- 1 -              I Kž-Us 93/2017-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž-Us 93/2017-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić, kao predsjednice vijeća, te Damira Kosa i Perice Rosandića, kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivone Horvatić, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. K., zbog kaznenih djela iz članka 293. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12. – dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: USKOK-a) i optuženog M. K.,  podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 4. svibnja 2017. broj K-US-70/2014., u sjednici održanoj 16. studenog 2020., u prisutnosti javnom dijelu sjednice optuženog M. K. i njegovog branitelja, odvjetnika B. Ž.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

I. Prihvaća se žalba USKOK-a, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o  kaznenoj sankciji, na način da se optuženom M. K. za kaznena djela za koja je proglašen krivim prvostupanjskom presudom, i to za dva kaznena djela primanja mita iz članka 293. stavka 1. KZ/11. iz točaka 1) i 2) prihvaćaju kao utvrđene kazne zatvora u trajanju od po 1 (jedne) godine, a za kazneno djelo pokušaja zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. u vezi članka 34. KZ/11. iz točke 3) prihvaća se kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci pa se optuženi M. K., na temelju članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11., osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 2 (dvije) godine, u koju mu se, na temelju članka 54. KZ/11., uračunava vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 11. lipnja do 8. srpnja 2014.

 

II. Žalba optuženog M. K. odbija se kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom je Županijski sud u Zagrebu je u točkama 1) i 2) proglasio krivim optuženog M. K. za kaznena djela primanja mita iz članka 293. stavka 1. KZ/11. za koja mu je, na temelju iste zakonske odredbe, utvrdio pojedinačne kazne zatvora u trajanju jedne godine. Također ga je proglasio krivim pod točkom 3) pobijane presude za kazneno djelo pokušaja zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. u vezi članka 34. KZ/11. za koje mu je, na temelju članka 291. stavka 1. KZ/11. utvrdio kaznu zatvora u trajanju šest mjeseci. Potom je optuženika, na temelju članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11., osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju dvije godine. Dalje je, na temelju članka 57. stavaka 1. i 2. KZ/11. optuženom M. K. izrekao djelomičnu uvjetnu osudu tako da neuvjetovani dio kazne iznosi deset mjeseci, a dio kazne u trajanju jedne godine i dva mjeseca neće biti izvršen, ako optuženi M. K. u roku četiri godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. Također je, na temelju članka 71. KZ/11. optuženiku izrekao  sigurnosnu mjeru zabrane obavljanja određene dužnosti - poslova poreznog službenika – u trajanju četiri godine računajući od izvršnosti sudske odluke s time da se vrijeme provedeno u zatvoru ne uračunava u vrijeme trajanja te mjere. Na temelju članka 54. KZ/11 optuženiku je u neuvjetovani dio kazne zatvora uračunao oduzimanje slobode od 11. lipnja do 8. srpnja 2014. U odnosu na troškove je, na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje: ZKP/08.-14.) optuženika obvezao na plaćanje troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08. u paušalnom iznosu od tri stotine kuna i troškova iz članka 145. stavka 2. točke 7. ZKP/08. - nagrade i nužnih izdataka branitelja u iznosu o kojem će sud donijeti posebno rješenje.

 

Protiv te presude žalbu je podnio USKOK zbog odluke o kaznenoj sankciji s prijedlogom da se optuženiku izrekne kazna zatvora.

 

Optuženi M. K. je putem branitelja, odvjetnika B. Ž., podnio žalbu navodeći da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni, time da se obrazloženje žalbene osnove povrede kaznenog zakona sadržajno odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Predložio je da se pobijana presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Ujedno je molio obavijest o sjednici vijeća.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08.-14. spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje ga je vratilo uz dopis broj KŽ-DO-728/2017. od 26. lipnja 2017.

 

Na sjednicu vijeća su pristupili optuženi M. K. i njegov branitelj, odvjetnik B. Ž., dok nije pristupio uredno obaviješten državni odvjetnik pa je sjednica vijeća, na temelju članka 475. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) koji se sada primjenjuje, održana u odsutnosti državnog odvjetnika.

 

Žalba USKOK-a je osnovana, a žalba optuženika nije osnovana.

 

Prije nego što se obrazloži osnovanost žalbe USKOK-a zbog kaznene sankcije, potrebno je osvrnuti se na žalbene navode optuženika.

