- 1 -              Revt 473/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 473/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. d.o.o., OIB …, S., kojeg zastupa punomoćnik M. G., odvjetnik u S., protiv tuženika B.-I. d.o.o., OIB …, S., kojeg zastupa punomoćnik N. S., odvjetnik u S., radi činidbe, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6550/2013-1 od 19. srpnja 2016., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-94/2013 od 20. lipnja 2013., u sjednici dana 17. studenog 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6550/2013-1 od 19. srpnja 2016. se odbija kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Trgovački sud u Splitu presudom poslovni broj P-94/2013 od 20. lipnja 2013. odbio je kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„Nalaže se tuženiku predati tužitelju ispravu podobnu za brisanje prava zaloga u iznosu od 6.500.000,00 EUR (šestmilijuna eura) u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućim kamatama i nuzgredicama, koje pravo zaloga je u listu C zemljišnoknjižnog uloška 19683, poduložak 59, k.o. S., pod rednim brojem 1.1., na udio pod rednim brojem 59, u predmetu Općinskog suda u Splitu poslovni broj Z-10043/08, na teret nekretnine upisane u listu A citiranog Z.U. 19683, P.U. 59, K.O. S., a na temelju Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 17. srpnja 2008., uknjiženo u korist S. G. – S. B. d.d., sve u roku od osam dana.“

 

Tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 65.675,00 kuna.

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-6550/2013-1 od 19. srpnja 2016. preinačio prvostupanjsku presudu i prihvatio tužbeni zahtjev te je presudom naloženo tuženiku da tužitelju izda gore opisanu tabularnu ispravu (toč. I.1. izreke).

 

Preinačena je i odluka o parničnim troškovima te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 139.322,68 kuna (toč. I.2. izreke), a u preostalom dijelu je odbijen zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi parnične troškove u iznosu od 104.476,70 kuna (toč. I.3. izreke).

 

Tako je suđeno u sporu radi ispunjenja ugovorne obveze iz ugovora o kupoprodaji nekretnina sklopljenog između stranaka dana 28. veljače 2012.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku kojom pobija presudu zbog revizijskih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene odredaba materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud RH ukine presudu Visokog trgovačkog suda RH i predmet vrati tom sud sudu na ponovno suđenje.

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija je neosnovana.

 

Presuda je ispitana po čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/13 i 89/14- dalje ZPP), koji se ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19), samo u dijelu koji se pobija revizijom i samo granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, koja prema toj odredbi postoji kad presuda ima takvih nedostataka zbog kojih tu presudu nije moguće ispitati.

 

Tužitelj drži da je bitna povreda odredaba parničnog postupka počinjena time što se sud nije izjasnio o tuženikovom prigovoru primjene pravila istodobnog ispunjenja tražbine, iako je tuženik tijekom prvostupanjskog postupka prigovorio da nije dužan ispuniti obvezu iz ugovora i predati tužitelju brisovno očitovanje za nekretninu, poslovni prostor broj 6, sve dok tužitelj ne plati cijenu za drugi poslovni prostor broj 5, jer da ova dva ugovora čine jedinstvenu cjelinu složenog poslovnog odnosa uspostavljenog na temelju predugovora.

 

Suprotno tvrdnji revidenta iz cjelokupnog sadržaja obrazloženja nižestupanjskih presuda slijedi zaključak da su stranke nakon dugotrajnih pregovora, slanja pisma namjere, i sklapanja predugovora konačno sklopile dva odvojena, potpuno samostalna ugovora o prodaji poslovnih prostora broj 5 i broj 6. Predmet ovog spora je ispunjenje obveze iz ugovora o kupoprodaji poslovnog prostora broj 6, pa za rješenje ovog spora nije odlučno je li tužitelj ispunio obvezu iz ugovora o kupoprodaji poslovnog prostora broj 6.

 

Stoga okolnost što sud nije utvrdio je li tužiteljica ispunila svoju obvezu prema tuženiku iz drugog ugovora o prodaji poslovnog prostora broj 5, odnosno što je izostalo očitovanje o prigovoru istovremenog ispunjenja i primjene odredbe čl. 368. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, dalje: ZOO), ne čini pobijanu presudu nerazumljivom jer se radi o činjenicama koje nisu odlučne za rješenje ovoga spora.

 

Ostale tvrdnje tuženika kojima je obrazložio revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, svode se na tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u rješenju spora te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Međutim pogrešan pravni pristup sam po sebi, ako bi i postojao, ne znači ujedno i postojanje apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, ako je presudu moguće ispitati unatoč pogrešnom pravnom pristupu, dok pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije dopušten revizijski razlog po čl. 385. st. 1. ZPP.

