Broj: Kžzd 6/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. P., zbog kaznenog djela iz čl. 192. st. 3. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11; dalje u tekstu: KZ/97) i čl. 152. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnijetim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 11. siječnja 2018. broj Kzd-1/2017-92, u sjednici održanoj 19. travnja 2018.,

p r e s u d i o   j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. M. P. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Varaždinu opt. M. P. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 192. st. 3. u vezi s čl. 191. st. 2. KZ/97 (toč. 1. izreke) za koje je utvrđena kazna zatvora sedam godina te kaznenog djela iz čl. 152. st. 1. KZ/11 (toč. 2. izreke) za koje je utvrđena kazna zatvora tri godine pa je optuženik na temelju čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju devet godina u koju je uračunato vrijeme  uhićenja i istražnog zatvora od 11. studenog 2016. pa nadalje.

Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17; dalje u tekstu: ZKP/08) ošt. M. Č. je sa imovinskopravnim zahtjevom upućena u parnicu.

Istom presudom, na temelju čl. 452. toč. 3. ZKP/08, odbijena je optužba da bi optuženik počinio kazneno djelo iz čl. 165. st. 1. KZ/11.

Na temelju čl. 148. st. 6. ZKP/08 optuženik je u cijelosti oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1.-6. ZKP/08 te nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja.

Protiv osuđujućeg dijela presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači i optuženiku „…izrekne višu jedinstvenu kaznu zatvora.“

Optuženik se na osuđujući dio presude žali putem branitelja D. Š., odvjetnika iz V., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjenim vijećem, podredno da se preinači i „…kaznu zatvora utvrdi okrivljeniku u kraćem trajanju.“

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik prigovara da je osuda zasnovana „…primarno i gotovo isključivo na personalnom dokazu koji i pravna teorija i sudska praksa uzima najsuspektnijim …“ uz prigovor na vrednovanje iskaza oštećenice i utjecaj vještaka „…pri ocjeni istinitosti iskazivanja …oštećenice.“

Žalbenim navodima optuženika nisu dovedena u pitanje činjenična utvrđenja i iz toga izvedeni zaključci prvostupanjskog suda koji je temeljitom i savjesnom ocjenom dokaza pravilno zaključio da je optuženik počinio predmetna kaznena djela. Iscrpni razlozi koje je dao prvostupanjski sud za ocjenu proturječnih dokaza i prihvaćanje iskaza oštećenice logični su, razumni i uvjerljivi, zbog čega ih u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud te upućuje na njih žalitelja radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja.

Optuženikova žalba se zasniva na postavci obrane da je „iskoristio položaj očuha i imao seksualne odnose sa 16 godišnjom pastorkom…“ koji su nekoliko navrata snimljeni, a snimke je potom obrisao. Nasuprot tome, s pravom prvostupanjski sud ovu obranu ne prihvaća već cijeni vjerodostojnim iskaz oštećenice koja je životno uvjerljivo opisala okolnosti pod kojima su se zbili predmetni događaji te na koji način je došlo do otkrivanja djela odnosno njenog povjeravanja drugim osobama, a taj je iskaz potkrijepljen ostalim personalnim dokazima te poglavito medicinskom dokumentacijom i provedenim vještačenjima.

Oštećenica se o seksualnom zlostavljanju optuženika povjerila P. H. i majci R. Č., iskazi svjedoka M. Č. i S. D. osnažuju iskaz oštećenice glede posebnog odnosa i naklonjenosti optuženika prema oštećenici, dok je P. H. (iskazujući o depresivnosti oštećenice i njenom poticaju da si oštećenica pomogne kroz ispovijed pred svećenikom) potvrdila dio iskaza oštećenice glede prijavljivanja djela. Pored ovih personalnih dokaza, u prilog iskazu oštećenice govori medicinska dokumentacija pojašnjena iskazom svjedoka, liječnice S. S., prema kojoj je oštećenici u srpnju 2006., dakle još u dobi od trinaest godina (ošt. rođ. ...) ordinirana antivirusna terapija radi liječenja infekcije koja se prenosi spolnim (vaginalnim, analnim ili oralnim) odnosom. Kada se ovim dokazima priključe rezultati psihologijsko psihijatrijskog vještačenja oštećenice i optuženika, ni za ovaj sud nema nikakve dvojbe u kvalitetu i pouzdanost iskaza oštećenice.

Naime, osnovano se sud prvog stupnja oslonio na zaključak vještaka da kod oštećenice nisu uočeni motivacijski faktori za lažno terećenje optuženika time da se osobnost optuženika prikazana iskazom oštećenice posve uklapa i u stručnu ocjenu vještaka, sve kako je podrobno analizirano u pobijanoj presudi (str. 16.).

Stoga je neutemeljena optuženikova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Nadalje, kako je prvostupanjski sud pravilno u odnosu na radnje kaznenih djela od početka 2005. do 21. veljače 2011. primijenio institut produljenog kaznenog djela iz zakona koji je na snazi u vrijeme djela, dok je optuženikova kriminalna djelatnost na štetu punoljetne žrtve u razdoblju od 22. veljače 2011. do listopada 2016. pravno označena kao kazneno djelo iz čl. 152. st. 1. KZ/11 to ispitivanjem pobijane presude shodno odredbi čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08 nije utvrđeno da su ostvarene povrede kaznenog zakona na štetu optuženika niti povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08.

Državni odvjetnik nije zadovoljan kaznom, smatra da su otegotne okolnosti podcijenjene, poglavito posljedice djela na psihičko stanje oštećenice, zbog čega smatra da je optuženiku trebalo odmjeriti strože pojedinačne, a time i jedinstvenu kaznu zatvora u duljem trajanju.

Nasuprot tome optuženik prigovara da je osuđen na prestrogu kaznu zatvora jer je propušteno vrednovati da je dosadašnji boravak u istražnom zatvoru okolnost koja je „…sama po sebi na njega značajno utjecala da se ubuduće kloni svih neprihvatljivih ponašanja…“.

Razmotrivši odluku o kazni ovaj sud nalazi da su okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kazne primjereno vrednovane, kako u odnosu na utvrđenje pojedinačnih kazni zatvora, tako i glede odmjerene jedinstvene kazne zatvora. Neosuđivanost optuženika, djelomično priznanje činjeničnih navoda optužbe i izraženo žaljenje cijenjeno kao olakotno uz optuženikovu upornost u kriminalnoj djelatnosti kroz razdoblje preko jedanaest godina i posljedice u vidu psihičkih smetnji oštećenice koje vremenom progrediraju ne opravdavaju blaže, ali ni strože kažnjavanje. Stoga će se i po ocjeni ovog suda jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju devet godina ostvariti svrha iz čl. 41. KZ/11, time da vrijeme provedeno u istražnom zatvoru ne predstavlja okolnost iz čl. 47. KZ/11 relevantnu za odmjeravanje kazne, već se to vrijeme ima uračunati u kaznu, kako je pravilno i zakonito odlučeno pobijanom presudom.

Slijedom navedenog, na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 19. travnja 2018.