 

Kao bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. optuženik ističe da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i iskaza danih u postupku i samih tih isprava i zapisnika. Dalje ističe da se presuda temelji samo na iskazima osoba iz trgovačkih društava - svjedoka: T. T., S. P., S. H., I. V. S. te E. M., no da se ti iskazi citiraju i tumače selektivno, kao i da je sud propustio razmotriti kontradikcije unutar iskaza, zatim kontradikcije između iskaza različitih svjedoka te kontradikcije između iskaza i isprava na koje se sud poziva.

 

Međutim, prvostupanjski sud je analizirao one proturječnosti koje su bitne sa stanovišta odluke o kaznenoj odgovornosti, a to su razlike između iskaza svjedoka E. M. iz istrage i s rasprave te nelogičnosti unutar obrane optuženika, kao i nesklad između obrane optuženika i prihvaćenih dokaza. Stoga nije točno da je sud propustio razmotriti proturječne dokaze, pri čemu žalba nije konkretizirala na koje se bi se točno dijelove spomenutih dokaza (isprava i iskaza) odnosio ovaj žalbeni prigovor. Neprihvatljivo je žalbeno stanovište da je sud selektivno citirao i tumačio iskaze svjedoka budući da je u presudi izložena  sveobuhvatna i objektivna analiza svih relevantnih dokaza.

 

Iz daljnjih žalbenih navoda proizlazi da optuženik smatra da je došlo do bitne povrede odredaba kaznenog postupku (nije precizirano koje povrede), kao i povrede ustavnih prava optuženika tako što je sud potpuno zanemario veći dio izvedenih dokaza koji idu u korist optuženika te dokaze predložene od strane obrane nakon izmjene optužnice. Ovdje je potrebno žalitelju napomenuti da je sud dužan analizirati samo one dokaze koji su relevantni za odluku o kaznenoj odgovornosti, dakle koji su bitni za ocjenu odlučnih činjenica, što je sud i učinio. Okolnost što dokazi izvedeni na prijedlog obrane nisu bili relevantni za utvrđivanje odlučnih činjenica, pitanje je o kojem će biti riječi u daljnjem dijelu ove odluke u kojem se razmatra žalbena osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. To vrijedi i za ostale žalbene navode istaknute u okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka koji po svom sadržaju predstavljaju prigovore činjenične naravi.

 

Osim toga, obrana je tijekom postupka predložila izvođenje brojnih dokaza u vidu pribavljanja dokumentacije čemu je sud djelomice udovoljio tako što je dopisima od 2. prosinca 2015. (list 1166. spisa), od 24. veljače 2016. (list 1217. spisa) i od 3. ožujka 2016. (list 1220. spisa) zatražio isprave koje se nalaze na listovima 1170.-1213. i 1221.-1310. spisa i koje su pročitane na raspravi. Kod takvog stanja stvari, zbog odbijanja dokaznih prijedloga obrane nakon izmjene optužnice (što je valjano obrazloženo), ne može se govoriti o teško povrijeđenom pravu na pravično suđenje zajamčeno Ustavom (članak 468. stavak 2. ZKP/08.) ili o povredi prava obrane na raspravi koja je utjecala ili mogla utjecati na presudu (članak 468. stavak 3. ZKP/08.) na koje posredno aludira žalba.

 

Prema tome, sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje ukazuje žalba, kao što nije počinio niti bilo koju drugu postupovnu povredu na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08.

 

Osporavajući pravilnost činjeničnog stanja, optuženik u žalbi prigovara prvostupanjskom sudu da se u vezi točke 1) presude oslanja na audio i video snimke predaje novca te na telefonske razgovore, iako iz tih razgovora niti izravno, niti u naznakama ne proizlazi dogovor o mitu, odnosno o primanju novca i izradi vrata kao protuuslugama za radnju optuženika suprotno pravilima službe. Dalje zaključuje da je sve ostalo na dojmu suda. Žalitelj je ovdje u pravu kada ističe da u snimkama telefonskih razgovora nije zabilježen dogovor između optuženika i pouzdanika T. T. o zahtijevanju mita od strane optuženika, no propušta primijetiti da je sud svoj zaključak o toj okolnosti utemeljio na iskazima svjedokinje S. P. i pouzdanika - svjedoka T. T., koji su o tome izričito i dosljedno iskazivali tijekom postupka. Daljnji slijed događaja, prema kojem je optuženik primio 11.000,00 kn kao dio prve rate zatraženog novca, zabilježen je na audio-video snimci od 10. lipnja 2014. Dakle, ovi personalni i materijalni dokazi se međusobno dopunjuju i tako stvaraju cjeloviti prikaz događaja u kojem je optuženik zahtijevao i primio mito. Stoga se ne radi o dojmu suda, već o dokazima koji ne ostavljaju dvojbe o radnjama optuženika opisanim u točki 1) presude.

