1                           Poslovni broj Gž-594/2018-3

 

                                                                                                               

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž-594/2018-3

 

 

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

             

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Helene Vlahov Kozomara, predsjednice vijeća, Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. R. d.d. R., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda M. M. i B. M., odvjetnicima u R., protiv tuženika 1. a) A. F. iz K., OIB: ... i b) R. F. iz L. 37, OIB: ..., kao nasljednika iza pok. I. F. iz B., OIB: ... i 2. J. G. iz R., OIB: ..., obje zastupane po punomoćniku D. J., odvjetniku iz R., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-372/12-86 od 31. ožujka 2016., u sjednici vijeća održanoj 19. studenog 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

                            Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-372/12-86 od 31. ožujka 2016.

 

 

Obrazloženje

 

 

                            Presudom suda prvog stupnja je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja da je vlasnik nekretnine koja je na skici lica mjesta i mjerenja stalnog sudskog vještaka R. S. od 17. prosinca 2015. (prilog 2. Dopunskom nalazu i mišljenju vještaka od 18. prosinca 2015.) obojena smeđom bojom i opisana točkama G-D-E-H-G površine 333 m2, što predstavlja 5/6 dijela cijele kč.br. 438/2 iz zk. ul. 189, k.o. Š. te zahtjev za upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama, a tužitelju je naloženo tuženicima nadoknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 13.500,00 kn, u roku od 15 dana.

 

              Protiv presude je žalbu podnio tužitelj pozivajući se na žalbene razloge pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              U žalbi navodi da se u trenutku podnošenja tužbe nalazio u posjedu prijeporne nekretnine približno 50 godina pa da su ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, jer je dovoljno da je posjed tužitelja barem pošten. Osporava stajalište suda prvog stupnja da je morao i mogao znati da prijeporna nekretnina nije u njegovu vlasništvu i to kao pravna osoba i velika tvrtka u Rijeci koja ima svoju pravnu službu. Naglašava da je ogradu oko kompleksa nekretnina postavljala L. uprava R. te utvrđivala trasu za ogradu, što da ukazuje na suprotan zaključak od onog kojeg izvodi sud prvog stupnja, i to zaključak da tužitelj nije imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, odnosno da je pošteni posjednik. Osim toga da se u smislu odredbe čl. 18. st. 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14 - dalje ZV) posjed smatra poštenim osim ako se dokaže suprotno pa da je stoga pogrešno utvrđenje suda prvog stupnja da je žalitelj trebao dokazati da je njegov posjed pošten. Suprotno tome, tvrdi da su eventualno nepoštenje posjeda trebale dokazati tuženice. Glede iskaza saslušanih svjedoka Z. i I. K., ukazuje da su svjedoci suvlasnici prijepora pa da su osobno zainteresirani za ovu pravnu stvar zbog čega da se ne može zaključak o tome da naknada za prijeporne nekretnine nije bila isplaćena zasnivati na njihovim iskazima. Pored toga ističe da su u to vrijeme svjedoci bili maloljetni pa da je upitno bi li oni uopće znali da je njihovim roditeljima isplaćena predmetna naknada. Postavlja pitanje zašto tuženice do trenutka podnošenja tužbe nisu nikada zatražile isplatu odgovarajuće naknade, što bi proizlazilo iz iskaza svjedoka A. R.. Neovisno o tome, i da doista naknada nije isplaćena, postavlja pitanje znači li to automatski da posjed tužitelja nije bio pošten, odnosno da je znao ili imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed. Tvrdi, dakle, da tuženice nisu dokazale da njegov posjed nije bio pošten, zbog čega ocjenjuje pobijanu presudu nezakonitom.

 

              Predlaže presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev uz nadoknadu troška prvostupanjskog i žalbenog postupka.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              U donošenju pobijane presude nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 - dalje ZPP), na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbijen.

