Poslovni broj: 5 P-150/2019-21

 

 

            

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: 5 P-150/2019-21

 

 

U    I M E    R E P U B L I K E    H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Renati Marić-Ivanović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja V. A. iz S. B., ..., (OIB: ...), zastupan po Odvjetničkom društvu H. i partneri iz S. B., protiv tuženika R. A. d.d., Z., ...., (OIB: ...), zastupana po Odvjetničkom društvu G. i G. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, VPS. 31.622,03 kn, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 14. listopada 2020., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja V. Z., odvjetničkog vježbenika, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, dana 17. studenog 2020.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: ... od 13. lipnja 2007. godine sklopljenog između tuženika R. A. d.d. Z., ..., (OIB: ...), kao kreditora i tužitelja V. A. iz S. B., ..., (OIB: ...), kao korisnika kredita, solemniziranog po javnom bilježniku N. K. iz S. B., ..., pod brojem OV-9414/07 dana 16. lipnja 2007. godine, u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 15.166,35 po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a način otplate kredita mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća (članak 1. i članak 7. Ugovora o kreditu), te u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika (članak 2. Ugovora o kreditu).

 

II Nalaže se tuženiku R. A. d.d. Z., ..., (OIB: ...), isplatiti tužitelju V. A. iz S. B., ..., (OIB: ...), na ime stečenog bez osnove iznos od 31.622,03 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

 

- 3,87 kn od 01.08.2007. godine do isplate,

- 7,83 kn od 01.09.2007. godine do isplate,

- 42,50 kn od 01.12.2007. godine do isplate,

 

- 38,42 kn od 01.01.2008. godine do isplate,

- 52,64 kn od 01.02.2008. godine do isplate,

- 60,46 kn od 01.03.2008. godine do isplate,

- 73,85 kn od 01.04.2008. godine do isplate,

- 53,72 kn od 01.05.2008. godine do isplate,

- 66,38 kn od 01.06.2008. godine do isplate,

- 76,44 kn od 01.07.2008. godine do isplate,

- 61,67 kn od 01.08.2008. godine do isplate,

- 62,40 kn od 01.09.2008. godine do isplate,

- 71,16 kn od 01.10.2008. godine do isplate,

- 137,49 kn od 01.11.2008. godine do isplate,

- 93,05 kn od 01.12.2008. godine do isplate,

 

- 149,54 kn od 01.01.2009. godine do isplate,

- 158,22 kn od 01.02.2009. godine do isplate,

- 162,15 kn od 01.03.2009. godine do isplate,

- 190,46 kn od 01.04.2009. godine do isplate,

- 192,61 kn od 01.05.2009. godine do isplate,

- 175,35 kn od 01.06.2009. godine do isplate,

- 162,65 kn od 01.07.2009. godine do isplate

- 166,03 kn od 01.08.2009. godine do isplate,

- 172,72 kn od 01.09.2009. godine do isplate,

- 172,14 kn od 01.10.2009. godine do isplate,

- 165,37 kn od 01.11.2009. godine do isplate,

- 178,08 kn od 01.12.2009. godine do isplate,

 

- 188,27 kn od 01.01.2010. godine do isplate,

- 202,76 kn od 01.02.2010. godine do isplate,

- 199,43 kn od 01.03.2010. godine do isplate,

- 219,10 kn od 01.04.2010. godine do isplate,

- 215,37 kn od 01.05.2010. godine do isplate,

- 222,64 kn od 01.06.2010. godine do isplate,

- 285,58 kn od 01.07.2010. godine do isplate,

- 272,62 kn od 01.08.2010. godine do isplate,

- 312,21 kn od 01.09.2010. godine do isplate,

- 298,53 kn od 01.10.2010. godine do isplate,

- 276,53 kn od 01.11.2010. godine do isplate,

- 322,95 kn od 01.12.2010. godine do isplate,

 

- 381,99 kn od 01.01.2011. godine do isplate,

- 340,18 kn od 01.02.2011. godine do isplate,

- 354,85 kn od 01.03.2011. godine do isplate,

- 336,20 kn od 01.04.2011. godine do isplate,

- 339,55 kn od 01.05.2011. godine do isplate,

- 418,70 kn od 01.06.2011. godine do isplate,

- 426,41 kn od 01.07.2011. godine do isplate,

- 482,26 kn od 01.08.2011. godine do isplate,

- 448,57 kn od 01.09.2011. godine do isplate,

- 411,69 kn od 01.10.2011. godine do isplate,

- 379,60 kn od 01.11.2011. godine do isplate,

- 376,83 kn od 01.12.2011. godine do isplate,

 

- 393,99 kn od 01.01.2012. godine do isplate,

- 408,95 kn od 01.02.2012. godine do isplate,

- 410,95 kn od 01.03.2012. godine do isplate,

- 400,60 kn od 01.04.2012. godine do isplate,

- 407,59 kn od 01.05.2012. godine do isplate,

- 412,37 kn od 01.06.2012. godine do isplate,

- 404,33 kn od 01.07.2012. godine do isplate,

- 406,44 kn od 01.08.2012. godine do isplate,

- 400,41 kn od 01.09.2012. godine do isplate,

- 387,38 kn od 01.10.2012. godine do isplate,

- 401,27 kn od 01.11.2012. godine do isplate,

- 407,94 kn od 01.12.2012. godine do isplate,

 

