Broj: Kž 107/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Ž. B. zbog protupravnog djela iz čl. 110. u vezi sa čl. 34. st. 1. i čl. 24. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 – ispravak; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 11. siječnja 2018. broj K-17/17-30, u sjednici održanoj 25. travnja 2018., u prisutnosti opt. Ž. B. te branitelja optuženika, odvjetnika D. S. R., u javnom dijelu sjednice,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba opt. Ž. B. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijski sud u Rijeci na temelju čl. 554. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 , 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08) utvrdio je da je opt. Ž. B. u stanju neubrojivosti počinio protupravno djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 110. u vezi čl. 34. st. 1. i čl. 24. KZ/11.

 

Na temelju čl. 554. st. 1. ZKP/08 u vezi čl. 50. i čl. 51. st. 1. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama („Narodne novine“ broj 76/14) prema optuženiku je određen prisilni smještaj u psihijatrijskoj ustanovi u trajanju od šest mjeseci.

 

Na temelju čl. 79. st. 2. KZ/11 od optuženika je oduzeta motorna pila marke i modela te tehničkih oznaka opisanih u izreci prvostupanjske presude.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi čl. 145. st. 2. toč. 1. 6., 7. i 8. ZKP/08 optuženik je presuđen na platež paušala u iznosu od 500,00 kn te nagrade za vještačenje K. R. u iznosu od 6.424,00 kn, platež troškova K. R. u iznosu od 105,60 kn, nagrade Centru za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja I. V. Z. na ime toksikološkog vještačenja u iznosu od 1.200,00 kn, troškova mehanoskopskog vještačenja u iznosu od 896,00 kn, troškova kontaktnog vještačenja u iznosu od 2.920,00 kn dok je u odnosu na ostale troškove odlučeno da će se o tome donijeti posebno rješenje.

 

Protiv te je presude žalbu podnio optuženik putem branitelja D. S. R., odvjetnika iz R., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi optužbe, odnosno podredno, ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Spis je sukladno odredbi čl. 474. st. 1. ZKP/08 dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

S obzirom da je optuženik u žalbi zahtijevao da se on i branitelj, u smislu odredbe čl. 475. st. 2. ZKP/08, izvijeste o sjednici vijeća, sjednica vijeća je održana u nazočnosti branitelja, dok je nazočnost optuženika koji se nalazi u Zatvorskoj bolnici u Zagrebu, sukladno odredbi čl. 475. st. 8. ZKP/08, osigurana putem video konferencijskog uređaja, a u odnosu na državnog odvjetnika, koji nije pristupio a uredno je obaviješten, sjednica vijeća je u smislu odredbe čl. 475. st. 4. ZKP/08 održana u njegovoj odsutnosti.

 

Žalba optuženika nije osnovana.

 

Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je izreka pobijane presude nerazumljiva i proturječna razlozima jer da je u izreci sud prvog stupnja najprije naveo da je postupao u stanju paranodinih sumanutosti uslijed kojih nije mogao shvatiti značenje svojih postupaka niti upravljati svojom voljom, zbog čega je neubrojiv, da bi potom opisujući radnje počinjenja predmetnog kaznenog djela u izreci naveo da je optuženik postupao u nakani, dakle s namjerom, da ošt. Ž. B. ubije. Optuženik smatra da je takva izreka sama po sebi proturječna jer u smislu odredbe čl. 24. st. 1. KZ/11 neubrojiva osoba nije kriva tako da optuženik nije mogao postupati s namjerom kao jednim od oblika krivnje, a uz to je takva izreka, u kojoj je utvrđena namjera kao oblik krivnje, u suprotnosti s obrazloženjem u kojem se prihvaćanjem nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještaka utvrđuje da optuženik, tempore criminis, nije mogao shvatit značenje svog postupanja niti upravljati svojom voljom.

 

Međutim, sud prvog stupnja je ispravno u izreci presude, osim utvrđenja o stanju optuženikove neubrojivosti, koje izvan bilo kakve sumnje proizlazi iz psihijatrijskog vještačenja, unio i utvrđenje da je optuženik postupao s namjerom da oštećenika ubije.

