- 1 -              Rev 1835/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1835/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr.sc. Igora Periše člana vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika T. J. iz O., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik Z. N., odvjetnik iz O., protiv 1.tuženice-protutužiteljice N. E. iz T., OIB: ... i 2.tuženice-protutužiteljice A. E. iz O., OIB: ..., koje zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik iz O., radi povrata kapare, kupovnine, ulaganja i pobijanja dužnikovih pravnih radnji, rješavajući o reviziji 1.tuženice-protutužiteljice protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-715/2016-2 od 4. svibnja 2017. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-1837/2010-99 od 27. siječnja 2016., u sjednici održanoj 17. studenoga 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija 1.tuženice-protutužiteljice kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja naloženo je 1. i 2.tuženici-protutužiteljicama da tužitelju-protutuženiku izvrše isplatu iznosa od 4.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju HNB sa zateznim kamatama od 12. studenoga 2004. do isplate (točka I.1. izreke), iznosa od 8.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju HNB sa zateznim kamatama od podnošenja tužbe 16. rujna 2010. do isplate (točka I.2. izreke), iznosa od 109.797,70 kuna sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate (točka I.3. izreke) i iznosa od 195.115,64 kune sa zateznim kamatama od 16. rujna 2010 do isplate (točka I.4. izreke). Utvrđeno je da je ugovor o dosmrtnom uzdržavanju od 1. rujna 2010. kojim je 1.tuženica-protutužiteljica prenijela na 2.tuženicu-protutužiteljicu vlasništvo na nekretninama upisanim u zk.ul.br. 868 k.o. Tenja, kč.br. 213 u naravi kuća, dvor i oranica, površine 28 ara i 3 m2, gubi pravni učinak prema tužitelju-protutuženiku (točka II. izreke). Naloženo je tužitelju-protutuženiku da 1.tuženici-protutužiteljici na ime koristi od davanja nekretnine u zakup isplati iznos od 106.897,72 kune sa zateznim kamatama od 27. siječnja 2016. do isplate, dok je u preostalom dijelu zahtjev 1.tuženice-protutužiteljice odbijen kao neosnovan (točka III. izreke). Naloženo je tužitelju-protutuženiku da 1.tuženici-protutužiteljici na ime potrošene električne energije isplati iznos od 17.473,00 kuna sa zateznim kamatama od 1. rujna 2010. do isplate (točka IV. izreke). Naloženo je 1. i 2. tuženici-protutužiteljicama da tužitelju-protutuženiku naknade trošak postupka u iznosu od 51.164,37 kuna, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja-protutuženika za naknadu troška postupka odbijen kao neosnovan (točka V. izreke).

 

Presudom suda drugog stupnja žalba tužitelja-protutuženika je odbijena kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u pobijanom dosuđujećem dijelu protutužbenog zahtjeva pod točkom III. izreke i točkom IV. izreke (točka I. izreke presude suda drugog stupnja).

 

Žalba 2.tuženice-protutužiteljice je uvažena i preinačena je presuda suda prvog stupnja u pobijanom dosuđujećem dijelu pod točkom I. izreke i tužitelj-protutuženik je odbijen sa tužbenim zahtjevom u odnosu na 2. tuženicu-protutužiteljicu (točka II. izreke presude suda drugog stupnja).

 

Žalba 1.tuženice-protutužiteljice je djelomično odbijena kao neosnovana, a djelomično prihvaćena kao osnovana, pa je presuda suda prvog stupnja:

- potvrđena, u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu kapare do iznosa od 2.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju HNB na dan isplate sa zateznim kamatama od 12. studenoga 2004. do isplate (točka I.1.), te u dijelu pod točkom I.2., I.3. i pod točkom I.4. izreke do iznosa od 138.764,24 kune sa zateznim kamatama od 10. veljače 2011. do isplate, te u odbijajućem dijelu pod točkom III. izreke osim u dijelu za isplatu zateznih kamata na iznos od 106.897,72 kune za vremensko razdoblje od 16. rujna 2010. do 9. veljače 2011.

