- 1 -              Rev 2344/2018-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2344/2018-3

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. P., OIB: …, iz R., zastupanog po punomoćniku I. B., odvjetnici u R., protiv tuženog Grada R., OIB: …, zastupanog po gradonačelniku G. S., a on po punomoćniku A. E., odvjetniku u R., radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1547/17-2 od 12. travnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Rovinju-Rovigno poslovni broj P-520/2016-16 od 30. ožujka 2017., u sjednici održanoj 17. studenoga 2020.,

 

r i j e š i o   j e :

 

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1547/17-2 od 12. travnja 2018., i presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Rovinju-Rovigno poslovni broj P-520/2016-16 od 30. ožujka 2017., te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima postupka nastalim povodom revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u kojem je tražio da se utvrdi da je građenjem i dosjelošću stekao pravo vlasništva na k.č.br. … dvorište z.k.ul. br. …, k.o. R. na površine 816 m2, te mu je tuženik, kao upisani vlasnik, dužan izdati tabularnu ispravu podobnu za prijenos prava vlasništva s imena tuženika na ime tužitelja ili će u protivnom takvu ispravu zamijeniti ova presuda, u roku od 15 dana, a da svaka strana snosi svoje troškove postupka.

 

U točki II. izreke navedene presude naloženo je tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu 10.925,00 kuna u roku 15 dana.

 

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda, a odbijen je zahtjev tuženika za nadoknadu troškova odgovora na žalbu tužitelja.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio izvanrednu reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92,58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/0 8,57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), ne pozivajući se ni na jedan konkretni revizijski razlog, dok bi se iz sadržaja revizije zaključilo da se poziva na razlog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže preinačenje pobijanih odluka u pravcu iznesenih revizijskih razloga.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

Predmet postupka je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je dosjelošću stekao vlasništvo predmetnih nekretnina.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude: ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn, ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanka radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, i ako je drugostupanjske presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b ZPP-a.

 

U konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn, (200.001,00 kn) pa iako je podnesena je „izvanredna revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP-a, radi se o reviziji iz čl. 382. st. 1. ZPP-a te je podnesena revizija razmatrana po pravilima za redovnu reviziju.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. tog zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji prema odredbi čl. 386. ZPP-a stranka treba određeno obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

I u revizijskoj fazi postupka ostalo je sporno je li tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva na utuženim nekretninama.

 

Nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužitelja nakon što su utvrdili:

 

- da se na nekretnini k.č.br. … nalazi č.zgr.br. …;

- da je č.zgr.br…. u zemljišnim knjigama upisana na ime  tužitelja,

- da je k.č.br. … u zemljišnim knjigama upisana na ime tuženika,

- da je k.č. br…. do 19. svibnja 1997. bila upisana kao društveno vlasništvo da bi potom 1997. bila upisana kao vlasništvo tuženika Grada R. (Z-674/97).

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog i stvarnog stanja, prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev smatrajući da tužitelj nije mogao steći pravo vlasništva dosjelošću jer da u vremenu od 6. travnja 1941. do 8. listopada 1991. nije bilo dopušteno na nekretninama u društvenom vlasništva steći pravo vlasništva dosjelošću.

 

I drugostupanjski sud je istog pravnog shvaćanja, koje objašnjava time da je prema paragrafu & 1472. Općeg građanskog zakonika potrebno vrijeme trajanja posjeda od 40 godina i više, a pravo vlasništva dosjelošću moglo se stjecati na općinskim dobrima sve do 06. travnja 1941., kada je donesen Zakon o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 06. travnja 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije (Sl. list FNRJ br. 86/46) stjecanje prava vlasništva dosjelošću na državnoj ili općenarodnoj imovini nije bilo dopušteno, ali se moglo ustati tužbom radi stjecanja prava vlasništva dosjelošću s tim da je podnositelj tužbe trebao dokazati da je u mirnom posjedu nekretnine 40 i više godina računajući od 06. travnja 1941., pa unatrag u 19., 18... stoljeće, a koje stanje traje sve do 08. listopada 1991., kada je ponovno moguće stjecanje prava vlasništva na općenarodnoj imovni, dosjelošću, pri čemu se vrijeme između 06. travnja 1941. do 08. listopada 1991. ne uračunava u vrijeme dosjelosti, već ono vrijeme nakon 08. listopada 1991. (čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima „Narodne novine“ broj 91/96, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06,  141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZVDSP).

 

Nadalje obrazlaže, da su u razdoblju od 6. travnja 1941. do 8. listopada 1991. u primjeni bila pravna pravila bivšeg OGZ do 1. rujna 1980., kada je na snagu stupio Zakon o vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91 - dalje ZOVO), koji je bio u primjeni do donošenja ZVDSP-a, (1. siječnja 1997.), koji je (ZOVO) u čl. 29. propisao da se na stvarima u društvenom vlasništvu dosjelošću ne može steći pravo vlasništva, da je čl. 388. st. 4. ZVDSP-a propisano da se rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana, koju odredbu je Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj: U-I-58/1997, U-I-235/97, U-I-237/97 i U-I-1054/97, od 17. studenog 1999. („Narodne novine“ broj 137/99) ukinuo kao neustavnu, zbog čega je Zakonom o izmjenama i dopunama ZVDSP-a („Narodne novine“ broj 114/01) izmijenjen članak 388. stavak 4. ZVDSP-a te je propisao da za stjecanje dosjelošću nekretnine koje su na dana 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana (prije 8. listopada 1991.)