- 403,27 kn od 01.01.2013. godine do isplate,

- 377,06 kn od 01.02.2013. godine do isplate,

- 399,33 kn od 01.03.2013. godine do isplate,

- 401,27 kn od 01.04.2013. godine do isplate,

- 392,54 kn od 01.05.2013. godine do isplate,

- 365,41 kn od 01.06.2013. godine do isplate,

- 364,72 kn od 01.07.2013. godine do isplate,

- 371,38 kn od 01.08.2013. godine do isplate,

- 382,07 kn od 01.09.2013. godine do isplate,

- 396,87 kn od 01.10.2013. godine do isplate,

- 389,23 kn od 01.11.2013. godine do isplate,

- 394,64 kn od 01.12.2013. godine do isplate,

 

- 400,77 kn od 01.01.2014. godine do isplate,

- 404,58 kn od 01.02.2014. godine do isplate,

- 412,64 kn od 01.03.2014. godine do isplate,

- 410,00 kn od 01.04.2014. godine do isplate,

- 401,08 kn od 01.05.2014. godine do isplate,

- 398,23 kn od 01.06.2014. godine do isplate,

- 9.054,70 kn od 01.07.2014. godine do isplate,

 

i to do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

III Nalaže se tuženiku R. A. d.d. Z., ..., (OIB: ...), naknaditi tužitelju V. A. iz S. B., ..., (OIB: ...), troškove parničnog postupka u iznosu od 9.250,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 17.11.2020. do isplate po stopi zatezne kamatne koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

 

 

Obrazloženje

 

              Tužitelj u tužbi navodi da su dana 13.6.2007. tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj ..., temeljem kojeg ugovora je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 15.166,35 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Tužitelju je kredit isplaćen 20.6.2007. Istim ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca s početno ugovorenim mjesečnim anuitetom kunske protuvrijednosti od 168,54 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Čl.7. ugovora tužitelj se obvezao otplatiti kredit na način da će dio glavnice kredita u iznosu od 10.390,51 CHF otplatiti u jednakim mjesečnim anuitetima, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan dospijeća dok preostali dio glavnice u iznosu od 4.775,84 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na CHF tečajne liste tuženika važeće na dan dospijeća dospijeva na naplatu odjednom u zadnjem mjesecu ugovorenog roka otplate kredita zajedno sa zadnjim anuitetom otplate kredita. Anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu. Pored iznosa glavnice tužitelj je tuženiku temeljem čl.2.ugovora bio u obvezi platiti i redovnu kamatu, ugovorenu kao godišnju i promjenjivu u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,20 %. Tužitelj je kredit otplatio 27.6.2014. Niti o ugovorenoj kamati s ugovorenom promjenjivom godišnjom kamatnom stopom, niti o valutnoj klauzuli ugovorne i parnične stranke nisu posebno pregovarale s obzirom da se radilo o tipskom ugovoru kreditora/tuženika na sadržaj kojeg nije imao mogućnosti tužitelj utjecati. Tuženik je za vrijeme trajanja otplate kredita jednostrano mijenjao kamatnu stopu bez da se o tome pojedinačno pregovaralo i ista u pojedinim razdobljima otplate kredita je iznosila: početno ugovorena kamatna stopa 5,20 %, za razdoblje od 1.11.2007. do 30.4.2008. 6,20 %, za razdoblje od 1.5.2008. do 28.2.2009. 6,75 %, za razdoblje od 1.3.2008. do 30.6.2011. 7,75 %, za razdoblje od 1.7.2011. do 30.9.2011. 7,50 %, za razdoblje od 1.10.2011. do 30.6.2014. 6,75 %. Isto tako anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća, pa je zbog promjene tečaja CHF koji je na dan dospijeća prvog mjesečnog anuiteta na dan 31.7.2007. iznosio 4,43, a na dan 31.7.2011. rekordnih 6,51, tužitelju prvi mjesečni anuitet u kunskoj protuvrijednosti na dan 31.7.2007. je iznosio 747,56 kn, a onaj koji je dospio u mjesecu srpnju 2011. čak 1.225,95 kn.  

 

              Tužitelj podnosi tužbu mjesno nadležnom sudu, poziva se na sudsku praksu. Utužuje preplaćeni iznos s osnova promjene kamatne stope (razlike u iznosu između obračunate kamate i inicijalno ugovorene kamate) i tečajne razlike (razlike s obzirom na tečaj na dan dospijeća anuiteta i na dan korištenja isplate kredita) u svakom pojedinom mjesečnom anuitetu za razdoblje od 20.6.2007. do 30.6.2014. te potražuje iznos od 35.000,00 kn a predlaže da sud utvrdi ništetnim čl.1. i čl.7. ugovora, te čl.2. ugovora od 13.6.2007.

 

              U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti te se poziva na odredbu čl.12. Ugovora od kreditu gdje su stranke ugovorile mjesnu nadležnost u sjedištu kreditora. Navodi kako tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudama Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. i Pž-6632/17 od 14.6.2018. donesenim u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača. Navodi kako je tužitelj predmetni ugovor zaključio radi kupnje vozila dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na auto-kredite. Ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu potrošača. Promjenjiva kamatna stopa je tužitelju bila lako uočljiva. Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare.

 

              U svom podnesku od 6.12.2019. tužitelj smatra kako prigovor mjesne nenadležnosti nije osnovan, te se poziva na odredbu čl.59. Zakona o parničnom postupku i čl.19.t.1.st.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju. Ističe kako je neosnovan prigovor zastare pozivajući se na aktualnu sudsku praksu.

