Broj: Kž 589/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. S. V. zbog kaznenog djela iz čl. 110. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zadru od 20. srpnja 2017. broj K-29/16, u sjednici održanoj 26. travnja 2018., u nazočnosti braniteljice optuženika, odvjetnice M. V. iz R.,

 

r i j e š i o   j e

 

Djelomično se prihvaća žalba optuženog S. V. te se ukida prvostupanjska presuda u odluci o troškovima kaznenog postupka te se u tom dijelu predmet upućuje sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Djelomično se prihvaća žalba optuženog S. V. te se preinačuje prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se taj optuženik, zbog kaznenog djela  iz čl. 110. KZ/11 za koje je tom presudom proglašen krivim, na temelju citirane zakonske odredbe, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina, u koju mu se, temeljem čl. 54. KZ/11, uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 5. kolovoza 2016. pa nadalje.

 

II. U ostalom dijelu žalba opt. S. V. te u cijelosti žalba državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane te se, u nepreinačenom i neukinutom dijelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. S. V. zbog kaznenog djela ubojstva iz čl. 110. KZ/11, za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina, uz uračunavanje vremena provedenog u istražnom zatvoru, sukladno čl. 54. KZ/11.

 

Temeljem čl. 70. KZ/11, optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obaveznog psihosocijalnog tretmana koja može trajati najdulje dvije godine.

 

Nadalje, od optuženika je oduzet predmetni pištolj i streljivo, sukladno čl. 79. st. 2. KZ/11.

 

Oštećenici M. J. Š., mlt. D. Š., mlt. H. Š. i mlt. V. Š. upućeni su da svoj imovinskopravni zahtjev ostvaruju u parnici, sukladno čl. 158. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08-I).

 

Temeljem čl. 148. st. 1. u vezi čl. 145. st. 1. i 2. ZKP/08-I, optuženik je obavezan na snašanje troškova kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 42.360,50 kn u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude.

 

Protiv te presude žale se optuženik i državni odvjetnik.

 

Optuženik se žali po svojim braniteljima M. V. i S. V., odvjetnicima iz R., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred izmijenjeno sudsko vijeće. Ujedno je zatražena obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

 

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku za počinjeno kazneno djelo izrekne stroža kazna zatvora.

 

Državni odvjetnik podnosi i odgovor na žalbu optuženika u kojem osporava žalbene navode ukazujući na njihovu neosnovanost te predlaže da se ista odbije.

 

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika nije podnesen.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08-II), dostavljen na uvid Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

 

Sjednici ovog drugostupanjskog vijeća nazočila je braniteljica optuženika M. V., koja je izložila bitne navode njegove žalbe. S obzirom da se optuženik nalazi u istražnom zatvoru, omogućena mu je nazočnost sjednici putem audio-video uređaja, međutim, prije početka sjednice vijeća optuženik je to pismeno otklonio.

 

Uredno pozvani branitelj optuženika S. V., kao i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, nisu pristupili, pa je sjednica održana u njihovoj nenazočnosti, sukladno čl. 475. st. 4. ZKP/08-II.

 

U odnosu na drugostupanjsku presudu

 

Žalba optuženika je djelomično osnovana, dok žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

 

Nije u pravu optuženik kada ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-II nalazeći da je „činjenični opis kaznenog djela naveden u izreci presude proturječan činjeničnom opisu kaznenog djela navedenog u obrazloženju presude i provedenim dokazima u postupku“. Nasuprot tome, ovaj žalbeni sud nalazi da su izreka i obrazloženje pobijane presude u svemu jasni i razumljivi te nije zamijećena proturječnost presude u pitanju odlučnih činjenica. Utvrđenje o tome iz koje je udaljenosti optuženik pucao u oštećenika, ne predstavlja odlučnu činjenicu za postojanje predmetnog kaznenog djela niti o tome, u konkretnom slučaju, ovisi primjena neke odredbe materijalnog prava. Stoga, u žalbi uočeno proturječje između izreke i obrazloženja presude vezano za tu činjenicu ne utječe na pravilnost presude i mogućnost njezinog preispitivanja. S druge strane, nema proturječja vezano za utvrđenje je li oštećenik mogao uočiti kriminalno postupanje optuženika, s obzirom da je taj navod činjeničnog opisa prvostupanjski sud ispustio u izreci svoje presude, što žalitelj propušta imati u vidu.

