- 1 -              Rev-x 674/2014-2

-

 

 

 

 

Broj: Rev-x 674/2014-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća u pravnoj stvari pravnoj tužitelja – protutuženika (dalje u tekstu: tužitelj) B. G. iz P., kojeg zastupa punomoćnik D. T., odvjetnik u R., protiv tuženika – protutužitelja (dalje u tekstu: tuženici): 1. V. J., 2. D. J. i 3. B. J., svi iz P., koje zastupaju punomoćnici S. P. i G. G., odvjetnici u R., radi isplate i naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli - Pola broj Gž-3521/13-2 od 22. travnja 2014. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Pazinu broj P-106/12-96 od 28. lipnja 2013., u sjednici vijeća održanoj 17. studenoga 2020.,

 

 

p r e s u d i o  j e :

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je: 

 

              "I. Nalaže se I. tuženici-protutužiteljici V. J., II. tuženiku D. J., III. tuženici B. J. da tužitelju-protutuženiku B. G. solidarno isplate 6.533,78 kuna (šesttisućapetstotridesettri kune i sedamdesetosam lipa) sa zateznim kamatama koje teku do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, a od 1. siječnja 2008. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena: na iznos od 1.184,00 kuna od 1. listopada 2004. godine do isplate, na iznos od 419,78 kuna od 1. kolovoza 2004. godine do isplate, na iznos od 4.930,00 kuna od 30. studenog 2004. godine do isplate, u roku od 15 dana.

 

II. Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj-protutuženik B. G. zahtijeva od I. tuženice-protutužiteljice V. J.; II. tuženika D. J. i III. tuženice B. J. da mu solidarno isplate 312.000,00 kuna sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 13.000,00 kuna od 1. srpnja 2003. godine pa do isplate,

- na iznos od 13.000,00 kuna od 1. kolovoza 2003. godine pa do isplate,

- na iznos od 13.000,00 kuna od 1. rujna 2003. godine pa do isplate,

- na iznos od 13.000,00 kuna od 1. listopada 2003. godine pa do isplate,

- na iznos od 13.000,00 kuna od 1. studenog 2003. godine pa do isplate,

- na iznos od 13.000,00 kuna od 1. prosinca 2003. godine pa do isplate,

- na iznos od 13.000,00 kuna od 1. siječnja 2004. godine pa do isplate,

- na iznos od 13.000,00 kuna od 1. veljače 2004. godine pa do isplate,

- na iznos od 13.000,00 kuna od 1. ožujka 2004. godine pa do isplate,

- na iznos od 13.000,00 kuna od 1. travnja 2004. godine pa do isplate,

- na iznos od 13.000,00 kuna od 1. svibnja 2004. godine pa do isplate,

- na iznos od 13.000,00 kuna od 1. lipnja 2004. godine pa do isplate,

- na iznos od 13.000,00 kuna od 1. srpnja 2004. godine pa do isplate,

- na iznos od 13.000,00 kuna od 1. kolovoza 2004. godine pa do isplate,

- na iznos od 13.000,00 kuna od 1. rujna 2004. godine pa do isplate,

- na iznos od 13.000,00 kuna od 1. listopada 2004. godine pa do isplate,

- na iznos od 13.000,00 kuna od 1. studenog 2004. godine pa do isplate,

- na iznos od 13.000,00 kuna od 1. prosinca 2004. godine pa do isplate,

- na iznos od 13.000,00 kuna od 1. siječnja 2005. godine pa do isplate,

- na iznos od 13.000,00 kuna od 1. veljače 2005. godine pa do isplate,

- na iznos od 13.000,00 kuna od 1. ožujka 2005. godine pa do isplate,

- na iznos od 13.000,00 kuna od 1. travnja 2005. godine pa do isplate,

- na iznos od 13.000,00 kuna od 1. svibnja 2005. godine pa do isplate,

- na iznos od 13.000,00 kuna od 1. lipnja 2005. godine pa do isplate,

 

III. Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj-protutuženik B. G. zahtijeva od I. tuženice-protutužiteljice V. J.; II. tuženika D. J. i III. tuženice B. J. da mu naknade štetu zbog umanjenja vrijednosti ulaganja u poslovni prostor u P., u iznosu od 11.446,87 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 2. lipnja 2005. godine do isplate.

