REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU
STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: 19 Gž-155/2019-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ivanke Pilon-Vukelić, kao predsjednice vijeća, Branke Ribičić, kao izvjestiteljice i člana vijeća i Branimira Miljevića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. G. iz Z., OIB: ….zastupanog po punomoćniku I. L., odvjetniku iz Z.. protiv tužene Republike Hrvatske,OIB: …,zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu iz Zagreba, Građansko-upravni odjel, radi isplate, rješavajući žalbu tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Poslovni broj: 13-P-5740/16-24 od 13. srpnja 2018., u sjednici vijeća održanoj 17. studenog 2020.

p r e s u d i o j e

I. Žalba tužene djelomično se odbija kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Poslovni broj: 13-P-5740/16-24 od 13. srpnja 2018., u pobijanom dosuđujućem dijelu do iznosa od 45.474,53 kuna sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 13. srpnja 2018. do isplate, po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka.

II. Žalba tužene djelomično se uvažava i preinačava presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Poslovni broj: 13-P-5740/16-24 od 13. srpnja 2018., u preostalom pobijanom dosuđujućem dijelu, tako da se tužitelj odbija sa tužbenim zahtjevom preko iznosa od 45.474,53 kune do iznosa od 285.171,55 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 13. srpnja 2018. do isplate, po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, kao neosnovanim.

III. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

2

Poslovni broj: 19 Gž-155/2019-5

Obrazloženje

Pobijanom presudom je suđeno:

Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj da isplati tužitelju M. G. iz Z., iznos od 285.171,55 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 13. srpnja 2018. do isplate po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj zatri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, te da mu nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 47.115,04 kune sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 13. srpnja 2018. do isplate po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, sve u roku od 15 dana.

U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 3.125,00 kuna odbija se kao neosnovan.

Protiv ove presude pravovremeno je žalbu izjavila tužena, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te je predložila da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači na način da odbaci tužbu tužitelja, odnosno odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te tuženoj dosudi trošak postupka, podredno da istu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

U navodima žalbe tužena u bitnome ustraje kod istaknutog prigovora zastare, smatra da je tužitelj za štetu saznao već danom ratifikacije Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda 1997., pa je pogrešan stav prvostupanjskog suda iznesen u pobijanoj presudi, prema kojemu prije donošenja odluke Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u predmetu S. protiv Republike Hrvatske od 10. srpnja 2014., tužitelju nije tekao rok za zastaru naknade štete, jer je tek donošenjem te odluke Europski sud za ljudska prava utvrdio povredu Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda i članka 1. Protokola 1. uz tu Konvenciju na štetu vlasnika stanova u kojima se nalaze zaštićeni najmoprimci.

Tužena dalje ističe kako u postupku nije utvrđeno na koji način i kada je tužitelj postao vlasnik stana, jer ako je predmetni stan stekao kupoprodajom, nakon stupanja na snagu Zakona o najmu stanova 5. studenog 1996., tada je kupovao stvar sa teretom i ne pripada mu naknada štete zbog prekomjernog ograničenja prava vlasništva.

U odgovoru na žalbu tužitelj osporava osnovanost žalbenih navoda, te predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, a u prilogu odgovora na žalbu dostavlja rješenja o nasljeđivanju iz kojih proizlazi da je vlasništvo predmetnog stana stekao 1983. nasljeđivanjem

Žalba je djelomično osnovana.

3

Poslovni broj: 19 Gž-155/2019-5

Suprotno navodima žalbe tužene, ovaj sud ne nalazi osnovanim žalbeni razlog
bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o
parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07- Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 dalje u tekstu: ZPP) na koji tužena u žalbi ukazuje, budući presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a nisu počinjene ni druge bitne povrede parničnog postupka na koje, temeljem članka 365. stavak 2. ZPP-a, drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Među strankama nije sporno, jer tako proizlazi i iz izvatka iz zemljišnih knjiga, (list 8 spisa), da je kč.br. 4821/106 stambena zgrada i dvorište  površine76,8 čhv ili 276 m2 upisana u zk.ul. 15917 k.o. G. Z., uknjižena kao vlasništvo tužitelja u cijelosti.