 

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj ... od 13.6.2007., inicijalni otplatni plan od 20.6.2007., otplatni plan s vidljivim promjenama anuiteta, prijepis knjigovodstvene kartice s iskazanim promjenama kamatnih stopa, priloženu sudsku praksu, nalaz financijskog vještaka B. B. od 2.6.2020., te ostalu priloženu dokumentaciju u spisu. 

 

              Među strankama je sporan prigovor mjesne nenadležnosti, prigovor visine potraživanja, te prigovor zastare.

             

              U svom podnesku od 7.4.2020. tužitelj navodi da protivno navodima tuženikovog podneska, neupitni su pravni učinci pravomoćnih presuda donesenih u vođenom kolektivnom sporu na pojedinačne parnične postupke u kojima potrošači nastoje ostvariti svoja prava, pa tako i na postupak u predmetnoj pravnoj stvari. U protivnom, vođenje kolektivnih sporova u bitnom bi izgubilo svoj smisao. Odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Člankom 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07 i 79/09), odnosno člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14 i 110/15), propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. S obzirom da su pravomoćnim presudama utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, kao i ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008.godine, to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, u vezi i s člankom 1111., člankom 1115., te člankom 1046. istog Zakona, dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora. Tuženik u svom podnesku navodi da tužitelj nije predložio nikakve dokaze na okolnost ispunjenja pretpostavki nepoštenosti ugovornih odredbi konkretnog ugovora, niti dokaze na okolnost ispunjenja pretpostavki odštetne odgovornosti tuženika, što nije točno. Radi utvrđivanja odlučnih činjenica za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, tužitelj je pravovremeno, do zaključenja prethodnog postupka predložio dokaze - uvid u isprave dostavljene uz tužbu i kasnije podneske tužitelja, saslušanje tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja na okolnosti da tužitelj nije upozoren na koji način će biti mijenjana kamatna stopa ugovorena predmetnim ugovorom kao promjenjiva, te da nije upozoren na rizik ugovorene valutne klauzule u CHF i provođenje financijsko-knjigovodstveno vještačenja na okolnost utvrđivanja preplaćenog iznosa s osnova promjene kamatne stope i tečajne razlike - razlike u iznosu između obračunate kamate i inicijalno ugovorene kamate i razlike s obzirom na srednji tečaj tuženika za CHF na dan plaćanja anuiteta i na dan korištenja – isplate kredita po svakom pojedinom mjesečnom anuitetu, koji iznos je tužitelj platio tuženiku u razdoblju od 20. lipnja 2007. godine do 30. lipnja 2014. godine. U činjeničnim navodima i pravnoj argumentaciji tužbe tužitelj se pozvao na pravna utvrđenja Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluka donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koja pravna utvrđenja su za sud u ovom postupku, kako je to ranije obrazloženo, obvezujuća. Slijedom navedenog, tužitelj ustraje kod postavljenog tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tužitelj točkom II. tužbenog zahtjeva potražuje preplaćene iznose s osnova promjene kamatne stope (razlike u iznosu između obračunate i plaćene kamate i inicijalno ugovorene kamate) i tečajne razlike (razlike s obzirom na tečaj na dan dospijeća anuiteta i na dan korištenja – isplate kredita) po svakom pojedinom mjesečnom anuitetu za razdoblje od 20. lipnja 2007. godine do 30. lipnja 2014. godine, na koji tužitelj potražuje i zakonsku zateznu kamatu. Tuženikov prigovor zastare neosnovan je iz razloga što je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, stoga zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Slijedom navedenog, zastara restitucijskih zahtjeva bila je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. godine i počela je ponovno teći ispočetka od dana kada je postala pravomoćna odluka u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012, koja je u odnosu na ništetne ugovorne odredbe o promjenljivim kamatama postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine. Dakle, zastara u ovom slučaju ponovno teče od 14. lipnja 2014. godine, s tim da je zastarni rok za restituciju opći petogodišnji zastarni rok iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima i teče do 14. lipnja 2019. godine. Navodi tužitelja u skladu su s presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, kojom odlukom je zauzeto sljedeće pravno shvaćanje: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Osim toga, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici odjela 30. siječnja 2020. godine donio pravno shvaćanje po kojem zastarni rok u slučaju restitucijskih zahtjeva prema kojima su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Slijedom navedenog prigovor zastare tuženika u potpunosti je neosnovan.

 

              Nakon što je financijski vještak izradio svoj nalaz tužitelj je dana 16.6.2020. specificirao tužbeni zahtjev, te naveo da je nalazom i mišljenjem vještak u potpunosti postupio po rješenju naslovnog suda br. P-150/19-8 od 30. travnja 2020. godine i odgovorio na zadatak vještačenja, utvrdivši preplaćene iznose s osnova promjene kamatne stope i tečajne razlike, odnosno razlike u iznos između obračunate i naplaćene kamate naspram inicijalno ugovorene kamate i razlike s obzirom na srednji tečaj tuženika za CHF na dan plaćanja anuiteta i na dan korištenja kredita po svakom pojedinom mjesečnom anuitetu za razdoblje od 20. lipnja 2007. do 30. lipnja 2014. godine, a sve po između parničnih stranaka sklopljenom Ugovoru o kreditu broj: ... od 13. lipnja 2007. godine. Slijedom navedenog, provedenim vještačenjem utvrđeno je da je temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tuženik od tužitelja neosnovano naplatio iznos od ukupno 31.622,03 kn. S obzirom da su pravomoćnim presudama donesenim u postupku vođenom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe tuženika o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditiranju koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, kao i ugovorne odredbe kojim je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditiranju koji su sklapani u razdoblju između 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine, to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, u vezi i s člankom 1111., člankom 1115., te člankom 1046. istog Zakona, u vezi s člankom 502.c Zakona o parničnom postupku i člankom 138.a starog Zakona o zaštiti potrošača, odnosno člankom 118. novog Zakona o zaštiti potrošača, dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.

