Broj: Kž 43/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Miroslava Šovanja, kao predsjednika vijeća te Perice Rosandića, dr. sc. Zdenka Konjića, Žarka Dundovića i Ratka Šćekića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Dubravke Kovačević, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika Ž.-A. M., zbog protupravnih djela iz članka 111. točka 6. u svezi s člankom 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15, dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 9. studenog 2017. poslovni broj K-47/2017, u sjednici održanoj 17. travnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba optuženika Ž.-A. M. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu od 9. studenog 2017. poslovni broj K-47/2017 na temelju članka 554. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17, dalje u tekstu: ZKP/08) utvrđeno je da je optuženik Ž.-A. M. u stanju neubrojivosti počinio tri protupravna djela teškog ubojstva u pokušaju iz članka 111. točke 6. u svezi s člankom 34. KZ/11, činjenično pobliže opisana u izreci presude pa mu je, na temelju članka 554. stavka 1. u svezi s člankom 24. stavkom 3. KZ/11 i člankom 51. stavkom 1. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama („Narodne novine“ broj 76/14, dalje u tekstu: ZZODS), određen prisilni smještaj u psihijatrijsku ustanovu u trajanju 6 (šest) mjeseci.

 

Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08 troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 5. ZKP/08, te nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Protiv te presude žalbu je pravovremeno podnio optuženik po branitelju N. G., odvjetniku u Z. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da drugostupanjski sud prvostupanjsku presudu preinači i optuženika oslobodi od optužbe, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje pred izmijenjenim vijećem.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Argumentirajući žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka žalitelj ne govori o kojoj povredi bi se konkretno radilo, ali iz sadržaja žalbe proizlazi da žalitelj ukazuje na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08 navodeći da iz pobijane presude nije jasno na koji način je prvostupanjski sud utvrdio da bi upornost optuženika u napadanju nožem ukazivala na volju za lišavanjem života, jer ista ne proizlazi niti iz jednog dokaza, a ne primjerice na volju za nanošenjem tjelesne ili teške tjelesne ozljede pa da se u tom dijelu presuda ne može ispitati.

 

Osim toga, proturječnost u pobijanoj presudi žalitelj nalazi i u tome što je prvostupanjski sud propustio utvrditi odlučne činjenice koje se odnose na podobnost oruđa za lišenje života pa ukazuje na nalaz i mišljenje sudskomedicinskog vještaka dr. D. M. koji je prilikom iskazivanja na raspravi naveo da se sprejem marke „R.“ teoretski može izazvati smrt, ali ne na način kako se to optuženiku stavlja na teret optužnicom. Isto tako, prema mišljenju žalitelja nije jasno na temelju čega je prvostupanjski sud došao do zaključka da bi smanjena vidljivost u prostoriji uz mahanje nožem ukazivala na namjeru optuženika da ubije policijske službenike iz kojeg razloga se i u tom dijelu pobijana presuda ne može ispitati.

 

Međutim, navedena žalbena argumentacija po svom sadržaju predstavlja žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja o kojoj će biti riječi u nastavku.

 

Žalitelj nadalje smatra da je izreka pobijane presude „nejasna i paušalna“ jer da u pravnom opisu nije navedeno koliko bi službenih osoba optuženik pokušao ubiti pa da se iz tog razloga presuda ne može ispitati, što predstavlja bitnu povredu odredaba kaznenog postupka.

 

Međutim, nasuprot žalbenom prigovoru, izreka pobijane presude je u potpunosti razumljiva pa tako i u dijelu zakonskog opisa i pravne oznake protupravnih djela koja su optuženiku stavljena na teret, s obzirom da je iz zakonskog opisa razvidno da se radi o protupravnim djelima na štetu više službenih osoba, a iz pravne oznake nedvosmisleno proizlazi da se optuženiku stavlja na teret tri protupravna djela ubojstva u pokušaju iz članka 111. točke 6. u svezi s člankom 34. KZ/11, a što je u suglasju i sa činjeničnim opisom, sadržanim u izreci pobijane presude. Stoga nije ostvarena žalbena osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08, a ni neka druga na koju je drugostupanjski sud dužan paziti po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08.

 

U okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj dovodi u pitanje vrijeme počinjenja protupravnih djela tvrdnjom da nitko od ispitanih svjedoka nije iskazao da se događaj zbio nakon ... sati. Takav prigovor nije osnovan jer tijekom postupka nije bilo sporno da se inkriminirani događaj zbio onog dana i na mjestu kako je to navedeno u činjeničnom opisu izreke presude, a vrijeme počinjenja protupravnih djela je okvirno naznačeno izričajem „oko ... sati“, a ne „nakon ... sati“, kako to tvrdi žalitelj. Nesporno je, dakle, da se inkriminirani događaj zbio u popodnevnim satima, što svakako odgovara vremenu naznačenom u izreci presude, tim više što je, prema stanju spisa, u to vrijeme PU zagrebačka zaprimila obavijest o počinjenim protupravnim djelima na štetu policijskih službenika.

 

Žalitelj dovodi u pitanje zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik postupao u namjeri da liši života policijske službenike, osobito M. B. i I. L., jer im, po mišljenju žalitelja ozljeđivanje ili smrt nije neposredno prethodila, budući da se između njih i optuženika nalazio stol, a vezano za ozljeđivanje očiju sprejem „R.“ ukazuje na nalaz i mišljenje sudskomedicinskog vještaka koji je mogućnost nastupanja smrti ozljeđivanjem sprejem dopustio samo kao teoretsku mogućnost, ali ne na način kako se to optuženiku stavlja na teret. Tvrdi da ni prema žrtvi V. S. nije postupao u namjeri da ga ubije, a na što upućuje činjenica da je isti zadobio samo površinske ozljede te da je intenzitet zamaha nožem bio slab. Osporava i zaključak prvostupanjskog suda koji upornost u postupanju povezuje s namjerom na lišavanje života, što smatra potpuno paušalnim jer se isto tako moglo raditi i o namjeri na nanošenje tjelesne ili teške tjelesne ozljede.

