- 1 -              Rev 4372/2019-5

 

 

 

 

 

Broj: Rev 4372/2019-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. R. iz S., (OIB: ...), zastupanog po punomoćniku M. M., odvjetniku u Odvjetničkom društvu M. i p. j.t.d. iz Z., protiv tuženika Sveučilišta u Z., Z., (OIB: ...), zastupanog po punomoćnici Ž. S. F., odvjetnici u Odvjetničkom društvu P. & P. j.t.d. iz R., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-1496/2018-6 od 11. lipnja 2019. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zadru posl. br. Pr-75/2015-70 od 30. kolovoza 2018., u sjednici održanoj 17. studenoga 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

I.  Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

II. Tuženiku se ne dosuđuje naknada troška odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom:

 

a/ u stavku I. izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu:

 

- pod točkom I. izreke, u odluci kojom je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu 14.382,56 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama,

 

- pod točkom II. izreke, u odluci kojom je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti od 130.000,00 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama,

 

- pod točkom III. izreke, u odluci kojom je odbijen zahtjev tužitelja za isplatom razlike plaće od 185.114,16 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate,

 

b/ u stavku II. izreke, preinačena je prvostupanjska presuda „u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke kojom je tužitelju dosuđena naknada štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 70.000,00 kn“ tako da je odbijen kao neosnovan i tužbeni zahtjev tužitelja za naknadom štete zbog povrede prava osobnosti od 70.000,00 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog (kako drži) u postupku počinjenih bitnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 1. i 11. ZPP-a te pogrešne primjene materijalnog prava - ali i kao “izvanrednu s pozivom na čl. 382. st. 2. toč. 1. i 2. ZPP-a”. Predlaže da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Tuženik je odgovorio na reviziju i predložio da se ova odbaci kao nedopuštena podredno odbije kao neosnovana.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92., 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Kako je revizija tužitelja dopuštena već i po vrijednosnom kriteriju iz odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a, dakle - kao redovna (budući da vrijednost pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn), podnesena revizija ne može se razmatrati (kako je tužitelj podnosi) niti u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. niti kao izvanredna, prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a.

 

Tako razmatrana, a suprotno tvrdnjama revidenta, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbama čl. 375. st. 1. i 5. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tužitelj poziva (ona je jasna, određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega) - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koju opisno revident ukazuje.

 

Navodi kojima revident osporava ili problematizira utvrđenja na kojima su nižestupanjski sudovi temeljili svoje odluke, o sadržaju odnosa sa tuženikom - je li dokazao prijepornu štetu u utuženim oblicima i utuženoj visini, sve to uz tvrdnje da su u postupku pogrešno vrednovani provedeni dokazi (pa i da je sud „potpuno zanemario i ne prihvaća nikakvo materijalno vještačenje T. d.o.o., kao ni medicinsko vještačenje dr. S. T.“), da prema donesenoj presudi „istina - nije istina, činjenica - nije činjenica i dokaz - nije dokaz“, da se „činjenice i dokazi zaobilaze, ne uzimaju u obzir i potpuno zanemarivaju“, da se u presudi navode „potpune nelogičnosti i krivi zaključci...želi zaštititi nezakonito postupanje zz. tuženika...oglušuje se na jasne i evidentne dokaze i činjenice“, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), revizijski sud te prigovore ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Valja kod toga imati na umu da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog (o oblicima štete koje utužuje, o visini te štete, o tome što je u postupku dokazano, odnosno što proizlazi iz provedenih dokaza i onih na koje upućuje - uz ostalo imajući u vidu da je “sasvim razvidno na koji se je način nastojalo degradirati, omalovažiti i kompromitirati tužitelja, nanoseći mu nepravdu, urušavajući mu čast i ugled u akademskoj zajednici, te mu prouzročiti duševne patnje i boli…”), drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmetom spora zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženika isplatiti mu:

 

- 185.114,16 kn „na ime razlike u plaći za razdoblje od lipnja 2015. do ožujka 2018.“ između one koju je u tome razdoblju primio za rad na radnom mjestu redovitog profesora kod tuženika u Odjelu za ekologiju, agronomiju i akvakulturu i one za koju drži da mu je pripadala obzirom da je trebao obavljati rad pročelnika navedenog Odjela i člana Senata,

 

- 200.000,00 kn na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti počinjene time što mu je otkazan ugovor o radu, izvanrednim otkazom ugovora - koji je pravomoćnom presudom utvrđen nedopuštenim,