 

Dana 7.7.2020. tuženik po punomoćniku navodi da u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka, tuženik nema prigovora na matematički izračun vještaka, no ističe da isti ne pridonosi rješenju ovog spora obzirom da je izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom, iako je predmetni kredit nesporno vezan uz valutu CHF te su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, ovakvom simulacijom otplatnog plana na kunski se kredit primjenjuje fiksna kamata u visini početno ugovorene kamate na kredite vezane uz valutu CHF. Iz dokaza provedenih u postupku ne proizlazi da bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bile ništetne. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli CHF tužitelju je bila jasna, razumljiva i lako uočljiva. Nadalje, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valuti uz koju će vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR, odnosno imao je mogućnost utjecaja na spornu ugovornu odredbu. Ista odredba nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik nije ostvario nikakav ekstra profit na temelju valutne klauzule u CHF već je i sam bio zadužen u istoj valutu. Ovo je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. U vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nisu postojale naznake na tržištu da postoji mogućnost značajnog porasta vrijednosti CHF u odnosu na kunu. Tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je sam imao saznanja. Prema tome, navedena se ugovorna odredba ne može smatrati nepoštenom jer se o istoj pojedinačno pregovaralo, a ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, zbog čega uopće nije bilo potrebe za provođenjem predmetnog vještačenja. Nadalje, predmetnim se nalazom vještaka ugovor pretvara u kredit s fiksnom kamatnom stopom. Stranke su ugovorile promjenjivu kamatu u visini koju tuženik određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima, sukladno svojim objavljenim Općim uvjetima čija je primjena bila ugovorena odredbom čl. 9. st. 3. predmetnog ugovora o kreditu. Da je tužitelj ugovorio fiksnu kamatnu stopu ista ne bi bila jednaka ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi, jer bi bila viša za cijenu osiguranja tuženika od kamatnog rizika u razdoblju otplate kredita. Ugovaranjem promjenjive kamatne stope tužitelj se izložio riziku promjene kamatnih stopa, i to na transparentan način. Naime, odlukom tuženika o kamatnim stopama utvrđuju se kamatne stope koje se primjenjuju u razdoblju od stupanja na snagu te odluke, do donošenja nove odluke o kamatnim stopama. U razdoblju primjene odluke o kamatnim stopama, tuženik obračunava kamatne stope na kredite jednako za istovrsne zajmoprimce, odnosno jednako na nove ugovore o kreditu sklopljene u razdoblju dok je odluka na snazi, kao i na kredite ugovorene i iskorištene prije stupanja na snagu te odluke. Promjenjivost kamatnih stopa vezana je uz promjene tržišnih parametara (cijene financiranja), ali također mora biti usklađena i s ponudom konkurencije na tržištu kredita. Prema tome, tuženik nije mogao donositi odluke o kamatnim stopama neovisno, a naročito nije mogao povećavati kamatne stope na štetu svojih klijenta u uvjetima snažne konkurencije. Iz podataka HNB-a o prosječnim kamatnim stopama na kredite u RH, koje je tuženik dostavio u ovom postupku, vidljivo je da je kamatna stopa iz tužiteljeva ugovora o kreditu za sve vrijeme trajanja kredita bila približno jednaka ili niža od prosječnih kamatnih stopa u RH. Predmetnim nalazom i mišljenjem vještaka nije utvrđeno jesu li promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno je li takvo postupanje tuženika uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i prouzročilo štetu na strani potrošača, a navedeno je pretpostavka za donošenje odluke u ovom predmetu.

 