 

              IV. Odbija se protutužbeni zahtjev za utvrđenje postojanja dospjele tražbine I. tuženice-protutužiteljice V. J. prema tužitelju-protutuženiku B. G. u iznosu od 171.273,68 kuna sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 22. listopada 2003. godine do isplate, pa da je tužitelj-protutuženik B. G. dužan trpjeti namirenje te tražbine sudskom prodajom poslovnog prostora u planu označenog s "A" u prizemlju zgrade izgrađene na k.č. br. 517, čestica b), upisane u zk. ul. br. E-152 k.o. P.

 

              V. Naleže se tužitelju B. G. isplatiti I. tuženici-protutužiteljici V. J. 50.892,56 kuna (pedesettisućaosamstodevedesetdvije kune i pedesetšest lipa) sa zateznim kamatama koje teku od 7. lipnja 2005. godine po stopi od 15 godišnje, a od 1. siječnja 2008. godine pa do isplate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

 

              VI. U preostalom dijelu protutužbeni zahtjev za isplatu se odbija.

 

              VII. Nalaže se tužitelju-protutuženiku B. G. da II. tuženiku D. J. i III. tuženici B. J. isplati 43.665,49 kuna te da I. tuženici-protutužiteljici V. J., isplati 4.160,15 kuna u roku od 15 dana."

 

              Drugostupanjskom odlukom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska odluka.

 

Protiv presude suda drugog stupnja tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tužitelja je neosnovana.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu odluku samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovan je revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, obzirom suprotno navodima tužitelja, pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama, koje međusobno nisu u proturječju, te izreka presude nije u kontradikciji sa obrazloženjem.

 

Revizijskim prigovorima tužitelja istaknutim u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane sudova nižeg stupnja, faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP u revizijskom stupnju postupka nije dopušteno raspravljati.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

Predmet ovog spora je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je od tuženika zahtijevao da mu  na ime neplaćene električne energije, komunalne naknade i utrošene vode za poslovni prostor koji je u zakupu držao pravni prednik tuženika isplate iznos 6.533,78 kuna, da mu na ime dospjele, a neplaćene zakupnine isplate iznos 312.000,00 kuna i to za razdoblje od srpnja 2003. do lipnja 2005. te da mu na ime naknade štete zbog umanjenja vrijednosti ulaganja u njegov poslovni prostor u P., plate i iznos 11.446,87 kuna, sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Predmet ovog spora je i protutužbeni zahtjev tuženika kojim su od tužitelja zahtijevali da im na ime izvršenih ulaganja u poslovni prostor tužitelj isplati iznos od 171.273,68 kuna, odnosno kojim zahtijevaju da se utvrdi postojanje njihove novčane tražbine u navedenom novčanom iznosu, a namirenje koje da je tužitelj dužan trpjeti sudskom prodajom navedenog poslovnog prostora u vlasništvu tužitelja.

 

U postupku koji je prethodio revizijskom utvrđeno je:

-          da su tužitelj i pravni prednik tuženika M. J. 2. siječnja 2002. sklopili usmeni ugovor o zakupu poslovnog prostora u P.,

-          da je tužitelj 1. svibnja 2002. predao predniku tuženika predmetni poslovni prostor u posjed,

-          da je prostor bio devastiran te prednik tuženika nije mogao u njemu započeti obavljati ugostiteljsku djelatnost, radi čega su stranke ugovorile ulaganja u prostor na način da će tužitelj investirati u građevinske radove, a prednik tuženika u stvari koje se nakon prestanka zakupa mogu izdvojiti iz objekta,

-          da je tužitelj navedene radove trebao završiti do 1. svibnja 2002.,

-          da tužitelj nije izvršio ugovorene radove,

-          da je nakon predaje prostora u posjed prednik tuženika izvršio radove koje je sukladno ugovoru trebao izvršiti tužitelj,

-          da je vrijednost radova iznosila 171.237,68 kuna, a da je vrijednost amortizacije za razdoblje od 27. siječnja 2004. do 7. lipnja 2005. iznosila 5.145,12 kuna,

-          da je prednik tuženika na ime mjesečne zakupnine tužitelju platio 33.400,00 kuna,

-          da je mjesečna zakupnina iznosila 13.000,00 kuna,

-          da je dug tuženika na ime neplaćene zakupnine iznosio 115.200,00 kuna,

-          da je dug tuženika na ime neplaćenih režija iznosio 6.533,78 kuna,

-          da su tuženici iz predmetnog prostora iselili 7. lipnja 2005.

 

Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su djelomično prihvatili tužbeni zahtjev, te djelomično prihvatili protutužbeni zahtjev. Sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja na ime neplaćenih troškova režija, dok su preostali tužbeni zahtjev tužitelja na ime neplaćene zakupnine kao i umanjenja vrijednosti ulaganja u poslovni prostor odbili, te su prihvatili protutužbeni zahtjev tuženika u iznosu 50.892,56 kuna na ime troškova ulaganja u prostor, dok su preostali protutužbeni zahtjev odbili.

