Broj: Kž 128/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. R. Lj., zbog kaznenog djela iz čl. 110. u vezi s čl. 34. i čl. 24. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženice podnesene protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 30. siječnja 2018. broj K-100/17, u sjednici održanoj 26. travnja 2018.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba opt. R. Lj. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu, na temelju čl. 554. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08) utvrđeno je da je opt. R. Lj. počinila protupravno djelo zakonskih obilježja kaznenog djela protiv života i tijela, pokušaja ubojstva iz čl. 110. u vezi s čl. 34. st. 1. i čl. 24. st. 2. KZ/11 te joj je na temelju istih odredbi i čl. 51. st. 1. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama ("Narodne novine" broj 76/14 - dalje u tekstu: ZZODS) određen prisilni smještaj u psihijatrijsku ustanovu u trajanju od šest mjeseci. Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08 odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2.  toč. 1.-5. ZKP/08, te nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude žalbu je podnijela optuženica putem branitelja B. Š., odvjetnika iz Z., ne navodeći žalbeni osnov, a iz sadržaja žalbe proizlazi da presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u dijelu odluke o prisilnom smještaju u psihijatrijsku ustanovu.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba optuženice nije osnovana.

Optuženica u žalbi prigovara da su u prvostupanjskoj presudi izostali razlozi o odlučnim činjenicama koji se odnose na prisilni smještaj u psihijatrijsku ustanovu te da u vrijeme prisilnog smještaja u psihijatrijsku ustanovu nije uračunao vrijeme provedeno u istražnom zatvoru čime smjera na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 i povredu kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 6. ZKP/08. Ujedno prigovara da prema dopuni nalaza i mišljenja vještaka psihijatra sa rasprave nisu ispunjeni uvjeti za određivanje prisilnog smještaja u psihijatrijsku ustanovu već je bilo dostatno odlučiti o liječenju na slobodi.

Suprotno tvrdnjama žalbe, prvostupanjski sud je dao  jasne, potpune i određene razloge o svim odlučnim činjenicama, pa tako i glede odluke o ostvarenim zakonskim uvjetima za smještaj optuženice u psihijatrijsku ustanovu u trajanju od šest mjeseci, pozivajući se na nalaz i mišljenje vještaka psihijatra prof. dr. sc. D. M. (str. 5 presude).

Nadalje, kako smještaj u psihijatrijsku ustanovu nije kazna za počinjeno kazneno djelo, što se i navodi u pobijanoj presudi („Neubrojiva osoba nije kriva i ne može joj se izreći kazna.“) nema mjesta primjeni odredbe čl. 54. KZ/11 o uračunavanju vremena provedenog u istražnom zatvoru u vrijeme na koje se optuženica upućuje u psihijatrijsku ustanovu.

Stoga nije osnovana žalba optuženice zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona, a ni ovaj sud pri ispitivanju pobijane presude nije našao da su počinjene povrede zakona iz čl. 476. st. 1. ZKP/08 na koje, kao sud drugog stupnja, pazi po službenoj dužnosti.

Neosnovano se optuženica žali i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Prvostupanjski sud je pravilno, na temelju nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještaka prof. dr. sc. D. M. utvrdio da su ispunjene sve zakonske pretpostavke iz čl. 51. st. 1. ZZODS-a za određivanje prisilnog smještaja optuženice u psihijatrijsku ustanovu u trajanju od šest mjeseci. U žalbi se posebno ističe dopuna nalaza i mišljenja vještaka psihijatra sa rasprave koju žaliteljica pogrešno tumači kao izostanak realne opasnosti od ponavljanja kaznenog djela.

Naime, vještak je na raspravi naveo da „Ukoliko optužena i kada bude puštena na slobodu i nastavi s liječenjem i uzimanjem terapije, rizik za ponavljanje bilo kakvog kaznenog djela je sveden na minimum.“ (list 305 spisa). Vještak je time pojasnio ključni dio njegova pisanog nalaza i mišljenja, koji prema izričitom očitovanju vještaka nije izmijenjen. Tako žaliteljica zanemaruje zaključak vještaka da je u značajnom periodu prije počinjenja predmetnog dijela prekinula s uzimanjem preporučene psihijatrijske terapije, a liječenje je prijeko potrebno, time da tijekom vještačenja ne pokazuje adekvatnu kritičnost prema potrebi liječenja pa kako bi se otklonila opasnost od počinjenja novog težeg kaznenog djela potrebno je obvezno psihijatrijsko liječenje u bolničkim uvjetima.

Slijedom navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih optuženica pobija prvostupanjsku presudu, na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 26. travnja 2018.