 

Suprotno žalbi, sud je dao razloge za neprihvaćanje dijela obrane optuženika prema kojem su novac i ugradnja novih vrata bili protuusluga za poslovno posredovanje sa ciljem pomaganja trgovačkom društvu T. T. u prevladavanju blokade. Ti razlozi se nalaze u zadnjem odjeljku lista 26. i prvom odjeljku lista 27. presude, a iskaz optuženika o poslovnom savjetovanju i pomaganju T. T. je bez ikakve potpore u drugim dokazima.

 

Ističući da sud nije ocijenio iskaze djelatnika porezne uprave o optuženikovom poduzimanju svih radnji po propisima i u primjerenim rokovima u predmetu trgovačkog društva P. m. v. d.o.o., žalitelj ispušta iz vida da je sud uvidom u spis donio svoj stav o toj okolnosti (četvrti odjeljak 23. stranice presude) različit od iskaza svjedoka tako što je zaključio da radnje optuženika nisu bile ažurne u onoj mjeri u kojoj je to bilo moguće čime je posredno ocijenio i iskaze svjedoka S. P. i D. D. s rasprave u odnosu na istu tu okolnost. Sud nije bio dužan prihvatiti stavove svjedoka o navodnoj ažurnosti u radnjama optuženika, bez obzira na njihovu upućenost o tim okolnostima, a za takvo svoje neprihvaćanje sud je dao valjane i uvjerljive argumente koji se temelje na vremenu poduzimanja radnji prema stanju spisa.

 

Potom žalitelj smatra da je postojanjem u spisu dva iskaza svjedoka I. V. S. iz istrage, od kojih se ti iskazi potpuno podudaraju u jednom dijelu, kao i tvrdnjama svjedoka E. M. da je njegov iskaz iz istrage sročio tužitelj koji ga je ispitivao, dovedena u pitanje vjerodostojnost iskaza svjedoka I. V. S. iz istrage. Međutim, imajući u vidu da je svjedok I. V. S. na predočenje dijelova svojih navoda od 7. srpnja 2014. na raspravi 19. listopada 2015. ponovio i potvrdio svoje ranije navode te dao objašnjenje da se događaja bolje sjećao prilikom iskazivanja u istrazi, tada nije bilo zapreke za prihvaćanje njegovog iskaza, a niti se radi o ne konfrontiranom iskazu (kojem bi sud poklonio vjeru, kako žalba ističe) s obzirom da je obrana na raspravi imala mogućnost ispitati svjedoka na sve okolnosti o kojima je iskazivao i obezvrijediti one navode koje smatra neistinitim.

 

Veći dio činjeničnih navoda žalbe u odnosu na točku 1) presude je usmjeren na isticanje stvarnih i pravnih zapreka za poduzimanje radnji radi naplate poreznog duga za koje je optuženik proglašen krivim da ih je obećao ne poduzeti za nagradu.

 

Pri tome žalba polazi od dvije pretpostavke koje nemaju uporišta u spisu. Prva je teza da optuženik objektivno i u konkretnim okolnostima nije mogao izvršiti pljenidbu gotovine iz blagajne društva, pljenidbu dospjelih novčanih tražbina ovršenika i pljenidbu pokretnina. Druga je pretpostavka da je njegova načelna namjera bila postupanje sukladno propisima i potrebama svoje službe.

 

Međutim, objektivne mogućnosti poduzimanja konkretne tri radnje u smjeru učinkovite naplate poreznog duga nisu relevantne za procjenu njegove kaznene odgovornosti, a izvedeni dokazi pokazuju suprotno od druge žalbene pretpostavke, dakle upućuju da je njegova namjera bila usmjerena na pribavljanje protuusluge za postupanje suprotno pravilima svoje službe.

 

Naime, nije bilo sporno svojstvo optuženika kao službenika Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Z., Službe za ovrhu, Odjela za pokretnine I, kao niti  njegova obveza da u tom svojstvu u poduzme zakonom predviđene radnje radi učinkovite naplate poreznog duga u iznosu od 364.877,50 kuna, utvrđenog rješenjem o ovrsi Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Z. od 4. travnja 2014. prema poreznom obvezniku trgovačkom društvu P.-m. v. d.o.o. U tim okolnostima se ostvaruju obilježja djela u vidu svojstva optuženika kao službene osobe iz članka 87. točke 3. KZ/11. i njegova ovlast na obavljanje službene radnje koja se morala obaviti (ovrha nad pokretninama).