 

- 14.382,56 kn na ime naknade „štete zbog izgubljene zarade u visini honorara koje bi primio da je predavao u Turskoj i Sjedinjenim Američkim Državama, te za prihod koji bi ostvarivao predavanjima na Odjelu geografije“,

 

sve to sa pripadajućim zateznim kamatama.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- „da je tužitelj u radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod tuženika na radnom mjestu redovitog profesora Odjela za ekologiju, agronomiju i akvakulturu, te...je jedno vrijeme ujedno obnašao dužnost pročelnika navedenog Odjela i bio član Senata“,

 

- da je „tuženik odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 27. prosinca 2013. tužitelju otkazao ugovor o radu od 24. srpnja 2009. zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa“,

 

- da „je presudom Općinskog suda u Zadru broj P-251/14 od 21. studenog 2014., koja je potvrđena odlukom Županijskog suda u Zadru broj Gž-4057/14 od 18. ožujka 2015., utvrđeno da je navedena odluka o otkazu nedopuštena i da tužitelju radni odnos nije prestao pa je naloženo tuženiku u roku od 8 dana vratiti tužitelja na radno mjesto redovitog profesora Odjela za ekologiju, agronomiju i akvakulturu, sve uz obrazloženje da tuženik kao poslodavac na kojem je teret dokaza, nije dokazao da je imao opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu“,

 

- da „je tuženik prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu, dana 9. prosinca 2013., donio odluku o razrješenju tužitelja s položaja pročelnika Odjela za ekologiju, agronomiju i akvakulturu, koja odluka je bila na dnevnom redu sjednice Senata, te je nakon provedene rasprave i tajnog glasovanja Senat većinom glasova donio odluku o razrješenju tužitelja s mjesta pročelnika odjela, na koju odluku je ovdje tužitelj podnio prigovor“: „navedena odluka nije bila predmetom sudskog postupka“,

 

- da „je tužitelj kao vršitelj dužnosti pročelnika Odjela za svojeg zamjenika odlukom od 17. siječnja 2013. imenovao doc. dr. sc. S. Z. koji je rješenjem tuženika o rasporedu na položaj i plaći od 21. kolovoza 2014. raspoređen na položaj pročelnika Odjela za ekologiju, agronomiju i akvakulturu te mu je utvrđen koeficijent složenosti poslova 3,152 propisan za pročelnike sveučilišnih odjela“,

 

- da „je tuženik 30. travnja 2015., istoga dana kada je primio presudu suda drugog stupnja o nedopuštenosti otkaza, donio odluku kojom se tužitelju zabranjuje pristup odnosno ulazak u prostorije Rektorata uz obrazloženje da tužitelj svojim ponašanjem kroz riječi, geste i djela kontinuirano provodi svojevrsni teror nad svojim kolegama s Odjela, kojima prema njihovim izjavama prijeti, vrijeđa ih i ponižava“: sve „kako bi se omogućio normalan rad i spriječio osjećaj straha i kod većeg broja djelatnika Rektorata koji je nastao uslijed višekratnih konkretnih telefonskih uznemiravanja i prijetnji“,

 

- da „je rješenjem tuženika od 5. svibnja 2015. utvrđeno da se temeljem presude Općinskog suda u Zadru broj P-251/14 od 21. studenog 2014. tužitelja vraća na posao na radno mjesto redovitog profesora, te se smatra da nema prekida radnog odnosa“: to je rješenje „ispravljeno rješenjem o izmjenama i dopunama rješenja od 25. svibnja 2015. na način da su dodane riječi „Odjel za ekologiju, agronomiju i akvakulturu“, te nova točka kojom je određeno da odluku o angažmanu u nastavi i radnom prostoru donosi Stručno vijeće odjela za ekologiju, agronomiju i akvakulturu“,

 

- da „je po primitku pravomoćne presude Uprava tuženika 6. svibnja 2015. sazvala Stručno vijeće Odjela za ekologiju, agronomiju i akvakulturu kako bi ih upoznala sa sadržajem presude i razmotrila mogućnost nastavka radnog odnosa tužitelja na Odjelu“,

 