 

Naime, kada neubrojiva osoba ostvari obilježja protupravnog djela, u kaznenom postupku koji se protiv nje vodi moraju se utvrditi svi ostali elementi kaznenog djela kao što su radnja, predviđenost u zakonu i protupravnost, dok se u pogledu sastojka krivnje iz čl. 23. KZ/11 moraju utvrditi svi ostali sastojci osim ubrojivosti. Dakle, iako neubrojiva osoba nije kriva mora se utvrditi je li njegovo postupanje bilo namjerno ili nehajno jer kada bi se npr. utvrdilo da počinitelj kod isključivo namjernih ili nehajnih oblika nije postupao s tim elementima krivnje, ne bi se moglo utvrditi da je počinio protupravno djelo.

 

Nadalje, u okviru istog navedenog postupovnog prigovora o proturječnosti izreke i obrazloženja prvostupanjske presude optuženik neosnovano problematizira dio obrazloženja prvostupanjske presude (str. 15., 5. redak) u kojem sud odgovarajući na činjenične prigovore optuženika navodi da to „...ništa ne mijenja u pogledu odgovornosti optuženika...“. Tvrdi da on zbog neubrojivosti nije kriv, pa ne može biti niti odgovoran. Međutim, evidentno je sud prvog stupnja taj izraz naveo, ne u kontekstu kaznenopravne odgovornosti (krivnje), već izraz „odgovornost“ u konkretnom slučaju ukazuje da na postojanje uzročne veze između radnji koje poduzima optuženik s mogućom posljedicom, tj. da se nije radilo o slučaju.

 

Sud prvog stupnja je na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja ispravno utvrdio da su u konkretnom slučaju ostvareni svi elementi protupravnog djela ubojstva u pokušaju navodeći (str. 15., kraj zadnjeg odlomka) da svi razlozi koji su izneseni u prethodnom dijelu obrazloženja prvostupanjske presude ukazuju na počinjenje tog kaznenog djela, a ne na počinjenje kaznenog djela teške tjelesne ozljede u pokušaju, niti o kaznenom djelu dovođenja u opasnost općeopasnom radnjom iz nehaja. Stoga neosnovano optuženik smatra da je sud prvog stupnja u obrazloženju propustio iznijeti razloge o svim odlučnim činjenicama jer da se nije očitovao u čemu je utvrđeno postojanje realne opasnosti za nastanak smrtne posljedice. Atakiranje upaljenom motornom pilom, dakle, izuzetno opasnim i pogibeljnim sredstvom na tijelo čovjeka svakako jest radnja usmjerena na lišenje života, a ne na nanošenje teške tjelesne ozljede ili tek na izazivanje opasnosti. Prema tome, bez obzira što je u konkretnom slučaju, zahvaljujući snalažljivosti oštećenika i tome što je došlo do blokade lanca motorne pile, oštećenik zadobio samo tjelesnu ozljedu (laku) u lumbalnoj regiji, izvan bilo kakve sumnje se radi o kaznenom djelu ubojstva u pokušaju, a ne nekom drugom kaznenom djelu. Kraj takvog stanja stvari, sud prvog stupnja nije u obrazloženju presude trebao navoditi nikakve druge dodatne razloge osim onih koje je izložio u obrazloženju i koji se odnose na odlučne činjenice koje su bile predmet optužbe.

 

Prema tome, izreka prvostupanjske presude nije nerazumljiva niti je u proturječju s razlozima obrazloženja, tako da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 koju ističe žalitelj, niti je počinio bilo koju drugu postupovnu odredbu iz čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Neosnovano se optuženik žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvog stupnja sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrdio.

 

U okviru ove žalbe osnove optuženik potpuno promašeno problematizira pitanje na koji je način došlo do gašenja motora koji pokreće lanac pile i pitanje kojim se pravcem kretala pila pri zahvaćanju jakne oštećenika.