 

Nadalje, nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka u svemu je zakonit dokaz pribavljen temeljem naloga državnog odvjetnika te je prvostupanjski sud s pravom na tom dokazu utemeljio svoju presudu. Nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka pročitan je uz suglasnost stranaka, a tijekom usmenog ispitivanja vještaka na raspravi, obrana nije imala primjedaba pa se prigovor o nezakonitosti tog dokaza po prvi puta iznosi u žalbi. Međutim, pogrešno je stajalište žalitelja da reprodukcija dijelova kaznene prijave u uvodu pismeno izrađenog vještačenja čini taj dokaz nezakonitim. Ovo iz razloga, jer kaznena prijava, osim što nije dokaz niti ju treba izdvajati iz spisa, u konkretnom slučaju ne sadrži obavijesti koje bi osumnjičenik ili presumptivni svjedoci dali djelatnicima policije tijekom kriminalističke obrade. Podaci dobiveni temeljem uvida vještaka u spis ne predstavljaju osnov za utvrđivanje relevantnih činjenica o učinu kaznenog djela, već su isključivo podloga za zaključak vještaka o stanju optuženikove ubrojivosti tempore criminis. Stoga nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08-II niti bi to proizlazilo iz u žalbi citiranih odluka ovog Vrhovnog suda koje se odnose na drugačiju pravnu problematiku.

 

Što se tiče načina ispitivanja supruge pok. D. Š., svjedoka M. J. Š., žalitelj smatra da se nije radilo o žrtvi kaznenog djela pa nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke da ju se ispita putem audio-video uređaja u smislu čl. 292. st. 4. ZKP/08-I. Iako žalitelj ne navodi o kojem bi se žalbenom osnovu radilo, vjerojatno smjera na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08-II. Međutim, sve kada bi navodi žalbe i bili točni, ne radi se o povredi koja bi utjecala ili mogla utjecati na presudu, budući da je obrana ostvarila pravo na postavljanje pitanja svjedoku pa se, neovisno o tome je li svjedokinja bila nazočna u sudnici ili nije, radi o konfrontiranom dokazu. Osim toga, iako je navedena svjedokinja ispitana prije stupanja na snagu VII novele ZKP/08 („Narodne novine“ broj 70/17) koja u čl. 202. st. 2. toč. 11. ZKP/08-II izričito propisuje da je žrtva kaznenog djela, između ostalih, bračni drug osobe čija je smrt izravno prouzročena kaznenim djelom, treba imati u vidu Direktivu 2012/29/EU o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela koja se, nakon isteka roka za implementaciju (16. studeni 2015.) mogla u postupku neposredno primijeniti.

 

Konačno, nije povrijeđeno pravo na pošteno suđenje time što je prvostupanjski sud odbio neke dokazne prijedloge obrane. Naime, žalitelj propušta imati u vidu da je nazočni branitelj na raspravi od 17. srpnja 2017. godine, koja je počela iznova, izričito izjavio da „odustaje od dokaznih prijedloga koje smo predlagali tijekom postupka, a o kojima još nije odlučeno te iste ne predlažemo ponovno“. Stoga je promašeno u žalbi ustrajati na dokaznim prijedlozima od kojih se odustalo na raspravi tim više jer je prvostupanjski sud, iako to nije trebao, u obrazloženju presude naveo prihvatljive razloge zbog kojih te dokaze ocjenjuje nevažnima.

 

Pobijajući utvrđeno činjenično stanje, žalitelj opširno analizira predmetni dokazni postupak dajući vlastitu ocjenu vjerodostojnosti izvedenih dokaza. Ukazuje se da je svjedok Ž. Š., po vlastitom priznanju, mijenjao mjesto događaja polijevanjem tragova krvi na kolniku, iz čega se izvodi teza da je isti svjedok odbacio drveni kolac nađen u dvorištu, kao i sakrio pištolj kojim je oštećenik, prema uvjerenju optuženika, bio naoružan. Ponavlja se da je oštećenik svojim napadom i teškim vrijeđanjem doveo optuženika u stanje jake razdraženosti i prepasti, a optuženik nije mogao napustiti mjesto događaja jer mu je oštećenik prepriječio put pa je, bez namjere da ga liši života, pucao u njega kako bi se zaštitio. Stoga bi se, prema mišljenju žalitelja, ovdje eventualno moglo raditi samo o kaznenom djelu usmrćenja iz čl. 112. KZ/11.

 

Nasuprot tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je prvostupanjski sud, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je osnovano našao dokazanim da je optuženik lišio života oštećenika na način kako ga tereti optužnica te je time počinio kazneno djelo ubojstva iz čl. 110. KZ/11.

