Broj: Kžzd 1/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božićević-Grbić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog B. Š., zbog kaznenog djela iz čl. 166. st. 1 u vezi čl. 158. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 25. listopada 2017. broj Kzd-2/2017, u sjednici održanoj 19. travnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I              Djelomično se prihvaća žalba optuženog B. Š. te se preinačuje prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se taj optuženik za kazneno djelo iz čl. 166. st. 1. u vezi čl. 158. st. 1. KZ/11 za koje je tom presudom proglašen krivim, temeljem čl. 166. st. 1. KZ/11, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina u koju mu se, temeljem čl. 54. KZ/11, uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 27. kolovoza 2016. do 19. svibnja 2017. te od 6. studenog 2017. pa nadalje.

 

II              U ostalom dijelu žalba opt. B. Š. odbija se kao neosnovana te se, u nepreinačenom dijelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. B. Š. zbog teškog kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz čl. 166. st. 1. u vezi čl. 158. st. 1. KZ/11 za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina te mu se, u smislu čl. 54. KZ/11, uračunava vrijeme lišenja slobode od 27. kolovoza 2016. do 19. svibnja 2017. te  od 25. listopada 2017. pa nadalje.

 

Temeljem čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08), oštećenica je s imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnicu.

 

Optuženik je oslobođen dužnosti naknade troškova kaznenog postupka sukladno čl. 148. st. 6. ZKP/08.

 

Protiv te presude žali se optuženik po svojoj braniteljici I. Z., odvjetnici iz K., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, sa prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak odnosno da se ta presuda preinači i optuženik "oslobodi krivnje za počinjenje kaznenog djela".

 

Odgovor na žalbu optuženika nije podnesen.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

 

Žalba optuženika je djelomično osnovana.

 

Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je u pobijanoj presudi ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 uz paušalnu tvrdnju da "postoji proturječje između dokaza provedenih u postupku" zbog kojih se, po stajalištu žalitelja, prvostupanjska presuda ne može ispitati. Nasuprot tome, ovaj žalbeni sud nalazi da je prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude dao jasne i razumljive razloge o svim odlučnim činjenicama te je vjerno reproducirao sadržaj izvedenih dokaza u postupku koje je argumentirano ocijenio sa aspekta njihove istinitosti. Stoga se zaključci prvostupanjskog suda mogu s uspjehom ispitati, a drugo je pitanje što se žalitelj s tim zaključcima ne slaže te, u stvari, ovim navodima žalbe pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Žalitelj u žalbi osporava vjerodostojnost terećenja oštećenice koja se nije mogla vremenski decidirano izjasniti o navodnoj spolnoj zlostavi koju smješta u jesen 2014. godine. U odnosu na događaj od 27. kolovoza 2016., oštećenica nema ozljeda anusa iako bi one, prema stajalištu žalitelja, trebale biti vidljive pri ginekološkom pregledu. Zbog toga je trebalo prihvatiti optuženikovu obranu koji negira učin djela i nudi prihvatljivo obrazloženje o porijeklu traga krvi oštećenice na gaćicama optuženika, koja mogućnost nije isključena provedenim biološkim vještačenjem. Također, ukazuje se na iskaz sestre optuženika, svjedoka R. B., koja dijelom potvrđuje navode njegove obrane.

 

Nasuprot tome, Vrhovni sud Republike  Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je prvostupanjski sud u zakonito provedenom dokaznom postupku sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je osnovano našao dokazanim da je optuženik počinio inkriminirano kazneno djelo na način kako ga tereti optužba.

 

Oštećeno dijete A. M. Š., ispitana putem stručne osobe u smislu čl. 292. st. 1. ZKP/08, vrlo uvjerljivo i dosljedno opisuje kako ju je njezin otac, najprije u dobi od sedam, a potom i u dobi od devet godina, spolno zlostavljao na način da je legao iza nje obgrlivši je rukama i nogama, skinuo joj donji dio pidžame i gaćice te "napravio ono jako prosto... napravio spolni odnos... to je ono kada se muško i žensko jebe". Upitana da to pobliže objasni rekla je da joj je optuženik stavljao svoj spolni organ u stražnjicu što ju je jako boljelo, a potom joj prijetio da to ne smije nikom reći jer će iz puške ubiti nju i njezinu majku. Zbog straha, o prvom događaju nije nikome govorila, a pri drugom događaju naišla je njezina majka koja je to prekinula. Na jednak način kao pred sucem istrage, oštećenica je opisivala događaje i prilikom razgovora s psihologom za potrebe izrade nalaza i mišljenja multidisciplinarnog tima Poliklinike za zaštitu djece grada Z. koji je na raspravi, uz suglasnost stranaka, pročitan. Također, neposredno nakon drugog događaja povjerila se svojoj majci, svjedoku M. R. C., koja to na raspravi potvrđuje.

