- 1 -              Revd 1875/2020-2

 

 

 

 

Broj: Revd 1875/2020-2

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i izvjestitelja i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz Z., (OIB: ...), protiv 1. tuženika S.-p. d.o.o. iz Z., (OIB: ...) i 2. tuženika D. G. iz Z., (OIB: ...), oba zastupana po punomoćniku M. M., odvjetniku iz Z., 3. tuženika B. B. iz Z., V. (OIB: ...), zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku iz Z. i 4. tuženika Z. C. iz Z., (OIB: ...), zastupanog po punomoćniku T. B., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja ugovora ništetnim i uknjižbe vlasništva, te u pravnoj stvari protutužitelja S.-p. d.o.o. iz Z., (OIB: ...), zastupanog po punomoćniku M. M., odvjetniku iz Z., protiv protutuženika M. M. iz Z., (OIB: ...), radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici posl. br. Gž-542/2017-5 od 19. veljače 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-1167/2015-41 od 28. srpnja 2016., u sjednici održanoj 17. studenoga 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu:

 

a/ pod točkom I. izreke, u odluci kojom su odbijeni tužbeni zahtjevi:

 

- na utvrđenje „da su ugovor o kupoprodaji nekretnine od 29. svibnja 2012. i anex ugovora o kupoprodaji nekretnine od 15. prosinca 2008., sklopljeni između 1. tuženika kao prodavatelja i 2. tuženika kao kupca, a koji su u zemljišnim knjigama provedeni pod brojem Z-29218/12, ništetni - pa da se zemljišnoknjižnom odjelu suda naloži uspostava ranijeg ZK stanja „prije provedbe spisa Z-29218/12 u dijelu u kojem se isti odnosi na provedbu istog ugovora i anexa“, odnosno upis brisanja prava vlasništva s imena 3. tuženika, 4. tuženika i 2. tuženika, te uknjižbu „prava vlasništva zk.č.br. 2988/1 zgrada br. 2 površine 320 m2, zgrada površine 8 m2, izgrađeno zemljište površine 407 m2, dvorište površine 500 m2 i oranica površine 337 m2, ukupne površine 1572 m2 upisana u zk.ul.br. 109333 k.o. G. za korist“ 1. tuženika u cijelosti,

 

- na utvrđenje „prava vlasništva zk.č.br. 2988/11 zgrada br. 2 površine 320 m2, zgrada površine 8 m2, izgrađeno zemljište površine 407 m2, dvorište površine 500 m2 i oranica površine 337 m2, ukupne površine 1572 m2 upisana u z.k.ul.br. 109333 k.o. G. za korist tužitelja...u cijelosti“, sve na „temelju ugovora za kupnju nekretnine od 15. siječnja 2008.“ sklopljenog između 1. tuženika kao prodavatelja i tužitelja te tabularne izjave 1. tuženika od 9. travnja 2009., te pravomoćne presude na temelju priznanja Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-2738/2009 od 16. rujna 2011., koja je priložena zbirci isprava ZK odjela suda pod brojem Z-29218/12 - pa da se tužitelj ovlasti „predložiti i ishoditi uknjižbu prava vlasništva navedene nekretnine na svoje ime“,

 

- na obvezivanje tuženika da tužitelju plate trošak.

 

b/ pod točkom III. izreke, u odluci kojom je tužitelj obvezan naknaditi trošak parničnog postupka: 1. tuženiku i 2. tuženiku od 112.500,00 kn, 3. tuženiku od 93.125,00 kn i 4. tuženiku od 110.000,00 kn.

 

Tužitelj je podnio prijedlog da mu se dopusti revizija protiv drugostupanjske presude u odluci kojom su odbijeni njegovi tužbeni zahtjevi zbog pravnog pitanja kojeg (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu - jer o njemu postoji različita sudska praksa.

 

Tuženici nisu odgovorili na prijedlog tužitelja.