 

Nije sporno da je optuženik kritične prilike hicem iz pištolja usmrtio pok. D. Š., ali žalitelj tvrdi da dinamika događaja koja je tome prethodila ukazuje na bezrazložnu provokaciju oštećenika koja je optuženika dovela u stanje jake razdraženosti i prepasti zbog čega se radi o privilegiranom kaznenom djelu usmrćenja, a ne o kaznenom djelu ubojstva, kako zaključuje prvostupanjski sud.

 

Naime, prvostupanjski sud, kao i državni odvjetnik u optužnici, prihvaća obranu optuženika da je pok. oštećenik prigovarao optuženiku zbog korištenja vode za pse iz njegove bušotine te ga vrijeđao pogrdnim riječima, a nakon što je optuženik svojim vozilom htio napustiti mjesto događaja, zaletio se za njim i drvenim kolcem u tri navrata udario po stražnjem dijelu vozila optuženika, kako je vidljivo iz oštećenja utvrđenih zapisnikom o očevidu. Navedeno, osim optuženika, potvrđuje i svjedok Ž. Š., koji je događaj promatrao iz obližnjeg dvorišta.

 

Međutim, optuženik tvrdi da je oštećenik, prilikom zaustavljanja i izlaska optuženika iz vozila, još i mobitelom zvao nekoga da mu dođe u pomoć „jer će riješiti optuženika zauvijek“ te je rekao optuženiku „da će ga napuniti olovom“, pri čemu se okrenuo kao da će posegnuti za pištoljem. Ove okolnosti žalitelj smatra bitnima jer, po njegovom shvaćanju, dodatno ojačavaju intenzitet agresije oštećenika, a time i opravdavaju njegovu reakciju u stanju jake razdraženosti i prepasti za vlastiti život.

 

Navedene okolnosti prvostupanjski sud s pravom ne nalazi dokazanima, jer to ne proizlazi iz iskaza svjedoka očevica Ž. Š. niti materijalnih tragova nađenih na mjestu događaja. Iako svjedok Ž. Š., zbog postojećeg zida, nije mogao vizualno pratiti čitav tijek događaja, važno je da on, nakon prvobitno upućenih uvreda optuženiku, nije čuo da bi oštećenik nekoga zvao telefonom ili prijetio optuženiku „da će ga napuniti olovom“. S druge strane, navodni pištolj oštećenika na licu mjesta nije pronađen, nisu ga uočili svjedoci N. S. niti djelatnici hitne pomoći koji su ubrzo došli, a svjedok Ž. Š. je izričit da pištolja nije bio pokraj tijela oštećenika niti bi ga on imao razloga skrivati. Konačno, sam optuženik u obrani ne tvrdi da je oštećenik doista bio naoružan, već mu se tek učinilo da će posegnuti za pištoljem. Budući da optuženik nije želio pojasniti svoj iskaz te je odbio odgovarati na pitanja, prvostupanjski sud s pravom zaključuje da je postojanje tog pištolja čista špekulacija s ciljem umanjenja kaznene odgovornosti optuženika, a teza obrane o tome da je pištolj mogao sakriti svjedok Ž. Š. potpuno neuvjerljiva kada se ima u vidu da je on nesporno bio u dobrim odnosima kako sa oštećenikom, tako i sa optuženikom., pa nema motiva nekome od njih pogodovati, a sebe izvrgnuti mogućem kaznenom progonu.

 

Osim toga, žalitelj daje pretjerani značaj utvrđenju ove činjenice. Naime, sve da je oštećenik i bio naoružan pištoljem (što nije utvrđeno), ne bi se na strani optuženika moglo raditi o stanju nužne obrane pa niti putativne, jer je upravo optuženik taj koji pri odlasku s lica mjesta naglo zaustavlja vozilo te izlazi iz njega naoružan pištoljem i puca pa je očito da želi obračun sa oštećenikom.

 

Pri tome, proizvoljni su navodi žalbe o tome da je oštećenik prepriječio put optuženiku zbog čega se ovaj nije mogao slobodno udaljiti. To ne tvrdi optuženik u svojoj obrani niti proizlazi iz drugih dokaza u spisu. Oštećenik se nesporno nalazio iza optuženikovog vozila, a ispred njega očito nije bilo prepreka s obzirom da se nakon opaljenja hica vozilom nesmetano udaljio, kako proizlazi iz iskaza očevica Ž. Š.

