1              Poslovni broj: Kž-123/2020-8

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Kž-123/2020-8

 

 

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Marice Šćepanović kao predsjednice vijeća te Nevena Cambja i Damira Romca, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudskog savjetnika Dražena Lovretića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika V. V.1 i dr., zbog kaznenog djela iz članka 217. stavak 2. točka 1., u vezi članka 217. stavak. 1. točka 1. i članka 216. stavak 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11, 125/11 i 143/12 – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbama okrivljenika D. M. i V. V.2, protiv presude Općinskog suda u Rijeci broj K-1087/2012-164, od 5. studenog 2018., u sjednici vijeća održanoj 17. studenog 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e

 

I. Prihvaćajući žalbu okrivljenika D. M., a povodom te žalbe i žalbe okrivljenika V. V.2 i po službenoj dužnosti, u odnosu na te okrivljenike, kao i okrivljenike V. V.1 i D. B., ukida se u cijelosti presuda suda prvog stupnja i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje pred drugim sucem pojedincem.

 

II. Uslijed odluke pod I. žalba okrivljenika V. V.2 je bespredmetna.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Općinski sud u Rijeci proglasio je krivim okrivljenike V. V.1, D. M., V. V.2 i D. B., zbog počinjenja kaznenog djela teške krađe, s time što su okrivljenici V. V.1, D. M. i V. V.2 počinili kazneno djelo iz članka 217. stavak 2. točka 1., u vezi članka 217. stavak 1. točka 1. i članka 216. stavak 1. KZ/97, a okrivljenik D. B. iz članka 217. stavak 1. točka 1., u vezi s člankom 216. stavak 1. KZ/97. Potom je okrivljenik V. V., na temelju članka 217. stavak 1. KZ/97, osuđen (prema KZ/97 kod uvjetne osude se kazna zatvora izriče) na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci, nakon čega je na temelju članka 67. stavak 1., 2. i 3. KZ/97, prema istom primijenjena uvjetna osuda pa se izvršenje kazne odgađa za vrijeme od 3 (tri) godine (pri čemu je propušteno navesti da rok provjeravanja počinje teći od pravomoćnosti presude) te se izrečena kazna neće izvršiti, ako okrivljenik, u tom roku, ne počini novo kazneno djelo.

 

Okrivljenik D. M. je, na temelju članka 217. stavak 1. KZ/97, osuđen (prema KZ/97 kod uvjetne osude se kazna zatvora izriče) na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci, nakon čega je, na temelju članka 67. stavak 1., 2. i 3. KZ/97, prema istom primijenjena uvjetna osuda pa se izvršenje kazne odgađa za vrijeme od 4 (četiri) godine (pri čemu je propušteno navesti da rok provjeravanja počinje teći od pravomoćnosti presude) te se izrečena kazna neće izvršiti, ako okrivljenik u tom roku ne počini novo kazneno djelo.

Okrivljenik V. V.2 je, na temelju članka 217. stavak 1. KZ/97, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci.

Okrivljenik D. B. je, na temelju članka 217. stavak 1. KZ/97, osuđen (prema KZ/97 kod uvjetne osude se kazna zatvora izriče) na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci, nakon čega je, na temelju članak 67. stavak 1., 2. i 3. KZ/97, prema istom primijenjena uvjetna osuda pa se izvršenje kazne odgađa za vrijeme od 3 (tri) godine (pri čemu je propušteno navesti da rok provjeravanja počinje teći od pravomoćnosti presude) te se izrečena kazna neće izvršiti, ako okrivljenik u tom roku ne počini novo kazneno djelo.

Na temelju članka 158. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 , 152/14, 70/17 i 126/19 dalje u tekstu: ZKP/08), oštećeniku G. d.d. dosuđen je djelomično imovinskopravni zahtjev pa su okrivljenici V. V.1, D. M. i V. V.2 dužni solidarno istom isplatiti iznos od 55.000,00 kuna, a okrivljenici V. V.1, D. M., V. V.2 i D. B. su dužni oštećeniku solidarno isplatiti iznos od 30.000,00 kuna, dok je s ostatkom imovinskopravnog zahtjeva oštećenik upućen u parnicu.