- preinačena, te je suđeno na način da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika za isplatu iznosa od 2.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju HNB na dan isplate sa zateznim kamatama od 12. studenoga 2004. do isplate. Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika za isplatu iznosa od 56.351,40 kuna sa zateznim kamatama od 16. rujna 2010. do isplate. Naloženo je tužitelju-protutuženiku da 1.tuženici-protutužiteljici na iznos od 106.897,72 kune isplati zateznu kamatu od 10. veljače 2011. do 26. siječnja 2016. Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev 1.tuženice-protutužiteljice za isplatu zateznih kamatama na iznos od 138.764,24 kune za vremensko razdoblje od 16. rujna 2010. do 9. veljače 2011. kao neosnovan (točka III. izreke presude suda drugog stupnja).

 

Žalba tužitelja-protutuženika i žalba 1. i 2.tuženice-protutužiteljica su  prihvaćene i ukinuta je presuda suda prvog stupnja pod točkom II. izreke (tužba radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji), te u dijelu odluke o trošku (točka IV. izreke rješenja suda drugog stupnja) i u tom dijelu je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Troškovi žalbenog postupka su ostavljeni za konačnu odluku.

 

Protiv presude suda drugog stupnja pod točkom III. izreke, reviziju iz članka 382. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) je podnijela 1.tuženica-protutužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nižestupanjske presude ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP u povodu revizije iz članka 382. stavak 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji 1.tuženice-protutužiteljice u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP. Presuda suda drugog stupnja ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.

 

U odnosu na revizijski navod 1.tuženice-protutužiteljice da sud drugog stupnja nije odgovorio na sve žalbene navode 1.tuženice-protutužiteljice treba reći da sud drugog stupnja nije dužan odgovoriti na sve žalbene navode koje stranka iznese u žalbi. Prema odredbi članka 375. stavak 1. ZPP sud drugog stupnja u obrazloženju presude treba ocijeniti samo one žalbene navode koji su od odlučnog značenja. S obzirom da je u obrazloženju pobijane presude suda drugog stupnja sud ocijenio sve žalbene navode koji su bili od odlučnog značenja za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, prema ocjeni ovoga suda nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u svezi s člankom 375. stavak 1. ZPP.

 

Neosnovano 1.tuženica-protutužiteljica sadržajno tvrdi da je u postupku pred sudom drugog stupnja počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 8. ZPP. Prihvaćanjem ocjene dokaza koju je izveo sud prvog stupnja, sud drugog stupnja nije počinio navedenu relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka, jer se ocjena dokaza temelji na savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na rezultatima cjelokupnog postupka.

 

Što se tiče ostalih, opširnih navoda revizije kojima 1.tuženica-protutužiteljica u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iznosi činjenične navode, preocjenjuje provedene dokaze i iznosi drukčije činjenične zaključke od nižestupanjskih sudova treba reći da takvi navodi prema ocjeni ovoga suda predstavljaju činjenične prigovore koji nisu od značaja u ovom postupku. To stoga što prema odredbi članka 385. stavak 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja-protutuženika da mu 1.tuženica-protutužiteljica naknadi dvostruki iznos kapare, da mu naknadi iznos koji je plaćen kao dio kupoprodajne cijene i da mu naknadi troškove u mjeri u kojoj je vrijednost nekretnine povećana njegovim ulaganjima.

 

Predmet protutužbenog zahtjeva je zahtjev 1.tuženice-protutužiteljice da joj tužitelj naknadi koristi koje je imao od davanja predmetne nekretnine u zakup i da joj naknadi trošak električne energije.

 

Sud prvog stupnja je utvrdio, a ta je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja:

 

- da su tužitelj-protutuženik kao kupac i 1.tuženica-protutužiteljica kao prodavateljica zaključili 12. studenoga 2004. predugovor o kupoprodaji nekretnina upisanim u zk.ul.br. 868 k.o. T., kč.br. 213 u naravi kuća, dvor i oranica, površine 28 ara i 3 m2,

 

- da su stranke ugovorile kupoprodajnu cijenu u iznosu od 35.000,00 eura,

 

- da je kupac prodavateljici isplatio iznos od 2.000,00 eura na ime kapare prilikom zaključenja predugovora,