 

Nižestupanjski sudovi su pravilno utvrdili da su stranke sklopile ugovor o zakupu poslovnog prostora sukladno odredbi iz čl. 4. Zakona o zakupu poslovnog prostora („Narodne novine“ broj 91/96, 124/97) koja propisuje da se zakup poslovnoga prostora zasniva ugovorom o zakupu, da se ugovor o zakupu poslovnoga prostora sklapa u pisanom obliku, te u stavku 3. da je ništav ugovor o zakupu sklopljen protivno odredbi stavka 2. ovoga članka.

Pravilno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da bezobzira što predmetni ugovor stranke nisu sklopile u pisanom obliku, isti nije ništav, već je pravno valjan na temelju čl. 73. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 91/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO) koja odredba propisuje da se ugovor za čije se sklapanje zahtijeva pisana forma smatra pravovaljanim iako nije zaključen u toj formi ako su ugovorne strane izvršile, u cijelosti ili u pretežnom dijelu, obveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja zbog kojega je forma propisana očito ne proizlazi što drugo.

 

Nesporno je pred sudovima nižeg stupnja utvrđeno da je tužitelj predao predniku tuženika poslovni prostor u posjed, da je prednik tuženika tužitelju neko vrijeme nakon stupanja u posjed plaćao zakupninu, te da su stranke dogovorile preuređenje navedenog poslovnog prostora, odnosno da su ga stranke u pretežnom dijelu izvršile.

 

Obzirom tužitelj nije postupio prema usmenom dogovoru, te nije izvršio građevinske radove u prostoru na koje se obvezao, to je tuženik sukladno odredbi čl. 11. Zakona o zakupu poslovnog prostora sam izvršio sve radove u prostoru koje su bile potrebne kako bi mogao obavljati ugostiteljsku djelatnost unutar predmetnog prostora.

 

Odredba čl. 11. st. 1. Zakona o zakupu poslovnog prostora propisuje:

„Ako zakupodavac ne preda zakupniku poslovni prostor u stanju utvrđenom ugovorom, odnosno ovim Zakonom, zakupnik ima pravo raskinuti ugovor o zakupu, ili tražiti razmjerno sniženje zakupnine, ili na teret zakupodavca sam dovesti poslovni prostor u takvo stanje, ako to nije učinio zakupodavac nakon što ga je zakupnik na to pozvao i ostavio mu za to primjeren rok.“

 

Obzirom su sudovi u postupku utvrdili da je prednik tuženika platio tužitelju samo dio zakupnine nakon čega je istu prestao plaćati, te su utvrdili da je tuženik izvršio ulaganje u predmetni poslovni prostor tužitelja, to su pravilno sudovi izvršili prebijanje navedenih potraživanja stranaka, te sukladno navedenom djelomično prihvatili tužbeni i protutužbeni zahtjev.

 

Pravilno je i pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da tužitelju ne pripada pravo na naknadu štete zbog nemogućnosti korištenja poslovnog prostora od podnošenja tužbe pa nadalje, kao niti naknada štete zbog umanjenja vrijednosti ulaganja u razdoblju od 27. siječnja 2004. do 2. lipnja 2005.

 

Naime, odredba čl. 286. st. 1. ZOO propisuje da vjerovnik dospjelog potraživanja u čijim se rukama nalazi neka dužnikova stvar ima pravo zadržati je dok mu ne bude isplaćeno potraživanje. Odredba pak iz čl. 164. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 31/96) propisuje ukoliko vlasnik zahtjeva da posjednik preda stvar pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i  korisne troškove koje je imao, te stvar zadržati dok mu oni ne budu naknađeni.

 

Sukladno navedenom tuženici su imali pravo ostati u posjedu predmetnog poslovnog prostora sve dok im ne bude isplaćeno potraživanje koje su imali prema tužitelju za ulaganje u predmetni poslovni prostor, za koje je tužitelj znao i odbijao podmiriti tuženicima.

 

Prema tome tuženici su imali pravo zadržanja posjeda navedenog poslovnog prostora bez obveze plaćanja naknade štete tužitelju koju je ovaj eventualno trpio, obzirom su tuženici prema tužitelju imali dospjelu tražbinu za učinjena ulaganja u tužiteljev poslovni prostor.

 

Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu, te odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 17. studenoga 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.