 

Tuženik je u reviziji također u okviru ovog revizijskog razloga iznio nove činjenice koje se odnose na druge parnične postupke koji su proizašli iz predmetnog ugovora i na pravna shvaćanja koja je zauzeo prvostupanjski sud u tim postupcima.

 

Prije ostalog valja napomenuti da se radi o novim činjenicama, koje se ne mogu iznositi u revizijskom stupnju postupka. Neovisno o navedenom, time što je drugostupanjski sud u ovom parničnom predmetu iz utvrđenih činjenica izveo drugačije zaključke i zauzeo drugačije pravno shvaćanje u odnosu na pravno shvaćanje na kojemu se temelje obrazloženja prvostupanjskih presuda Trgovačkog suda u Splitu broj P-303/2013 od 27. veljače 2015. i P-873/13 od 12. prosinca 2015., ne utječe na zakonitost pobijane presude, niti se radi o bitnoj povredi odredaba postupka iz čl. 354. st. 2 toč. 11. ZPP.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a.).

 

Sporno je u revizijskom stupnju postupka pravo tužitelja zahtijevati ispunjenje obveze iz odredbe čl. 2. st. 6. Ugovora o kupoprodaji poslovnog prostora broj 6, kojim se tuženik obvezao predati tužitelju ispravu podobnu za brisanje prava zaloga u iznosu od 6.500.000,00 EUR (šestmilijuna eura) u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućim kamatama i nuzgredicama, koje pravo zaloga je u listu C zemljišnoknjižnog uloška 19683, poduložak 59, k.o. S., pod rednim brojem 1.1.

 

S tim u vezi je sporna pravilna primjena odredbe čl. 342. st. 2. u vezi s čl. 270. st. 1. i čl. 359. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj 35/05, 41/08).

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

-da su stranke dana 12. lipnja 2007. potpisale pismo namjere radi sklapanja ugovora o kupnji četiri poslovna prostora u stambeno-poslovnoj zgradi u … u S. izgrađenoj na čest. zem. 5381/1 k.o. S.,

 

-da su stranke dana 14. srpnja 2009. sklopile predugovor o kupoprodaji nekretnina i to za dva poslovna prostora umjesto četiri, kako je bilo navedeno u pismu namjere, koji se nalaze u zgradi čest. zem. 5385/1, ZU 19683 k.o. S., i to poslovni prostor broj 5, neto projektirane površine 108,40 m2, i poslovni prostor broj 6, neto projektirane površine 138,10 m2,

 

-da su stranke dana 28. veljače 2012. sklopile ugovor o kupoprodaji nekretnine, poslovnog prostora broj 6, neto projektirane površine 138,10 m2, koji predstavlja 149/7295 dijela koji je suvlasnički dio povezan s cjelinom zgrade oznake čest. zem. 5385/1 ZU 19683 k.o. S., za ugovorenu kupoprodajnu cijenu od 2.526,317,16 kuna, te su istoga dana 28. veljače 2012. sklopile ugovor o kupoprodaji nekretnine koji se odnosi na poslovni prostor broj 5, neto projektirane površine 108,40 m2, koji prostor predstavlja 117/7295 dijela koji je suvlasnički dio povezan s cjelinom zgrade oznake čest. zem. 5385/1 ZU 19683 k.o. S., za ugovorenu cijenu od 1.981.100,00 kuna,

 

-da je tužitelj kao kupac platio tuženiku ukupnu cijenu od 2.526,317,16 kuna za prostor broj 6, na etaži prizemlje, ulaz tri, te je na temelju kupoprodajnog ugovora upisao svoje pravo etažnog vlasništva u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Splitu u ZU 19683 , poduložak 59, za 149/7295 dijela koji je suvlasnički dio povezan s cjelinom zgrade oznake čest. zem. 5385/1 ZU 19683 k.o. S.,

 

-da je u listu C zemljišnoknjižnog uloška ZU 19683 , poduložak 59, u predmetu Općinskog suda u Splitu poslovni broj Z-10043/08, na teret nekretnine na listu A navedenog zk. uloška, a na temelju Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 17. srpnja 2008., upisano pravo zaloga radi osiguranja tražbine u iznosu od 6.500.000,00 EUR, u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućim kamatama i nuzgredicama, u korist S.– S. d.d.,

 

