Broj: Kž 177/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Žarka Dundovića kao predsjednika vijeća te Ratka Šćekića i Vesne Vrbetić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Gradiški Lovreček kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. B., zbog kaznenog djela iz članka 326. stavka 1. u vezi s člankom 329. i člankom 52. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - ispravak, dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog D. B. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 23. ožujka 2018. broj K-US-12/17, o produljenju istražnog zatvora nakon izrečene nepravomoćne presude, u sjednici održanoj 16. travnja 2018.,

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se žalba optuženog D. B. kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, nakon izrečene nepravomoćne presude kojom je optuženi D. B., proglašen krivim zbog kaznenog djela iz članka 326. stavka 1. u vezi s člankom 329. i člankom 52. KZ/11., te mu je za to djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci pa je nakon opoziva uvjetne osude iz pravomoćne presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 25. siječnja 2016. broj K-249/15 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, produljen je istražni zatvor protiv optuženika iz osnova u članku 123. stavku 1. točkama 1. i 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08.).

 

Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženi D. B. po branitelju B. Š., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11 ZKP/08., pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 470. ZKP/08. i zbog „pogrešne primjene materijalnog prava“, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine, odnosno da se optuženika pusti na slobodu.

 

Žalba nije osnovana.

 

Naime, nije u pravu optuženik kada u žalbi tvrdi da prvostupanjski sud nije dao razloge o svim odlučnim činjenicama, konkretno razloge zbog čega se istražni zatvor ne može zamijeniti mjerama opreza, pa da bi time počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

 

Suprotno tom žalbenom navodu, po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, prvostupanjski je sud potpuno i pravilno utvrdio sve one činjenice odlučne za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora protiv optuženog D. B. te je za svoju odluku dao jasne i dostatne razloge, i to, kako one zbog kojih smatra da postoji osnovana sumnja kao opća pretpostavka za primjenu mjere istražnog zatvora iz članka 123. stavka 1. ZKP/08., tako i one razloge zbog kojih nalazi da postoje posebne pretpostavke zbog kojih je jedino mjera istražnog zatvora podobna ostvariti svrhu zbog koje je istražni zatvor protiv optuženog D. B. i do sada primjenjivan.

 

Dakle, prvostupanjskim rješenjem nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju žalbom upire optuženik, dok razmatranjem pobijanog rješenja sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08., po ocjeni ovog suda, nije utvrđeno da bi bila počinjena kakva druga povreda na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Istovremeno je za istaknuti da optuženik žalbom niti ne osporava postojanje uvjeta za produljenje mjere istražnog zatvora iz osnova u članku 123. stavku 1. točkama 1. i 3. ZKP/08., a koji su uvjeti i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda u cijelosti ispunjeni. Naime, opća pretpostavka za primjenu mjere istražnog zatvora ostvarena je već samom činjenicom što je optuženik nepravomoćnom presudom prvostupanjskog suda proglašen krivim za počinjenje terećenog mu djela, slijedom čega je sumnja na počinjenje djela očito prešla u viši stupanj izvjesnosti i kvalitete od one osnovane, koja je potrebna kao temeljna pretpostavka za primjenu mjere istražnog zatvora.

 

Nadalje, opasnost od bijega kao osnova za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora po članku 123. stavku 1. točki 1. ZKP/08. kod optuženog D. B. jasno proizlazi iz činjenice da je njegova nazočnost u kaznenom postupku osigurana tek određivanjem istražnog zatvora još rješenjem suca istrage od 20. srpnja 2016., uhićenjem po međunarodnoj tjeralici u Republici Srbiji više od godinu dana kasnije 27. kolovoza 2017. te potom izručenjem Republici Hrvatskoj 6. listopada 2017., od kada se optuženik nalazi u istražnom zatvoru, time da mu je prvostupanjskom nepravomoćnom presudom sada izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvije godine. Zbog svega izloženog postoji opasnost da će optuženik, puštanjem na slobodu, pobjeći.