- da je „tuženik 8. svibnja 2015. donio odluku o nerasporedu tužitelja kojom je u toč. I. izreke utvrdio da nije u mogućnosti postupiti po presudi Općinskog suda u Zadru broj P-251/14 u dijelu kojim se ovdje tužitelj vraća na radno mjesto redovitog profesora na Odjel za ekologiju, agronomiju i akvakulturu, te se pod toč. II. izreke istom dodjeljuju radne prostorije u ..., a sve zbog zaključka stručnog vijeća Odjela da povratak tužitelja na Odjel nije prihvatljiv iz više razloga“: „argumentirajući svoj stav vijeće taksativno, u 14. opširnih točaka, navodi razloge zbog kojih im nije prihvatljiv povratak „na staro, loše stanje i odnose“,

 

- da je tužitelj kao ovrhovoditelj 20. svibnja 2015. podnio prijedlog za ovrhu pod poslovnim brojem Ovr-1828/15 na temelju ovršne isprave - presude Općinskog suda u Zadru broj P-251/14 radi vraćanja na posao i to na radno mjesto redovitog profesora na Odjelu za ekologiju, agronomiju i akvakulturu, te je istoga dana doneseno rješenje o ovrsi koje je tuženik kao ovršenik primio 25. svibnja 2015.“: tuženik „je protiv tog rješenja izjavio žalbu koja je odlukom Županijskog suda u Zadru broj Gž-1815/15 od 15. rujna 2015. odbijena kao neosnovana te je potvrđeno navedeno rješenje o ovrsi“,

 

- da „je odlukom tuženika od 25. svibnja 2015., koja je uslijedila nakon primitka rješenja o ovrsi broj Ovr-1828/15 te podnošenja kaznene prijave, poništena navedena odluka od 8. svibnja 2015.“,

 

- da „je rješenjem Općinskog suda u Zadru broj Ovr-1828/15 od 25. rujna 2015. utvrđeno da je ovrha u tom predmetu dovršena uz obrazloženje da je ovršenik donošenjem rješenja od 25. svibnja 2015. u cijelosti udovoljio obvezi iz rješenja o ovrsi, slijedom čega se smatra da je ovrha dovršena“: tužitelj je „kao ovrhovoditelj izjavio žalbu protiv tog rješenja koja je odlukom Županijskog suda u Zadru broj Gž-2777/15 od 10. studenog 2015. odbijena kao neosnovana, a rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-345/16 od 15. ožujka 2016. revizija ovrhovoditelja izjavljena protiv te odluke odbačena je kao nedopuštena“,

 

- da „je u tijeku kazneni postupak, pokrenut po kaznenoj prijavi tužitelja od 12. svibnja 2015., protiv okrivljenika A. U. i Sveučilišta u Z. zbog kaznenog djela protiv radnih odnosa i socijalnog osiguranja - povreda prava na rad, opisano i kažnjivo po članku 131. stavku 3. Kaznenog zakona, jer da okrivljenik pod 1) nije izvršio pravomoćnu sudsku odluku kojom je odlučeno o vraćanju radnika na posao, a okrivljenik pod 2) da je time povrijedio dužnost na štetu ovdje tužitelja“,

 

- da „je tužitelj prije otkazivanja ugovora o radu osim predavanja na Sveučilištu u Z. predavao i na Sveučilištu u M. te mu je troškove dnevnice i putne troškove snosilo Ministarstvo znanosti Republike Hrvatske, dok mu je Sveučilište u M. isplaćivalo plaću prema održanoj nastavnoj satnici“,

 

- da „je tužitelj nakon otkazivanja ugovora o radu nastavio predavati na Sveučilištu u M., međutim sam je plaćao trošak puta i smještaja u M.“,

 

- „da su zdravstveni problemi kod tužitelja počeli krajem 2013. kada mu je otkazan ugovor o radu, a manifestiraju se kao tjeskoba, nelagoda, nesanice, promjenjivost raspoloženja i snižen prag tolerancije na frustracije, te da je uzrok tužiteljevih zdravstvenih problema postupanje tuženika prema tužitelju“: ali te okolnosti, neovisno što im je to uzrok, „ukazuju na subjektivnu nemogućnost tužitelja nositi se sa situacijom u kojoj se našao uslijed otkaza ugovora o radu“,

 

- da tužitelj nije dokazao da bi u utuženom razdoblju predavao u Turskoj i Sjedinjenim Američkim Državama niti visinu honorara kojeg bi ostvarivao da je tamo predavao (tvrdnje o tome „nije potkrijepio dokazima“) - ali ni da bi u istome razdoblju po redovnom tijeku stvari, dakle - da mu i nije otkazan ugovor o radu, ostvarivao plaću i za predavanja na Odjelu geografije,

 

