Broj: Kž 102/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te dr. sc. Zdenka Konjića i Miroslava Šovanja, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Dubravke Kovačević, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. A. S., zbog kaznenog djela iz čl. 110. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 22. prosinca 2017. broj K-14/2017-15, u sjednici vijeća održanoj 24. travnja 2018.,

p r e s u d i o   j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. A. S. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Bjelovaru opt. A. S. proglašen je krivim da je na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude počinio kazneno djelo ubojstva iz čl. 110. KZ/11, pa je na temelju istog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od devet godina, u koju kaznu mu je na temelju čl. 54. KZ/11 uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 11. kolovoza 2017. od 17,05 sati pa nadalje.

Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08) oštećenik je sa imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu.

Na temelju čl. 79. st. 2. KZ/11 naloženo je da se od opt. A. S. oduzima sjekira ukupne dužine 76 cm, dužine metalnog dijela 19 cm i širine sječiva 10,5 cm, te će se ista uništiti.

Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi čl. 145. st. 2. toč. 1., 6. i 7. ZKP/08 opt. A. S. dužan je naknaditi efektivne troškove kaznenog postupka u iznosu od 39.130,00 kn, te paušalni iznos od 1.000,00 kn, dok će o visini nagrade i nužnih izdataka branitelja optuženika biti doneseno posebno rješenje.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženika osudi na strožu kaznu zatvora.

Optuženik je žalbu podnio po braniteljici I. J., odvjetnici iz B., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženik oslobodi od optužbe za kazneno djelo iz čl. 110. KZ/11, ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, a podredno da se optuženiku izrekne blaža kaznena sankcija.

Prije održavanja sjednice vijeća, spis je sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08 dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka optuženik nalazi u paušalnoj tvrdnji da izreka presude nema razloga o odlučnim činjenicama, pa tako nema valjanog obrazloženja prvostupanjskog suda zbog čega nije prihvaćena obrana optuženika da kritične zgode nije postupao s izravnom namjerom da oštećenika liši života i da se događaja ne sjeća.

Protivno takvim paušalnim i uopćenim žalbenim tvrdnjama, prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, oni su potpuno jasni i bez proturječnosti, a izreka presude je razumljiva i nema proturječnosti, te je sukladna razlozima presude. Druga je stvar što žalitelj subjektivno smatra da ti razlozi nisu valjani i dostatni te ih ne prihvaća, a što zapravo predstavlja žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne označenu bitnu povredu.

Budući da istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju se poziva žalitelj nije ostvarena, a niti je ovaj sud drugog stupnja ispitivanjem pobijane presude u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 utvrdio da bi u presudi bile ostvarene neke druge bitne povrede na koje pazi po službenoj dužnosti, to žalba optuženika zbog bitne povrede nije osnovana.

Pobijajući utvrđeno činjenično stanje optuženik smatra da je u presudi izostalo obrazloženje vezano za sam motiv kaznenog djela, jer da prema iskazima svjedoka optuženik nije osoba sklona agresivnom ponašanju i nije bio u sukobu sa oštećenikom. S tim u vezi nadalje ističe kako nema dokaza da bi optuženik samoinicijativno napao oštećenika, a da tome u prilog ide i nalaz psihijatrijskog vještaka iz kojeg proizlazi da je optuženik na razini mentalne retardacije, pa navodi da nije isključeno da ga je oštećenik svojim ponašanjem doveo u stanje koje je imalo za posljedicu radnje, koje zapravo imaju značaj kaznenog djela usmrćenja iz čl. 112. KZ/11, a ne kaznenog djela ubojstva.

U okviru istaknute žalbene osnove optuženik ustvari ne iznosi ništa nova što već nije bilo predmetom ocjene i analize suda prvog stupnja, već samo polemizira s razlozima presude i ocjenjuje rezultat provedenih dokaza, a posebno pritom nalaz psihijatrijskog vještaka, na svoj subjektivan način, i nadalje ustrajući u tvrdnji da je vjerojatno ponašanjem oštećenika bio doveden u stanje jake razdraženosti, uslijed čega da je došlo do njegove reakcije i počinjenja kaznenog djela.

Razmatrajući razloge koje je za utvrđenje odlučnih činjenica dao prvostupanjski sud u odnosu na kazneno djelo opisano u izreci pobijane presude, kao i istaknute prigovore u žalbi, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da optuženik navodima žalbe nije doveo u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja po prvostupanjskom sudu.