 

Suština, inače vrlo opsežne žalbe optuženika, sastoji se u tvrdnji, da je agresivno ponašanje oštećenika koji optuženika vrijeđa i udara drvenim kolcem po njegovom vozilu, njega dovelo u afektivno stanje koje ima obilježje prepasti i jake razdraženosti. Stoga, kada optuženik instiktivno reagira na provokacije oštećenika u stanju smanjene ubrojivosti, radi se o privilegiranom kaznenom djelu usmrćenja s blaže zaprijećenom kaznom zatvora.

 

Međutim, da bi se radilo o ovom kaznenom dijelu, kumulativno trebaju biti ispunjeni objektivni i subjektivni elementi kojih na strani optuženika nema. Prije svega, optuženik je taj koji provocira oštećenika time što uzastopno koristi vodu iz njegove bušotine, što čini i kritične prilike, iako mu je poznato da se oštećenik tome protivi. Stoga razvoj događaja i nije u potpunosti bez krivnje optuženika. Isto tako, optuženik je očito bio spreman na mogući sukob jer dolazi na lice mjesta naoružan pištoljem, a pretragom njegovog vozila oduzeti su još i vojni nož, pajser dužine 60 centimetara te ručni kosir, pa je opravdano zaključiti da je optuženik prethodno osigurao oružje i oruđe koje će po potrebi upotrijebiti te se ne radi o iznenadno stvorenoj situaciji i reakciji optuženika na mah.

 

Konačno, ali ne manje važno, psihičko stanje optuženika utvrđeno psihijatrijskim vještačenjem, u pravnom smislu, nema značaj jake razdraženosti ili prepasti. Iako je agresivno ponašanje oštećenika, kako prije, tako i uoči ispaljivanja hica, kod optuženika izazvalo osjećaj straha i opravdanog revolta, to nije bio jedini uzrok njegovog afektivnog stanja. Naime, po mišljenju stalnog sudskog vještaka dr. D. L., stanje smanjene ubrojivosti optuženika dijelom je bilo posljedica kumuliranja negativnih emocija i straha prema oštećeniku, a dijelom je uzrokovano izmijenjenom strukturom optuženikove osobnosti kao posljedicom ranije postojećih psihičkih tegoba. Naime, prema liječničkoj dokumentaciji u spisu optuženik se od 2009. godine liječi od kronične depresije i PTSP-a zbog čega je bio na psihijatrijskoj rehabilitaciji i medikamentoznoj terapiji. Stoga psihijatrijski vještak zaključuje da su emocionalna nestabilnost, depresija te potisnuti agresivni impulsi kao posljedica pretrpljenog fizičkog nasilja u ranijoj fazi života (događaji iz bivše SFRJ) zajedno sa aktualnom provokacijom oštećenika, doveli do eksplozivnog i neadekvatnog abreagiranja.

 

Kod takvog stanja stvari, dakle, kada je intezivna afektivna reakcija optuženika rezultat konkurirajućih faktora vezanih za inače prisutnu izmjenjenu strukturu osobnosti zbog PTSP-a i kronične depresije, tada provokacija oštećenika kritične prilike nije bila jedini i isključivi uzrok njegove afektivne reakcije i smanjene ubrojivosti pa se u kaznenopravnom smislu ne radi o stanju jake razdraženosti ili prepasti kakvo ima u vidu odredba članka 112. KZ/11. Naime, stanje jake razdraženosti nije ono u koje počinitelj zapada zbog osobitih svojstava ličnosti ili svoje preosjetljivosti, već se isto treba procjenjivati u odnosu na prosječnu, duševno stabilnu osobu.

 

Izravna namjera optuženika na lišenje života oštećenika nedvojbeno proizlazi iz činjenice da je ispalio hitac u glavu oštećenika pa je očito bio svjestan da ga time može lišiti života i tu je posljedicu htio. Stoga su navodi žalbe koji to osporavaju potpuno promašeni.

 

Slijedom navedenog, kriminalno ponašanje optuženika prvostupanjski sud pravilno pravno označava kao kazneno djelo ubojstva iz članka 110. KZ/11 te se ne može prihvatiti teza žalbe o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

 

Međutim, osnovano optuženik tvrdi da mu je za počinjeno kazneno djelo izrečena prestroga kazna zatvora, čime ujedno nije u pravu državni odvjetnik kada traži još strože kažnjavanje.