 

U odnosu na postojanje iteracijske opasnosti, ista se nedvojbeno temelji na činjenici prethodne osuđivanosti optuženika, povezanoj s njegovim osobnim i imovinskom prilikama, sve dovedeno u vezu s okolnostima počinjenja djela za koje je nepravomoćno proglašen krivim. Naime, optuženik koji je prema osobnim podacima nezaposlena osoba, prethodno je osuđen za istovrsno kazneno djelo u Republici Sloveniji, dok je nadalje i u Republici Hrvatskoj u dva navrata osuđen zbog kaznenih djela imovinskog karaktera i to kaznenog djela prijevare i kaznenog djela utaje. Povezujući izloženo s činjenicom da je u prvostupanjskom postupku nepravomoćno proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela iz koristoljublja, kojim je u kratkom vremenskom razdoblju od svega 20 dana stekao korist više od 40 tisuća kuna, te da je djelo počinio u vremenu provjeravanja iz presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu (K-249/15 od 25.1.2016.), koja mu je uvjetna osuda opozvana ovom nepravomoćnom presudom, tada se zaključak prvostupanjskog suda o postojanju realne i predvidive opasnosti da će optuženik, u slučaju puštanja na slobodu, ponoviti kazneno djelo, nalazi u cijelosti osnovanim.

 

Zbog navedenog, s pravom je prvostupanjski sud produljio istražni zatvor protiv optuženika iz osnova u članku 123. stavku 1. točkama 1. i 3. ZKP/08., dok na ovakva pravilna utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda ni na koji način ne utječe neosnovan navod žalbe da je dosadašnji boravak optuženika u istražnom zatvoru kao i u ekstradicijskom pritvoru dovoljno utjecao na optuženika „da ne čini kaznena djela na slobodi“.

 

Nadalje, optuženik, ne slažući se s utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda, tvrdi da njegov daljnji boravak u istražnom zatvoru predstavlja povredu načela razmjernosti, ističući da ne postoji razmjer između težine kaznenog djela i visine kazne na koju je optuženik osuđen s potrebom daljnje primjene mjere istražnog zatvora.

 

Protivno takvim tvrdnjama žalitelja, a slijedom izloženog, važnost i opstojnost istražno zatvorskih razloga po osnovi iz članka 123. stavka 1. točaka 1. i 3. ZKP/08., zbog kojih je optuženik do sada bio u istražnom zatvoru, i nadalje u cijelosti opravdava primjenu te mjere. U tom kontekstu, a imajući u vidu da je optuženik sada već nepravomoćno osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, dok se u istražnom zatvoru nalazi nešto više od šest mjeseci (na dan donošenja ovog rješenja šest mjeseci i deset dana), neosnovano se žalbom ističe da ne postoji razmjer između težine kaznenog djela te kazne s jedne i daljnje primjene mjere istražnog zatvora protiv optuženika, s druge strane. Za dodati je, a s obzirom na to da optuženik u žalbi ističe i vrijeme koje je proveo u ekstradicijskom pritvoru (optuženik je u istome proveo vrijeme od 27.kolovoza 2017. do dana izručenja 6.listopada 2017.), da se prema pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u ranijim odlukama, lišenje slobode za vrijeme trajanja ekstradicije u nekoj stranoj državi ne uračunava u vrijeme trajanja istražnog zatvora pred domaćim sudom, budući da se radi o lišenju slobode na temelju kvalitativno različitih osnova, istovremeno ne ulazeći u dužnost uračunavanja ovog vremena u jedinstvenu kaznu zatvoru na koju je optuženik nepravomoćno osuđen. Imajući na umu sve navedene razloge, činjenicom da je optuženik do sada proveo u istražnom zatvoru nešto više o šest mjeseci, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, načelo razmjernosti u konkretnoj situaciji nije povrijeđeno.

 

Zaključno, protivno daljnjim žalbenim navodima, brojnost i značaj pobijanim rješenjem navedenih okolnosti koje upućuju na opasnost od bijega, kao i opasnost od ponavljanja kaznenog djela kod konkretnog optuženika, čine ispravnim zaključak prvostupanjskog suda da je protiv optuženika primjena mjere istražnog zatvora iz osnova u članku 123. stavku 1. točkama 1. i 3. ZKP/08. jedina prikladna te nadalje nužna u cilju ostvarenja svrhe zbog koje je istražni zatvor protiv njega do sada primjenjivan, dok se po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, ista svrha za sada ne može ostvariti niti jednom blažom mjerom predviđenom odredbama ZKP/08.

 

Slijedom navedenog, s obzirom na to da žalbenim navodima nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 16. travnja 2018.