- 1 -              Revd 1363/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 1363/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. R. iz O. g., ..., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, radi isplate, odlučujući o prijedlozima tužitelja i tužene za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovnog broja Gž R-24/2019-2 od 12. prosinca 2019., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda Splitu poslovnoga broja Pr-259/2017 od 5. studenog 2018., u sjednici održanoj 17. studenog 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

 

I.              Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbacuje.

 

II.              Prijedlog tužene za dopuštenje revizije se odbacuje.

 

III.              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na prijedlog tužene za dopuštenje revizije.

 

 

Obrazloženje

 

Tužitelj i tužena su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude.

 

Tužitelj je podnio i odgovor na prijedlog tužene, predlažući njezin prijedlog odbaciti i  zahtjeva trošak sastava tog podneska.

 

Postupajući sukladno odredbama čl. 385., čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11- proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) revizijski sud je ocijenio da u prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije postavljeno prvo pravno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava kroz praksu, jer je u tom smislu pravno shvaćanje u pobijanoj odluci podudarno sa pravnim shvaćanjem koje je revizijski sud zauzeo u nizu svojih odluka (tako npr. u onim poslovnih brojeva Revr-648/14, Revr-131/13, Revr-635/13, Revr-1119/13).

 

U pogledu drugog i trećeg pravnog pitanja tužitelj nije dokazao njihovu važnost za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava kroz praksu. Naime, u odlukama na koje se, kao na razloge važnosti tužitelj poziva (odluka Županijskog suda u Bjelovaru poslovnog broja Gž R-28/19 i Županijskog suda u Karlovcu poslovnog broja Gž R-34/18) drugostupanjski sudovi nisu izrazili pravno shvaćanje da bi se konkretni rad (koji je u ovopredmetnoj pobijanoj odluci vrednovan kao vrijeme odmora i nije se obračunavao) mogao vrednovati po osnovama iz čl. 39. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" br. 92/04), odnosno čl. 57., u svezi čl. 44. st. 4. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" br. 93/08). O mogućnosti kvalificiranja ovoga rada kao prekovremenog, ovaj je sud, kako je navedeno, već izrazio pravno shvaćanje. Nadalje, činjenična situacija u okolnostima u kojima je revizijski sud zauzeo pravno shvaćanje u odluci poslovnog broja Revr-466/07 (na koju se također poziva tužitelj) je neusporediva sa ovopredmetnom, jer se ovdje, za razliku od tamo razmatrane, radi o činjenici višednevnog 24-satnog boravka na brodu, a ne o dolasku na posao/odlasku sa posla u kumulativnom trajanju (povrh formalnog radnog vremena) od nekoliko minuta do dva i pol sata. Niti u ostalim odlukama revizijskog suda koje se pobrojavaju u prijedlogu za dopuštenje revizije nije u pogledu ovih pitanja izraženo nepodudarno pravno shvaćanje.

 

Pravno pitanje tužene počiva na premisi da u vremenu koje su nižestupanjski sudovi vrjednovali kao prekovremeno (dakle, u onih osam sati koje je uslijedilo poslije osam sati nespornog rada, a prije osam sati odmora) tužitelj nije radio, tj. da je samo boravio na brodu zbog faktične nemogućnosti odlaska s plovila. U tom smislu, i u odlukama revizijskog suda na koje se tužena poziva, kao na razloge važnosti, također se izražava pravno shvaćanje o nemogućnosti plaćanja vremena odmora tj. neaktivnosti. No, ta neaktivnost nije utvrđena po nižestupanjskim sudovima, te sud u pobijanoj odluci nije ni na koji način honorirao vrijeme odmora tj. neaktivnosti. Doduše, prvostupanjski je sud, osim nespornog radnog vremena od 8 sati, kao prekovremeno radno vrijeme kvalificirao sljedećih osam sati, dok je kao razdoblje neaktivnosti, koje se ipak valja vrednovati kvalificirao još daljnjih 8 sati; međutim drugostupanjski je sud potonje razdoblje (neaktivnosti) odlučio neobračunavati i za taj dio tužbeni zahtjev odbio. Sve to proizlazi iz lista 8. prvostupanjske presude, a osobito lista 213. spisa, gdje vještak obračunava 16 sati angažiranja – dakle aktivnosti, i 8 sati odmora – dakle, neaktivnosti, koji je pristup vještaka prihvatio drugostupanjski sud. Tako to pitanje nema utjecaja na odluku u sporu jer se činjenična utvrđenja koja se tim pitanjem impliciraju ne podudaraju sa činjeničnim utvrđenima nižestupanjskih sudova.

 

Slijedom navedenog, nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenje podnošenja revizije određene odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP-a, pa je valjalo, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i čl. 387. st. 5. ZPP-a, riješiti kao u izreci ovoga rješenja, pod točkom I. i II.

 

 

 

 

Zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije je odbijen na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a, jer je ocijenjeno, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. toga Zakona, da ta radnja u postupku nije bila od utjecaja na donošenje odluke povodom prijedloga.

 

Zagreb, 17. studenog 2020.