              Nadalje, tuženik u podnesku od 30.9.2020. navodi da suprotno shvaćanjima tužitelja o značenju utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, ovaj postupak nije samo formalne naravi jer povreda interesa pojedinačnog potrošača ne proizlazi direktno iz utvrđene povrede kolektivnih interesa potrošača. Tako VTSRH u odluci posl.br. Pž-6632/18 izričito navodi kako svoja utvrđenja ograničava na predugovornu fazu, odnosno fazu objave oglasa i reklama, a utvrđenje pojedinačnog odnosa potrošača i banke prepušta utvrđenjima u pojedinačnom sporu, dok u odluci posl.br.Pž-7129/13 navodi da nije isključeno da su u pojedinačnim slučajevima banke odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi koristile u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, ali da to nije predmet ispitivanja u postupku kolektivne tužbe imajući u vidu njen apstraktni i preventivni karakter. U ovom je postupku potrebno utvrditi da li su sporne odredbe protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, vodeći pri tome računa i o savjesnosti tužitelja. Naslovni Sud nije izvodio dokaze na okolnosti ništetnosti spornih ugovornih odredaba. Ugovorna odredba ne može biti nepoštena ako se o istoj pojedinačno pregovaralo. Tužitelj i tuženik su pojedinačno pregovarali o valuti uz koju će tužitelj vezati ugovor o kreditu. Tužitelju je, naime, omogućeno birati između valute EUR i CHF ili ugovora bez valutne klauzule (kunski kredit). Navedeno nedvojbeno proizlazi iz tužiteljevog zahtjeva za kredit i promotivnih uvjeta koje je tuženik priložio uz odgovoru na tužbu. Tako Županijski sud u Rijeci u presudi posl. br. Gž-1672/2016 od 25.1.2017. navodi da je pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama moguće i ako se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, a ako je potrošaču ponuđeno više različitih opcija između kojih je mogao slobodno birati. No, unatoč navedenom tužitelj predmetnom tužbom traži isplatu kao da je ugovorio kunski kredit i to s fiksnom kamatnom stopom u visini početno ugovorene kamatne stope primjenjive na kredite vezane uz valutu CHF. Kako se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, nije uopće dopušteno provoditi test poštenosti. No, opreza radi, tuženik ističe kako iz provedenih dokaza proizlazi da odredba o valuti CHF nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Valutna klauzula na način na koji ju je ugovarao tuženik djelovala je kao dvostrana klauzula koja prati kretanje tečaja CHF u odnosu na HRK u oba smjera. Tuženik nije ostvario nikakav ekstra profit na temelju valutne klauzule u CHF već je i sam bio zadužen u istoj valutu. Ovo je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. U vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nisu postojale naznake na tržištu da postoji mogućnost značajnog porasta vrijednosti CHF u odnosu na kunu, a tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je sam imao saznanja. Tuženik u prilogu dostavlja i noviju sudsku odluku Županijskog suda u Zadru koji je prema okolnostima zaključenja konkretnog ugovora o kreditu utvrdio da valutna klauzula CHF nije ništetna. Neosnovan je i zahtjev tužitelja kojim traži zatezne kamate tekuće na svaki pojedini navodno preplaćeni iznos od dana dospijeća svakog anuiteta. Ugovor je ispunjen, tužitelj nikad nije prigovarao na promjene kamatnih stopa, niti iskoristio svoje pravo da raskine ugovor. Tužitelj niti u ovom postupku ne tvrdi da bi tuženik utjecao na promjenu tečaja CHF, niti da bi kamatnu stopu mijenjao bez opravdanog razloga, odnosno mimo tržišnih uvjeta. Tuženik je tijekom ugovornog odnosa u cijelosti postupao sa svim propisima koji reguliraju njegovo poslovanje. Do postupka kolektivne zaštite, ugovaranje valutne klauzule u CHF ili ugovaranje promjenjive kamatne stope nije bila dovedeno u pitanje niti od strane regulatora niti od sudske prakse. Štoviše, kako je navedeno, ni sud u kolektivnom sporu ne isključuje da je postupanje banka bilo u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, ali to pitanje dalje ne raspravlja obzirom na apstraktni karakter kolektivne zaštite. Obzirom na navedeno nije osnovan zahtjev tužitelja za povrat u smislu čl. 1112. ZOO-a odnosno stav da bi tuženik bio nesavjestan u smislu čl. 1115. ZOO-a. U tom smislu tuženik dostavlja sudsku praksu u istovrsnom predmetu sukladno kojoj tužitelj eventualno može imati pravo na kamate od dana podnošenja zahtjeva, odnosno od dana podnošenja tužbe. Također, tužitelj ne obrazlaže zašto smatra da ima pravo na povrat plaćenog obzirom da, sukladno odredbi čl. 1112. ZOO, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Tužitelj niti ne tvrdi da bi je zadržao pravo na povrat, da je platio da bi izbjegao prisilu ili da je plaćanje zavisilo od ispunjenja kakvog uvjeta.

 

              Podneskom od 2.10.2020. tužitelj po punomoćnici navodi da tužitelj u cijelosti ustraje kod tužbenog zahtjeva kako je isti specificiran podneskom od 16. lipnja 2020. kojim podneskom je tužitelj tužbeni zahtjev postavio u skladu s provedenim financijskim vještačenjem, na način da tužbenim zahtjevom od tuženika potražuje iznos više plaćenih anuiteta, kada su anuiteti više plaćeni u odnosu na anuitet prema početnim uvjetima, u ukupnom iznosu od 31.622,03 kn. S obzirom na navode tuženikovog podneska u dijelu u kojem tuženik ističe da suprotno shvaćanjima tužitelja o značenju utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, ovaj postupak nije samo formalne naravi, jer povreda interesa pojedinačnog potrošača ne proizlazi direktno iz utvrđene povrede kolektivnih interesa potrošača, tužitelj upućuje na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. godine. Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju iste odluke navodi da suprotno tvrdnji tuženice da su nižestupanjski sudovi zanemarili činjenicu da je u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pružena na općenitoj odnosno apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu, da je i VTSRH u odluci poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. jasno naveo da nije isključeno da su u pojedinačnim slučajevima banke predmetnu odredbu koristile u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, ali da to nije predmet ispitivanja u postupku kolektivne tužbe, i da su u ovom postupku sudovi pogrešno zaključili da se odluke donesene u postupku kolektivne zaštite mogu automatizmom primijeniti na pojedini potrošački spor bez ispitivanja nepoštenosti konkretne ugovorne odredbe, pa da su u tom smislu pogrešno primijenili odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje se odnose na nepoštene odredbe o potrošačkim ugovorima i to odredbe čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., odnosno čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., jer sudovi nisu utvrđivali je li ugovorna odredba tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, je li se o istoj pojedinačno pregovaralo, te uzrokuje li znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti poštenja, nižestupanjski sudovi nisu bili dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, a o čemu se radi u ovom slučaju. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je Vrhovni sud u odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbio reviziju tuženika (kao četvrto tužena bila je i tuženica iz ovog postupka) u izreci koja je postala pravomoćna u odnosu na četvrtotuženicu (tuženica u ovom postupku) tužbeni zahtjev je glasio: „4. Utvrđuje se da je četvrtotužena R. A. d.d. u razdoblju od 01.01.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora četvrtotužena R. A. d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time četvrtotužena R. A. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom četvrtotužene R. A. d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora četvrtotužena R. A. d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku četvrtotužene R. A. d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time četvrtotužena R. A. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine od 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima“. U točki 9. izreke navedene presude nalaženo je svim tuženicima da prekinu s gore opisanim postupanjem te im je naloženo da u roku od 60 (šezdeset) dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenljiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda, dok im je u točki 10. izreke zabranjeno takvo ili slično postupanje u buduće.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u istoj odluci nadalje navodi da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. Vrhovni sud Republike Hrvatske zaključuje da s obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a. Isto pravno shvaćanje ponovljeno je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. godine. U predmetnoj pravnoj stvari u spisu predmeta nalazi se sva relevantna dokumentacija vezana uz predmetni kreditni odnos, iz koje nesporno proizlazi da je tužitelj kao potrošač sklopio s tuženikom ugovor o kreditu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa mijenjana jednostranom odlukom banke bez ugovorenih parametara koji na promjenu utječu, da je kredit vezan uz valutu švicarskog franka, da je ugovor o kreditu sklopljen u vremenskom periodu na koji se odnosi pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, da je kredit u cijelosti otplaćen, iz dokumentacije je vidljiv iznos anuiteta prema početnim uvjetima, kao i visina i datum dospijeća svih plaćenih anuiteta po predmetnom ugovoru, dok je provedenim financijskim vještačenjem utvrđen iznos više plaćenih anuiteta s osnova ništetnih ugovornih odredbi.

