- 1 -                                                                                             

                                                                                                        Broj: Jž-1823/2020

                                                                                                                             

  

                         

                                                                                            Broj: Jž-1823/2020

 

 

 

                         U   I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

 

                                         P R E S U D A

 

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca: Siniše Senjanovića kao predsjednika vijeća, te Renate Popović i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje Roberta Završkog u svojstvu višeg sudskog savjetnika kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog M.T., zbog prekršaja iz članka 225. stavka 3. Zakona o strancima („Narodne novine“, broj 130/11, 74/13, 69/17, 46/18 i 53/20), odlučujući o žalbi okrivljenog M.T. podnesenoj po branitelju D.Š., odvjetniku iz P. i žalbi ovlaštenog tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave dubrovačko-neretvanske, Postaje granične policije Metković, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Metkoviću od 28. listopada 2020., broj: 12. Pp J-318/2020, na sjednici vijeća održanoj 12. studenog i 1. prosinca 2020.,

 

 

p r e s u d i o j e :

 

 

I.              Žalba ovlaštenog tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave dubrovačko-neretvanske, Postaje granične policije Metković se prihvaća kao djelomično osnovana, te se preinačuje pobijana presuda u odluci o novčanoj kazni, tako da se okrivljenom M.T. za djelo činjenično opisano u izreci pobijane presude, pravno označeno kao prekršaj iz članka 225. stavka 3. Zakona o strancima, temeljem istog propisa uz primjenu članka 37. Prekršajnog zakona, izriče novčana kazna u iznosu od 8.000,00 (osamtisuća) kuna. U izrečenu novčanu kaznu okrivljeniku se, na temelju članka 40. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18), uračunava vrijeme za koje je bio lišen slobode od dana 27. listopada 2020. u 21,00 sati od 28. listopada 2020. u 8,45 sati kao 2 (dva) dana zatvora odnosno kao 600,00 (šesto) kuna novčane kazne, tako da okrivljeniku preostaje za platiti iznos od 7.400,00 (sedamtisućačetiristo) kuna.

 

II.               Izrečenu novčanu kaznu okrivljenik je dužan platiti u roku od 2 (dva) mjeseca po primitku ove presude. Ukoliko okrivljenik plati dvije trećine izrečene novčane kazne u roku određenom ovom presudom, računajući od dana primitka ove presude, novčana kazna smatrat će se plaćenom u cijelosti, sukladno odredbi članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona.

 

III.               U ostalom dijelu odbija se kao neosnovana žalba ovlaštenog tužitelja i žalba okrivljenog M.T., te se prvostupanjska presuda u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje.

 

IV.               Temeljem članka 139. stavka 6. Prekršajnog zakona, okrivljenik M.T. se oslobađa obveze naknade paušalnog iznosa troškova ovog žalbenog postupka.

                                                                                                                      

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom okrivljeni M.T.je proglašen krivim i kažnjen zbog počinjenja prekršaja iz članka 225. stavka 3. Zakona o strancima za koje djelo mu je uz primjenu članka 37. Prekršajnog zakona, izrečena novčana kazna u iznosu od 4.000,00 kuna (za jednog potpomognutog stranca – državljanina BiH).

 

Istom presudom okrivljenik je, temeljem članka 139. stavka 3. u svezi s člankom 138. stavak 3. Prekršajnog zakona, obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 200,00 kuna.

 

Nadalje, pobijanom presudom je sud prvog stupnja odlučio da nije potrebno oduzeti osobno vozilo okrivljenika (automobil marke „Renault Megane“ reg. oznake XX koji je privremeno oduzet od strane policije), nalazeći da u konkretnom slučaju oduzimanje nije nužno i da nije srazmjerno težini prekršaja, te da ne postoje razlozi koji bi upućivali da ga treba oduzeti radi zaštite javne i opće sigurnosti.

 

Protiv te presude okrivljenik je putem branitelja pravodobno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a ovlašteni tužitelj je pravodobno podnio žalbu zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama, konkretno zbog odluke o visini novčane kazne i zbog neizricanja mjere oduzimanja predmeta.