- da tuženik nije postupao prema tužitelju kako bi ga ponizio, sa namjerom da povrijedi njegov čast i ugled, da ga i šikanira: „tužitelj je po pravomoćnoj presudi vraćen na rad na radno mjesto redovitog profesora Odjela za ekologiju, agronomiju i akvakulturu, te je ovršni postupak obustavljen upravo iz razloga što je tuženik u cijelosti udovoljio obvezi iz rješenja o ovrsi donesenom na temelju ovršne isprave - pravomoćne presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-251/14“,

 

- da to što do vraćanja na rad, dakle - u utuženom razdoblju dok nije radio zbog danog mu izvanrednog otkaza, nije ostvarivao plaću pročelnika prema koeficijentu 3,152 - već samo plaću za radno mjesto redovitog profesora prema koeficijentu 2,425, nije uzrokovano (kako tužitelj drži, a na čemu i temelji zahtjev za isplatu razlike primanja) danim mu (“nedopuštenim”) otkazom - već po drugoj osnovi, jer je razriješen sa mjesta pročelnika - odlukom tuženika donesenom čak prije nego mu je ugovor o radu otkazan, onom - valjanost i zakonitost koje nije predmetom preispitivanja u ovome postupku, odnosno onom - glede koje tužitelj i nije zahtijevao sudsku zaštitu.

 

Drugostupanjski sud je na temelju tih činjenica, zahtjeve tužitelja (one prijeporne i u ovome stupnju postupka) ocijenio neosnovanim i (djelomičnim potvrđivanjem i djelomičnim preinačenjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovna i odlučna shvaćanja:

 

- da „je tužitelj u skladu s odredbom članka 18. Statuta Sveučilišta u Z. razriješen s mjesta pročelnika, koja odluka nije bila predmet sudskog postupka, slijedom čega tužitelj neosnovano smatra da nakon vraćanja na radno mjesto redovitog profesora temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Zadru broj P-251/14 od 21. studenog 2014. ima pravo na plaću pročelnika“, odnosno, konkretno (jer se ovo u suštini svodi na shvaćanje): zahtjev tužitelja na isplatu utužene razlike plaće je neosnovan obzirom da ga temelji na pogrešnom zaključku da mu ta razlika pripada u odnosu na plaću pročelnika, radnog mjesta - na kojem nije prestao raditi zbog onog čemu on daje značaj štetne radnje, izvanrednog otkaza ugovora o radu (kao jedne od pretpostavki odgovornosti za štetu), već po posve drugoj pravnoj i činjeničnoj osnovi, temeljem posebno donesene odluke Senata tuženika kojom je razriješen sa mjesta pročelnika, one odluke - glede koje nije tražio sudsku zaštitu i čija se dopuštenost stoga ne može preispitivati u ovome postupku (pa ne može poslužiti niti kao osnov zahtjevu tužitelja za isplatu te razlike plaće), odnosno one - radnji donošenja koje se (zbog prethodno navedenog, u utvrđenim okolnostima konkretnog slučaja) ne može dati značaj štetne radnje,

 

- da tužitelj nije dokazao da bi kao voditelj određenih projekata u utuženom razdoblju imao pravo na honorare i ove ostvarivao niti (kumulativno potrebno da bi sa zahtjevom uspio) koliko bi ti honorari (kada bi ih i bilo) iznosili, pa je, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 221a. ZPP-a, dio njegovog zahtjeva kojim ove (kao „izgubljene“) svejedno potražuje opravdano (pravilnim) bilo odbiti kao neosnovanog,

 

- da tužitelj isto tako nije dokazao da bi u istome razdoblju ostvarivao primanja s Odjela geografije i da je i ova izgubio u svezi danog mu otkaza („ budući da i puno ranije od otkaza...nije ostvarivao prihod s ove osnove“), tako (da) mu ne pripada niti naknada za štetu koju potražuje iz te osnove,

 