 

              Na temelju ocjene provedenih dokaza sud prvog stupnja je utvrdio slijedeće činjenice:

 

-                      da su u zemljišnim knjigama kao suvlasnici nekretnine kč.br. 438/2, k.o. Š. upisani P. K. u ¼ dijela, J. K. u ¼ dijela, M. K. u ¼ dijela te tuženice I. F. i J. G. svaka u 1/8 dijela,

 

-                      da je površina cijele nekretnine 399 m2, iako u katastru i zemljišnim knjigama ima površinu od 419 m2,

 

-                      da je dio te nekretnine koji je u nalazu vještaka obojen smeđom bojom položen unutar željezne ograde kojom je ograđen cjeli kompleks zemljišta tužitelja i ima površinu od 333 m2, dok je južni dio čestice koji se nalazi izvan željezne ograde u površini od 66 m2 na skici lica mjesta obojan žutom bojom,

 

-                      da veći dio koji se nalazi unutar željezne ograde u odnosu na cijelu nekretninu predstavlja 5/6 dijela, dok dio izvan ograde čini 1/6 dijela cijele nekretnine,

 

-                      da se u naravi radi o vrlo nepristupačnom terenu sa velikim usponom na kojemu se nalazi nisko i visoko raslinje pri čemu je južni rub parcele omeđen plavom željeznom ogradom, dok sjeverni, istočni i zapadni dijelovi nisu ničim omeđeni,

 

-                      da se prijeporna nekretnina nalazi na području G. B. u I. zoni K. te da su kao posjednici nekretnine u katastru upisani P. G., M. K., P. K. te J. K., svaki u ¼ dijela.

 

Iz iskaza tuženice I. F. sud prvog stupnja utvrđuje da je utužena nekretnina oduzeta njihovoj obitelji prije puno godina, da je u naravi bila pašnjak te da su se njezini stričevi P. i J. te njezina majka, njihova sestra, protivili uzurpaciji te nekretnine od strane tužitelja, te su dobivali obećanja da će ih se obeštetiti, do čega nikada nije došlo. Iz iskaza svjedoka Z. K., sina P. K. utvrđuje da je on zajedno sa svojim roditeljima živio do 1964. u S. K. te da su njegovi roditelji često obilazili prijepor, da su 1964. preselili u O. te su im 70-ih godina prošlog stoljeća susjedi javili da tužitelj izvodi neke radove na njihovoj parceli, čemu su se roditelji usprotivili, međutim nisu uspjeli spriječiti da se na dijelu čestice postave žičana ograda i betonski stupovi. Iz iskaza svjedoka I. K., također sina P. K., utvrđuje da su prije ovog događaja doživjeli da im je oduzeta gromača sa njihovih zidova radi gradnje ceste u D., čemu se njegov otac protivio te je skoro završio u zatvoru zbog toga, potom im je oduzeta nekretnina u površini od oko 50 m2 radi postavljanja trafostanice, sve bez naknade, a potom im je uništeno oko 7 000 m2 zemljišta radi postavljanja dva koridora dalekovoda. Također utvrđuje da nikada nije došlo do isplate naknade za uzurpirano zemljište, iako je svjedok I. K. odlazio kod pravnika tužitelja te mu je obećano da će se taj problem riješiti i platiti naknada. Utvrđuje da je P. K. preminuo 1978., da ga je tadašnji direktor Z. V. uvjeravao da će se problem riješiti isplatom naknade budući da se ne radi o velikoj površini.

 

Iz iskaza svjedoka A. R. koji je zaposlen kod tužitelja od 1980., utvrđuje da je Z. V. direktor S. razvoja, a po budućoj sistematizaciji direktor S. upravljanja imovinom društva, da je ogradu na području Š. postavljala L. uprava R. te da mu nije poznato je li prijeporna nekretnina upisana u knjigu imovine društva, iako o tome mora postojati evidencija. Područje na Š. da je dio tehnološke cjeline L. R. te da je o eventualnom obeštećenju vlasnika nekretnine mogla odlučivati isključivo uprava društva, a ne direktor. Također je utvrđeno da na očevidu na licu mjesta kojem je bio nazočan Z. V., tada direktor S. razvoja i tehnike L. R. d.d., svjedok nije mogao pokazati prijepornu nekretninu jer nije točno znao gdje se nalazi, a ono što je pokazao na terenu nije bila prijeporna parcela.