 

- da se kupac obvezao isplatiti iznos od 8.000,00 eura prodavateljici u roku od 30 dana od dana sklapanja predugovora,

 

- da se ostatak kupovnine kupac obvezao podmiriti na način da će preuzeti otplatu kredita koju ima prodavateljica prema P. b. Z. temeljem Ugovora o kreditu broj .... od 30. ožujka 2001., počev od prosinca 2004. do cjelokupne otplate kredita (članak 2.),

 

- da se prodavateljica obvezala predati u posjed kupcu predmetnu nekretninu odmah po sklapanju predugovora (članak 3.),

 

- da se prodavateljica obvezala podmiriti sve režijske troškove, osim električne energije koju je preuzeo kupac, do stupanja kupca u posjed (članak 6.),

 

- da su stranke sklopile Aneks predugovora 19. prosinca 2007. kojim su ugovorile da kupac 20. prosinca 2007. plaća prodavateljici iznos od 32.250,00 kuna koliko iznosi depozit koji prodavateljica ima u P. b. Z. po Ugovoru o kreditu od 30. ožujka 2001., da se prodavateljica obvezala izvršiti prijevremenu otplatu kredita s depozitom koji ima po kreditu, kada iznos za otplatu cjelokupnog duga po kreditu bude jednak isplaćenom iznosu navedenom u Aneksu, odnosno iznosu depozita po kreditu koji prodavateljica ima u P. b. Z. po Ugovoru o kreditu od 30. ožujka 2001.,

 

- da je ugovor raskinut 1. rujna 2010., kada su 1.tuženica-protutužiteljica i 2.tuženica-protutužiteljica zaključile ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, a 2.tuženica-protutužiteljica na temelju tog ugovora stekla vlasništvo na nekretninama koje su bile predmetom kupoprodaje,

 

- da je tužitelj-protutuženik tijekom posjedovanja nekretnine izvršio ulaganja u kuću i tri poslovna prostora i to poslovni prostor br. 1. površine 45,97 m2, poslovni prostor br. 2. 48,01 m2 i poslovni prostor br. 3. 21,47 m2, da je izradio drvenu nadstrešnicu, septičku jamu i izradio parkiralište na postojeću betoniranu površinu,

 

- da je tužitelj-protutuženik poslovne prostore davao u zakup zakupnicima, s kojima je imao sklopljene ugovore o zakupu.

 

Odlučujući o tužbenom zahtjevu sudovi su se pozvali na odredbu članka 368. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 – dalje: ZOO/05) kojom odredbom su propisani učinci raskida ugovora. Naime, raskidom ugovora obje su strane oslobođene svojih obveza, osim obveze na naknadu štete. Ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onoga što je dala. Ako obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje danog, uzajamna vraćanja obavljaju se po pravilima za ispunjenje dvostranoobveznih ugovora. Svaka strana duguje drugoj naknadu za korist koje je u međuvremenu imala od onog što je dužna vratiti, odnosno nadoknaditi. Strana koja vraća novac dužna je platiti zatezne kamate od dana kada je isplatu primila.

 

U smislu navedenoga, sud prvog stupnja je u odnosu na zahtjev tužitelja-protutuženika za isplatu dvostrukog iznosa kapare, zaključio da s obzirom da 1.tuženica-protutužiteljica tijekom postupka nije osporavala da joj je tužitelj-protutuženik na ime kapare prilikom zaključenja predugovora isplatio iznos od 2.000,00 eura, a predmetni predugovor je raskinut, to tužitelju-protutuženiku pripada iznos od 4.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti sa zateznim kamatama od 12. studenoga 2004. do isplate, na ime dvostruke kapare.

 

Sud drugog stupnja je u tom dijelu preinačio presudu suda prvog stupnja i odbio zahtjev tužitelja-protutuženika za isplatu iznosa preko 2.000,00 eura, navodeći da bi se radilo kapari, davanju kapare mora prethoditi sporazum koji ima značenje sporednog ugovora o kapari. Budući u predugovoru nije sadržan sporedni ugovor o kapari kao znak da je ugovor sklopljen, sud drugog stupnja je zaključio da tužitelju-protutuženiku pripada pravo na isplatu iznosa od 2.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, a ne isplata dvostrukog iznosa kapare, i to sa zateznim kamatama od 12. studenoga 2004. do isplate.