- da „prvostupanjski sud pogrešno zaključuje“ da okolnosti vezane uz tužitelju dani otkaz ugovora o radu i ponašanje tuženika (zbog kojih je okolnosti tužitelj bio primoran pokretati i daljnje sudske postupke radi zaštite svojih prava, pa i kazneni i ovršni postupak) „po životnoj logici upućuju na zaključak da je tužitelju povrijeđeno pravo osobnosti iz članka 19. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 78/15. - dalje: ZOO-a)“: da „sama činjenica što je pravomoćnom presudom otkaz utvrđen nedopuštenim ne dovodi do primjene odredbi o odgovornosti tuženika zbog nezakonitog otkaza....Odgovornost poslodavca za naknadu eventualno nastale neimovinske štete zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu postoji samo ako je poslodavac postupao s namjerom da šikanira radnika - dakle ako je poslodavac postupao šikanozno“ - a „dobrovoljno nepostupanje tuženika po pravomoćnoj presudi u okolnostima kada je u ovršnom postupku tužitelj vraćen na rad temeljem te iste presude kao ovršne isprave, kao i okolnost da je tužitelju zabranjen pristup u rektorat ne može se smatrati šikanoznim postupanjem tuženika prema tužitelju koje bi opravdavalo dosudu naknade neimovinske štete tužitelju“,

 

- da „tuženik nije povrijedio niti jedno pravo tužitelja koje mu pripada temeljem radnog odnosa“ niti time što mu je zabranio pristup u prostorije Rektorata: to obzirom da je to posebna ustrojbena jedinica Sveučilišta u Z., a tužiteljevo radno mjesto ne odnosi se na obavljanje poslova u toj ustrojbenoj jedinici (tužitelj je temeljem ugovora o radu zaposlen na radnom mjestu nastavnika Sveučilišta u Z.),

 

- da niti odlukama kojima je sazvao sjednicu Stručnog vijeća Odjela za ekologiju, agronomiju i akvakulturu i da ne postupi po pravomoćnoj i ovršnoj presudi u paricijskom roku, tuženik nije „namjeravao ponižavati i ugrožavati položaj tužitelja, pogotovo imajući u vidu da je ovršni postupak dovršen jer je ovdje tuženik kao ovršenik donošenjem rješenja od 25. svibnja 2015. u cijelosti udovoljio obvezi iz rješenja o ovrsi koje je doneseno na temelju ovršene isprave - pravomoćne presude Općinskog suda u Zadru broj P-251/14 od 21. studenoga 2014.“,

 

- da „okolnost što se tužitelj nedvojbeno razbolio...i što je otkaz ugovora o radu i postupanje tuženika nakon otkaza u uzročnoposljedičnoj vezi s pojavom poremećaja prilagodbe i sniženim pragom tolerancije na frustracije kod tužitelja, ne daje tužitelju pravo na naknadu štete zbog povrede prava osobnosti, jer navedene činjenice...ukazuju na subjektivnu nemogućnost tužitelja nositi se sa situacijom u kojoj se našao uslijed otkaza ugovora o radu“: da iako je postupak otkaza „sam po sebi tegoban, te je uznemirio i opteretio tužitelja...tužitelj bi imao pravo na naknadu neimovinske štete samo u situaciji da je tuženik sporne odluke donio upravo iz razloga da ponizi i šikanira tužitelja s namjerom da povrijedi njegov čast i ugled, što....ne proizlazi iz postupanja tuženika“.

 

Takvo shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

Naime, tužitelj je, a da bi uspio u sporu, prije svega trebao dokazati ono osnovno, na čemu ustraje i u reviziji - činjenice uz koje ZOO vezuje odgovornost neke osobe za štetu koju drugi trpi u pravno priznatim oblicima štete: tek bi se u takvoj situaciji (kada bi to dokazao) na odnos stranaka imale primijeniti odredbe ZOO-a o odgovornosti ugovorne strane iz ugovora o radu za štetu koju on ovdje utužuje (prema smislu odredaba čl. 103. st. 1. i 2. Zakona o radu, "Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13).

 

U okolnostima konkretnog slučaja i gledano u svijetlu činjeničnog utvrđenja - da tužitelj navedeno nije dokazao (pri čemu, uz ostalo, okolnost da je prije danog mu otkaza ostvarivao ili planirao određena primanja honorara i naknada za predavanja, samo po sebi ne dokazuje da bi ova zaista i ostvario ili ostvarivao i u utuženom razdoblju - niti po osnovi niti visini), a sve polazeći od odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a (prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) te odredbe čl. 221.a ZPP-a (kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“), drugostupanjski sud nije imao razloga (prije svega) zaključiti da tužitelj temelji svoje potraživanje na valjanim pravnim osnovama i (potom) udovoljiti zahtjevu tužitelja.

 

Stoga, a budući da je osporena presuda utemeljena na takvome (pravilnom) shvaćanju, reviziju tužitelja valjalo je (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a) odbiti kao neosnovanu odlukom iz izreke, u presudi.

 

Tuženiku nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 17. studenoga 2020.