

 

Nije u pravu državni odvjetnik kada oslobađajući dio presude pobija žalbenom osnovom bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-I.

 

Naime, državni odvjetnik smatra da pobijana presuda, u odnosu na sva kaznena djela za koja su optuženici oslobođeni od optužbe, ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, odnosno da su razlozi koje iznosi prvostupanjski sud nejasni i proturječni ispravama u spisu predmeta. Tako, u odnosu na kazneno djelo iz točke II. 1 pobijane presude, smatra da prvostupanjski sud propušta navesti i s drugim dokazima dovesti u vezu zaključke vještaka na kojima zasniva svoju odluku, a glede kaznenog djela iz točke II. 2. državni odvjetnik, pak, smatra da je ostalo nejasno nalazi li sud da se radi o građanskopravnom odnosu, dok oslobađajuću presudu donosi zbog nedostatka dokaza. Pri tome, navodi se da prvostupanjski sud propušta uzeti u obzir IX privremenu situaciju s lista 2472 i usporediti je s rukom pisanom ispravom na listu 15a, u odnosu na koju državni odvjetnik ističe kako prvostupanjski sud istu nije izdvojio iz spisa kao nezakoniti dokaz, pa ju slijedom toga očito prihvatio kao dokaz. Nadalje, državni odvjetnik nalazi da, u odnosu na kazneno djelo iz točke II. 3 pobijane presude, prvostupanjski sud nije dao jasne i dostatne razloge zbog kojih nije prihvatio navode svjedoka N. S., dodajući da postoji proturječje razloga zbog kojih sud ne vjeruje ovom svjedoku u odnosu na razloge zbog kojih osuđuje optuženog M. B. za kazneno djelo iz točke I. 1. izreke prvostupanjske odluke. Konačno, u odnosu na djelo iz točke II. 4 presude, državni odvjetnik ističe da je obrazloženje ovog dijela presude nejasno i proturječno ispravama u spisu predmeta obzirom na to da u spisu postoje „duple privremene situacije“.

 

Naprotiv izloženim žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski je sud obrazlažući pobijanu odluku naznačio potpune, dostatne i neproturječne razloge zbog kojih nije našao dokazanim sve za meritum odlučne činjenice, zbog čega je optuženog M. B. osnovano oslobodio optužbe za kaznena djela iz točke II. 1. – 4., a optuženu pravnu osobu A. g. d.o.o. D. za kaznena djela iz točke II. 5. – 6. izreke pobijane odluke.

 

Naime, protivno tvrdnji žalbe, prvostupanjski je sud, izlažući provedene dokaze, jasno i dostatno naznačio kojim se konkretno zaključcima vještakinje M. M. N. rukovodio kada je ocijenio da nije s dostatnom sigurnošću dokazano da bi do zakašnjenja u dogovorenim građevinskim radovima došlo krivnjom izvođača radova - optuženika, time da je nalaz i mišljenje građevinske vještakinje pravilno doveo u vezu sa svim ostalim izvedenim dokazima. Nadalje, pobijanom je odlukom jasno da su optuženici za ranije navedena djela oslobođeni optužbe jer prvostupanjski sud nalazi da nije dokazano da bi oni počinili ono za što se optužuju, zbog čega nije u pravu državni odvjetnik kada u odnosu na djelo iz točke II. 2 oslobađajuće presude ističe da je nejasno nalazi li sud da je riječ o građanskopravnom odnosu, implicirajući time da nije jasno radi li se o oslobađajućoj osnovi iz članka 453. toč. 1. ZKP/08-I.

 

Jednako tako, prvostupanjski je sud, naprotiv razlozima žalbe, detaljno i okolnosno izložio zbog kojih razloga nije prihvatio iskaz svjedoka N. S. u kojem on tvrdi da je optuženom M. B. predao 230.000,00 kuna u gotovini na ruke, dok činjenica da je sud prvog stupnja povjerovao iskazu I. M., kada ona govori o plaćanju dijela cijene u gotovini, ne predstavlja proturječje razloga presude budući da je riječ o potpuno drugačijoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, o čemu je prvostupanjski sud u osporavanoj odluci dao dostatne razloge.