Protivno navodima žalbe optuženika, prvostupanjski je sud na temelju pravilne ocjene obrane optuženika, iskaza svjedoka N. R. i M. J., zapisnika o očevidu i liječničke dokumentacije za oštećenika, kao sudskomedicinskog i psihijatrijskog vještačenja, njihovom savjesnom i kritičnom ocjenom, kako svakog za sebe, tako i u njihovom međusobnom odnosu, pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice u odnosu na inkriminirane radnje opisane u izreci presude. Za takva svoja utvrđenja je u obrazloženju presude iznio veoma logične, argumentirane i uvjerljive razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

Prije svega ovdje valja naglasiti da, protivno žalbi optuženika, okolnost da tijekom postupka nije utvrđen točan motiv počinjenja kaznenog djela, nije od utjecaja za kaznenu odgovornost optuženika, niti mu to nužno treba ići u prilog, jer u kaznenopravnoj praksi motiv kaznenog često ostane neutvrđen ili nedorečen, tako da se, u takvim situacijama, na ostalim utvrđenim pravno relevantnim i odlučnim činjenicama temelji kaznena odgovornost optuženika, a što je upravo ovdje slučaj.

Nadalje, osnovano prvostupanjski sud nije prihvatio obranu optuženika u dijelu gdje tvrdi da u inkriminirano vrijeme nije postupao s izravnom namjerom, jer se događaja, kako je sam iskazao, ne sjeća, smatrajući takvu obranu usmjerenom na izbjegavanje kaznene odgovornosti. Međutim, s druge strane, valja naglasiti da dio obrane optuženika gdje navodi da ga oštećenik kritičnog dana nije vrijeđao ni napadao i da su bili u dobrim odnosima, sud ispravno prihvaća i na temelju toga pravilno zaključuje o dinamici događaja, smatrajući da je optuženik postupao s izravnom namjerom, pri čemu za počinjeno djelo izostaje bilo kakav doprinos oštećenika, koji bi bio relevantan za procjenu kaznenog djela usmrćenja, na koje se žalitelj u žalbi neosnovano poziva. Ovo posebno iz razloga što je i svjedokinja N. R. iskazala da je optuženik odmah nakon događaja došao do njezine kuće i rekao što je počinio „ubio sam Ž. sjekirom“, pri čemu nije spominjao sukob zatraživši od nje da pozove policiju, što je ista i učinila, pri čemu je vidjela kapljice krvi na tijelu i ramenima optuženika, za koje je naknadnom DNK analizom utvrđeno da pripadaju upravo pokojnom oštećeniku. Stoga, sud ispravno prihvaća iskaz navedene svjedokinje kao vjerodostojan, smatrajući ga dosljednim, logičnim i detaljnim, kao i iskaz M. J., koja je u vrijeme kritičnog događaja spavala u istoj kući u drugoj sobi, pa bi, kako to osnovano zaključuje i sud prvog stupnja, sigurno čula neki jači verbalni sukob između optuženika i oštećenika da ga je tom prilikom bilo.

Stoga, prvostupanjski sud ispravno zaključuje da kritičnom događaju nije prethodila nikakva velika svađa ili sukob između optuženika i oštećenika, koji bi mogli biti uzrok jake razdraženosti ili prepasti kod optuženika, te da za počinjenje kaznenog djela usmrćenja nije dovoljan samo afekt, već je potrebno da je djelo počinjeno u stanju jake razdraženosti, dakle, u izvanrednom duševnom stanju počinitelja, koje utječe na to da ovaj bez dovoljno razmišljanja i iznenada stvori odluku za počinjenje ubojstva. Na takav pravilan zaključak prvostupanjskog suda u konkretnom slučaju upućuje i psihijatrijski nalaz za optuženika, iz kojeg proizlazi da nisu pronađeni elementi za direktno afektivno uvjetovano ponašanje, odnosno jaku razdraženost, obzirom da je optuženik uredno došao do susjede i rekao što je počinio, pri čemu nisu utvrđeni podaci o njegovoj dezorganiziranosti, besciljnosti ili potpunom rasapu u smislu psihotičnosti. Prema tomu sud je ispravno otklonio mogućnost da bi optuženik kritične zgode postupao u stanju jake razdraženosti, ili čak nužne obrane, budući je sam u obrani iskazao kako ga oštećenik nije napadao, niti su njegovim medicinskim pregledom utvrđene bilo kakve tjelesne ozljede.

Konačno, na temelju liječničke dokumentacije, koja u postupku nije bila sporna, kao i sudsko medicinskog vještačenja, sud je osnovano utvrdio da je oštećenik kritičnog dana sječivom sjekire više puta udaren u glavu, lice, vrat i prsa, slijedom čega je isti zadobio niz teških tjelesnih ozljeda, konstatiranih u nalazu vještaka, koje povrede su usprkos liječničkoj pomoći dovele do infarkta srčanog mišića i smrti oštećenog Ž. J. Utvrđene povrede iz medicinske dokumentacije potvrđuju dinamiku događaja upravo na način kako je utvrđuje i sud prvog stupnja.

