- 1 -              Revd 2263/2020-2

Broj: Revd 2263/2020-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović - Ivanišević predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. M. N. B. iz Z., OIB: ... , zastupane po punomoćniku K. S. Š., odvjetniku u V. G., 2. J. B. iz Z., OIB: ... , zastupanog po punomoćniku H. B., odvjetniku u Z., 3. L. M. iz Z., OIB: ... , zastupane po punomoćnici T. M. P., odvjetnici u Z., i 4. B. Š. iz Z., OIB: ... , zastupane po punomoćniku H. B., odvjetniku u Z., protiv tuženika J. H. iz Z., OIB: ... , zastupanog po punomoćnici N. V., odvjetnici u Z., radi utvrđenja i činidbe, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-3837/19-2 od 29. listopada 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3841/16 od 10. rujna 2019., u sjednici održanoj 17. studenoga 2020.,

r i j e š i o   j e:

Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbacuje kao nedopušten.

Obrazloženje

Tuženik je prijedlogom za dopuštenje revizije predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-3837/19-2 od 29. listopada 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3841/16 od 10. rujna 2019., u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev 1. do 4. tužitelja na utvrđenje prava vlasništva.

Na prijedlog nije odgovoreno.

Prijedlog nije dopušten.

Postupajući po odredbi čl. 387. st. 1. i 5. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske je ocijenilo da naznačena pitanja u prijedlogu nisu važna pitanja u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.

Naime, tuženik u prijedlogu ističe pravna pitanja koje glase:

„I/ - da li je za stjecanje dosjelošću prava vlasništva na nekretnini potrebno da se vrše posjedovni čini?

II/ - vezano uz pitanje pod I/, da koji način se dokazuje izvršavanje posjedovnih čina?

III/ - je li u sudskoj odluci potrebno za utvrđivanje stjecanja prava dosjelošću točno utvrditi početak (datum) dosjedanja i završetak (datum) dosjedanja, te kvalitete posjeda?

IV/ - može li se posjedovnim listom iz katastarskog operata dokazivati posjed na nekretnini?

V/ - ima li upis u posjedovni list primat nad načelom povjerenja u zemljišne knjige u smislu stjecanja prava vlasništva dosjelošću?

VI/ - mora li geodetski vještak izraditi nalaz i mišljenje sukladno stvarnom stanju na terenu ili pri tome može navedeno utvrđivati i temeljem isprava u spisu?

VII/ - mora li geodetski vještak pri izradi nalaza i mišljenja nedvojbeno utvrditi predmetnu nekretninu i kao takvu ju u nalazu i mišljenju označiti?

- u vezi s navedenim, pri označavanju predmetne nekretnine brojkama, mora li sudski vještak označiti nekretninu na način da se ista zatvara u istoj brojci, npr. ako je oznaka nekretnine određena kao 1-2-3-4-1, čime se dobiva zaokružena cjelina i nedvojbeno utvrđenje predmetne nekretnine?

VIII/ - smatra li se samo poricanjem poštenosti posjeda ako se tuženik protivi tužbenom zahtjevu i za navedeno dostavlja dokaze ili je za utvrđenje nepoštenosti posjeda potrebno nedvojbeno utvrđivati isto drugim dokaznim sredstvima?

IX/ - gube li se kvalitete posjeda ako se osnova stjecanja prava vlasništva proglasi ništetnim odnosno ako je ista raskinuta, a osobe koje se pozivaju da su stekle pravo vlasništa dosjelošću su bile stranke u tom postupku, dali takav posjed može ikada postati pošten?“

Sukladno članku 387. st. 3. tuženik izlaže određene razloge zbog kojih smatra da je to važno u smislu čl. 385. st. 1. ZPP-a. Osim što je rješavanje ovog pravnog pitanja od ključnog značaja za predmetni spor, rješavanje ovog pravnog pitanja je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni za razvoj prava kroz sudsku praksu jer je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse?“

Međutim predlagatelj, iako opširno obrazlaže svoj stav da drugostupanjski sud nije pravilno primijenio materijalno pravo prilikom donošenja pobijane presude, nije u prijedlogu određeno obrazložio niti jedan valjani razlog u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP zbog kojeg bi naznačeno pitanje bilo važno i to ne samo za odluku u ovoj pravnoj stvari, već i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni odnosno za razvoj prava kroz sudsku praksu. Naime, propušteno je ukazati na eventualno postojanje različitih sudskih odluka drugostupanjskih sudova o tim pitanjima (prema kojoj je o tome u točno određenim sudskim odlukama zauzeto pravno shvaćanje suprotno onom iz pobijane odluke), a zbog čega da bi postojala potreba usuglašavanja različite sudske prakse od strane ovog suda putem izjavljene revizije; odnosno određeno ukazati na razloge zbog kojih je očekivati da će o tim pitanjima drugi sudovi zauzeti pravno shvaćanje suprotno onom iz pobijane odluke, a što bi opravdalo intervenciju Vrhovnog suda Republike Hrvatske putem revizije, dok samo paušalan navod predlagatelja da bi navedena pitanja bila važna za sudsku praksu s obzirom da o istima nema relevantnih sudskih odluka kojima bi se isto nedvojbeno utvrdilo, nije dostatan.

Stoga je, na temelju odredbi čl. 387. st. 5. i čl. 392. st. 1. ZPP, valjalo odbaciti prijedlog za dopuštenje revizije pa je odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 17. studenoga 2020.