- 1 -              Revd 3229/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 3229/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. I.1 iz O., (OIB: …), zastupanog po punomoćnici A. B., odvjetnici iz Z., protiv tuženice I. I.2 iz O., K., sada u G., (OIB: …), zastupane po punomoćnici I. M., odvjetnici iz Z., radi utvrđenja da je prestala obveza za uzdržavanje tuženice, odlučujući o prijedlogu tuženice da joj se dopusti revizija protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž Ob-369/2020-2 od 10. lipnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Gospiću posl. br. P-3/2015-44 od 22. siječnja 2020., u sjednici održanoj 17. studenoga 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Tuženici se dopušta revizija protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž Ob-369/2020-2 od 10. lipnja 2020. u odnosu na u njezinom prijedlogu za dopuštenje revizije prvo naznačeno pitanje:

 

„Da li je odredba čl. 220. stavka 1. Obiteljskog zakona („Narodne novine“, br. 116/2003., 17/2004. i 136/2004.) ograničavala obvezivanje jednog bračnog druga doprinositi uzdržavanju drugog bračnog druga „na maksimalni rok od godinu dana?“

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tuženice i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je:

 

- u stavku I. izreke, utvrđeno da je „sa danom 15. prosinca 2008.“ prestala obveza tužitelja određena presudom Općinskog suda u Otočcu posl. br. P-8/05 od 28. rujna 2007. „da za uzdržavanje tužene...kao bračnog druga doprinosi mjesečno iznos od 1.532,00 kn počev od 24. siječnja 2005. tj od dana podnošenja tužbe, tako da dospjele iznose plati odjedanput, a iznose koji će dospijevati ubuduće do svakog 15-og dana u mjesecu za dospjele obveze iz prethodnog mjeseca, sve sa zakonskom zateznom kamatom od 15% godišnje, a koja teče od dospjelosti svake mjesečne obveze do naplate, a ubuduće počev od 28. rujna 2007. tj kojom je tužitelju naloženo da od dana donošenja presude tuženoj doprinosi iznos od 34% od svoje mjesečne mirovine“,

 

- u stavku II. izreke, tuženica obvezana tužitelju nadoknaditi parnični trošak od 2.500,00 kn s pripadajućom i u izreci presude određenom zateznom kamatom.

 

Tuženica je sukladno čl. 387. i 385. Zakona o parničnom postupku podnijela prijedlog da joj se protiv te drugostupanjske presude dopusti revizija, a sve zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Na prijedlog za dopuštenje revizije nije odgovoreno.

 

Prijedlog je osnovan.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 10. lipnja 2020., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

 

- odredbe čl. 385.a stavka 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

 

Tuženica je predložila da joj se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija, pa je, uz navod da odluka o predmetu spora ovisi od pitanja važnih i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu, u prijedlogu postavila pitanja:

 

- prvo: „Da li je mišljenje VSRH o trajanju uzdržavanja po čl. 298. st. 1. Obz/15 izraženo u presudi Rev-2900/2018 od 10.04.2019. primjenjivo i na tumačenje čl. 220. Obz/03, odnosno da li je i raniji zakon ograničavao trajanje uzdržavanja na maksimalni rok od godinu dana.?“,

 

a koje se u suštini (obzirom na shvaćanje na kojemu se temelje nižestupanjske presude: da je odredbama „ObZ/03 i ObZ/15“ „posve jasno i nedvojbeno propisano da obveza uzdržavanja bračnog druga može trajati do godine dana ovisno o okolnostima“ i da „obveza uzdržavanja ne može trajati ubuduće, već samo do godine dana“) svodi na pitanje

 

„Da li je odredba čl. 220. stavka 1. Obiteljskog zakona („Narodne novine“, br. 116/2003., 17/2004. i 136/2004.) dopuštala mogućnost obvezivanja jednog bračnog druga doprinositi uzdržavanju drugog bračnog druga na razdoblje „na maksimalni rok od godinu dana?“,

 

- drugo: „“Da li je sud u novom postupku prilikom odlučivanja o ukidanju prava na uzdržavanje iz čl. 220. obz/03, a koje pravo je utvrđeno pravomoćnom presudom, ovlašten preispitivati da je u vrijeme trajanja prava u prvotnom postupku bilo utvrđeno protivno zakonu i na takvom zaključku temeljiti novu odluku?“,

 

              - treće: „Da li je tužitelj (davatelj uzdržavanja) u parnicama za prestanak uzdržavanja dužan dokazati promijenjene okolnosti iz čl. 285. ObZ/15 (prije 243/03 ObZ) ili je tuženik (primatelj uzdržavanja) dužan dokazati da se okolnosti nisu promijenile, na kojoj od stranaka je teret dokaza?“

 

Postavljena pitanja valja sagledati imajući na umu da odredbe čl. 385.a ZPP-a predviđaju postojanje u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se prijedlog podnosi i (kada se, kao ovdje, predlagatelj poziva na "različitu" sudsku praksu) postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje je suprotno sudskoj praksi ili (u očekivanju) nesigurno ili neujednačeno, toliko da ga treba još i tumačiti - sve kako bi u odnosu na postavljeno pitanje i to shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske imao opravdani razlog i mogao ispuniti svoju svrhu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“), tumačenjem zakona i ujednačavanjem sudske prakse.

 

Polazeći od toga i odredbe čl. 387. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: "Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučuje o dopuštenosti revizije na temelju prijedloga za dopuštenje revizije." - dakle i u granicama u prijedlogu formuliranog pitanja, u prijedlogu tuženice postavljeno prvo pitanje Vrhovni sud Republike Hrvatske ocjenjuje važnim za odluku u konkretnom pravnom odnosu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: osporena presuda temeljena je na shvaćanju za koje postoji (u svezi sa shvaćanjima koja je revizijski sud primjerice izrazio u svojim odlukama posl. br. Rev 4413/2019-2 od 30. listopada 2019., Rev-2900/2018-2 od 10. travnja 2019. Rev-296/2015-2 od 24. veljače 2015.) ili se može očekivati neujednačena i nesigurna praksa.

 

Stoga je pravilno za zaključiti:

 

- da (obzirom da zahtjev tužitelja nije usmjeren na donošenje odluke „o prestanku uzdržavanja ili promijeni načina uzdržavanja“ određenog prijašnjom pravomoćnom odlukom - već „na utvrđenje“ da je njegova obveza prestala „sa danom...“) u odnosu na u prijedlogu postavljeno prvo pitanje postoje pretpostavke iz odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a za ujednačavanje primjene prava i preispitivanje sudske prakse po Vrhovnom sudu Republike Hrvatske (u ostvarenju svrhe: „osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni),

 

- da su (time) u odnosu na to pitanje nastali uvjeti za dopuštenje revizije: sve kako bi se povodom revizije mogla preispitati osporena presuda,

 

te odlučiti kao u izreci ovoga rješenja, (primjenom odredaba čl. 387. st. 4. i 6. ZPP-a).

 

U odnosu na drugo i treće u prijedlogu naznačena pitanja, predlagateljica u prijedlogu za dopuštenje revizije nije izložila niti jedan određen i (time) prihvatljiv razlog zbog kojeg bi trebalo uzeti da su ova po bilo čemu važna u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ZPP-a, odnosno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

 

Stoga je prijedlog tuženice u tome dijelu - u odnosu na drugo i treće pitanje, valjalo (i to ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti - jer je riječ samo o pravilnoj primjeni odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatni sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije i dopuštenost toga prijedloga) odbaciti (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. - ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).

 

Zagreb, 17. studenoga 2020.