 

Nasuprot žalbenom prigovoru, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, prihvaća argumentaciju prvostupanjskog suda da je optuženik postupao u namjeri da ubije policijske službenike, a u prilog tome govore višekratni nasrtaji optuženika zamahivanjem nožem u smjeru svih troje policijskih službenika pri čemu je V. S. i ozlijedio nožem nanijevši mu, uz reznu ranu na lijevoj polovici prsnog koša, i ubodnu ranu na unutarnjoj strani lijeve nadlaktice, pri čemu je optuženik upotrijebio i sprej špricajući u oči policijskih službenika B. i L., evidentno s ciljem da onemogući njihovu reakciju.

 

Okolnost da se u konkretnom slučaju radilo o djelovanju sile slabog intenziteta s obzirom na karakter zadobivenih ozljeda, što žalitelj posebno ističe, ne dovodi u pitanje postojanje namjere na lišavanje života s obzirom na upotrijebljeno sredstvo, odnosno nož koji je svakako podoban za nanošenje teških i po život opasnih ozljeda, upornost koju je optuženik iskazao u postupanju i okolnost da se optuženik evidentno fokusirao zamahivanjem nožem prema vitalnim dijelovima tijela, što je rezultiralo tjelesnim ozljedama V. S. u području prsnog koša i unutarnje strane lijeve nadlaktice u blizini prednjeg pazušnog nabora, dok su M. B. i I. L. tjelesno ozljeđivanje evidentno izbjegli spletom okolnosti, koje su rezultirale svladavanjem optuženika primjenom fizičke sile i ispaljenim upozoravajućim hicem u pod prostorije.

 

Neutemeljen je i prigovor žalitelja da optuženik zbog duševnih smetnji nije bio svjestan da su osobe koje napada policijski službenici, povezujući to sa nalazom i mišljenjem sudskog vještaka za psihijatriju I. P. Č. da je optuženik bio u uvjerenju da ga napadaju pripadnici srpske tajne policije, vojne policije i kanibali pa da je iz tog razloga prvostupanjski sud pogrešnom primjenom odredbe članka 87. stavka 3. KZ/11 protupravno postupanje optuženika pogrešno okvalificirao kao protupravna djela teškog ubojstva u pokušaju.

 

Naime, neovisno o tome što je optuženik tempore criminis bio u stanju neubrojivosti, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da ta činjenica, sama po sebi, ne isključuje postojanje namjere na lišenje života jer i kod tih osoba postoji proces donošenja odluka o poduzimanju određene radnje, međutim volja za poduzimanje određene radnje nije proizašla iz misaonog procesa kojim bi ta osoba mogla razlučiti je li neko postupanje u skladu s pravnom normom ili nije, kao što to može zdrava osoba. Odluka neubrojive osobe da poduzme određenu protupravnu radnju posljedica je njenih duševnih smetnji zbog kojih nije mogla ispravno rasuđivati, a upravo zbog toga isključena je sposobnost neubrojive osobe za krivnju.

 

U konkretnom slučaju, ranije opisano ponašanje optuženika upućuje na njegovu volju i htijenje da liši života V. S., M. B. i I. L., a uvažavajući činjenicu da su svi policijski službenici bili naoružani, dvojica u policijskim odorama te da je optuženik upozoren da će biti upotrijebljeno oružje ukoliko ne prestane s napadom, što je u konačnici i učinjeno, nema nikakve dvojbe da je optuženik, nasuprot tvrdnji žalitelja, znao da se radi o policijskim službenicima, neovisno o stanju u kojem se nalazio. To tim više što iz iskaza svjedoka V. S. proizlazi da je, prije nego što su policijski službenici ušli u sobu u koju se optuženik prethodno zaključao, pomoćnik načelnika I. R. koji je također došao na mjesto događaja radi intervencije, pokucao na vrata te sobe i optuženiku se predstavio, što sasvim jasno implicira da je optuženiku dao do znanja da je policijski službenik.

 

Slijedom iznijetoga, prvostupanjski sud je, nasuprot žalbenom prigovoru, pravilno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon utvrdivši da je optuženik u svom ponašanju ostvario sva bitna obilježja tri protupravna djela teškog ubojstva u pokušaju iz članka 111. točke 6. u svezi s člankom 34. KZ/11 te mu je, pravilnom primjenom članka 51. stavka 1. ZZODS određen prisilni smještaj u psihijatrijsku ustanovu u trajanju 6 mjeseci.

 

Što se tiče prigovora da od optuženika nije oduzet nož kao sredstvo izvršenja protupravnih djela sukladno odredbi članka 79. KZ/11, treba reći da je oduzimanje predmeta ili sredstva, koje je bilo namijenjeno ili uporabljeno za počinjenje protupravnog djela, odredbom članka 79. stavka 3. KZ/11 propisano samo kao mogućnost pod pretpostavkama iz stavka 2. toga članka, pa ni u tom dijelu nije ostvarena povreda zakona sadržana u članku 471. stavku 2. KZ/11 na koju sadržajno upućuje žalitelj.

 

S obzirom da ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene povrede zakona na koje drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u izreci, na temelju članka 482. ZKP/08.

 

Zagreb, 17. travnja 2018.