 

U odnosu na zahtjev tužitelja-protutuženika da mu 1.tuženica-protutužiteljica isplati iznos od 8.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti sa zateznim kamatama od podnošenja tužbe (16. rujna 2010.), na ime dijela kupovnine, koji iznos se kupac predugovorom obvezao isplatiti u roku od 30 dana od sklapanja predugovora (članak 2.), sud prvog stupnja je zaključio da je tužitelj-protutuženik navedeni iznos isplatio, na način da je tužitelj-protutuženik posredstvom D. i V. Ć. isplatio navedeni iznos sinu 1.tuženice-protutužiteljice, predajom osobnog automobila Peugeot 406 D, a što proizlazi iz suglasnih iskaza svjedoka, zaključuje sud prvog stupnja.

 

Sud drugog stupnja je u odnosu na zahtjev tužitelja-protutuženika da mu 1.tuženica-protutužiteljica isplati iznos od 8.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti sa zateznim kamatama od podnošenja tužbe, prihvatio zaključak suda prvog stupnja da je tužitelj-protutuženik pod cijenu kuće sinu 1.tuženice-protutužitelju predao osobni automobil Peugeot 406 D, te je u tom dijelu potvrdio presudu suda prvog stupnja.

 

Nadalje, s obzirom da iz Aneksa predugovora proizlazi da je se tužitelj-protutuženik (kupac) obvezao 20. prosinca 2007. isplatiti 1.tuženici-protutužiteljici (prodavateljici) iznos od 32.250,00 kuna koliko iznosi depozit kojeg je 1.tuženica-protutužiteljica imala u P. b. Z., sud prvog stupnja je zaključio da iz uplatnica koje prileže spisu proizlazi da je tužitelj-protutuženik navedeni iznos isplatio 1.tuženici-protutužiteljici. Iz uplatnica koje prileže spisu proizlazi i da je osnovan zahtjev tužitelja-protutuženika i za isplatu iznosa od 109.797,70 kuna na ime otplate kredita, zaključuje sud prvog stupnja, te je naložio 1.tuženici-protutužiteljici isplatiti tužitelju-protutuženiku navedene iznose sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

 

Sud drugog stupnja je u tom dijelu potvrdio presudu suda prvog stupnja navodeći da tužitelju-protutuženiku pripada pravo na vraćanje svakog pojedinačno uplaćenog iznosa sa zateznim kamatama od dana izvršenih uplata.

 

Tužitelj-protutuženik je tužbenim zahtjevom potraživao i iznos od 195.115,64 kuna na ime izvršenih ulaganja u predmetnu nekretninu. Temeljem provedenog vještačenja sud prvog stupnja je zaključio da je osnovano potraživanje tužitelja-protutuženika za izvršena ulaganja u predmetnu nekretninu, za iznos od 195.115,64 kune sa zateznim kamatama od 16. rujna 2010. (podnošenja tužbe) do isplate. Sud prvog stupnja je naveo kako u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka, iz kojeg proizlazi da su sva ulaganja u predmetnu nekretninu izvedena nakon 2005., odnosno nakon sklapanja predugovora. Da je vještak podatke o prosječnim cijenama koristio iz Biltena standardna kalkulacija radova u visokogradnji Instituta građevinarstva Hrvatske, dakle vještak je procjenu izvršio na temelju prosječne vrijednosti radova i materijala na tržištu. Sud nije uzeo u obzir amortizaciju, s obzirom da je u konkretnom slučaju trebalo utvrditi uložena sredstva, a ne trenutnu vrijednost izvedenih radova.