 

Prvostupanjski sud je pravilno, na temelju iskaza svjedoka T. T., svjedokinje S. P. i rezultata posebnih dokaznih radnji iz članka 332. stavka 1. ZKP/08.-14. zaključio da je optuženik zahtijevao i primio mito da ne obavi službenu radnju unutar granica svoje ovlasti koja se morala obaviti. To zato što iz iskaza spomenutih svjedoka jasno proizlazi da im je optuženik nudio pomoć vezano za porezni dug te im davao upute kako da izbjegnu ovrhu Porezne uprave na postojećoj pokretnoj imovini društva P.-m. v. d.o.o., i to na gotovini u blagajni društva, na novčanim tražbinama koje je društvo imalo prema trećim osobama-ovršenicima i na pokretninama društva, kao i da je za tu "pomoć" tražio protuuslugu u vidu novčanog iznosa i ugradnje vrata. Njegove upute su se odnosile na očito nedopuštene načine otuđenja i tako izuzimanja iz ovrhe pokretne imovine društva P. m. v. d.o.o.  pa nema sumnje da je takvim radnjama optuženik postupao protivno potrebama svoje službe u odjelu za ovrhe na pokretninama porezne uprave, slijedom čega je njegova namjera bila kršenje svih onih propisa iz kojih proizlaze njegove obveze u smjeru učinkovite prisilne naplate poreznog duga. Stoga u konkretnoj situaciji nisu odlučni opširni žalbeni navodi koji elaboriraju brojne razloge zbog kojih optuženik radnje pljenidbi gotovine iz blagajne društva, dospjelih novčanih tražbina i pokretnina u vlasništvu trgovačkog društva nije bio nadležan provesti ili da ih zbog pravila službe, odnosno drugih raznoraznih razloga nije smio provesti. Kod takvog stanja stvari, prvostupanjski sud nije bio dužan analizirati dokaze obrane u tom pravcu te je pravilno odbio daljnje dokazne prijedloge obrane u odnosu na te okolnosti. Prema tome, nije osnovan žalbeni navod o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju.

 

Dakle, kazneno djelo iz točke 1. pobijane presude je iscrpljeno traženjem i primanjem mita za nepoduzimanje zakonom predviđenih radnji radi učinkovite naplate poreznog duga, a u konkretnoj situaciji se ne radi o blanketnom kaznenom djelu, kako to sugerira žalba inzistirajući na tome da je prvostupanjski sud bio dužan analizirati akte porezne uprave sa ciljem provjere jesu li postojale kakve zapreke za ovrhu nad gotovim novcem u blagajni društva i nad vozilom društva, kao i jesu li neki od dužnika trgovačkog društva P.-m. v. d.o.o. u predstečjanoj nagodbi i od kakvog je to utjecaja na mogućnost ovrhe.

 

U odnosu na točku 2. presude žalitelj netočno osporava da bi optuženik izvršio uvid u informacijski sustav Porezne uprave za poreznog obveznika S. H. navodeći da je izvršio provjeru godišnjih financijskih izvješća koja su javna i koja svaki građanin može saznati na stranicama FINA-e. Naime, iz dopisa porezne uprave s lista 305. spisa i iz evidencija pristupa podacima poreznog obveznika s lista 315. i 316. spisa, proizlazi da je optuženik u sedam navrata od 14. travnja 2014. do 5. lipnja 2014. vršio uvide u knjigovodstvene kartice (a ne u financijska izvješća kako žalba tvrdi) obrta S. H. iz K. za kojeg nije bio nositelj predmeta. Iz navedene okolnosti je jasno da su optuženiku ti podaci bili dostupni, jer u suprotnom ne bi mogao izvršiti sporni uvid, a o načelnoj dostupnosti informacijskih podataka službenicima porezne uprave (ali samo za potrebe službe) su iskazivali svjedoci D. D. i S. P. Budući da niti jedan od dokaza u spisu ne ukazuje da je postojalo službeno opravdanje za optuženikov uvid u knjigovodstvene kartice obrta S. H., nije točno da optuženik nije imao namjeru išta poduzeti suprotno pravilima postupanja. Žalitelj također osporava namjeru intervencije u dug poreznog obveznika, no za takve radnje i nije proglašen krivim pa ovaj žalbeni navod nije relevantan.

