Broj: Kž 138/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić, Žarka Dundovića, Ratka Šćekića i dr. sc. Marina Mrčele kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. G., zbog kaznenog djela iz čl. 111. toč. 4. Kaznenog zakona (“Narodne novine” br.  125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17. - dalje u tekstu: KZ/11) i dr., odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 26. siječnja 2018. godine, br. K-2/2018, u sjednici održanoj 25. travnja 2018. godine, u prisutnosti opt. D. G.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba opt. D. G. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Županijski sud u Osijeku presudom od 26. siječnja 2018. godine, br. K-2/2018, proglasio je krivim opt. D. G. zbog kaznenog djela protiv spolne slobode, teškog kaznenog djela protiv spolne slobode iz čl. 154. st. 2. u svezi st. 1. toč. 2. i u svezi čl. 153. st. 1. i čl. 152. st. 1. KZ/11, za koje mu je na temelju čl. 154. st. 2. KZ/11 utvrdio kaznu zatvora u trajanju od trinaest (13) godina i kaznenog djela protiv života i tijela, teškog ubojstva iz čl. 111. toč. 4. KZ/11, za koje mu je na temelju istog zakonskog propisa utvrdio kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od dvadesetpet (25) godina i uz primjenu čl. 51. KZ/11 osudio ga na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od tridesetsedam (37) godina, u koju mu je na temelju čl. 54. KZ/11 uračunao vrijeme lišenja slobode i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 20. svibnja 2016. godine, pa nadalje.

 

Na temelju čl. 560. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj  152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje u tekstu: ZKP/08) utvrđeno je da novčani iznos od 8.642,00 kn predstavlja imovinsku korist koju je optuženik ostvario kaznenim djelom iz čl. 111. toč. 4. KZ/11 i utvrđuje se da taj iznos postaje imovina Republike Hrvatske, te se nalaže optuženiku da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 8.642,00 kn uplatom u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana, računajući od pravomoćnosti presude i to pod prijetnjom ovrhe.

 

Na temelju čl. 79. KZ/11 od optuženika se oduzimaju predmeti navedeni u izreci pobijane presude.

 

Na temelju čl. 158. st. 1. i 2. ZKP/08 punomoćnik oštećenika se sa imovinskopravnim zahtjevom upućuje u parnicu.

 

Na temelju čl. 148. st. 5. ZKP/08 o troškovima kaznenog postupka odlučit će se posebnim rješenjem.

 

Protiv te presude žali se optuženik po branitelju B. K., odvjetniku iz O., iz svih žalbenih osnova i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Moli obavijest o sjednici vijeća.

 

Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da se ista odbije kao neosnovana.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica vijeća održana je u nazočnosti optuženika, osigurane putem video konferencijskog uređaja, na temelju čl. 475. st. 8. ZKP/08, a u odsutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i branitelja optuženika, B. K., koji nisu pristupili a dostava obavijesti o sjednici vijeća bila je uredno iskazana.

 

Žalba nije osnovana.

 

Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 navodeći da su razlozi pobijane presude u znatnoj mjeri proturječni izreci, a djelom i potpuno nejasni.

 

Obrazlažući navedenu postupovnu povredu, optuženik navodi da nije obrazloženo na kojim dokazima prvostupanjski sud temelji zaključak da je optuženik počinio kaznena djela za koja je proglašen krivima, čime u stvari osporava utvrđeno činjenično stanje, o čemu će više biti riječi kod obrazlaganja žalbenog osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Kako je prvostupanjski sud za sva svoja utvrđenja dao jasne razloge, nije ostvarena postupovna povreda iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 na koju optuženik ukazuje.

 

Prvostupanjski sud je optuženika proglasio krivim za kaznena djela počinjena u realnom stjecaju, što je i obrazloženo u pobijanoj presudi međutim, kada prvostupanjski sud obrazlaže odluku o kazni, navodi da se u konkretnom slučaju radi o počinjenju djela u idealnom stjecaju, što je očigledno omaška u pisanju, s obzirom na cjelokupno obrazloženje, ali to proturječje u razlozima pobijane presude nije takvog značaja da se ista ne bi mogla ispitati.

 

Nadalje, optuženik navodi da se pobijana presuda temelji na nezakonitim dokazima, rezultatima pretrage stana i drugih prostora kojim smatra i osobni automobil, za što da nije postojao nalog, čime ukazuje na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08.