 

Okrivljenik u žalbi navodi da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, konkretno u predmetu je odlučna činjenica je li okrivljenik imao saznanja o tome da je djelo počinio u trenutku počinjenja prekršaja, te u kojem trenutku je doznao da A.Š. nije na zakonit način ušao u RH i da čini prekršaj vozeći ga. Sud nije relevantno utvrdio navedenu činjenicu, a žalitelj ističe da godinama poznaje A.Š. i nije imao razloga posumnjati da se radi o činjenju prekršaja kada ga je pozvao da dođe po njega na benzinsku postaju, a tek kada ih je policija zaustavila rekao mu je da je ilegalno prešao granicu i tek tada je saznao da je u prekršaju, što je i iskazao prilikom ispitivanja i izrazio svoje žaljenje, predlažući a se iz navedenih razloga žalba prihvati i presuda ukine.

 

Ovlašteni tužitelj u svojoj žalbi navodi u bitnom, da je izrečena kazna preblaga s obzirom na okolnosti počinjenja djela i propisane novčane kazne od 23.000 kuna za svakog potpomognutog stranca, a da sud nije posebno obrazložio primjenu instituta ublažavanja kazne. Žalitelj detaljno analizira događaj, ukazujući da se očito radi o unaprijed dogovorenom pomaganju, te da se radi o djelu velike društvene opasnosti za čije sprječavanje se troše znatna proračunska sredstva pogotovo u trenutačnoj situaciji vezanoj uz pandemiju, zbog čega nije bilo mjesta ublažavanju kazne, a što sud ne uzima u obzir. Žalitelj ističe da je osobno vozilo bilo sredstvo izvršenja prekršaja zbog čega ga je nužno oduzeti, predlažući da se iz navedenih razloga žalba prihvati jer će se samo strožom kaznom i oduzimanjem predmeta ostvariti opće svrha prekršajnopravnih sankcija.

 

Žalba ovlaštenog tužitelja je djelomično osnovan, a žalba okrivljenika nije osnovana.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona ispitivao pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. navedenog Zakona, jesu li na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te nisu utvrđene povrede na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

 

U odnosu na dio presude kojim se žalbe okrivljenika i ovlaštenog tužitelja odbijaju:

 

Što se tiče žalbenih navoda koji se odnose na nedostatak razloga za odluku, kao i navoda koji se općenito odnose na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka, ovaj Sud nalazi da nije došlo do bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. i stavka 2. Prekršajnog zakona. Ovaj Sud je utvrdio da pobijana odluka ima, sukladno članku 185. Prekršajnog zakona sav potreban sadržaj, temelji se na zakonitim dokazima, sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, te u presudi ne postoji bitna proturječnost i nelogičnost između razloga presude i sadržaja optužnog prijedloga a prvostupanjski sud je jasno i nedvosmisleno obrazložio svoj zaključak o krivnji. Iz spisa je vidljivo da je žalitelj upoznat s optužnim prijedlogom i da mu je omogućeno da angažira branitelja i iznese svoju obranu, pa je evidentno da je žalitelju bilo omogućeno da se brani i da sudjeluje u postupku.

Okrivljenik je u svojoj obrani naveo da se „ …dogovorio s prijateljem A.Š. da ga sačeka na benzinskoj postaji i odveze do autobusnog kolodvora u Metkoviću jer je trebao ići djevojci u Zagreb, a kako nije imao covid test odlučio se za ilegalni ulazak u RH…“.

 

Analizom i ocjenom takve okrivljenikove obrane sud prvog stupnja je zaključio da su u ponašanju okrivljenika ispunjena zakonska obilježja prekršaja, te je za svoju odluku dao razloge, koji su po mišljenju ovog Suda, opravdani, logični i pravno utemeljeni, pa je izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji okrivljenika.

 

Ocjenjujući takvu obranu okrivljenika, a uzimajući u obzir i cjelokupni kontekst, dakle da su okrivljenik i stranac koji je zatečen dugogodišnji prijatelji, da ga je sačekao vozilom na benzinskoj postaji u blizini makadamskog puta iz BIH, da se radilo o razdoblju kada je općepoznato da je ulazak državljanima BIH bio otežan i ograničen zbog pandemije, neuvjerljiv je i nelogičan žalbeni navod okrivljenika da nije imao nikakvih saznanja da bi njegov prijatelj ilegalno ušao u RH.

 

Stoga su neosnovani žalbeni navodi okrivljenika da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je uslijed toga došlo i do bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, a prvostupanjski sud je izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji, pravilno pravno označivši djelo kao prekršaj iz članka 225. stavka 3. Zakona o strancima.