 

U odnosu na žalbenu tvrdnju da je prvostupanjski sud morao prihvatiti kao dokaz rukom pisanu ispravu s lista 15a budući da ju nije izdvojio iz spisa predmeta kao nezakoniti dokaz, za napomenuti je državnom odvjetniku da je sud dužan cijeniti prihvatljivost svakog zakonitog dokaza, pa okolnost da neki dokaz nije izdvojen iz spisa predmeta kao nezakonit još ne znači i da ga je sud dužan prihvatiti i cijeniti vjerodostojnim. Konačno, iz razloga pobijane presude nedvojbeno proizlazi da je prvostupanjski sud akceptirao postojanje različitih privremenih situacija u odnosu na radove izvršene na kući M. no, jednako tako, pobijanom je odlukom iznio dostatne razloge zbog kojih, unatoč tome, nije našao dokazanim učin kaznenog djela iz točke II. 4. izreke presude.

 

Stoga, ne stoje tvrdnje državnog odvjetnika da prvostupanjski sud za svoje zaključke zbog kojih je optuženike oslobodio od optužbe nije dao jasne, potpune, dostatne i neproturječne razloge, zbog čega pobijanom odlukom nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-I koju državni odvjetnik ističe, dok, nadalje, nisu nađene ni druge bitne povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti.

 

Drugo je pitanje što se s takvim razlozima i zaključcima prvostupanjskog suda državni odvjetnik ne slaže, no to zapravo predstavlja prigovor činjenične naravi o kojem će više riječi biti u nastavku.

 

Pobijajući utvrđeno činjenično stanje državni odvjetnik ističe kako je svjedok I. B. „decidirano izjavio da je po nalogu optuženog M. B. mijenjao građevinske dnevnike kako bi se opravdalo kašnjenje u gradnji“, kao i da je njegovim iskazom dovedena u pitanje vjerodostojnost građevinskih dnevnika broj 10. i 11. Pri tome, državni odvjetnik očito smatra da je izloženi dio iskaza svjedoka I. B. dostatan dokaz za utvrđenje same činjenice kašnjenja u izgradnji stambeno poslovnog objekta u D., čiji je investitor N. S., kao i da je do kašnjenje došlo krivnjom optuženika.

 

Naprotiv navedenom, sve imajući u vidu činjenični opis djela iz točke II. 1., potrebno je naglasiti da već u prvotnom nalazu i mišljenju građevinska vještakinja M. M. N. jasno ističe da je ugovorom o građenju, zaključenim između optužene pravne osobe A. g. d.o.o. D. i investitora N. S., naznačen „predvidiv“ završetak radova, što po vještakinji znači da rok nije strogo definiran već je ovisan o okolnostima, dok je u troškovniku i dinamičkom planu gradnje naznačeno da su sastavljani bez izvedbenog projekta. Ovu činjenicu, dakle, da izvedbeni projekt nije bio predan, ne samo na početku izvođenja radova, već ni znatno kasnije, potvrđuju svjedoci R. P. i A. S., inženjeri društva A. d.o.o. koje je angažirano od strane investitora N. S. da vrši nadzor gradnje ovog objekta, a jednako tako i svjedokinja K. M. L., glavna projektantica koju je, također, za izradu projekta angažirao sam investitor. Istovjetno potvrđuju i spisu priloženi zapisnici o radnim sastancima održavanim tijekom izgradnje spornog objekta, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

 

Kod takvog stanja stvari, a razmatrajući nadalje i iskaze ovih svjedoka o činjenici da je investitor N. S. tijekom gradnje u najmanje dva navrata zahtijevao veće izmjene projekta (autodizalo, bazen na krovu), potpuno osnovano prvostupanjski sud ne nalazi dokazanom osnovnu postavku činjeničnog opisa ovdje terećenih kaznenih djela, a to je da je upravo krivnjom optuženog M. B. došlo do zakašnjenja u izgradnji zbog čega da bi društvo A. g. d.o.o., dakle optužena pravna osoba, bila dužna plaćati ugovorene penale, pa da je optuženi M. B. kao direktor tog društva, u želji da to izbjegne, naložio I. B. da u građevinske dnevnike broj 10. – 12. unese podatke o radovima za koje je znao da nisu izvedeni, sve kako bi ih prikazao izvedenima.