Na temelju članka 148. stavak 1. ZKP/08, naloženo je okrivljeniku D. B. podmiriti troškove kaznenog postupka i to paušalnog iznos od 1.000,00 kuna, dok je, na temelju članka 148. stavak 6. ZKP/08, odlučeno da se okrivljenici V. V.1, D. M. i V. V.2 oslobađaju dužnosti naknade troškova kaznenog postupka u cijelosti.

Protiv ove presude, žalbu je podnio okrivljenik D. M., po svojim braniteljicama A. T. i S. Z., odvjetnicama u Z. odvjetničkom uredu A. T. & S. Z. u R., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i imovinskopravnom zahtjevu, s prijedlogom da se ukine pobijana presuda i predmet vrati na ponovno odlučivanje, odnosno da se pobijana presuda preinači na način da se drugookrivljenika oslobodi optužbe. U svojoj žalbi okrivljenik je predložio da se o sjednici drugostupanjskog vijeća obavijesti on i njegove braniteljice.

Žalbu protiv presude podnio je okrivljenik V. V.2, po svojoj braniteljici M. L. M., odvjetnici u R., bez navođenja žalbene osnove po kojoj se prvostupanjska presuda pobija, s prijedlogom da se "uvaži žalba i donese oslobađajuća presuda u odnosu na trećeokrivljenika".

Odgovor na žalbe nije podnesen.

Spis je, u suglasju s člankom 474. stavak 1. ZKP/08, dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, koje ga je vratilo ovom sudu na daljnje nadležno postupanje.

Okrivljenik D. M. je u žalbi zatražio da se njega i njegove braniteljice izvijesti o sjednici vijeća, što je ovaj sud i učinio, međutim na istu nisu pristupili okrivljeni ni njegove braniteljice, kao ni državni odvjetnik, iako svi uredno izvješteni. Stoga je sjednica vijeća održana u odsutnosti državnog odvjetnika, okrivljenika i braniteljica, sukladno odredbi članka 475. stavak 4. ZKP/08.

Žalba okrivljenika D. M. je osnovana, dok je žalba okrivljenika V. V.2 bespredmetna.

Žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka okrivljenik D. M. je označio kao povredu iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08, stoga što "presuda ne sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama" pa je naveo da sud uopće nije dao razloge u pogledu utvrđenja vrijednosti otuđenih stvari, premda je okrivljenike osudio za počinjenje kvalificiranog oblika kaznenog djela teške krađe iz članka 217. stavak 2. točka 1. KZ/97, što je bio dužan učiniti.

U situaciji kada su okrivljenici proglašeni krivim za kazneno djelo teške krađe počinjeno na način da su otuđili stvari velike vrijednosti, opisano u članku 217. stavak 2. točka 1. KZ/97, tada je prvostupanjski sud bio dužan dati valjane razloge zbog čega drži utvrđenim da su okrivljenici svojim postupanjem ostvarili zakonska obilježja upravo tog oblika teške krađe, što je međutim propustio učiniti, budući da o tome nije dao nikakve razloge, kako to pravilno uočava i okrivljenik D. M. u svojoj žalbi.

Osim toga, što se tiče utvrđenja suda u pogledu visine pričinjene materijalne štete, odnosno pribavljene imovinske koristi, prvostupanjski sud nije dao razloge niti o tome na temelju kojih dokaza drži utvrđenim da su okrivljenici V. V.1, D. M. i V. V.2 u periodu od siječnja do svibnja 2011. otuđili armaturne šipke i mreže baš u vrijednosti od 55.000,00 kuna, odnosno na koji način je sud uopće došao do tog iznosa, a isto tako na koji način je utvrđeno da su navedeni okrivljenici, zajedno s D. B., u razdoblju od lipnja do studenog 2011. otuđili armaturne šipke u vrijednosti od 30.000,00 kuna. Visina pribavljene imovinske koristi je odlučna činjenica u ovom postupku te je sud o istoj bio dužan dati razloge, međutim kako je to propustio učiniti, ostvario je bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08, na koju se ukazuje žalbom okrivljenika, a na koju i ovaj sud, kao sud drugog stupnja, pazi i po službenoj dužnosti u smislu članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08.