Nesporno je presudom Općinskog suda u Zagrebu br Ps-2723/97 od 13. listopada 1999. (list 9-14 spisa) naloženo tužitelju kao najmodavcu s jedne strane i B.T. iz Z., kao najmoprimcu s druge strane da zaključe ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom za stan koji se nalazi u Z., u prizemlju koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje, WC-a, kupaonice, smočnice i predsoblja ukupne površine 32m2, te je najmoprimac obvezan najmodavcu plaćati najamninu koja iznosi55,36 kuna počevši od 6. veljače 1996. pa nadalje, a najmodavac je u obvezi snositi sve troškove održavanja stana, te zajedničkih dijelova i uređaja zgrade prema pozitivnim pravnim propisima.

Nesporno je Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu (ESLJP) u presudi S. protiv Republike Hrvatske, te B. i drugi protiv Republike Hrvatske, utvrdio da je Republika Hrvatska donošenjem Zakona o najmu stanova nepravedno raspodijelila socijalni i financijski teret koji je nastao kao posljedica reforme u stambenom sektoru, na način da je na vlasnike stanova stavljen nerazmjeran i pretjeran pojedinačni teret, budući je vlasnik stana morao snositi većinu socijalnih i financijskih troškova stambenog zbrinjavanja zaštićenog najmoprimca, tako da donošenjem navedenog Zakona nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava pojedinca, čime je povrijeđena odredba članka 1. Protokola 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog čega je ESLJP u svojoj odluci S. protiv Republike Hrvatske podnositelju zahtjeva dosudio naknadu štete upravo u iznosu koji predstavlja razliku između ostvarene zaštićene najamnine i najamnine koju bi ostvario na tržištu.

Budući su navedene Odluke Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu
kojima je utvrđena povreda Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda dio pravnog poretka RH i obvezujuće za sve sudove u Republici Hrvatskoj, a to proizlazi i iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske. broj U-I-745/1999 od 8. studenoga 2000. godine ("Narodne novine", broj 112/00), osnovno tužitelj potražuje štetu kao razliku između tržišne i zaštićene najamnine, za koju štetu je odgovorna tužena.

Iz nalaza i mišljenja sudskoga vještaka za arhitekturu, graditeljstvo i procjene nekretnine dipl.ing. M. O., koji nalaz je dan na temelju podataka Službe za vrednovanje Grada Zagreba o cijenama najamnina stanova na području usporedivom s predmetnom nekretninom tužitelja i nakon obavljenog očevida pregledom predmetnog stana, proizlazi da je očekivana tržišna najamnina za stan tužitelja u razdoblju od 1. studenog 1997. do 31. siječnja 2018. u iznosu od ukupno 315.952,79 kuna (s tim da su pojedinačni mjesečni iznosi najamnine za svaku godinu iskazani u tabeli koja je sastavni dio nalaza i mišljenja

4

Poslovni broj: 19 Gž-155/2019-5

vještaka str lista 130-136), te da od tog u iznosa najamnine nisu odbijeni iznosi zaštićene najamnine, pa je stoga tužitelj konačno postavio tužbeni zahtjev na način da potraživanje tužitelja za razdoblje od 1. studenog 1997. do podnošenja tužbe 4. listopada 2016., nakon što je odbijen iznos isplaćene zaštićene najamnine od 55,36 kuna mjesečno, iznosi 285.171,55 kuna.

Stoga je po prvostupanjskom sudu utvrđeno relevantno činjenično stanje koje navodima žalbe nije dovedeno u sumnju.

Naime, u prvostupanjskom postupku tužena nije isticala činjenice vezane za
vrijeme i način stjecanja vlasništva tužitelja na spornom stanu, tako da sada u žalbi suprotno
članku 352. stavak 1. ZPP-a, tužena iznosi nove činjenice kojim želi dovesti u sumnju pravo
tužitelja na isplatu tražene štete.

Uz odgovor na tužbu tužitelj je priložio rješenja o nasljeđivanju iz kojih je vidljivo da je predmetni stan stekao nasljeđivanjem.

Tijekom prvostupanjskog postupka i sada u žalbi tužena ustraje u prigovoru zastare tužiteljevog potraživanja, te zastara smog prava.

Ovaj drugostupanjski sud smatra da nije nastupila zastara smog prava, jer
se potraživanje tužitelja odnosi na naknadu štete kao razlike između zaštićene najamnine i tržišne najamnine koja šteta za tužitelja nastaje sukcesivno sve dok je njegova nekretnina opterećena zaštićenim najmoprimcem.