 

Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja zauzima stajalište da je tužitelj, prema navodima saslušanih svjedoka, ušao u posjed prijepora 70-ih godina prošlog stoljeća, ali nije dokazao koja bi bila osnova stupanja u posjed. Nadalje zaključuje da tužitelj nije bio u poštenom posjedu prijepora, jer ocjenjuje istinitim iskaze o tome da su se suvlasnici nekretnine protivili postavljanju žičane ograde i to pokušavali spriječiti, ali bez uspjeha. Ocjenjuje da je tužitelj trebao dokazati da nije znao, niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed pa kako je tužitelj nepošteni posjednik da nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 159. st. 3. ZV-a za stjecanje prava vlasništva dosjelošću te takav tužbeni zahtjev odbija. Istom odlukom obvezuje tužitelja nadoknaditi tuženicima parnični trošak primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a pri čemu tuženicima priznaje trošak zastupanja odvjetnika, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 - dalje Tarifa).

 

Prema ocjeni ovog suda, pravilno je stajalište suda prvog stupnja da tužitelj nije u ovom postupku dokazao da su se u njegovu korist ispunile zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva prijepora dosjelošću.

 

Prije svega valja istaći da je tužba podnesena 9. veljače 2012. te da je u tužbi tužitelj naveo da je preko 40 godina u poštenom posjedu prijeporne nekretnine, što bi ukazivalo na posjed od 70-tih godina prošlog stoljeća. Prema odredbi čl. 388. ZV-a stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava od stupanja na snagu tog Zakona se prosuđuju prema njegovim odredbama, ako prijelaznim i završnim odredbama ili posebnim zakonom nije drukčije određeno (stavak 1.). Stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu tog Zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka (stavak 2.). Rokovi koji su za stjecanje i prestanak stvarnih prava određeni tim Zakonom, ako su bili počeli teći prije nego što je on stupio na snagu (1. siječnja 1997.), nastavljaju teći u skladu s odredbom stavka 2. istog članka, ali ne dulje nego što bi trebao isteći rok određen tim Zakonom, ako bi počeo teći u času njegova stupanja na snagu.

 

To konkretno znači da se odredbe ZV-a o stjecanju prava vlasništva dosjelošću u ovom predmetu primjenjuju ukoliko je rok za stjecanje prava vlasništva istekao nakon stupanja na snagu tog Zakona.

 

Ukoliko bi se prihvatila kao istinita tvrdnja tužitelja da je njegov prednik stupio u posjed 70-ih godina prošlog stoljeća, tada bi u primjenu dolazile odredbe Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima  ("Narodne novine" broj 53/91- dalje ZOVO), koji propis je stupio na snagu 1. rujna 1980. Prema odredbi čl. 28. st. 4. ZOVO-a savjesni posjednik nekretnine na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina. Prema odredbi čl. 72. st. 3. ZOVO-a savjesnost posjeda se pretpostavlja. Treba naglasiti da istu odredbu o presumpciji savjesnosti (poštenja) posjeda sada sadrži čl. 18. st. 5. ZV-a.

 

Utoliko je u pravu žalitelj kada ukazuje da je pogrešno stajalište suda prvog stupnja da je tužitelj u ovoj pravnoj stvari bio dužan dokazati da je njegov posjed pošten. Suprotno tome, tuženice su bile dužne dokazati da posjed tužitelja nije bio pošten. Međutim, pogrešno stajalište suda prvog stupnja o tome u konačnici nije utjecalo na zakonitost presude, što će u nastavku biti obrazloženo.

 

Odredbom čl. 29. ZOVO-a je bilo zabranjeno stjecanje prava vlasništva dosijedanjem na nekretnini u društvenom vlasništvu, međutim ničim nije bilo zabranjeno stjecanje dosjelošću nekretnina u građanskom vlasništvu ako je stjecatelj bila društveno-pravna osoba, pri čemu je u tom slučaju nekretnina prelazila u društveno vlasništvo, a stjecatelj je imao status nositelja prava korištenja nekretnine.