 

Prema tome, svi žalbeni navodi u odnosu na točku 2. pobijane presude su neutemeljeni, a prvostupanjski sud je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

 

Osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja za kazneno djelo u točki 3. pobijane presude, žalba se poziva na iskaz svjedoka E. M. s rasprave kada je osporio bilo kakve nedopuštene radnje optuženika te na iskaz svjedoka I. V. S. koji je rekao da prebacivanje vozila na drugo trgovačko društvo nije bila inicijativa optuženika. Međutim, žalba propušta primijetiti da je svjedok I. V. S. tada pokazao određenu nesigurnost kada je rekao "ne može reći da je to bila inicijativa optuženika", no da iz ostatka njegovog iskaza od 7. srpnja 2014., kojeg je potvrdio i ponovio na raspravi 19. listopada 2015. nesporno proizlazi da je optuženik davao upute E. M. kako da otuđivanjem imovine i tražbina svog društva M.-M. d.o.o. izbjegne plaćanje poreznih i drugih obveza na sličan način kao kod točke 1. pobijane presude (osim što za takve radnje nije tražio protuuslugu pa se radi o kaznenom djelu iz članka 291. stavka 1. KZ/11. koje je ostalo u pokušaju zbog izostanka posljedice). Što se tiče iskaza svjedoka E. M. s rasprave, sud ga s pravom nije prihvatio zbog neusklađenosti s drugim prihvaćenim dokazima.

 

Ovdje žalitelj osporava zakonske i druge mogućnosti za realizaciju radnji koje je optuženik propustio učiniti sa ciljem naplate poreznih obveza društva M. M. d.o.o. konkretno ovrhe nad motornim vozilom i pljenidbe novčanih potraživanja prema društvu M. i p. d.o.o., smatrajući da je njegovo postupanje bilo zakonito. Vezano za to, sud je uvidom u spis poreznog obveznika M.-M. d.o.o. pravilno zaključio da optuženik nije poduzeo radnje sa ciljem naplate poreznog duga, iako je društvo imalo u vlasništvu vozilo "Citroen" C3 i dospjele tražbine prema društvima M. s. d.o.o., C. I. A. i I. d.o.o. Nakon utvrđenja tih okolnosti i suprotno žalbi optuženika, nije bilo dalje potrebno analizirati odredbe zakona, pravilnika ili uputa o postupanju porezne uprave s obzirom da je suština ovog konkretnog kaznenog djela ne obavljanje dužnosti od strane službene osobe, dakle postupanje na protupravan način u materijalnom smislu, odnosno protivno potrebama službe (a ne kršenje neke blanketne odredbe), što je nesporno utvrđeno.

 

Prema tome, žalba optuženika nije dovela u pitanje pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja.

 

U pravu je USKOK kada pobija prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni, jer i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud smatra da u ovom slučaju nije bilo mjesta za primjenu djelomične uvjetne osude iz članka 57. KZ/11.

 

Naime, prvostupanjski sud je u smislu čl. 47. KZ/11, pravilno utvrdio sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža (olakotne i otegotne okolnosti), cijeneći pri tome kao olakotno raniju neosuđivanost i činjenicu da je djelo iz točke 3. ostalo u pokušaju, a kao otegotno je pravilno uzeo u obzir ukupno razdoblje činjenja djela, jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra u vidu potkopavanja pravne države i vladavine prava, ustrajnost i kriminalnu volju koja se ogleda u činjenici da je optuženik sebe preporučio knjigovođi I. V. S. za druge slične radnje poput onih u činjeničnim opisima.

 

Međutim, za ispunjenje posebne, a osobito opće svrhe kažnjavanja, nije bilo opravdanja za primjenu djelomične uvjetne osude, kao što to pravilno smatra USKOK. Stoga je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, preinačio prvostupanjsku presudu smatrajući da će se samo osudom na jedinstvenu bezuvjetnu kaznu zatvora u trajanju dvije godine, ostvariti sve zakonom predviđene svrhe kažnjavanja u odnosu na optuženika, ali i u odnosu na druge, potencijalne počinitelje ovakvih i sličnih kaznenih djela.

 

Kod takvog stanja stvari, neosnovana je žalba optuženika zbog kazne koja ističe optuženikovo korektno držanje pred sudom, odsutnost pokušaja odugovlačenja postupka i zdravstvene probleme.

 

Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 478. ZKP/08., Vrhovni sud Republike  Hrvatske kao sud drugog stupnja utvrdio je da je odluka prvostupanjskog suda u odnosu na odluku o sigurnosnoj mjeri iz članka 71. KZ/11. izrečena ispravnom primjenom zakona i na temelju valjano utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Stoga je trebalo prihvaćanjem žalbe USKOK-a i na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08, presuditi kao u točki I. izreke, dok je na temelju članka 482. ZKP/08. žalbu optuženika trebalo odbiti kao neosnovanu te u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu kao u točki II. izreke ove odluke.

 

Zagreb, 16. studenog 2020.