-da je odredbom čl. 2. st. 6. kupoprodajnog ugovora prodavatelj (ovdje tuženik) preuzeo obvezu kupcu (ovdje tužitelju) u roku od 120 dana od sklapanja predmetnog ugovora dostaviti brisovno očitovanje S. S. d.d., kako bi kupac mogao izvršiti brisanje založnog prava, a tuženik do dana podnošenja tužbe nije dostavio tužitelju brisovno očitovanje,

 

-da je između stranaka dana 28. veljače 2012. sklopljen i drugi ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora broj 5, površine 106,38 m2, po cijeni od 1.981.100,00 kuna, a do podnošenja tužbe kupac je platio samo pola cijene,

 

-da je tužitelj dopisom od 16. siječnja 2013. izjavio da raskida ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora broj 5. te da traži povrat do tada uplaćenog iznosa i zatezne kamate na taj iznos.

 

Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev primjenom odredbe čl. 269. ZOO, jer je ocijenio da se radi o ugovorenoj nemogućoj činidbi, koju tuženik kao prodavatelj ne može osobno ispuniti, već tu obvezu može ispuniti jedino i isključivo založni vjerovnik sukladno odredbi čl. 346. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 76/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09; dalje: ZV).

 

Drugostupanjski sud je prihvatio u cijelosti činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, ali je ocijenio da je osnovan žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Prema shvaćanju drugostupanjskog suda pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je sklapanjem Ugovora tuženik na sebe preuzeo obvezu predaje brisovnog očitovanja, ali je pogrešno izveo zaključak da se radi o ugovornoj obvezi čiju činidbu ne može ispuniti tuženik kao prodavatelj, već jedino založni vjerovnik sukladno odredbi čl. 346. ZV.

 

Tuženik nije na sebe preuzeo obvezu izdavanja brisovnog očitovanja, već obvezu faktičke predaje u posjed tužitelju one isprave koja je odredbama zemljišno knjižnog prava određena kao podobna za brisanje uknjižbe založnog prava na nekretnini u tužiteljevom vlasništvu, a koju ispravu će izdati i tuženiku predati založni vjerovnik.

 

Između stranaka nije bilo sporno da tuženik nije ispunio svoju ugovornu obvezu iz čl. 6. st. 2. Ugovora, drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu te je pozivom na odredbu čl. 342. st. 2. ZOO-a naložio tuženiku ispunjenje ugovorne obveze u skladu s ugovorenim sadržajem.

 

Tuženik je revizijom osporio pravilnu primjenu odredaba materijalnog prava i to:

 

-odredbe čl. 358. ZOO, jer drži da se poslovni odnos tužitelja i tuženika treba promatrati kao jedinstveni posao u okviru kojega je sklopljen ugovor o prodaji dva poslovna prostora. S obzirom na to da je tužitelj isplatio cijenu samo za poslovni prostro broj 6 i samo dio cijene za poslovni prostor broj 5, prema shvaćanu tuženika on nije dužan predati ispravu navedenu u presudi dok tužitelj neisplati punu cijenu i za drugi poslovni prostor,

 

-odredbe čl. 269. ZOO u vezi s čl. 346. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 76/06, 146/08, 38/09, 153/09, dalje: ZV), jer drži da se radi o obvezi koju ne može ispuniti tuženik, nego samo založni vjerovnik, u ovom slučaju S. G. – S. d.d.

 

Prema shvaćanju ovoga suda u rješenju spora radi ispunjenja obveze iz ugovora o kupoprodaji poslovnog prostora broj 6, tuženik ne može, pozivom na odredbu čl. 358. st. 1. ZOO, isticati prigovor istovremenog ispunjenja tvrdeći da nije dužan ispuniti obvezu iz tog ugovora dok druga strana ne ispuni obvezu iz drugog ugovora o prodaji poslovnog prostora broj 5.

 

Odredbom čl. 358. st. 1. ZOO je propisano pravilo istodobnog ispunjenja prema kojemu u dvostranoobveznim ugovorima nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obvezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna istodobno ispuniti svoju obvezu, osim ako je što drugo ugovoreno ili zakonom određeno, ili ako što drugo proistječe iz naravi posla.

 

Pretpostavka za primjenu ovog pravila je reciprocitet obveza iz jednog ugovornog odnosa.

 

S obzirom na utvrđenje da su u ovom slučaju stranke vodile pregovore radi sklapanja ugovora o prodaji četiri poslovna prostora, da su potom sklopile predugovor kojim su se obvezale sklopiti dva ugovora o prodaji poslovnih prostora broj 5. i 6., te da su u konačnici sklopile dva sasvim neovisna ugovora od kojih se svaki odnosi na po jedan poslovni prostor, slijedi da u konačnici između stranaka egzistiraju dva dvostranoobvezna ugovorna odnosa.

