Baza je ažurirana 22.08.2025.
zaključno sa NN 85/25
EU 2024/2679
Broj: Kž 174/2018
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog V. N. zbog kaznenih djela iz članka 256. stavka 3. i članka 246. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 15. veljače 2017. broj Kv-I-275/17 (K-7/12), u sjednici održanoj 25. travnja 2018.
r i j e š i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba osuđenog V. N..
Obrazloženje
Rješenjem prvostupanjskog suda odbijen je, na temelju članka 498. stavka 5. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08.), zahtjev osuđenog V. N. za preinačenje bez prave obnove kaznenog postupka pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 24. svibnja 2017. broj K-7/2012 ispravljene rješenjem tog suda istog broja od 24. svibnja 2017., a preinačene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 12. listopada 2017. broj I Kž-459/2017-4 od 12. listopada 2017., a kojom je V. N. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.
Protiv tog rješenja žalbu je podnio osuđeni V. N. po braniteljici, odvjetnici M. P. S., s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači na način da mu Vrhovni sud Republike Hrvatske „zamijeni izrečenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, radom za opće dobro“.
Spis je, u skladu s odredbom članka 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
Žalba nije osnovana.
Prvostupanjski sud je odbio zahtjev osuđenog V. N. za takozvanu „nepravu obnovu kaznenog postupka“, odnosno preinačenje glede odluke o kazni uvodno navedene pravomoćne presude kojom je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine zaključivši da okolnosti koje je osuđenik iznio u zahtjevu za obnovu, a koje se odnose na pogoršanje njegovog zdravstvenog stanja, „nemaju potreban značaj niti kvalitetu da bi dovele do blaže osude, odnosno zamjene kazne zatvora radom za opće dobro“, istaknuvši da su bolest na koje osuđenik ukazuje „postojale u trenutku donošenja odluke o kazni“ te da se „nisu značajno promijenile“.
Osuđeni V. N. u žalbi tvrdi da prvostupanjski sud „nije imao u vidu (…) činjenicu da sama bolest ima svoj tijek koji se može samo usporiti, a nikako zaustaviti te da kod ishemične dilatativne kardiomiopatije, od koje boluje osuđenik (…) progresija bolesti ide ubrzano“, a ističe i da se on „pokajao za počinjena kaznena djela, priznao je ista, (…) da je stara i bolesna osoba koja je u mirovini“ pa da „nije realna opasnost za nastavno počinjenje kaznenog djela“. U nastavku žalbe osuđenik opširno analizira presude donesene u drugim predmetima i kazne iz njih uspoređuje s onom na koju je sam osuđen, zaključujući da je „zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske ujednačavanje sudske prakse“ i zaključuje da je „sud trebao i mogao primijeniti odredbu čl. 55. Kaznenog zakona (…) na izrečenu zatvorsku kaznu“, odnosno da je „mogao i trebao postojeću kaznu zamijeniti radom za opće dobro“.
Suprotno ovim tvrdnjama, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je teško zdravstveno stanje osuđenog V. N. okolnost koja je bila poznata i koja je imala utjecaj na izricanje kazne na koju je osuđen, a da eventualno pogoršanje tog stanja ne predstavlja takvu okolnost koja bi trebala dovesti do još blaže osude.
Naime, prvostupanjski sud je, prilikom odmjeravanja pojedinačnih kazni osuđenom V. N. olakotnim cijenio „teško zdravstveno stanje koje proizlazi iz opsežne medicinske dokumentacije koja se nalazi u spisu“, odnosno „da se radi o teškom srčanom bolesniku koji je uz srčane tegobe i dugogodišnji dijabetičar na inzulinu te boluje od psorijaze, parapsorijaze i kroničnog gastritisa, a dnevno uzima 10 različitih vrsta lijekova“, kao i da se „radi o osobi visoke životne dobi“, dok je drugostupanjski sud, očitujući se na žalbene navode državnog odvjetnika u odnosu na odluku o kaznenoj sankciji, naveo da je „pravilno (…) prvostupanjski sud kao naročito olakotne okolnosti cijenio dob optuženika i zaista ozbiljno narušeno zdravstveno stanje, zbog čega su primjenom odredbi čl. 48 st. 1 i 2 i čl. 49 st. 1 t. 4 KZ/11, pojedinačno utvrđene i jedinstveno izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, primjerene težini djela i svim navedenim okolnostima“, a istaknuo je i da „i po stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije bilo mjesta izricanju uvjetne osude primjenom odredbe čl. 56 st. 1 i 4 KZ/11, budući da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio sve pretpostavke za izricanje ove sankcije“.
Dakle, očigledno je da su i prvostupanjski i drugostupanjski sud prilikom odmjeravanja kazne osuđeniku i razmatranja primjene alternativnih sankcija posebno pozornost posvetili upravo teško narušenom zdravstvenom stanju osuđenog V. N., a iz medicinske dokumentacije priložene zahtjevu za obnovu uistinu ne proizlazi da bi osuđenik bio podvrgnut novim operativnim zahvatima, da bi bio na izvanrednom ambulantnom pregledu ili bolničkom liječenju, već da i dalje ide na redovne kontrole, dakle, očigledno je da se ne radi o značajnijem pogoršanju zdravstvenog stanja koje bi bilo nepredvidljivo ili neočekivano u vrijeme donošenja odluke o kazni.
Stoga treba zaključiti da osuđeni V. N. citiranim žalbenim tvrdnjama, nastojeći izazvati ponovno preispitivanje pravilnosti odluke o kazni izrečene mu pravomoćnom presudom, podnesenim zahtjevom za obnovu pokušava ishoditi odluku ovog suda u trećem stupnju, a to je protivno zakonu i smislu ovog izvanrednog pravnog lijeka.
Zbog svega iznesenog, žalbenim tvrdnjama nije dovedena u sumnju pravilnost pobijanog rješenja niti zaključak prvostupanjskog suda da ne postoje uvjeti za preinačenje pravomoćne presude glede odluke o kazni iz članka 498. stavka 1. točke 4. ZKP/08.
S obzirom na sve izloženo, žalbenim tvrdnjama nije dovedena u sumnju pravilnost pobijanog rješenja, a Vrhovni sud Republike Hrvatske je, kao drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 494. stavka 4. ZKP/08., ispitao pobijano rješenje i po službenoj dužnosti te je našao da je rješenje donijelo ovlašteno tijelo, da ne postoji povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. tog Zakona te da na štetu okrivljenika nije povrijeđen kazneni zakon.
Slijedom iznesenog, a na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odbijena je žalba osuđenog V. N., kako je i odlučeno u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 25. travnja 2018.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.