 

U navedenom optuženik nije u pravu, budući je za pretragu doma i drugih prostora sudac istrage izdao nalog dana 19. svibnja 2016. godine (list 27 i 227 spisa), dok je na osobnom automobilu proveden očevid i to nakon što je vozilo preuzeo vlasnik rent-a-car-a i tada našao bankovnu karticu na ime žrtve Z. J., za što sve nije bio potreban nalog suca istrage za pretragu. Nalog nije bio potreban niti za oduzimanje mobitela koji je oduzet uz potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta.

 

Neosnovano optuženik ističe i da mu je povrijeđeno pravo na obranu, odbijanjem provođenja dokaza saslušanjem svjedoka N. B. Č.. Naime, prvostupanjski je sud dao razloge za odbijanje ovog dokaznog prijedloga, čime je postupio u skladu s odredbom čl. 459. st. 5. ZKP/08 pa stoga nije ostvarena postupovna povreda iz čl. 468. st. 3. ZKP/08, budući odbijanjem dokaznog prijedloga nije povrijeđeno pravo na obranu optuženika. Eventualno bi se moglo raditi o žalbenom osnovu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će biti riječi kod obrazlaganja tog žalbenog osnova.

 

S obzirom na sve navedeno, nije osnovana žalba optuženika zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, a ispitivanjem pobijane presude u tom dijelu na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 nije utvrđeno da bi bila ostvarena koja od postupovnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Nije osnovana niti žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Neosnovano optuženik tvrdi da iz pobijane presude nije jasno na temelju kojih dokaza prvostupanjski sud zaključuje o nespornim činjenicama.

 

Kao nesporne činjenice, prvostupanjski sud na temelju zapisnika o očevidu utvrđuje da je mrtvo tijelo žrtve Z. J. nađeno mrtvo u stanu, gdje je živjela, zaliveno sredstvom za čišćenje.

 

Iz zapisnika o obdukciji prvostupanjski sud utvrđuje da je žrtva umrla uslijed gušenja koje je nastalo višekratnim i snažnim hvatanjem, stiskanjem i stezanjem vrata prstima i šakama druge osobe. Utvrđene su i druge teške i lake tjelesne ozljede, a nađeni su i spermiji u brisu vagine, kao i međunožju trenirke žrtve.

 

Osnovano prvostupanjski sud na temelju tih provedenih dokaza, te nalaza i mišljenja sudsko-medicinskog vještaka dr. B. D. zaključuje da se u konkretnom slučaju radilo o dovršenom spolnom aktu te da je žrtva kod penetracije bila živa.

 

Dakle, radi se o nespornim dokazanim činjenicama koje ne osporava niti sam optuženik.

 

Sporno je bilo, je li optuženik bio u stanu žrtve u kritično vrijeme i je li počinio kaznena djela za koja je proglašen krivim, što osporava tijekom cijelog postupka te sada u žalbi.

 

Kako je naprijed rečeno, prilikom obdukcije žrtve izuzet je bris vagine s nalazom spermija u njemu, kao i spermiji nađeni na međunožju trenirke žrtve, što je vještačenjem po Centru za forenzička ispitivanja, istraživanja i vještačenja „I. V.“ i iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za biološka vještačenja, danog na temelju DNA analize, utvrđeno da spermiji potječu od opt. D. G..

 

Optuženik nastoji taj dokaz osporiti tvrdnjom da je 16. i 17. svibnja 2016. godine imao spolni odnos sa A. I. Č., da je u njegovom stanu pronađen upotrijebljeni prezervativ koji je bio upotrijebljen prilikom DNK vještačenja. U stvari, optuženik bezuspješno tijekom cijelog postupka nastoji osnažiti tezu da su mu svi dokazi podmetnuti, iako ne navodi tko bi to učinio i koji motiv ili interes bi netko za to imao.

 

Obranu optuženika u tom dijelu nije potvrdila svjedok A. Č. (ranije I.) navodeći da je s optuženikom komunicirala putem Interneta i SMS poruka preko Vibera, ali da se nikada nisu vidjeli, niti imali intimne odnose pa niti 15. i 16. svibnja 2016. godine.

 

S obzirom na takav iskaz svjedoka A. Č. (ranije I.) koja nije dala alibi optuženiku, osnovano prvostupanjski sud nije prihvatio prijedlog obrane za vještačenjem mobilnog aparata optuženika, radi utvrđivanja gdje je bio u dane 16., 17. i 18. svibnja, budući se provođenjem tog dokaza ne bi drugačije utvrdilo činjenično stanje, jer mobitel nije morao biti kod optuženika u vrijeme počinjenja djela, već na nekom drugom mjestu.