 

Smatra da je Evropski suda za ljudska prava u odlukama Trgo protiv Republike Hrvatske broj: 35298/04; Radomilja i dr. protiv Republike Hrvatske broj: 37685/10 i Jakeljić protiv Republike Hrvatske broj: 22768/12. zauzeo shvaćanje da svaka osoba koja je ispunila sve pretpostavke za stjecanje vlasništva nekretnine dosjelošću u vrijeme kada je čl. 388. st. 1. ZVDSP-a iz 1996., bio na snazi, pa sve do donošenja odluke Ustavnog suda RH, 17. studenog 1999., ima pravo postaviti takav tužbeni zahtjev i nakon što je čl. 388. st. 1. ZVDSP-a izmijenjen („Narodne novineˮ broj 114/01), ali da je Evropski sud 20. ožujka 2018. u predmetima Radomilja i drugi protiv Republike Hrvatske iznio shvaćanje da država (Republika Hrvatska) nije povrijedila pravo podnositelja na mirno uživanje vlasništva (članak 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju) te da je izmijenio stajalište „Velikog vijeća“ od 28. lipnja 2016. i odbacio zahtjev tužitelja kao nedopušten.

 

Osporavajući pravilnost navedenih pravnih shvaćanja tužitelj u reviziji navodi da je drugostupanjski sud pogrešno interpretirao odluke Evropskog suda za ljudska prava u predmetima Trgo, Radomilja i dr. i Jakeljić protiv Republike Hrvatske, jer je u odluci Jakeljić i odluci Radomilja i dr. protiv RH, Veliko vijeće izmijenilo te odluke samo iz proceduralnih razloga, a ne i iz razloga što ima drugačije pravno shvaćanje, u odnosu na ranije shvaćanje, o iznesenom pravnom problemu, a kako pobijane presude odstupaju od toga shvaćanja, smatra ih nezakonitim.

 

Navedeno shvaćanje nižestupanjskih sudova suda nije pravilno.

 

O pravnom pitanju može li se u vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretnini koja je bila u društvenom vlasništvu računati i vrijeme posjedovanja u razdoblju od 6. travnja 1941. do 8. listopada 1991. ovaj sud se već izjasnio u odlukama broj Rev-291/14 od 17. travnja 2018., Rev-1480/16 od 5. studenoga 2019. i dr. a ono glasi:

 

„kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.

 

Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.“

 

Obrazloženje navedenog pravnog shvaćanja polazi od odredbe čl. 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine Republike Hrvatske“, broj 53/1991 od 8. listopada 1991.) kojom je stavljen izvan snage čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima.

 

Nakon toga je ZVDSP-a., u članku 388. st. 4. bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.

 

Ustavni sud je 17. studenoga 1999., ukinuo čl. 388. st. 4. ZVDSP-a iz 1996. (odluke br. U-I-58/1997, U-I235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenoga 1999., „Narodne novine“, broj 137/99 od 4. prosinca 1999.)

 

Navedeno shvaćanje doneseno je na temelju shvaćanja zauzetog u presudama Europskog suda za ljudska prava (Trgo protiv Hrvatske) na koje se revident i poziva, ali i na presudama toga suda u predmetima Jakeljić protiv Hrvatske, Radomilja i drugi protiv Hrvatske i Gashi protiv Hrvatske) vezano uz propise i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredbi.

 

Prema pravnom shvaćanju Europskog suda za ljudska prava iznesenom u pobrojanim odlukama „u tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao – s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba – snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.“

 

Prema navedenom pravno shvaćanje drugostupanjskog suda protivno je pravnom shvaćanju ovoga, ali i Europskog suda za ljudska prava, iznesenom u navedenim odlukama.

 

Kako iz podataka u spisu proizlazi da su prednici tužitelja posjedovali spornu nekretninu i prije 8. listopada 1991., sud će u nastavku postupka, odlučujući ponovno o žalbi tuženice, ispitati postoje li okolnosti za primjenu pravnog shvaćanja koje je Europski sud za zaštitu ljudskih prava iznio u predmetu Trgo protiv Hrvatske (presuda od 11. lipnja 2009. br. 35298/04) kada se radi o stjecanju prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su bile u režimu društvenog vlasništva.

 

Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjski sudovi nisu raspravili sve relevantne činjenice, odnosno jesu li s obzirom na izneseno pravno shvaćanje, u konkretnom slučaju ispunjene sve pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a prihvatiti reviziju tužitelja i ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti tome sudu na ponovno odlučivanje.

 

U nastavku postupka utvrditi će se sve relevantne činjenice na koje je ukazano ovim rješenjem vodeći računa o izraženom shvaćanju u ovoj odluci i donijeti nova, na zakonu utemeljena presuda.

 

Odluka o troškovima postupka nastalim u povodu revizije utemeljena je na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 17. studenog 2020.