Nadalje, pravilno se u žalbi D. M. ističe da je tome okrivljeniku optužnicom stavljeno na teret da bi počinio kazneno djelo na način što je ulazio u otvoreni skladišni prostor i odnosio armaturne šipke i mreže, dok ga je sud osudio za sasvim drugu radnju, odnosno za "čuvanje straže". U tom smislu se, doduše pogrešno, ističe u žalbi da bi time bila počinjenja povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 9. ZKP/08, odnosno da bi na taj način bila prekoračena optužba, a tom izmjenom nije ni povrijeđeno pravo obrane, odnosno nije počinjena povreda iz članka 468. stavak 3. ZKP/08, na koju se također ukazuje žalbom jer se ustvari radi o preciziranju činjeničnog opisa, što je prvostupanjski sud ovlašten napraviti, ako je ta izmjena utemeljena na rezultatima dokaznog postupka te istom nije povrijeđen identitet optužbe, niti je tom izmjenom okrivljenik doveden u teži položaj. U konkretnom slučaju radi se izmjeni koja je za okrivljenika povoljnija, s obzirom da mu se na ovaj način ustvari stavlja na teret manja količina kriminalne aktivnosti. Međutim, prvostupanjski sud o navedenoj izmjeni nije dao nikakve razloge, a pogotovo nije obrazložio zbog čega drži da bi takva aktivnost okrivljenog D. M., odnosno čuvanje straže, predstavljalo supočiniteljstvo u smislu članka 35. stavak 3. KZ/97, a ne, možda, pomaganje u počinjenju kaznenog djela u smislu članka 38. KZ/97 pa je i na ovaj način propustio dati razloge o odlučnim činjenicama.

Isto tako, u pravu je okrivljenik D. M. kada ističe da je prvostupanjski sud počinio i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP/08, odnosno da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. Ustavom RH i člankom 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, s obzirom da prvostupanjski sud osuđujuću presudu u odlučujućoj mjeri temelji isključivo na sadržaju prvog iskaza okrivljenika V. V.1, kojeg je on dao pred Općinskim državnim odvjetništvom u Rijeci 8. studenog 2012., u kojem je taj okrivljenik teretio i druge okrivljenike, a radi se o nekonfrontiranom iskazu tog okrivljenika, tijekom kojeg ostali okrivljenici, kao ni njihovi branitelji, nisu bili prisutni te nisu bili u mogućnosti postavljati pitanja tom okrivljeniku niti iznositi primjedbe na njegov iskaz.

Nakon ovog iskaza okrivljenik V. V.1 je bio kasnije još dva puta ispitan, jednom ponovo pred državnim odvjetnikom, a jednom i na raspravi, kada su bili prisutni ostali okrivljenici i njihovi branitelji, međutim u kasnijim iskazima, u odnosu na neke odlučne činjenice, je izmijenio svoj prvi iskaz, no prvostupanjski sud nije prihvatio te izmjene, nego je svoju presudu utemeljio upravo na onom prvom iskazu pred državnim odvjetnikom, kada nije bila omogućena kontradiktornost postupka, na koji način je doista, kako se to ispravno ističe u žalbi okrivljenika, povrijeđeno pravo na pravično suđenje ostalim okrivljenicima, čime je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP/08.