Stoga, na temelju sveobuhvatne i pravilne ocjene obrane optuženika, kao i ostalih dokaza navedenih u razlozima presude, sud prvog stupnja izveo je ispravne zaključke o počinjenju kaznenog djela ubojstva od strane optuženika opisanog u izreci presude i njegovoj odgovornosti za to djelo. U obrazloženju presude, posebno na str. 5-6, sud prvog stupnja dao je u svemu veoma iscrpne, relevantne i uvjerljive razloge, pa tako i u odnosu na ponovljeni žalbeni prigovor optuženika, zaključujući pritom s pravom da je sjekira koju je optuženik koristio kritične zgode opasno oruđe podesno za ugrožavanje života i tijela, posebice kad se ima na umu regija ozljeđivanja oštećenika, a to je glava kao vitalni dio tijela, te da je optuženik kazneno djelo ubojstva počinio s izravnom namjerom. Sve tako iznijete razloge suda prvog stupnja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud je ispravno primijenio kazneni zakon kada je opisanu djelatnost optuženika pravno označio kao kazneno djelo ubojstva iz čl. 110. KZ/11. Budući optuženik žalbenim navodima nije doveo u sumnju utvrđenje odlučnih činjenica, to njegova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

Iako optuženik uvodno pobija presudu i zbog povrede kaznenog zakona, tu žalbenu osnovu sadržajno ne obrazlaže, a ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti, sukladno čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08 ovaj sud drugog stupnja nije utvrdio da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon, pa žalba optuženika zbog povrede kaznenog zakona nije osnovana.

Odluka o oduzimanju predmeta uporabljenog pri počinjenju kaznenog djela, ispitana u skladu s odredbom čl. 478. ZKP/08, donesena je na temelju čl. 79. st. 2. KZ/11.

Pobijajući odluku o kazni državni odvjetnik smatra da je sud istu preblago odmjerio, jer je precijenio značaj olakotnih okolnosti, dok je kao otegotnu okolnost propustio cijeniti upornost optuženikova postupanja, pa izrečenom kaznom u konkretnom slučaju neće biti ostvarena svrha generalne, niti specijalne prevencije.

Optuženik pobijajući odluku o kazni smatra da je izrečena kazna prestrogo odmjerena s obzirom na utvrđene brojne olakotne okolnosti, te izostanak otegotnih, pri čemu posebno ističe da je sud prvog stupnja zapravo propustio dostatno cijeniti brojne olakotne okolnosti, na koje se i sam poziva u razlozima presude, slijedom čega kazna nije individualizirana i kao takva nema odraza na specijalnu prevenciju.

Suprotno tvrdnjama iz žalbi državnog odvjetnika i optuženika, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud optuženiku prilikom odmjeravanja kazne pravilno utvrdio sve okolnosti važne za proces individualizacije kazne koje u smislu čl. 47. KZ/11 utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja i da je te okolnosti u dostatnoj mjeri valorizirao, zbog čega njihova preocjena za koju se zalažu obje stranke nije osnovana.

Naime, odmjeravajući kaznu u konkretnom slučaju, sud prvog stupnja je osnovano optuženiku kao olakotno uzeo dosadašnju neosuđivanost, izraženo kajanje zbog počinjenog djela, smanjenu ubrojivost, dok s druge strane, s pravom nije utvrdio postojanje otegotnih okolnosti, a u tom smislu ni upornosti u postupanju optuženika, jer ista ničim nije posebno izražena u ovom slučaju. Stoga, imajući u vidu sve tako ispravno utvrđene okolnosti o kojima ovisi visina kazne u konkretnom slučaju, sud je optuženiku za kazneno djelo ubojstva iz čl. 110. KZ/11 osnovano izrekao kaznu zatvora u trajanju od devet godina. Tako izrečena kazna i po ocjeni ovog suda drugog stupnja ukazuje se primjerena težini djela i društvenoj opasnosti optuženika kao počinitelja, te se može opravdano očekivati da će se njome ostvariti sve svrhe kažnjavanja predviđene u čl. 41. KZ/11, pa strože kažnjavanje za koje se zalaže državni odvjetnik i blaže kažnjavanje kako to predlaže optuženik nije osnovano.

Budući da navodi iz žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovani, trebalo na temelju čl. 482. ZKP/08 presuditi kao u izreci ove presude.

Zagreb, 24. travnja 2018.