 

              Među strankama je sporan osnov, visina tužbenog zahtjeva i prigovor zastare.

 

              Prigovor mjesne nenadležnosti sud smatra neosnovanim.

 

Sukladno odredbama članka 327. stavka 1. Zakona obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu: ZOO), na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti te se na nju može pozivati svaka zainteresirana stranka.

 

U tom smislu, valja upozoriti na Direktivu 93/13 EEZ Vijeća (dalje: Direktiva 93/13) od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora koja je u cijelosti implementirana u hrvatski pravni sustav. Tako je odredbom članka 49. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, s tim da se smatra da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

 

Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbama članka 55. stavka 1. istog Zakona i to na način da je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

 

Vezano za sudsku praksu Suda Europske unije, potrebno je upozoriti na presudu Oceano Grupo Editorial SA Salvat Editores SA v Rocio Muciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98), kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama.

 

Navedenom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene temeljene pretpostavke i to: da nije bila posebno pregovarana, te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

Sukladno navedenom, odredba predmetnog ugovora o kreditu, kojom se ugovara za slučaj spora nadležnost suda u mjestu sjedišta banke je ništetna, zbog čega između stranaka ne postoji valjana prorogacijska klauzula u smislu čl.70.st.1-4. Zakona o parničnom postupku. Stoga se primjenjuje odredba čl.19.st.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) kojom se određuje da u sporovima koji nastanu u ugovoru o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorene strane bilo pred sudovima države u kojoj ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Potrošač ima prebivalište na adresi S. B., ..., a sukladno Zakonu o područjima i sjedištima sudova (NN 67/18) za navedeno područje mjesno je nadležan Općinski sud u Slavonskom Brodu, zbog čega je sud prigovor mjesne nenadležnosti odbio kao neosnovan.

 

Analizirajući provedeni dokazni postupak sud je utvrdio da je nalaz vještaka dan stručno, objektivno i u skladu s pravilima struke, te je isti u cijelosti prihvatio a kako je tužitelj nakon provedenog vještačenja uredio tužbeni zahtjev u skladu s nalazom, sud smatra kako je isti tužbeni zahtjev od 16.6.2020. u cijelosti osnovan, što će obrazložiti u daljnjem tekstu.

 

Presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da su banke prebacujući rizik promjene tečaja i kamatne stope na korisnika s jedne strane i samostalnom promjenom kamatne stope na kredit s druge strane kao kreditori postupale protivno načelu savjesnosti i poštenja.

 

Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/2014 od 09. travnja 2015.

 

Presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno je da se kamatna stopa mijenjala bez ugovorenih parametara jednostrano obavještavanjem tužitelja o promjeni, a što nije sukladno Zakonu o zaštiti potrošača i temeljenom načelu obveznog prava s naglaskom na ravnopravnosti stranaka, jednakoj vrijednosti činidbi, odredivosti činidbe, savjesnosti, poštenja i dr., a sve to pozivajući se na nerazumljivu, nejasnu i apstraktnu ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope koja je kao takva ništetna.

 

Prema odredbama čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

 

Prema odredbama čl. 82. citiranog zakona ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. ovog zakona mogle smatrati nepoštenima jesu primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

 

Prema odredbama čl. 87. citiranog Zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava. Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. sadrži iste odredbe u čl. 96. tog Zakona.

 

Čl. 138. a. Zakona o zaštiti potrošača propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.