 

Budući da je oštećenica u vrijeme svjedočenja bila dijete staro devet i pol godina, provedeno je njezino psihologijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku prof. J. Z. koja temeljem opservacije oštećenice zaključuje da ona ima dostatne kognitivne kapacitete za davanje vjerodostojnog iskaza, nije sklona konfabulaciji ili izmišljanju sadržaja, a za postojanje dijagnoze zlostavljanog djeteta postoji podudarnost između pojave određenih ponašanja sa vremenom izvršenja djela. Ponašanje oštećenice je u skladu sa uobičajenim ponašanjem u frustrativnim i konfliktnim situacijama i osobinama ličnosti koje oštećenica autentično prezentira.

 

Vezano za rezultate provedenog psihologijskog vještačenja oštećenice, neosnovano se žalbom ukazuje da činjenica što oštećenica pri testiranju sugestibilnosti "nije bila bez grešaka", ukazuje na neistinost njezinog terećenja. Naime, psihologijski vještak je pojasnio da je oštećenica na testu ispitne sugestibilnosti producirala centralnu okosnicu radnje uz manji, ali dostatan broj detalja, dok izmišljanja nedostajućih sadržaja nije bilo, osim jedne sporadične nadogradnje koja se sa statističkog stajališta može zanemariti. Oštećenica je pri postavljanju sugestivno formiranih pitanja podložna sugestivnom učinku samo na pitanja koja nude alternativno rješenje, međutim, na ponavljajuća pitanja da – ne tipa pokazuje se zadovoljavajuće otpornom. Stoga ovaj prigovor žalbe, kojeg je vještakinja stručno i uvjerljivo obrazložila, ne ukazuje da bi dijete pričalo o događajima koji se stvarno nisu dogodili.

 

Nadalje, terećenje oštećenice potvrđeno je i drugim kontrolnim dokazima koje žalitelj nije s uspjehom doveo u sumnju. Naime, u odnosu na događaj iz kolovoza 2016. godine postoji očevidac, majka oštećenice M. R. C., koja je zatekla optuženika kako priljubljen leži uz oštećenicu na krevetu, a kada je njoj to bilo čudno i zatražila je da se oštećenica digne, ista je imala gaćice i pidžamu spuštenu do koljena. Taj događaj optuženik ne osporava niti nudi kakvo obrazloženje zbog čega bi oštećenica imala spušteni donji dio odjeće ako se, kako tvrdi, radilo samo o "roditeljskom maženju".

 

Iako optuženik u obrani tvrdi da ga njegova izvanbračna supruga i majka oštećenice lažno tereti, za takvo što ne nudi prihvatljivo obrazloženje. Pretpostavka optuženika da majka hoće skrbništvo nad oštećenicom "kako bi je odvela u R. i tamo prodala ciganima" tj. da ima ekonomski interes, krajnje je neživotna i suprotna njezinom inače brižljivom roditeljskom odnosu prema oštećenici, kako to proizlazi iz sačinjene socijalne anamneze. Osim toga, da je izvanbračna supruga optuženika imala namjeru zlonamjerno ga izvrgnuti kaznenom progonu, tada bi protiv njega sama podnijela kaznenu prijavu te bi ga u svom iskazu daleko teže teretila, nego li je to slučaj. Međutim, kaznenu prijavu je podnijela optuženikova sestra, svjedok R. B., i to odmah nakon što ju je majka oštećenice upoznala sa svojim sumnjama. Osim toga, prema suglasnim iskazima optuženika i izvanbračne supruge, njihovi međuljudski odnosi su, sve do otkrivanja predmetnog kaznenog djela, bili potpuno skladni. Stoga prvostupanjski sud pravilno zaključuje da iskazu majke oštećenice u cjelosti treba vjerovati.