 

Prijedlog tužitelja da mu se revizija dopusti nije dopušten.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 19. veljače 2020., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

 

- odredbe čl. 385.a stavka 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

 

U konkretnom slučaju tužitelj je predložio da mu se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija - ali nije ispunio sve pretpostavke za dopuštenost svoga prijedloga: predlagatelj u prijedlogu za dopuštenje revizije nije naznačio niti jedno pitanje koje bi bilo važno za odluku u konkretnom pravnom odnosu i (ujedno, kumulativno potrebno) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, a nije naznačio niti određene razloge zašto bi trebalo odgovoriti na pitanje iz njegovog prijedloga:

 

„da li je pravo tuženika-protutužitelja na pošteno suđenje povrijeđeno s obzirom na izostanak jedinstvene prakse viših sudova u povodu identičnih slučajeva (čl. 385.a ZPP-a i čl. 6.1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda)“

 

              kada:

 

- to pitanje nije niti dovoljno određeno i obrazloženo, toliko - da bi se na njega mogao dati jasan i konkretan odgovor relevantan za odluku o predmetu spora, takav odgovor - da ne bi ovisio od činjeničnih okolnosti svakog konkretnog slučaja, ali i toliko određeno i obrazloženo - da bi se uopće i moglo zaključiti (obzirom da je usmjereno na ocjenu je li „pravo tuženika...na pošteno suđenje povrijeđeno...“, dakle pravo protivne stranke - a ne neko njegovo, tužiteljevo pravo) da bi ga (a ne 1. tuženika) odgovor na njega u ičemu (što je svrha svake revizije kao pravnog lijeka protiv odluke kojom podnositelj revizije nije uspio u postupku: obzirom da revident mora imati pravni interes da on uspije u postupku - a ne njemu protivna stranka) u ovome postupku (prema formuliranim tužbenim zahtjevima) mogao dovesti u povoljniju poziciju (imajući na umu i odredbu čl. 354. st. 3. ZPP-a, prema kojoj: „Zato što stranku koja je pravna osoba nije zastupala ovlaštena osoba, ili zato što parnično nesposobnu stranku nije zastupao zakonski zastupnik, ili zato što zakonski zastupnik, odnosno punomoćnik stranke nije imao potrebno ovlaštenje za vođenje parnice ili za pojedine radnje u postupku - žalbu može izjaviti samo stranka koje se ti nedostaci tiču.“),

 

- prijedlog u svezi postavljenog pitanja, gledano prema prethodno iznijetom shvaćanju, ne sadrži (što je kumulativno potrebno za dopuštenost revizije) nikakve a pogotovo ne i navedene (određene) razloge za zaključiti: da o tome pitanju zaista i postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njemu uopće i može očekivati takva (neujednačena ili nesigurna) praksa - tako da bi ipak i zbog toga bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (za ujednačavanje sudske prakse),

 

- prethodno navedene razloge ne mogu nadomjestiti samo uopćeni navodi predlagatelja o važnosti pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu,

 

- taj prijedlog revizijski sud može razmatrati samo u granicama postavljenog pitanja i razloga kojima ga predlagatelj obrazlaže (u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a: što ne predstavlja strogi formalizam, kojeg revizijski sud ne može dopustiti), pa (kada) sukladno tome ne može u svezi u prijedlogu postavljenog pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava),

 

- je osporena presuda temeljena na činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja, onim - istinitost kojih se u ovome stupnju postupka ne može preispitivati, napose ne povodom u prijedlogu postavljenog pitanja,

 

- revizijski sud i inače nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagatelj smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki).

 

Sukladno izloženom, ovdje je za prihvatiti:

 

- da pitanje iz prijedloga tužitelja nije važno za odluku o predmetu spora (iako se njegov dio odnosi samo na taj konkretni predmet), a pogotovo nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu: obzirom na to kako je formulirano i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

 

- da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

Stoga je prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. - ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).

 

Zagreb, 17. studenoga 2020.