 

Ugovorna kamata u Ugovoru o kreditu kojom se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca je promjenjiva, a sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08) ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

 

Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. Uz same odredbe o promjenjivim kamatama i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13, Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezina obračuna, je "visokostručna" i kao takva razumljiva je isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. Nadalje se u obrazloženju Vrhovnog suda navodi "to pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope uključujući i razloge koje utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka) i nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita".

 

Iz spomenutog obrazloženja Vrhovnog suda proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije, glede promjenjive kamatne stope u ugovoru o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotan načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita, kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati.

 

Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva, a prema odredbama članka 269. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, te tako ugovorena odredba prilikom ugovaranja nije bila dovoljno uočljiva te promjenu kamatne stope učinila ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, u ovom slučaju tuženika, što je dovelo do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Dakle, kamata je mijenjana jednostranom odlukom tuženika o čemu isti nije tražio suglasnost tužitelja, zbog čega je kamata postala promjenjiv element na koju tužitelj nije mogao utjecati. Svaka odluka banke o promjeni kamatne stope je bila samovoljna te neprecizno definirana, čime se tuženik nije ponio kao savjestan gospodarstvenik, nego je ugovaranjem takve ugovorne odredbe kao i samovoljnog podizanja kamatne stope, tužitelja doveo u potpuno neravnopravan položaj.

 

Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u citiranoj odluci jest da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda" su bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju, u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača, je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi  i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one nisu na valjani način činile u spornom razdoblju zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva. Takvo nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

 

Nadalje stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske je da su nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, a o kojim odredbama s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo niti potrošač ima utjecaja na njegov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora te kao takva ugovorna obveza uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao  jedne ugovorne strane u odnosu na banku -  trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti i njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

 

Isto tako stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, vezano za ocjenu poštenosti ovih ugovornih odredbi, je da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju i dovedeni u situaciju "uzmi ili ostavi" pošto praktički nisu imali mogućnosti drugog načina namicanja potrebnog novca izvan kredita koje su odobravale tužene banke između ostalog i ovdje tuženik, pod uvjetima koje su one diktirale. Stavljanjem reklamacije na jednostranu odluku banke o promjenjivoj kamatnoj stopi jasno je da se ne bi moglo utjecati na izmjenu jednostrane odluke banke o promjeni kamatne stope koja odredba je sadržana u standardnom ugovoru prethodno formuliranom od banke.

 

Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu bile su nepoštene pa su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. i čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača te ugovorne odredbe ništetne.

 

Također polazeći od činjenice da ugovori o kreditu koje su sklapale banke s potrošačima, a koji su sadržavali odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, bez da su uz to bili određeno precizirani razlozi za njezinu izmjenu ubuduće, a niti se to iz sadržaja odluka banaka moglo utvrditi, takve odredbe su nerazumljive te posljedično tome i nepoštene.

 

Odredba čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) navodi: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope vjerovnik je dužan pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno posljedične veze kretanja parametra iz točke "a" ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka I. ovoga članka kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samom ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa".

 

Odredba čl. 11. a. st. 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) ističe: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga zakona u kojim nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom mora definirati parametar i to jednu od slijedećih varijabli: - referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili - NRS ili  - prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili - prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa.".

 

Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene, jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

 

Na temelju svega navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan u ovom predmetu, sud je mišljenja kako je nerazumljiva odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu Ugovora o kreditu sklopljenim između tužene i tužitelja, da su samim tim navedene odredbe, odnosno dijelovi odredbi nepošteni te da je sukladno tome u tom dijelu Ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbio je revizije tuženih banaka, između ostalog i ovdje tužene, kao neosnovane. Nadalje se u obrazloženju navedene odluke navodi da je u rješenju Revt 575/2016-5 od 3. listopada 2017. kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu kojim je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja  upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača – korisnika kredita od strane svih tuženih banaka (prvo – osmo tužene) time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, Vrhovni sud Republike Hrvatske je, a polazeći od ukidne odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 2016., određeno ukazao drugostupanjskom sudu na i dalje sporna pitanja te je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi Pž-6632/17-10 utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice, a vezano za postupanje prvo – osmo tuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje sa klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak te utvrdio valutnu klauzulu ništetnom, jer da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, te da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače, da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, da su tužene banke imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima sa valutnom klauzulom u švicarskim francima te da su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

 

Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, i to stoga što prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. obrazloženo je kako utvrđenje da je pojedina ugovorna odredba nepoštena i ništetna djeluje unatrag (ex tunc) od trenutka sklapanja ugovora te se ima smatrati kao da ta nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije ni bilo, što dovodi do subjektivnog prava potrošača na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno od toga kada je utvrđeno da je ugovorna odredba bila nepoštena. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donese povodom te tužbe (ovdje 13.6.2014., zbog čega zastara nije nastupila). Nadalje se navodi da je Vrhovni sud prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice imao na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Revizijski sud je stajališta da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Isto tako, prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu članka 502. c ZPP-a, o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a st. 1. ZPP-a, za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502. c ZPP). Tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpuno i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba sukladno Direktivi 93/13/EEZ.

 

Stoga u smislu odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila).