 

Žalitelju je potrebno skrenuti pažnju na dio iskaza svjedoka I. B. u kojem on navodi da se više ne sjeća detalja, no da je intervenirao svega u par dnevnika od broja 7. do broja 12. te se sjeća da je upisivao da nedostaje neka dokumentacija iz detalja projekta. Ovakvim navodom, svjedok I. B. ne potvrđuje teze iz činjeničnog opisa optužnice kojim se optuženom M. B., prilično neprecizno, stavlja na teret da je nalagao I. B. da u građevinskim dnevnicima izmjeni podatke o „vremenu i obimu radova“ i na taj način da neizvedene radove prikaže izvedenima. Uostalom, kada se ima u vidu da je izgrađeni stambeno – poslovni objekt prošao tehnički prijem i dobio uporabnu dozvolu, doista je i dalje nejasno koji to radovi u stvarnosti nisu izvedeni, a prikazani su izvedenima.

 

Jednako tako, iako svjedok I. B. u početku svog iskaza doista navodi da se s radovima kasnilo od samog početka zbog slabe organizacije posla, on u nastavku svog svjedočenja iskazuje da je kasnije do kašnjenja došlo zbog detalja u projektima, traženih izmjena u hodu, ali i zbog lokacije izgradnje objekta koja je zahtijevala blokiranje prometa u dvije ulice.

 

Stoga, nije u pravu žalitelj kada parcijalnim iznošenjem iskaza ovog svjedoka pobija zaključak prvostupanjskog suda sukladno kojem nije dokazano da bi do zakašnjenja u dovršetku izgradnje došlo isključivo krivnjom optuženika. Ovo osobito kada se ima u vidu dopuna nalaza i mišljenja vještakinje M. M. N. u kojoj, kako to pravilno ističe prvostupanjski sud, vještakinja utvrđuje da je u više od dva puta tijekom gradnje moralo doći do promjene glavnog projekta, a time i izvedbenih rješenja, sve zbog naknadnih zahtjeva i želja investitora, što je, prema svjetskoj te domaćoj literaturi i praksi, jedan od najčešćih uzroka kašnjenja radova, a ujedno i povećanja troškova projekta. Pri tome, u dokaznom postupku nije izveden niti jedan dokaz iz kojeg bi bilo moguće utvrditi da je investitor N. S. izražavao svoje nezadovoljstvo zbog eventualnog kašnjenja u izvođenju radova izgradnje ovog objekta ili, pak, usmeno ili pisano tražio naplatu penala, dok ni ispitan u svojstvu svjedoka tijekom ovog kaznenog postupka investitor N. S. ne navodi da je on, u tijeku gradnje objekta, isplatu penala uopće zahtijevao.

 

Nadalje, osim svega izloženog, osnovano prvostupanjski sud svoje činjenične zaključke temelji i na dijelu iskaza svjedoka I. B. koji, nakon što je na raspravi pregledao predočene mu građevinske dnevnike, iskazuje da u njima ništa nije sporno, odnosno da je stanje prikazano realno, te temeljem takvog iskaza utvrđuje da navodi optužbe nisu dokazani u mjeri potrebnoj za donošenje osuđujuće presude. Potrebno se osvrnuti na žalbene tvrdnje kojima državni odvjetnik nastoji ukazati na nevjerodostojnost građevinskih dnevnika iz spisa predmeta, sve osnovom iskaza svjedoka I. B. da u onima rednih brojeva 10. i 11. nema njegovog rukopisa dok da mu se čini da je postojao i građevinski dnevnik broj 12. kojeg sada nema. Prvenstveno je ovdje za naglasiti da optužba tijekom istrage nije pribavila niti u spis dostavila građevinske dnevnike, iako se optužnicom inkriminira krivotvorenje upravo tih isprava, slijedom čega su građevinski dnevnici koje je dostavila obrana jedini kojima sud raspolaže. Za dodati je da se građevinski dnevnici vode u dva primjerka od kojih jedan uzima nadzorni inženjer i potom, na kraju gradnje predaje investitoru. Naime, među ostalom, ova je dokumentacija potrebna investitoru kako bi ishodio tehnički prijem objekta i uporabnu dozvolu za izgrađeni objekt. Iako svjedok N. S. spori da bi mu društvo koje je angažirao za nadzor ikada predalo kopije građevinskih dnevnika, takvo što proizlazi iz iskaza svjedoka M. M., direktora društva A. d.o.o. čiji su inženjeri vršili nadzor izgradnje, dok je nesporno da je objekt prošao tehnički prijem još u kolovozu 2010. Nadalje, vještakinja M. M. N. u dopuni nalaza i mišljenja ističe da se zapisnici sa dnevnih sastanaka na gradilištu i e-mail korespondencija, u koju je naknadno izvršila uvid, vremenski u potpunosti podudaraju s dinamikom gradnje koja proizlazi iz građevinskih dnevnika te da ona u njima ne vidi ništa sporno. Osim toga, ističe i to da bi njeno mišljenje ostalo neizmijenjeno čak i da nije uzela u obzir građevinske dnevnike čiju vjerodostojnost spori žalitelj, sve s obzirom na vrstu radova izvođenu u vrijeme njihova nastanka – završni radovi na objektu. U tom smislu, u cijelosti se uvjerljivom ukazuje obrana optuženog M. B. kada navodi da su glavni radovi vršeni u vrijeme kada su nastali građevinski dnevnici ranijih brojeva, zbog čega da je htio i trebao nešto mijenjati, to sigurno ne bi bili građevinski dnevnici brojeva 10. i 11. u kojima su obujmom najmanji radovi i koji su nastali u 2010. godini kada je već, obzirom na prvotni dinamički plan, prošao rok dovršetka radova.