Međutim osnovano tužena žalbom dovodi u sumnju stav prvostupanjskog suda po kojemu prije donošenja odluke Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u predmetu S. protiv Republike Hrvatske 10. srpnja 2014., tužitelju nije tekao rok za zastaru naknade štete, jer je tek donošenjem te odluke ovlašteno tijelo, a to je Europski sud za ljudska prava utvrdio povredu Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda te čl. 1. Protokola 1. uz tu Konvenciju, a na štetu vlasnika stanova u kojima se nalaze zaštićeni najmoprimci, pa rok za zastaru tražbine s naslova naknade štete može početi teći tek od donošenja te odluke.

Suprotno stavu prvostupanjskog suda i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev 1104/2018-3 od 22. siječnja 2019. zauzeo je stav po kojemu je zastara tekla i prije odluke Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u predmetu S. protiv Republike Hrvatske 10. srpnja 2014., iz razloga što je RH ratificirala Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda 5. studenoga 1997. tako da se tužitelj mogao pozvati na povredu konvencijskog prava i u sudskom postupku zahtijevati ostvarenje svoje tražbine, kao što su to učinili tužitelji iz citiranih odluka EU suda.

Prema odredbi članka 215. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05,41/08,125/11 i 78/15 dalje: ZOO) zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom nije propisano što drugo.

Potraživanje tužitelja odnosi se na naknadu štete u vidu razlike između

5

Poslovni broj: 19 Gž-155/2019-5

zaštićene i tržišne najamnine koja dospijeva mjesečno, tako da se po mišljenju ovog suda primjenjuje trogodišnji rok zastare iz članka 230. stavka 1. ZOO-a.

Kako je tužitelj podnio tužbu 4. listopada 2016. u zastari bi bila sva potraživanja koja se odnose na razliku najamnine za razdoblje od studenog 1997. do rujna 2013.

Iz nalaza vještaka, a prema priloženoj tablici ( st. lista 137-138 ) proizlazi da bi očekivana mjesečna najamnina za stan tužitelja za listopad, studeni i prosinac 2013. iznosila mjesečno 1.348,65 kuna, za 2014. godinu bi iznosila mjesečno 1.331,32 kuna, za 2015. godinu bi iznosila mjesečno 1.302,92 kuna, te za 2016. bi iznosila mjesečno 1.312,30 kuna.

Stoga tužitelju za listopad, studeni i prosinac 2013. pripada iznos od 4.045,95 kuna (3 mjeseca x 1.348,65 ), za 2014. iznos od 15.975,84 kuna (12 mjeseci x 1.331,32), za 2015. iznos od 15.635,04 kune (12 mjeseci x 1.302,92) i za 2016. iznos od 11.810,70 kuna (9 mjeseci x 1.312,30 ), što ukupno iznosi 47.467,53 kuna, od kojeg iznosa valja odbiti iznos od 1.993,00 koji je tužitelju isplaćen s osnova zaštićene najamnine od 55,36 kuna mjesečno za navedeno razdoblje (36 mjeseci x 55,36 kuna).

Radi iznesenog ovaj sud je žalbu tužene djelomično odbio i pobijanu presudu potvrdio do iznosa od 45.474,53 kuna, sa zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate, kako je tužitelj u tužbenom zahtjevu tražio, dok je žalbu tužene djelomično prihvatio, te u preostalom dijelu pobijanu presudu preinačio na način da je sa tužbenim zahtjevom preko iznosa od 45.474,53 kune do iznosa od 285.171,55 kuna sa zateznim kamatama, zahtjev tužitelja kao neosnovan odbio, jer je za isti nastupila zastara.

Temeljem članka 166. stavak 2. ZPP-a u vezi sa člankom 154. stavak 2 . ZPP-a imajući u vidu uspjeh stranaka u sporu kako u pogledu osnove tako i visine zahtjeva, ovaj sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Požega, 17. studeni 2020.

Predsjednica vijeća

Ivanka Pilon Vukelić

Broj zapisa: 1789b-6856f

Kontrolni broj: 035c3-b601e-99311

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=IVANKA PILON-VUKELIĆ, L=SLAVONSKI BROD, O=ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM
BRODU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati
izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Županijski sud u Slavonskom Brodu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.