 

Temeljem nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u predmetnom Ugovoru o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i otplati glavnice kredita i ugovornih kamata obračunatih u CHF, a naplaćenih u kunama po važećem tečaju HNB-a, tužitelj je stavljen u nepovoljan položaj i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama kao korisnik kredita u odnosu na banku koja mu nije na valjan i razumljiv način objasnila sve parametre i postupak formiranja kamatne stope tijekom ugovorenog razdoblja, te ga nije jasno i nedvosmisleno informirala o svim rizicima zaštitne klauzule i vezanja otplate glavnice i kamata za švicarski franak, što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Osim toga, odredba o promjenjivosti kamatne stope je apstraktna i nejasna bez relevantnih parametara mjerljivosti, a svaka izmjena jednostranom odlukom banke smatra se sastavnim dijelom ugovora, s tim da je švicarski franak tužitelju od strane tuženika prezentiran kao stabilna valuta sa minimalnim rizikom rasta, a time i minimalnom opasnosti od povećanja kreditne obveze uslijed promjene tečaja. No, međutim, uslijed drastičnog porasta švicarskog franka u kombinaciji s promjenjivom kamatnom stopom dovelo je kod tužitelja do preplate anuiteta po osnovi jednostrano povećane kamate i tečajne razlike švicarskog franka.

 

              Kako bi utvrdio visinu tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijsko -knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom vještaku za područje ekonomsko financijske struke B. B., dipl.oec.

 

Vještak B. B. u nalazu i mišljenju navodi da je vještačenjem izračunato da je ukupna razlika između plaćenih anuiteta u CHF zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu, između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta utvrđenih početnim planom otplate uz početno ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 5,20 %, za cijelo vrijeme otplate kredita iznosi 1.339,54 CHF i ista je iskazana u zbroju kolone 25 P-1, red 85. Kako je vidljivo, razlika između plaćenih kamata (zbroj kolone 17. redni broj 85 P-1) i razlika između plaćenih anuiteta (zbroj kolone 25. redni broj 85 P-1) za cijelo vrijeme otplate kredita iznosi jednako i to 1.339,54 CHF i ukupna razlika više plaćenog po kreditu izraženo u CHF u odnosu na početno ugovoreno i izračunato početnim planom otplate je isključivo posljedica promjene i povećanja kamate dok je glavnica kredita u CHF vraćena koliko je kredit i početno iskorišten u iznosu od 15.166,35 CHF. To je ujedno dokaz točnosti izračuna u P-1, s obzirom da je kredit otplaćen u cijelosti.

 

Sud je isti nalaz prihvatio kao stručan i objektivan, te je u skladu sa naprijed navedenim argumentima odlučio kao u izreci.

 

Slijedom navedenog, sud nalazi tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati ukupan iznos od 31.622,03 kuna u cijelosti osnovan, a isti predstavlja  preplaćene iznose s osnova promjene kamatne stope i tečajne razlike, odnosno razlike u iznos između obračunate i naplaćene kamate naspram inicijalno ugovorene kamate i razlike s obzirom na srednji tečaj tuženika za CHF na dan plaćanja anuiteta i na dan korištenja kredita po svakom pojedinom mjesečnom anuitetu za utuženo razdoblje od 20.6.2007. do 30.6.2014., a sve prema Ugovoru o kreditu od 13.6.2007.

 

Nesporno je da je tužitelj potrošač jer iz ugovora o kreditu jasno proizlazi da je kao korisnik kredita naveden tužitelj kao fizička osoba, koja je sklopila ugovor s tuženikom, zbog čega isti nije trebao dokazivati svojstvo potrošača.

 

Sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja za saslušanjem djelatnika banke i javnog bilježnika na okolnost sklapanja ugovora kao neosnovanim. Dosadašnja sudska praksa pokazala je da nije potrebno saslušanje stranaka i provođenje dokaznog postupka, jer tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuju sudove da se posebnim postupcima mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude, sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača, a drugačije postupanje bilo bi neekonomično, nesvrsishodno i previše tegobno za potrošača.

 

Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 48/08, 125/11 i 78/15).

 

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19).

 

Troškovi tužitelja iznose 9.250,00 kn, a odnose se na trošak sastava tužbe (Tbr.7.st.1. OT) u iznosu od 1.000,00 kn, trošak vještačenja 3.000,00 kn, trošak zastupanja na raspravi 10.3.2020. (Tbr.9.st.2. OT) u iznosu od 500,00 kn, trošak zastupanja na raspravi 14.10.2020. (Tbr.9.st.1. OT) u iznosu od 1.000,00 kn, trošak ročišta za objavu presude 17.11.2020. (Tbr.9.st.3. OT) u iznosu od 500,00 kn, trošak sastava podneska 6.12.2019. (Tbr.8.st.1. OT) u iznosu od 1.000,00 kn, trošak sastava podneska od 16.6.2020. (Tbr.8.st.1. OT) u iznosu od 1.000,00 kn, trošak pdv-a u iznosu od 1.250,00 kn.

 

              Sud nije priznao tužitelju trošak sastava podneska 7.4.2020., 11.8.2020. i 2.10.2020. iz razloga što isti podnesci nisu bili potrebni za vođenje ovog parničnog postupka, iste navode je mogao iznijeti na raspravi, a u istima ponavlja ranije iznesene navode.  

 

Tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja, što nije mogao učiniti podnošenjem tužbe, tuženi je osporavao i osnov i visinu. Kako je tužitelj u cijelosti uspio sa tužbenim zahtjevom sud je tuženom zbog naprijed navedenih razloga naložio da plati troškove postupka tužitelju.

 

              Radi iznijetog odlučeno je kao u izreci.

 

U Slavonskom Brodu, 17. studenog 2020.

 

                                                                                                                              Sudac

 

                                                                                                                Renata Marić-Ivanović

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

 

 

Dna:

1. OD H. i partneri, S. B.,

2. OD G. i G., Z..