 

Konačno, ali ne manje važno, provedenim biološkim vještačenjem je na gaćicama optuženika, koje je kritične zgode nesporno imao na sebi, identificiran trag krvi koji se u potpunosti podudara s DNA profilom oštećenice, a u blizini tog traga identificiran je i miješani DNA profil oštećenice i optuženika.

 

Optuženik u svojoj obrani, te sada u žalbi, osporava da bi navedeni trag krvi potjecao od kritičnog događaja, već tvrdi da je on, zbog toga što je njegova supruga bila loša domaćica i rijetko prala rublje, iz prljavog rublja "probrao" gaćice koje su bile manje prljave te ih nosio kritične zgode. Stoga ukazuje da postoji mogućnost kontaminiranja njegovih gaćica sa okrvavljenim rubljem oštećenice neovisno o kritičnom događaju.

 

Povezanost ovog materijalnog traga sa spolnom zlostavom oštećenice žalitelj bezuspješno dovodi u pitanje pogrešno interpretirajući iskaz vještaka za biološke tragove P. U. Prije svega, sporni trag krvi oštećenice, kao i miješani DNA profil optuženika i oštećenice, izuzeti su s desne unutarnje strane međunožja gaća optuženika, što je karakteristično mjesto koje potvrđuje da je trag prenesen sa spolovila optuženika. S druge strane, biološki vještak, iako nije mogao sa sigurnošću isključiti mogućnost prenošenja traga sa zaprljane odjeće oštećenice, smatra da je to bilo moguće samo kada bi svježe zakrvavljena odjeća oštećenice došla u kontakt s gaćicama optuženika, a to naziva čistom špekulacijom, koju ocjenu s pravom prihvaća i prvostupanjski sud.

 

Stoga, kada se uvjerljivo terećenje oštećenice poveže sa iskazom njezine majke, kao očevicem dijela događaja, te s materijalnim tragom DNA profila oštećenice na unutarnjem dijelu međunožja gaća optuženika, tada i ovaj žalbeni sud zaključuje da je sa sigurnošću dokazano da je optuženik u kolovozu 2016. godine ugurao spolni organ u anus svoje kćeri tada stare devet godina te tako nad njom, kao bliskom osobom s kojom živi u zajedničkom domaćinstvu, izvršio sa spolnim odnošajem izjednačenu spolnu radnju.

 

Prednji zaključak ne dovodi u sumnju niti to što ginekološkim pregledom oštećenice nisu utvrđene ozljede njezinog anusa budući da je od kritičnog događaja do pregleda oštećenice prošlo više sati (preko 13 sati), a uredujući ginekolog dr. D. G. iskazuje da, ako se i radilo o krvarenju, isto bi prestalo u roku od 6 minuta te ne bi bilo vidljivo pri pregledu. Pri tome, krvarenje je, a time i ozljeda, očito bilo neznatno s obzirom da ga majka oštećenice nije primijetila niti je trag krvi utvrđen na donjem rublju oštećenice.

 

Što se tiče zaključka o dokazanosti kriminalnog ponašanja optuženika vezano za događaj u jesen 2014. godine, isti se temelji na terećenju oštećenice čiji iskaz je, iz već naprijed navedenih razloga, s pravom cijenjen vjerodostojnim. Razlog zbog kojeg oštećenica, tada stara sedam godina, o tome nije nikome govorila, leži u njezinoj izrazito mladoj dobi te ambivalentnom odnosu prema ocu kojeg se istovremeno bojala, ali i voljela. Takav zaključak proizlazi i iz provedenog psihologijskog vještačenja oštećenice. Pri tome, precizno utvrđenje datuma tog događaja, kako se prigovara u žalbi, nije odlučno s obzirom da oštećenica to pozicionira u vrijeme majčine odsutnosti zbog puta u R., a što u pitanju vremena putovanja potvrđuju kako svjedok M. R. C., tako i sam optuženik. Naime, optuženik ne poriče da je u to vrijeme često spavao sa oštećenicom u istom krevetu. Stoga, iako u odnosu na taj događaj nema drugih dokaza, prvostupanjski sud valjano zaključuje da terećenje oštećenice treba ocijeniti u cijelosti vjerodostojnim, tim više jer u postupku nije utvrđen nikakav razlog zbog kojeg bi ona svog oca lažno teretila niti psihologijski vještak nalazi sugestivnih utjecaja njezine majke.