 

Stoga okolnost što tužitelj eventualno nije u cijelosti platio cijenu za poslovni prostor broj 5 nije valjana osnova za isticanje prigovora istodobnog ispunjenja obveze oz ugovora o prodaji poslovnog prostora broj 6., pa za rješenje ovoga spora nije odlučno kakav je odnos stranaka iz drugog ugovora.

 

Tužitelj je u ovom slučaju u cijelosti ispunio obvezu i platio cijenu iz ugovora o prodaji poslovnog prostora broj 6, što među stranka nije ni bilo sporno, pa je i tuženik dužan ispuniti svoju obvezu.

 

Neosnovano je i shvaćanje tuženika da je odredbom čl. čl. 2. st. 6. kupoprodajnog ugovora za prodavatelja (ovdje tuženika) ugovorena nemoguća činidba, time što je tuženik preuzeo obvezu kupcu, ovdje tužitelju, uroku od 120 dana od sklapanja predmetnog ugovora dostaviti brisovno očitovanje S. S. d.d., kako bi kupac mogao izvršiti brisanje založnog prava, pa da bi se radilo o ništetnoj odredbi ugovora.

 

Ovaj sud prihvaća zaključak drugostupanjskog suda da odredbom čl. 2. st. 6. kupoprodajnog ugovora tuženik nije na sebe preuzeo obvezu izdavanja brisovnog očitovanja, koju doista može ispuniti samo založni vjerovnik čija je tražbina osigurana založnim pravom, u ovom slučaju S. S. d.d.

 

Tuženik je preuzeo obvezu „dostaviti brisovno očitovanje S. S. d.d. kako bi kupac mogao izvršiti brisanje založnog prava …“, čime se obvezao pribaviti od založnog vjerovnika i faktički predati u posjed tužitelju onu ispravu koja je odredbama zemljišno knjižnog prava određena kao podobna za brisanje uknjižbe založnog prava na nekretnini koja je predmet kupoprodajnog ugovora i na kojoj je tužitelj na temelju ugovora stekao pravo vlasništva.

 

Stoga je za rješenje spora odlučno je li nemoguća činidba kojom se tuženik obvezao pribaviti i predati tužitelju brisovno očitovanje navedeno u pobijanoj presudi, pri čemu nemogućnost činidbe mora postojati u trenutku sklapanja ugovora, dok naknada nemogućnost može biti samo osnovom za sudski raskid ugovora, a ne i na ništetnost.

 

U rješenju spora valja poći od sadržaja odredbe čl. 269. ZOO kojom je propisano da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju (st. 1.), a činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva (st. 2. ). Odredbom čl. 270. st. 1. ZOO propisana je ništetnost ugovora za slučaj kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva.

 

Materijalnopravna nemogućnost činidbe ovdje ne postoji niti u objektivnom ni u subjektivnom smislu.

 

Ovdje se ne radi o apsolutno, tj. objektivno nemogućoj činidbi (in rem) koju nitko faktički ne može ispuniti, a niti o pravno nemogućoj činidbi koju je nemoguće ispuniti zbog toga što je to zabranjeno pozitivnim propisima.

 

Nadalje, suprotno tvrdnji tuženika, ovdje nije riječ o subjektivnoj nemogućnosti, jer se tuženik nije obvezao sam izdati predmetno brisovno očitovanje, nego pribaviti i predati tužitelju brisovno očitovanje založnog vjerovnika. Takva obveza nije subjektivno nemoguća, jer upravo tuženik može svojim radnjama ishoditi od založnog vjerovnika brisovno očitovanje (plaćanjem duga u odnosu na koji je zasnovano založno pravo, zamjenom predmeta osiguranja …) i predati ga tužitelju.

 

Podredno se napominje da u okolnostima predmetnog slučaja, kada bi se i radilo o nemogućoj činidbi, ta okolnost bi imala za učinak ništavost cijelog ugovora, a ne samo odredbe čl. 2. st. 6. Ugovora.

 

S obzirom na to da između stranaka nije bilo sporno da tuženik nije ispunio svoju ugovornu obvezu iz čl. 6. st. 2. Ugovora, tužbeni zahtjev je prihvaćen pravilnom primjenom odredbe čl. 342. st. 2. ZOO, jer je tuženik obvezan na ispunjenje ugovorne obveze u skladu sa sadržajem koji su stranke odredile.

 

Stoga je valjalo primjenom odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Zagreb, 17. studenog 2020.