 

Stoga je tužitelj bio ovlašten dokazivati da je kao društveno poduzeće imao status nositelja prava korištenja prijepora.

 

Glede propisa koji su doneseni nakon ukidanja društvenog vlasništva, treba reći da je prije svih donesen Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća ("Narodne novine" broj 19/91, 83/92, 84/92, 94/93, 2/94, 9/95, 21/96 i 118/99 – dalje Zakon o pretvorbi) koji je propisao uvjete stjecanja nekretnina pravnih sljednika bivših društvenih poduzeća nastalih pretvorbom, a potom je donesen Zakon o privatizaciji ("Narodne novine" broj 21/96, 71/96, 16/98 i 73/00) koji je sadržavao, između ostalog, i odredbe o prijenosu imovine koja nije procijenjena u društveni kapital društva na Hrvatski fond za privatizaciju.

 

Dakle, i pod pretpostavkom da je do izvršene pretvorbe L. R. kao društveno poduzeće stekla pravo korištenja prijepora prije stupanja na snagu ZV-a, pitanje pretvorbe tog prava u pravo vlasništva moglo se razriješiti isključivo primjenom narečenih propisa.

 

Odredbe o pretvorbi društvenog vlasništva sadržane su u člancima 359. – 365. ZV-a pa su tako propisane pretpostavke za pretvorbu prava upravljanja, korištenja i raspolaganja te pretvorbu prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta, međutim, istovremeno je odredbom čl. 390. ZV-a propisano da se odredbe čl. 360. – 365. tog Zakona ne odnose na stvari na kojima su pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja imale bivše društvene  i društveno-političke organizacije, na stvari koje nisu unesene u društveni kapital pravnih osoba u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, te na stvari pravnih osoba u društvenom vlasništvu sa sjedištem na prije okupiranom, a sada oslobođenom području Republike Hrvatske te je propisano da će se pretvorba u tim slučajevima urediti posebnim zakonom.

 

Zakonom o izmjenama i dopunama ZV-a iz 2006. ("Narodne novine" broj  79/06) dodan je čl. 390. a kojim je propisano da je trgovačko društvo kao pravni sljednik društvenog poduzeća, po završenoj pretvorbi društvenog vlasništva vlasnik nekretnina koje su na dan procjene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe ili privatizacije bile: društveno vlasništvo s pravom upravljanja, korištenja i raspolaganja društvenog poduzeća i koje su mogle biti predmet stjecanja prava vlasništva i čija je vrijednost procijenjena u kapital društva te koje su po nadležnom tijelu iskazane u kapitalu društva.

 

Imajući u vidu sve narečene propise, tužitelj je bio dužan dokazati u ovom postupku da je prijeporna nekretnina procijenjena u vrijednosti temeljenog kapitala u postupku pretvorbe te da je u tom trenutku prednik tužitelja bio nositelj prava upravljanja, korištenja i raspolaganja na nekretnini, a s obzirom na činjenicu da su u zemljišnim knjigama kao suvlasnici upisane fizičke osobe. Tužitelj nije ponudio ni jedan dokaz o tome da bi prijeporna nekretnina bila procijenjena u postupku pretvorbe iz društvenog poduzeća u dioničko društvo pa je stoga suvišno raspravljati o tome je li tužitelj bio pošteni posjednik prijepora, budući da se ne radi o stjecanju prava vlasništva dosjelošću u korist fizičke osobe, odnosno u korist pravne osobe koja nije bila društveno poduzeće.

 

Utoliko su bez značaja za ishod ovog postupka žalbeni navodi tužitelja o poštenju posjeda te s tim u svezi o ispunjenju pretpostavki za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

 

Zbog izloženog je valjalo žalbu tužitelja odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.      

 

Rješenje suda prvog stupnja kojim je odbačen prijedlog tuženica za oslobođenjem od plaćanja sudskih pristojbi je kao nepobijano ostalo neizmijenjeno.  

 

U Rijeci 19. studenog 2020.

 

Predsjednica vijeća

 

Helena Vlahov Kozomara