 

Slijedom svega izloženog, temeljem cjelovite i ispravne analize svih izvedenih dokaza, prvostupanjski sud potpuno osnovano zaključuje da nisu dokazane činjenične tvrdnje optužbe, slijedom čega nije dokazano da bi optuženi M. B. počinio kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju u pokušaju iz članka 247. stavaka 1. i 2. KZ/11. te kazneno djelo krivotvorenja isprava poticanjem iz članka 279. stavaka 1. i 2. u vezi s člankom 37. KZ/11., sve iz točke II. 1. izreke presude.

 

Nadalje, neosnovan je navod žalbe državnog odvjetnika da optuženi M. B., u odnosu na kaznena djela iz točke II. 2. izreke presude, svojom obranom "priznaje da je dogovorena kompenzacija radi cijene stana". Naime, razmatranjem iskaza ovog optuženika takvo što ne proizlazi. Upravo suprotno, optuženi M. B., iskazujući da se radilo o stanu od 76,64 m i dva parkirna mjesta koji su kupljeni kada je zgrada bila „u betonu“,  navodi da je optužena pravna osoba A. g. d.o.o. platila 1.836 EUR po m2 i to na način da je kompenzirano dospjelo potraživanje društva A. g. d.o.o., ali zaključno s dugovanjem po VIII. privremenoj situaciji, dok da je u cijelosti nerealan navod optužbe sukladno kojem bi navodno prava vrijednost tog stana iznosila 3.811 EUR-a po m2. Takvu tvrdnju optuženog M. B., a glede vrijednosti stana, u cijelosti potvrđuju drugi, na ovu okolnost, izvedeni dokazi. Naime, iz dopisa Porezne uprave jasno proizlazi da cijena naznačena u optužnici daleko premašuje prosječnu vrijednost stanova na istom području grada D., dok jednako tako vještakinja M. M. N. u svom nalazu i mišljenju ističe da cijena iz spornog kupoprodajnog ugovora nije ni precijenjena ni podcijenjena.

 

Kraj takvih utvrđenja, a s obzirom na to da se optuženicima ovom točkom optužbe stavlja na teret da su na štetu državnog proračuna naznačili nerealnu tržišnu vrijednost stana sve kako bi optužena pravna osoba A. g. d.o.o. platila manji iznos poreza na promet nekretnina, doista nije u pravu državni odvjetnik kada smatra da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Naime, osuđujuću je presudu u kaznenom postupku moguće donijeti samo ako je postojećim dokazima izvan svake sumnje utvrđeno da je inkriminirano postupanje doista i ostvareno. Kada se razmotre i u međusobnu vezu dovedu materijalni dokazi iz spisa predmeta o prosječnoj vrijednosti nekretnina u inkriminiranom vremenu, o iznosima kupovnine za koju su prodavani drugi stanovi u istoj zgradi (i to u stanju potpune dovršenosti) te nalaz i mišljenje građevinske vještakinje, tada doista nije moguće smatrati da je, u odnosu na kaznena djela utaje poreza i, s njime činjenično i pravno povezanog, krivotvorenja službene isprave iz točke II. 2 izreke pobijane odluke, postignut traženi stupanj dokazanosti za donošenje osuđujuće presude.