 

Što se tiče prijedloga ovlaštenog tužitelja da se okrivljenika oduzme osobno vozilo u kojem je prevozio stranog državljana koji je ilegalno prešao granicu i nezakonito ušao na područje RH, ovaj Sud prihvaća stav prvostupanjskog suda da utvrđene okolnosti (prvenstveno činjenica da okrivljenik dosad nije zatican u ovakvim prekršajima) ukazuju da u konkretnom slučaju nije nužno oduzeti navedeno vozilo radi postizanja svrhe koja se postiže predmetnom mjerom, dakle radi sprječavanja opasnosti da će se predmet ponovno uporabiti za počinjenje prekršaja, odnosno radi zaštite opće sigurnosti, javnog poretka, zaštite zdravlja ljudi ili iz moralnih razloga.

 

Radi navedenog, žalba tužitelja zbog odluke kojom se odbija prijedlog za oduzimanje predmeta nije osnovana. 

 

U odnosu na dio presude kojim se žalba ovlaštenog tužitelja prihvaća:

 

Ispitujući odluku o izrečenoj novčanoj kazni, uz ocjenu navoda žalbe okrivljenika i ovlaštenog tužitelja, ovaj Sud je utvrdio, da je prilikom odmjeravanja kazne prvostupanjski sud precijenio značaj utvrđenih olakotnih okolnosti, a premalo cijenio konkretnu težinu počinjenog prekršaja, te izrekao novčanu kaznu u preniskom iznosu.

 

Naime, odredbom članka 225. stavka 3. Zakona o strancima je propisano  da će se kaznom zatvora do 60 dana i novčanom kaznom u unaprijed propisanom iznosu od 23.000,00 kuna, za svakog potpomognutog stranca, kazniti fizička osoba koja pomaže strancu u nezakonitom prelasku, tranzitu i nezakonitom boravku u Republici Hrvatskoj, a prvostupanjski sud je izrekao novčanu kaznu u iznosu ublaženom znatno ispod predviđene kazne za to djelo prekršaja.

 

Uzimajući u obzir sve utvrđene okolnosti, te osobne i društvene uzroke koji su doprinijeli počinjenju djela u njihovoj ukupnosti i kvaliteti, imajući na umu zahtjev generalno preventivnog djelovanja i stupanj ugrožavanja zaštićenog dobra, a vrednujući razmjere i objektivnu težinu djela u smislu cjelovite koncepcije svrhe kažnjavanja i analitičkog postupka pri sudskom odmjeravanju kazne, ovaj Sud je djelomično prihvatio žalbu tužitelja i povisio izrečenu novčanu kaznu do iznosa od 8.000,00 kuna.

 

Ovaj Sud jest našao opravdanje za primjenu članka 37. Prekršajnog zakona, odnosno za ublažavanje izrečene novčane kazne, cijeneći u cjelini sve olakotne okolnosti na strani okrivljenika koje prvostupanjski sud navodi u presudi (priznanje djela, nekažnjavanost, kajanje, korektno držanje pred sudom…), nalazeći da je na temelju tih olakotnih okolnosti sud mogao, okrivljeniku ublažiti novčanu kaznu ispod propisanog iznosa za to djelo prekršaja, no ipak ne do iznosa koji je više od pet puta niži od predviđene novčane kazne.

Upravo ovako izrečena novčana kazna od 8.000,00 kuna za jednog potpomognutog stranca je primjerena i dostatna težini i načinu počinjenja prekršaja, ličnosti okrivljenika i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, držeći da se njome postići kako opća svrha kažnjavanja iz članka 6. Prekršajnog zakona, tako i svrha kažnjavanja iz  članka 32. istog Zakona.

 

Također, u smislu odredbe članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona, okrivljenik se upozorava da, ako na način i u roku za plaćanje novčane kazne određenom u izreci pobijane presude, a računajući od dana primitka ove drugostupanjske presude, plati dvije trećine izrečene novčane kazne, smatrat će se da je novčana kazna u cjelini plaćena.

 

Slijedom navedenog, na temelju članka 207. (točka I. izreke ove presude) i članka 205. (točka III. izreke ove presude) Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci.

 

U Zagrebu, 1. prosinca 2020.

                                                             

      Zapisničar:                                                                        Predsjednik vijeća:

                                                                                                            

Robert Završki, v. r                                                             Siniša Senjanović, v.r.

 

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Metkoviću u 5 otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.