 

Osim toga, predloženim vještačenjem se ne bi moglo dovesti u pitanje istinitost iskaza svjedoka A. Č., jer ista niti ne poriče komunikaciju s optuženikom SMS porukama i Viberom, na što se poziva optuženik u žalbi.

 

Osnovano je odbijen i prijedlog za saslušanjem svjedoka N. B. Č., koja se nalazi u SR Njemačkoj, također na okolnosti alibija i za koju optuženik tvrdi da je s njom imao intimni odnos 17. svibnja 2016. godine, jer kada bi se i dokazala tvrdnja optuženika da je 15. i 16. svibnja 2016. godine imao intimni odnos s A. Č., a 17. svibnja 2016. godine sa N. B. Č., to još ne isključuje njegovu nazočnost u stanu žrtve i inkriminirano postupanje.

 

Uz nalaz sperme optuženika na oštećenici utvrđeno je i da je optuženik podizao novac na bankomatu s bankovnom karticom žrtve, te prodao prstenje koje je oštećenica uvijek nosila na ruci, kako je to iskaza kćerka pokojne, svjedok S. K..

 

Optuženik navedene činjenice niti ne osporava, s obzirom da je snimljen nadzornim kamerama prilikom podizanja novca, ulaska u stanicu za otkup zlata A. D. u O. gdje je prodao prstenje.

 

Prva bankovna transakcija je već bila 17. svibnja 2016. godine, kada je prodao i prstenje, a istog dana je u podzemnoj garaži „K. C.“ odbacio mobitel žrtve, bez pripadajuće baterije i SIM kartice, što je također snimljeno nadzornom kamerom. dakle, sve navedene radnje optuženik je poduzeo 17. svibnja 2016. godine nakon što je žrtva silovana i lišena života i nakon što su ukradeni bankovna kartica, prstenje i mobitel, pa inzistiranje optuženika na alibiju nije relevantno. S obzirom na navedeno, kao i s obzirom na iskaz svjedoka A. Č., osnovano prvostupanjski sud odbija prijedlog obrane za saslušanjem svjedoka N. B. Č., što je bilo povezano s određenim teškoćama, pa je sud nakon što je prvotno prihvatio navedeni dokazni prijedlog, isti kasnije odbio i to je obrazloženo u pobijanoj presudi.

 

Osim toga, istog dana, 17. svibnja 2016. godine optuženik je pokazivao slipove s iznosom novca na bankovnom računu za koji je tvrdio da je njegov, govoreći da je riješio sve svoje novčane probleme, o čemu je svjedočio H. L. kojem je dugovao novac i koji mu je vratio, dio istoga dana, a dio 18. svibnja 2018. godine.

 

Ustrajavajući na tezi „podmetanja dokaza“ optuženik osporava i provedeni očevid na osobnom automobilu koji je iznajmio u rent-a-car-u u Bjelovaru, nije ga vraćao, pa ga je oduzela policija i vratila vlasniku i kojom prilikom je vlasnik u vozilu pronašao bankovnu karticu žrtve, nakon čega je proveden očevid.

 

Nije sporno da je bankovna kartica žrtve, tada nađena u automobilu, što je konstatirano zapisnikom o očevidu, te utvrđeno na temelju iskaza svjedoka J. M., djelatnika policije, čije je saslušanje predložila obrana, te svjedoka T. L., vlasnika rent-a-car-a.

 

Tvrdnja optuženika o podmetanju bankovne kartice je proturječna njegovoj obrani pa i žalbenim navodima u kojima ne osporava da je imao karticu i podigao novac na bankomatu, ali tvrdi da je to činio kao uslugu A. P. kojem je karticu i vratio. Kada optuženik ne osporava podizanje novca i posjedovanje bankovne kartice žrtve, obrana o podmetanju iste nije životna i logična i opravdano je prvostupanjski sud nije prihvatio.

 

Optuženik u obrani i sada u žalbi tvrdi da je bio izmanipuliran od A. P. i smatra ga počiniteljem djela međutim, ne navodi kako bi isti bio u mogućnosti podmetnuti bankovnu karticu žrtve u vozilo koje je koristio optuženik i koje mu je oduzeto i vraćeno vlasniku.

 

A. P., koji je saslušan kao svjedok, je susjed žrtve i prema iskazu kćeri i sestre žrtve, imao je ključ od njezina stana, pomogao joj je i čuvao stan kada je ne bi bilo dakle, bio je osoba od povjerenja.