Osim toga, ispitujući pobijanu presudu povodom žalbi okrivljenika D. M. i V. V.2 i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe članka 476. stavak 1. ZKP/08, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da je prvostupanjski sud u svojoj presudi počinio i daljnju bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08, s obzirom na to da je u posljednjoj rečenici na 17. stranici samo naveo kako je utvrđeno da su okrivljenici svojim postupanjem ostvarili "objektivne i subjektivne elemente kaznenog djela", nakon čega je dao razloge o izboru vrste i mjere kazne, dok o krivnji okrivljenika nije dao nikakve razloge.

Pitanje krivnje, kao subjektivnog odnosa počinitelja prema kaznenom djelu i posljedici, u kaznenom postupku je, izvan svake sumnje, odlučna činjenica pa je upravo stoga u članku 459. stavak 5. ZKP/08, izrijekom propisano da je o krivnji sud osobito dužan dati jasne razloge. Sastojci krivnje su propisani u članku 39. KZ/97, kojim je određeno da je kriv za kazneno djelo onaj počinitelj koji je u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio ubrojiv, koji je postupao s namjerom ili iz nehaja, kad je zakonom propisano kažnjavanje i za taj oblik krivnje te koji je bio svjestan ili je bio dužan i mogao biti svjestan da je njegovo djelo zabranjeno. Dakle, da bi se okrivljenika u kaznenom postupku proglasilo krivim, nije dostatno da se u njegovom postupanju ostvare obilježja nekog kaznenog djela propisana u posebnom dijelu Kaznenog zakona, već je potrebno da se na strani počinitelja uz to kumulativno ostvare i određeni subjektivni elementi, sadržani u članku 39. KZ/97, o čemu je sud obvezan dati jasne i uvjerljive razloge.

Osim toga, prilikom utvrđivanja postojanja pravnog kontinuiteta i primjene blažeg zakona, prvostupanjski sud je, na 14. stranici, u posljednjem odlomku te u 1. odlomku na 15. stranici, dao razloge o postajanju pravnog kontinuiteta između kaznenih djela za koja je proglasio okrivljenike krivim i kaznenih djela istog naziva u KZ/11, nakon čega je naveo da "razmatrajući sve odredbe kaznenog zakona sud smatra da je KZ/97 blaži za okrivljenike", međutim, pri tome je propustio dati razloge iz kojih razloga smatra da je KZ/97 blaži, na koji način ni o tom pitanju nije dao potpune razloge.

Slijedom svega navedenog, prvostupanjsku presudu je valjalo ukinuti, u smislu odredbe članka 483. stavak 1. ZKP/08, a povodom žalbi okrivljenika D. M. i V. V.2, po službenoj dužnosti, i u odnosu na okrivljenike V. V.1 i D. B., koji nisu izjavili žalbu protiv prvostupanjske presude, sukladno članku 479. ZKP/08, budući da su razlozi zbog kojih je ovakva odluka donesena bili od koristi i za te okrivljenike.

U ponovljenom postupku, prvostupanjski sud će ponovno izvesti sve dokaze koje je do sada izveo, a po potrebi i druge, nakon čega će donijeti pravilnu i zakonitu presudu, koju će potom valjano i potpuno obrazložiti, sukladno članku 459. ZKP/08, pri čemu će otkloniti povrede zakona na koje mu je ukazano ovim rješenjem. Skreće se kod toga pozornost prvostupanjskom sudu da je o svim odlučnim činjenicama i bitnim obilježjima kaznenog djela te eventualnoj primjeni blažeg zakona, kao i o mogućoj krivnji okrivljenika dužan dati jasne, uvjerljive i neproturječne razloge te da se osuđujuća presuda ne može temeljiti u pretežitom dijelu na iskazu jednog od okrivljenika, koji nije konfrontiran, pri čemu treba imati na umu i odredbu članka 3. stavak 3. ZKP/08, da je dvojbu oko postojanja činjenice koje tvore obilježja djela ili o kojima ovisi primjena kaznenog zakona dužan riješiti na način koji je povoljniji za okrivljenika.

Slijedom svega navedenog riješeno je kao u izreci.

 

U Splitu 17. studenog 2020.