Broj: Kž 186/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv zatvorenika I. K., zbog kaznenog djela iz članka 90. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 - Odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 - dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbi zatvorenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu od 19. veljače 2018., broj Ik I-150/18-8, u sjednici održanoj 19. travnja 2018.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba zatvorenika I. K. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijski sud u Varaždinu, na temelju članka 159.a točke 2. Zakona o izvršavanju kazne zatvora („Narodne novine“, broj 128/99, 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11, 56/13 i 150/13 - dalje u tekstu: ZIKZ), odbio je prijedlog Kaznionice u L. za uvjetni otpust zatvorenika I. K. podnesen po službenoj dužnosti. Zatvorenik se nalazi u Kaznionici u L. na izdržavanju kazne zatvora u trajanju od osam godina, na koju je osuđen pravomoćnom presudom Županijskog suda u Zagrebu od 24. rujna 2012. broj K-105/12, zbog kaznenog djela iz članka 90. KZ/97. Predviđeni istek te kazne je 10. ožujka 2020.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio zatvorenik osobno, bez naznake žalbenih osnova i prijedloga žalbe. Iz sadržaja žalbe proizlazi da zatvorenik rješenje pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i predlaže da se prihvati njegova žalba te da se pobijano rješenje preinači na način da ga se uvjetno otpusti.

Na temelju članka 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08), spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Prvostupanjski sud je odbio zatvorenikov prijedlog za uvjetni otpust imajući u vidu da je preostali, neizdržani dio kazne zatvora prevelik u odnosu na kaznu zatvora na koju je osuđen, ocjenjujući da, za sada, program izvršavanja kazne zatvora nije postigao svrhu kažnjavanja u potpunosti te da je za postizanje svrhe kažnjavanja potrebno daljnje provođenje rehabilitacijskog postupka. Stoga smatra da je nužno nastaviti s izdržavanjem kazne zatvora.

Zatvorenik u žalbi ističe da je u provedbi programa izdržavanja kazne zatvora ocjenjen „naročito uspješnim“, uključen je u tretman ovisnika o alkoholu, u zatvoru je radno angažiran za što je također ocjenjen „uspješnim“ i „naročito uspješnim“, dok postpenalni prihvat ima osiguran u krugu obitelji – kod bratića. Dovodeći navedeno u vezu s činjenicom da nikada ranije nije kažnjen za koje drugo kazneno djelo niti pomišlja počiniti koje u budućnosti, smatra da je pogrešna procjena prvostupanjskog suda da je kod njega potrebno daljnje provođenje rehabilitacijskog postupka.

Protivno navodima žalbe zatvorenika, zakonito je i pravilno prvostupanjski sud odbio prijedlog za uvjetni otpust ocijenivši da je za postizanje svrhe kažnjavanja nužno nastaviti s izdržavanjem kazne zatvora, imajući na umu duljinu kazne zatvora od osam godina na koju je zatvorenik osuđen zbog kaznenog djela protiv života i tijela - ubojstva iz članka 90. KZ/97.

Ovo osobito kada se ima u vidu odredba članka 41. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 - ispravak i 101/17 - dalje u tekstu: KZ/11) koja kao svrhu kažnjavanja propisuje, ne samo utjecaj na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela i omogućavanje počinitelju ponovno uključivanje u društvo, već i izražavanje društvene osude zbog počinjenog te jačanje povjerenja građana u pravni poredak, sve kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja, što se postiže, ne samo izricanjem kazne, već i načinom te duljinom njezinog izvršavanja. Uzimajući stoga u obzir visoki neizdržani dio kazne zatvora na koju je zatvorenik osuđen (kaznu zatvora počeo je izdržavati 10. ožujka 2012. te mu ista ističe 10. ožujka 2020.), kao i težinu počinjenog kaznenog djela zbog kojeg je pravomoćno osuđen, te mišljenje Kaznionice u L. prema kojem je vjerojatnost kriminalnog povrata kod zatvorenika I. K. umanjena, ali se ne može u potpunosti isključiti, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, kod zatvorenika još uvijek nije u potpunosti ostvarena svrha kažnjavanja te je radi njezina ostvarenja nužno da on, za sada, nastavi s izdržavanjem kazne zatvora.

Navedene činjenice na koje zatvorenik upire žalbom o dosadašnjem urednom tijeku izdržavanje kazne zatvora, a zbog kojih je, prema mišljenju zatvorenika, trebalo prihvatiti prijedlog Kaznionice podnesen po službenoj dužnosti, imao je u vidu i prvostupanjski sud kada je odlučivao o tom prijedlogu. Međutim, navedene okolnosti, za sada, nisu dostatne za pozitivnu odluku o uvjetnom otpustu zatvorenika I. K., što, pak, nije zapreka za buduće odlučivanje o uvjetnom otpustu pokrenutom prijedlogom zatvorenika u smislu članka 158. ZIKZ-a.

Slijedom navedenog, a kako žalbom zatvorenika nije dovedena u sumnju osnovanost pobijanog rješenja niti su istim ostvarene povrede na koje drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 494. stavka 4. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08 odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 19. travnja 2018.