 

S obzirom da je tužitelj-protutuženik podneskom od 17. prosinca 2015. povećao tužbeni zahtjev u odnosu na izvršena ulaganja u nekretninu, tražeći da mu 1.tuženica-protutužiteljica naknadi iznos od 195.115,64 kune, umjesto prvotno traženih 186.200,00 kuna (u tužbi), 1.tuženica-protutužiteljica je istaknula prigovor zastare u odnosu na povišeni iznos. Sud prvog stupnja je odbio kao neosnovan istaknuti prigovor zastare 1.tuženice-protutužiteljice, jer je u konkretnom slučaju riječ o povratu na ime izvršenih ulaganja u predmetnu nekretninu, uslijed raskinutog ugovora, pa zastarni rok od pet godina počinje teći od trenutka raskida predugovora o kupoprodaji (1. rujna 2010.). Kako je tužba podnesena 16. rujna 2010., podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina.

 

Sud drugog stupnja je u odnosu na zahtjev tužitelja-protutuženika za isplatom naknade za izvršena ulaganja u predmetnu nekretninu, preinačio presudu suda prvog stupnja, navodeći da tužitelju-protutuženiku temeljem odredbe članka 368. stavak 4. ZOO/05 u svezi s člankom 1111. ZOO/05 pripada pravo na isplatu koristi u visini koliko je uvećana vrijednost nekretnine. Kako su ulaganja izvršena prije deset godina, tužitelj-protutuženik je uvećao izvršenim ulaganjima vrijednost nekretnine umanjenju za stopu amortizacije, odnosno u visini od 138.764,24 kune. Stoga tužitelju-protutuženiku pripada pravo na isplatu naknade za izvršena ulaganja u iznosu od 138.764,24 kune sa zateznim kamatama od podnošenja protutužbe (10. veljače 2011.) jer je tužitelj-protutuženik tim trenutkom postao nepošten stjecatelj (članak 1115. ZOO/05).

 

U odnosu na zahtjev 1.tuženice-protutužiteljice (protutužbeni zahtjev) da joj tužitelj-protutuženik naknadi iznos od 17.473,00 kuna na ime električne energije, sud prvog stupnja je prihvatio zahtjev 1.tuženice-protutužiteljice iz razloga jer se tužitelj-protutuženik obvezao predugovorom (članak 6.) podmiriti troškove za električnu energiju. Sud drugog stupnja je u tom dijelu potvrdio presudu suda prvog stupnja.

 

U odnosu na zahtjev 1.tuženice-protutužiteljice za naknadu koristi koje je tužitelj-protutuženik imao od davanja u zakup poslovnih prostora, sud prvog stupnja je djelomično prihvatio zahtjev 1.tuženice-protutužiteljice, jer je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka da je tužitelj-protutuženik davanjem u zakup tri poslovna prostora u razdoblju od 1. studenoga 2005. do 16. ožujka 2015. ostvario korist u iznosu od 106.007,27 kuna sa zateznim kamatama od podnošenja tužbe (27. siječnja 2016.). Naime, vještak građevinske struke je visinu koristi utvrdio na temelju priloženih ugovora o zakupu, te sud prvog stupnja je zaključio da tako utvrđena visina odgovara visini zakupnine za poslovne prostore u T. U preostalom dijelu sud prvog stupnja je odbio zahtjev 1.tuženice-protutužiteljice jer nije dokazala koliko iznosi visina koristi koju je tužitelj-protutuženik ostvarivao davanjem u zakup poslovnog prostora trgovini D. i butiku L. U odnosu na zatezne kamate, sud prvog stupnja je zaključio da 1.tuženici-protutužiteljici pripadaju od podnošenja tužbe, a ne od dospijeća svakog iznosa zakupnine kako je 1.tuženica-protutužiteljica tražila, jer nije dokazala kada je zakupnina po pojedinom ugovoru o zakupu dospijevala.

 

Sud drugog stupnja je potvrdio presudu suda prvog stupnja u dijelu kojim je naloženo tužitelju-protutuženiku isplatiti 1.tuženici-protutužiteljici iznos od 106.897,72 kune, a preinačio u dijelu zateznih kamatama na način da je naložio tužitelju-protutuženiku isplatiti 1.tuženici-protutužiteljici zatezne kamate na navedeni iznos od 10. veljače 2011. do isplate, budući da je tužitelj-protutuženik postao nepošteni stjecaoc podnošenjem protutužbe, stoga 1.tuženici-protutužiteljici pripada pravo na isplatu zateznih kamata od podnošenja protutužbe. Kako 1.tuženica-protutužiteljica tijekom postupka nije dokazala kada je zakupnina po pojedinom ugovoru o zakupu dospijevala, sud drugog stupnja je zaključio da je ispravan zaključak suda prvog stupnja da je neosnovan njezin zahtjev za isplatu zateznih kamata na pojedine mjesečne iznose zakupnine.