 

Svjedok je opisao događaje kritičnog dana kada je pronašao mrtvo tijelo Z. J., a nakon što ga je nazvala njezina sestra iz S., koja je nije mogla dobiti na telefon i mobitel, da bi odmah zatim pozvao hitnu pomoć i policiju. Iskazivao je da je optuženik bio podstanar u njihovoj kući, da je posuđivao novac od stanara, pa tako i od žrtve, što mu je ona ispričala. Novac je optuženik u konačnici vratio, ali svjedok navodi da je Z. J. bila zabrinuta i uplašena. Inače, o posuđivanju novca optuženika od drugih osoba, govorili su i drugi saslušani svjedoci.

 

Svjedok A. P. je opovrgnuo da bi optuženiku posuđivao bankovnu karticu, davao prstenje na prodaju ili slično. Nije mu niti posudio novac kada je to od njega tražio, a njegov iskaz je potvrdila i svjedok J. T., baka svjedoka, s kojom je živio i koja je kao susjeda kontaktirala sa žrtvom.

 

Djevojka A. P., svjedok A. P. je iskazala da je njezin dečko bio u policiji, na poligrafu i da je potvrđena istinitost njegovih navoda.

 

Sve navedeno govori u prilog zaključka da je istraga u ovom kaznenom predmetu provedena temeljito, što, s obzirom na provedene dokaze, isključuje neku drugu osobu kao počinitelja kaznenih djela, a posebno isključuje obranu optuženika da su mu dokazi podmetnuti.

 

Stoga prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza, a ne samo zatvorenog kruga indicija, pravilno utvrđuje da je optuženik ušao u stan žrtve i uz upotrebu sile, zadajući joj više udaraca u glavu, srušio ju na pod i protiv njezine volje, obavio spolni odnošaj, znajući pri tome da se radi o osobi starije životne dobi (rođena 1941.) koja mu neće moći pružiti otpor, nakon čega ju je nastavio udarati te gušiti, s namjerom da ju liši života radi uzimanja prstenja i bankovne kartice s pripadajućim PIN-om, te mobitela.

 

Dakle, u situaciji kada je utvrđeno da je spolni odnošaj, na opisani način, izvršen za života žrtve, te da je nakon toga optuženik nastavio udarati i daviti žrtvu, što je ujedno i uzrok smrtnog ishoda, s ciljem da ju liši života iz koristoljublja, osnovano prvostupanjski sud zaključuje da je optuženik s više radnji ostvario dva kaznena djela i to teško kazneno djelo protiv spolne slobode i teško ubojstvo, u realnom stjecaju, pa stoga nije prihvaćena žalba niti u dijelu u kojem se tvrdi da su djela počinjena u idealnom stjecaju.

 

Iz svih navedenih razloga, nije prihvaćena žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao niti zbog povrede kaznenog zakona.

 

Iako u uvodu žalbe optuženik navodi da se žali zbog odluke o kazni, taj žalbeni osnov ne obrazlaže.

 

Ispitujući pobijanu presudu u odluci o kazni, ovaj drugostupanjski sud prihvaća kao pravilno utvrđene sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenih djela, kako to predviđa čl. 47. KZ/11.

 

Kao olakotno optuženiku je cijenjeno obiteljsko stanje, da je razveden i otac jednog djeteta, a kao otegotno višekratna osuđivanost i to zbog različitih kaznenih djela, onih s elementima nasilja pa i onih kojima je pribavljena imovinska korist, prijevare, prijetnje, razbojništva, krivotvorenja isprave, što ukazuje na dugogodišnju neusklađenost optuženikova ponašanja sa zakonom. Kao otegotno cijenjena je i izražena posebna bezobzirnost i brutalnost prilikom počinjenja djela, posebno kada se ima u vidu način i sredstvo njihova počinjenja, odnosno okolnosti u kojima su djela počinjena.

 

Uzimajući u obzir stupanj krivnje, pobude iz kojih su djela počinjena, jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra odnosno pogibeljnost djela, raniji život optuženika, ponašanje nakon počinjenja djela kada je mrtvo tijelo zalio nekim sredstvom za čišćenje, prvostupanjski sud je utvrdio kazne, a zatim izrekao jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora, koju prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja. Takvom kaznom će se ostvariti svrha kažnjavanja, prije svega odgojno utjecati na druge da ne čine kaznena djela i utjecati na razvijanje društvene odgovornosti i discipline građana, a i utjecati na počinitelja, budući ranije kazne to nisu učinile.

 

Iz navedenih razloga, nije prihvaćena žalba optuženika niti zbog odluke o kazni.

 

Kako nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom, ista je osnovano oduzeta u skladu sa zakonom, kao i predmeti navedeni u izreci pobijane presude.

 

S obzirom na sve navedeno, na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 25. travnja 2018.