 

Kroz problematiziranje prvog pitanja, tvrdnjom da je optuženik aktiviranjem prekidača „čok“ ugasio motor pile i time onemogućio daljnje okretanje lanca pile optuženik evidentno smjera na dragovoljni odustanak, dok se tvrdnjom da je lanac pile najprije zahvatio jaknu oštećenika u doljnjem dijelu te se potom po automatizmu i bez utjecaja optuženika kretao prema gore, tj. do ramenog dijela i do ovratnika jakne, sugerira da se nije radilo o namjernom postupanju koje bi bilo poduzeto radi lišenje života oštećenika, već da se radilo o slučaju.

 

Sud prvog stupnja je u pogledu gašenja motora pile u obrazloženju pobijane presude iznio opširne i argumentirane razloge, a koji se temelje na provedenom mehanoskopskom vještačenju, ukazujući da je to pitanje irelevantno posebice kraj činjenice da je nedvojbeno utvrđeno da je gašenju motora prethodila blokada rada lanca uslijed namatanja vlakana iz jakne oštećenika na pogonski zupčanik. Sud prvog stupnja optuženiku ukazuje da je s aspekta postojanje ovog kaznenog djela neodlučno je li on uistinu, kako to tvrdi u obrani, sam ugasio motor pile, ili se motor ugasio kada je došlo do navedene blokade lanca pile jer je predmetno protupravno djelo ostvareno neovisno o tim okolnostima.

 

Ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća takav stav suda prvog stupnja jer je pitanje uzroka gašenja motora u ovom kaznenom postupku doista nevažno. Naime, u konkretnom se slučaju radi o tzv. dovršenom pokušaju u kojem je optuženik sa svoje strane poduzeo sve što je potrebno da se ostvari ono što je namjeravao postići, a do izostanka posljedice je došlo zbog navedenih okolnosti na koje on nije utjecao, tako da u smislu odredbe čl. 35. KZ/11 u ovakvoj situaciji ne dolazi u obzir primjena instituta dragovoljnog odustanka.

 

U pogledu smjera kretanja pile i ta je okolnost s aspekta počinjenja predmetnog kaznenog djela neodlučna jer atakiranje takvim sredstvom kao što je to motorna pila, koja snagom motora izuzetno velikim brzinama pokreće lanac pile, prema bilo kojem dijelu leđa oštećenika, predstavlja pogibeljnu radnju koja može prouzrokovati smrt oštećenika.

 

U pogledu potpuno neživotne tvrdnje o slučajnom zahvaćanju donjeg dijela jakne pilom se sud prvog stupnja također detaljno očitovao u obrazloženju presude ukazujući na uvjerljiv iskaz oštećenika koji je opisao kako je optuženik trčao za njim pokušavajući ga sustići a za svo je vrijeme u ruci imao upaljenu motornu pilu kojoj je još i pojačavao gas. Sud prvog stupnja je s pravom prihvatio ovakav iskaz oštećenika ukazujući da je on potvrđen iskazima očevidaca, odnosno osoba koje su od oštećenika neposredno na licu mjesta čule što se dogodilo (svjedoci M. F., S. K., M. P. i S. Č. K.). Nadalje iz zapisnika o očevidu proizlazi da ostaci tkanine iz jakne oštećenika nisu pronađeni na dvorištu kuće optuženika i oštećenika kako bi to proizlazilo iz obrane optuženika, već četrdesetak metara dalje u istoj ulici u blizini kioska, što također potvrđuje da je oštećenik bježao od oštećenika. Stoga je neprihvatljiva tvrdnja o slučajnom zahvaćanju jakne za vrijeme rada na dvorištu kuće optuženika i oštećenika.

 

Iz svih naprijed navedenih razloga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je stoga neosnovan i prijedlog žalitelja da se odgovarajućim vještačenjem po stručnjaku za tekstil, a s obzirom na karakteristike oštećenja na jakni, pokuša utvrdi smjer kretanja pile kritične zgode jer je to pitanje, kao što je naprijed navedeno, potpuno neodlučno.

 

Iz svih naprijed navedenih razloga kako žalba optuženika nije osnovana, i kako prvostupanjski sud nije na optuženikovu štetu povrijedio kazneni zakon, na što drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08, na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 25. travnja 2018.