 

Pri odmjeravanju kazne prvostupanjski je sud pretjerano cijenio značaj otegotnih, a podcijenio značaj olakotnih okolnosti. Naime, točno je da je optuženik usmrtio oca troje maloljetne djece čija majka je inače bolesna pa su posljedice koje pogađaju obitelj pokojnog dodatno teške. Isto tako, optuženik nije pokazao kajanje zbog počinjenog kaznenog dijela niti izrazio žaljenje prema članovima obitelji pokojnog, neovisno o tome što je tijekom iznošenja svoje obrane plakao.

 

Međutim, treba na odgovarajući način cijeniti da optuženik, inače obiteljski čovjek u poodmakloj životnoj dobi, do sada nije osuđivan niti je dolazio u sukob sa zakonom, ima narušeno psihičko i fizičko zdravlje (liječi se od KOPB-a) te je u vrijeme događaja bio smanjeno ubrojiv. Pri tome, prvostupanjski sud propušta optuženiku ocijeniti olakotnim da je kriminalni postupak optuženika bio izazavan agresivnim ponašanjem oštećenika koji ga je vrijeđao te udarcima drvenim kolcem prouzročio štetu na njegovom vozilu.

 

Zbog navedenog, imajući na umu težinu počinjenog kaznenog djela i jačinu ugrožavanja najvrijednijeg zaštićenog dobra - ljudskog života, a pravilnom ocjenom okolnosti konkretnog slučaja i ličnosti samog optuženika, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, smatra da će se i kaznom zatvora u trajanju od 12 godina u dostatnoj mjeri izraziti društveni prijekor te utjecati na optuženika da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitog postupka, ali i upozoriti drugi građani da se klone sličnih ponašanja. Tako odmjerena kazna zatvora pravedna je i nužna da bi se njome ostvarile sve zakonom predviđene svrhe.

 

Sigurnosna mjera obaveznog psihosocijalnog tretmana koja može trajati najdulje dvije godine izrečena je sukladno članku 70. stavak 1. KZ/11 te će se njome otkloniti opasnost da optuženik počini isto ili slično kazneno djelo nasilja u budućnosti.

 

Isto tako, temeljem članka 79. stavak 1. KZ/11, od optuženika je bilo nužno oduzeti pištolj kojim je kazneno djelo počinjeno, kao i pripadajuće streljivo, jer postoji opasnost da bi isti mogli biti ponovno uporabljeni za vršenje kriminalne djelatnosti.

 

Zbog navedenih razloga, žalba državnog odvjetnika nije osnovana, a u žalbi istaknute otegotne okolnosti već su našle dovoljnog odraza u ovdje odmjerenoj kazni zatvora.

 

S obzirom da su navodi žalbe optuženika djelomično osnovani, dok žalba državnog odvjetnika nije osnovana, a ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu članka 476. stavak 1. ZKP/08-II, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem članka 486. i članka 482. ZKP/08-II, riješiti kao u izreci ove presude.

 

U odnosu na drugostupanjsko rješenje

 

Žalba optuženika je osnovana u dijelu odluke o troškovima kaznenog postupka.

 

U pravu je optuženik da je prvostupanjski sud, u dijelu odluke o troškovima kaznenog postupka, propustio dati razloge o odlučnim činjenicama čime je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08-II.

 

Naime, iako prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude navodi razloge vezano za visinu stvarno nastalih troškova iz članka 145. stavak 2. točka 1. i 6. ZKP/08-I (troškovi vještačenja, te paušalni iznos troškova kaznenog postupka), optuženik u žalbi s pravom ukazuje da su izostali razlozi vezano za visinu troškova oštećenika u vidu nagrade te nužnih izdataka njegovog punomoćnika iz članka 145. stavak 2. točka 8. ZKP/08-I. Paušalnim prihvaćanjem ispostavljenog troškovnika punomoćnika oštećenih, odvjetnika B. Z., u ukupnom iznosu od 18.750,00 kuna, a bez navođenja i provjere pojedinih troškova nastalih prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, prvostupanjski je sud propustio dati razloge odlučnim činjenicama pa se osnovanost i visina tako nastalih troškova, a time i obveza optuženika da ih plati u naznačenom iznosu, ne mogu s uspjehom ispitati.

 

S obzirom da su troškovi punomoćnika oštećenika obuhvaćeni ukupno nastalim troškovima kaznenog postupka u iznosu od 42.360,50 kuna te se ne mogu izdvojiti, trebalo je odluku prvostupanjskog suda u tom dijelu u cijelosti ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja koji će o njima odlučiti posebnim rješenjem.

 

Stoga je, temeljem članka 483. ZKP/08-II, odlučeno kao u izreci drugostupanjskog rješenja.

 

Zagreb, 26. travnja 2018.