 

Prema shvaćanju revizijskog suda, najprije valja poći od sadržaja predugovora od 12. studenoga 2004. i Aneksa predugovoru. Sporni predugovor, kojim su stranke ugovorile prodaju određene nekretnine i ugovorile ukupnu cijenu kupoprodaje i po kojem je plaćena kapara kao znak da je ugovor o prodaji sklopljen, zapravo predstavlja glavni ugovor o prodaji jer sadrži sve bitne sastojke glavnog ugovora (predmet i cijenu), kako to proizlazi iz odredbe članka 45. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), neovisno o tome što su stranke ugovorile da će se naknadno sklopiti glavni ugovor.

 

Kako među stranka nije sporno da je ugovor raskinut (sklapanjem ugovora o dosmrtnom uzdržavanju), uz podjednaku odgovornost ugovornih stranaka (tužitelja-protutuženika jer nije izvršio sve preuzete obveze iz ugovora i 1.tuženice-protutužiteljice jer je sklopila ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sa trećom osobom za predmetnu nekretninu), tužitelj-protutuženik (kupac) nema pravo na vraćanje dvostruke kapare po članku 80. stavak 2. ZOO, nego samo na vraćanje onoga što je dao.

 

Naime, odredbom članka 80. ZOO je propisano da „ako je za neizvršenje ugovora odgovorna strana koja je dala kaparu, druga strana može po svojem izboru tražiti izvršenje ugovora, ako je to još moguće, i tražiti naknadu štete, a kaparu uračunati u naknadu ili vratiti ili se zadovoljiti primljenom kaparom“ (stavak 1.). „Ako je za neizvršenje ugovora odgovorna strana koja je primila kaparu, druga strana može, po svojem izboru, tražiti izvršenje ugovora, ako je to još moguće, ili tražiti naknadu štete i vraćanje kapare, ili tražiti vraćanje dvostruke kapare“ (stavak 2.).

 

Kapara je po svojoj prirodi i obveznopravnim učincima sredstvo osiguranja ugovora. Iz sadržaja odredbe članka 80. stavak 1. i 2. ZOO  slijedi da je za njenu primjenu nužna pretpostavka da je samo jedna od ugovornih strana odgovorna za neispunjenje ugovora.

 

U slučaju ako ni jedna od ugovornih strana nije odgovorna za neispunjenje ugovornih obveza, ili ako su obje ugovorne strane odgovorne za neispunjenje ugovornih obveza, pa je to dovelo do raskida ugovora, pravila kapare kao sredstva osiguranja ugovora se neće primijeniti.

 

U tom slučaju se među strankama primjenjuju opća pravila o učincima raskida ugovora iz odredbe članka 132. ZOO koja glasi: „Raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obveza, izuzev obveze na naknadu eventualne štete“ (stavak 1.). „Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala“ (stavak 2.). „Ako obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje danog, uzajamna vraćanja obavljaju se po pravilima za izvršenje dvostranih ugovora“ (stavak 3.). „Svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti odnosno nadoknaditi“ (stavak 4.). „Strana koja vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kad je isplatu primila“ (stavak 5.).

 

S obzirom na to da je učinak raskida ugovora da se stranke oslobađaju obveza iz ugovora i da je svaka dužna vratiti ono što je primila, pravilno su sudovi zaključili da je osnovan zahtjev tužitelja-protutuženika kojim zahtijeva od 1.tuženice-protutužiteljice vraćanje dijela cijene koja je isplaćena u ispunjavanju obveza iz sada raskinutog ugovora. Zato je 1.tuženica-protutužiteljica dužna vratiti tužitelju ono što je primila u ispunjenju ugovora koji je raskinut, dakle, iznos od 2.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, 8.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, iznos od 109.797,70 kuna i iznos od 32.250,00 kuna.