 

Iskazu sestre optuženika, svjedoka R. B., žalba daje pretjerani značaj. Svjedokinja je, nakon što je telefonski upoznata sa sumnjama majke oštećenice o mogućoj spolnoj zlostavi, odmah podnijela kaznenu prijavu protiv optuženika pa je očito držala te sumnje opravdanima. Stoga naknadne dvojbe koje svjedokinja iznosi na raspravi nisu od relevantnog značaja, osim kao pokušaj da se time optuženiku olakša položaj u ovom kaznenom postupku.

 

Slijedom navedenog, navodima žalbe nisu s uspjehom dovedeni u sumnju činjenični zaključci prvostupanjskog suda te i ovaj žalbeni sud ocjenjuje da je predmetno kazneno djelo sa sigurnošću dokazano zbog čega je optuženik osnovano oglašen krivim za teško kazneno djelo spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta mlađeg od 15 godina iz čl. 166. st. 1. u vezi čl. 158. st. 1. KZ/11.

 

Međutim, u pravu je optuženik da mu je za počinjeno kazneno djelo izrečena prestroga kazna zatvora.

 

Iako prvostupanjski sud optuženiku s pravom utvrđuje otegotnom činjenicu da je ranije osuđivan te je predmetno kazneno djelo počinio za vrijeme trajanja roka kušnje u okviru prethodno izrečene uvjetne osude, ta je okolnost pretjerano cijenjena ako se uzme u obzir da se radilo o jednokratnoj osudi za imovinsko kazneno djelo, dakle, o kaznenom djelu različitom od onog za koje sada odgovara. Također, vođenje drugog kaznenog postupka za naknadno počinjeno kazneno djelo prema majci oštećenice ne može se optuženiku cijeniti otegotnom okolnošću kada u vrijeme donošenja prvostupanjske presude taj postupak nije bio pravomoćno okončan. Jednako tako, nije opravdano optuženiku cijeniti otegotnim to da je "potpuno nekritičan u odnosu na svoje ponašanje", kada je u postupku negirao učin predmetnog kaznenog djela.

 

Sa druge strane, opravdano je prvostupanjski sud cijenio optuženiku otegotnim jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra koja se očituje u tome da je on u dva navrata spolno zlostavljao svoju kćer koja je bila izrazito mlade dobi pa neovisno o tome što ona, za sada, ne trpi teže psihičke posljedice, iste bi predvidivo mogle nastupiti, kako proizlazi iz nalaza i mišljenja multidisciplinarnog tima Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba.

 

Zbog izloženog, pravilnom ocjenom okolnosti konkretnog slučaja, kao i ličnosti samog počinitelja, a imajući u vidu težinu i odioznost počinjenog kaznenog djela koje u svakom slučaju zahtijeva pravednu društvenu osudu, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ocjenjuje da će se i kaznom zatvora u trajanju od pet godina na optuženika u dostatnoj mjeri utjecati da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitog ponašanja, a ujedno i upozoriti druge građane da se klone sličnih ponašanja. Ovako odmjerena kazna nužna je kako bi se kod optuženika, ali i drugih građana, pojačala svijest o štetnosti sličnih ponašanja koja treba izbjegavati ubuduće.

 

Sukladno čl. 54. KZ/11., optuženiku je u ovdje izrečenu kaznu zatvora trebalo uračunati vrijeme lišenja slobode i to temeljem točno utvrđenih podataka. Naime, uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je protiv optuženika bio određen istražni zatvor u razdoblju od 27. kolovoza 2016. do 19. svibnja 2017., kada je istražni zatvor ukinut te protiv njega određene mjere opreza. Nakon donošenja nepravomoćne presude, sukladno čl. 123. st. 2. ZKP/08, protiv optuženika je ponovno određen istražni zatvor koji je, međutim, započeo teći 6. studenog 2017., kako to proizlazi iz dopisa matične evidencije Zatvora u G., budući da je do tada istražni zatvor protiv optuženika tekao u predmetu Općinskog suda u Gospiću broj K-180/2017.

 

Kako su time navodi žalbe optuženika djelomično osnovani, a ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 486. i čl. 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 19. travnja 2018.