 

U odnosu na navod žalbe da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir činjenicu da iznos jedne od varijanti IX. privremene situacije odgovara „izračunu dogovorene kompenzacije koji se nalazi na str. 15a spisa“, prvostupanjski je sud razlozima pobijane odluke jasno i detaljno obrazložio zbog čega ovu ispravu ne prihvaća vjerodostojnom. Naime, prvostupanjski sud zaključuje da se radi o rukom pisanoj ispravi bez ijednog potpisa, pečata ili svjedoka njenog sadržaja i značenja, o kojoj suprotstavljeno iskazuju svjedok N. S. i optuženi M. B. Pri tome, pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da je 20-ak dana nakon navodnog sačinjavanja ove isprave (u gornjem desnom uglu rukom napisan datum 10.11.2009.) zaključena Izjava o prijeboju (1. prosinca 2009.) broj 60-09, koja je potpisana po sudionicima prijeboja i potvrđena pečatom optužene pravne osobe, zbog čega osnovano zaključuje da se ranije spomenuta rukom pisana isprava ne može smatrati temeljem izvršenog prijeboja, koji je očito finaliziran Ugovorom o kupoprodaji nekretnine od 22. prosinca 2009.

 

Stoga, a budući da je prvostupanjski sud provedenim materijalnim dokazima utvrdio da se u spornom Ugovoru o kupoprodaji nekretnina radi o realnoj cijeni stana, osnovanim se ukazuje i daljnji zaključak suda prvog stupnja da iz ove osnove nije bilo potrebe mijenjati podatke u privremenim situacijama brojeva IX. – XII., kako se to inkriminira da je optuženi M. B. naložio. Ovdje je za ponoviti da sam svjedok I. B. nije znao jasno i decidirano reći što je on to točno u spornoj dokumentaciji mijenjao. Pri tome, nije nevažno reći i to da se u prethodnoj točki optužnice, optuženi M. B. tereti da je u građevinskim dnevnicima brojeva 10. – 12. nalagao I. B. upisivanje radova koji nisu bili izvršeni, dok se ovdje tereti da bi istoj osobi nalagao da u privremenim situacijama brojeva IX. do XII. smanjuje podatke o evidentiranim radovima i njihovoj vrijednosti, sve kako bi cijenu stana prikazao manjom. Imajući u vidu da se privremene situacije obračunavaju temeljem podataka iz građevinske knjige u koju se podaci zapisuju prema građevinskom dnevniku, po ocjeni ovog suda, jedno inkriminirano postupanje zapravo isključuje mogućnost drugog.

 

Za dodati je ovdje da objašnjenje optuženog M. B. o razlozima postojanja različitih varijanti istih privremenih situacija (počevši od IX.) sve zbog potrebe praćenja financijskih mogućnosti investitora, pri čemu da podaci u njima nisu neistiniti jer da su u konačnici svi radovi doista i izvršeni, nije dovedeno u pitanje drugim provedenim dokazima. Tako, primjerice, svjedok M. M., direktor društva A. d.o.o. potvrđuje da je, kao nadzorno tijelo, on potpisao sve varijante privremenih situacija i to stoga što su svi radovi naznačeni u njima doista i izvršeni te je, stoga, on svojim potpisom ovjerio realne količine u jediničnim cijenama. Nasuprot tome, razlozi za različite varijante istih privremenih situacija koje daje svjedok N. S. nisu potvrđeni niti jednim provedenim dokazom. Naime, navod ovog svjedoka da su cijene bile „prenapuhane“ pa je stoga izvođač, na njegov prigovor, umanjio iznose u privremenim situacijama, što da je on uočio kada je vidio da je prema papirima ugrađena znatno veća količina željeza, da mu je neosnovano naplaćeno čišćenje i demontaža skele i slično, suprotni su iskazima svjedoka R. P., M. M. i I. M. o stvarno ugrađenom željezu, kao i iskazu svjedoka I. B. o tome da su drugi, od investitora angažirani izvođači radova, također koristili skelu koja je u vlasništvu optužene pravne osobe, za što nije izdavan posebni račun, već je to inkorporirano u jednu od privremenih situacija. U konačnici, potrebno je istaknuti i to da su knjižene, i time u poslovanju uporabljene, samo zadnje verzije privremenih situacija, te je na njih društvo A. g. d.o.o. platilo dužan iznos poreza, iako sukladno stanju stvari iste od strane investitora do danas optuženom trgovačkog društvu nisu plaćene, već se radi njihova podmirenja između optuženika, s jedne strane, i investitora, s druge, i dalje vodi više parničnih postupaka.