 

Suprotno revizijskim navodima, kad je riječ o novčanoj tražbini, strana koja vraća novac dužna je platiti zatezne kamate od dana kada je isplatu primila (članak 132. stavak 5. ZOO).

 

Stoga je pravilno naloženo 1.tuženici-protutužiteljici isplatiti iznos od 2.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, sa zateznim kamatama od 12. studenoga 2004. do isplate, kao i isplatu iznosa od 109.797,70 kuna i iznosa od 32.250,00 kuna sa zateznim kamatama od dana izvršenih uplata.

 

U odnosu na zahtjev tužitelja-protutuženika da mu 1.tuženica-protutužiteljica isplati iznos od 8.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, koji je isplaćen 1.tuženici-protutužiteljici kao dio kupoprodajne cijene, revizijski navodi 1.tuženice-protutužiteljice u kojima se osporava zaključak sudova o činjenicama koje su dovele do zaključka da je tužitelj-protutuženik navedeni iznos isplatio posredstvom drugih osoba (D. i V. Ć.) i to sinu 1.tuženice-protutužiteljice, su razlozi činjenične naravi zbog kojih se revizija ne može izjaviti (članak 385. stavak 1. ZPP). Pri tome se napominje da je revizijski sud vezan činjeničnim utvrđenjima nižestupanjskih sudova.

 

Nadalje, raskidom ugovora otpala je osnova na temelju koje je nešto stečeno u smislu odredbi članka 132. stavak 2. i 3. ZOO. U tom slučaju je 1.tuženica-protutužiteljica dužna tužitelju naknaditi vrijednost onoga što je uloženo u njezinu nekretninu.

 

Revizijski prigovori da je u odnosu na „povišeni“ tužbeni zahtjev, nastupila zastara, nisu osnovani. Naime, tužitelj-protutuženik je tužbom na ime izvršenih ulaganja u predmetnu nekretninu potraživao iznos od 186.200,00 kuna. Bez obzira na činjenicu da je sud prvog stupnja dopustio objektivnu preinaku tužbe (jer je tužitelj-protutuženik podneskom od 17. prosinca 2015. potraživao iznos od 195.115,64 kune), potraživanje tužitelja-protutuženika bilo bi u zastari samo za iznos iznad utuženih 186.200,00 kuna. Obzirom da se podnošenjem tužbe prekida zastara, a iznos naveden u tužbi je tražen unutar zastarnog roka od pet godina (članak 371. ZOO), prema stavu ovoga suda za dosuđeni iznos od 138.764,24 kune na ime izvršenih ulaganja u nekretninu, je neosnovan istaknuti prigovor zastare.

 

Osim toga, prema stavku 4. članka 132. ZOO, svaka strana duguje drugoj, naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti odnosno nadoknaditi.

 

Međutim, 1.tuženica-protutužiteljica ničim nije dovela u sumnju zaključak suda da je u utuženom razdoblju realna zakupnina bila upravo ona koja je ugovorena ugovorima o zakupu. Stoga su pravilno nižestupanjski sudovi zaključili da je tužitelj-protutuženik ostvario korist u visini od 106.007,27 kuna dajući u zakup poslovne prostore.

 

Zahtjev 1.tuženice-protutužiteljice za isplatu zateznih kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa zakupnine, pravilno je sud drugog stupnja odbio kao neosnovan, s obzirom da korist koju je tužitelj-protutuženik ostvario od davanja u zakup poslovnih prostora, ne predstavlja u cijelosti mjesečni iznos zakupnine (tužitelj-protutuženik je na mjesečne iznose zakupnine morao platiti određene poreze - nalaz i mišljenje vještaka). Stoga su neosnovani revizijski navodi da bi 1.tuženici-protutužiteljici pripadale zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa zakupnine.

 

Slijedom navedenog, kako se nisu ostvarili revizijski navodi, valjalo je reviziju 1.tuženice-protutužiteljice odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe članka 393. ZPP i odlučiti kao u izreci presude.

 

Zagreb, 17. studenoga 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Mirjana Magud, v.r.