 

Nadalje, nije osnovan niti žalbeni prigovor državnog odvjetnika da je prvostupanjski sud u odnosu na djelo iz točke II. 3. izreke presude pogrešno utvrdio činjenično stanje jer nije cijenio vjerodostojnim iskaz svjedoka N. S. i činjenicu da je na listu 15a iznos od 230.000,00 kuna naznačen kao novac dan u gotovini.

 

Naime, osim svega netom izloženog u odnosu na ispravu s lista 15 a spisa, koju prvostupanjski sud, dovođenjem u vezu s ostalim pisanim ispravama, s pravom ne cijeni vjerodostojnom, osnovano sud prvog stupnja zaključuje da samo temeljem iskaza jednog svjedoka i to N. S., koji s optuženicima po ovom pitanju vodi parnični postupak, nije moguće nespornim zaključivati o ostvarenju za ovo kazneno djelo odlučnih činjenica. Tako pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da iskaz svjedoka N. S., glede brojnih drugih činjenica, primjerice kada tvrdi da nikakve promjene u projektu nije zahtijevao te da je svu dokumentaciju dostavio odmah i na vrijeme, nije potvrđen ostalim provedenim dokazima, čak štoviše većina svjedoka iskazuje upravo suprotno. S druge strane, valjano prvostupanjski sud utvrđuje da je investitor N. S. u ovom projektu bio financiran namjenskim kreditom, čije je trošenje, već prema njegovom iskazu, nadzirala banka, a što i po ocjeni ovog suda ozbiljno dovodi u pitanje mogućnost plaćanja dijela radova u gotovini.

 

Slijedom izloženog, a u situaciji kada o odlučnoj činjenici postoje suprotstavljeni iskazi svjedoka N. S. i optuženog M. B., osnovano prvostupanjski sud ocjenjuje da nije s dostatnom sigurnošću utvrđeno da bi N. S. na ruke optuženom M. B. predao iznos od 230.000,00 kuna, kao i da bi taj iznos ovaj optuženik zadržao za svoju osobnu korist, zbog čega je pravilno prvostupanjski sud i za ovo kazneno djelo optuženog M. B. oslobodio optužbe.

 

Konačno, nije u pravu žalitelj kada vlastitom preocjenom izvedenih dokaza zaključuje da u postupku utvrđeno činjenično stanje predstavlja dostatnu osnovu za donošenje osuđujuće presude protiv optuženog M. B. za kazneno djelo krivotvorenja službene isprave poticanjem iz članka 279. stavka 2. u vezi članka 37. KZ/11., za koje je optuženik oslobođen optužbe pod točkom II. 4. izreke pobijane odluke i to stoga što u spisu postoje duple privremene situacije.

 

Naime, ovu je činjenicu prvostupanjski sud pravilno akceptirao i utvrdio da za izvedene radove na kući B. i I. M. doista postoje po dvije verzije istih privremenih situacija. Međutim, pobijanom je odlukom, nadalje, ispravno utvrđeno da su cijene radova u privremenim situacijama koje je sastavljao svjedok I. B. (koji iskazuje da ne zna ni sam što je točno prepravljao) iskazane u većem iznosu od onih privremenih situacije koje je ovjerila njegova kolegica, druga zaposlenica društva A. g. d.o.o. Stoga, a s obzirom na činjenični opis ovog kaznenog djela kojim se optuženi M. B. tereti da je nalagao I. B. da sačini privremene situacije na način da iskaže umanjeni izračun stvarne vrijednosti radova, osnovano prvostupanjski sud, sve neovisno o postojanju različitih varijanti istih privremenih situacija, ne nalazi dokazanima izložene činjenične teze optužbe te optuženog M. B. i za ovo kazneno djelo oslobađa optužbe.

 

Slijedom svega izloženog, a s obzirom na to da žalbenim navodima državnog odvjetnika nije s uspjehom dovedena u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oslobađajući dio pobijane presude, na temelju članka 482. ZKP/08., odlučeno je kao u točki III. izreke ove presude.

 

Zagreb, 19. studeni 2020.

 

Predsjednik vijeća:

                                                                                                                Ranko Marijan, v.r.