- 1 -              I Kž 543/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 543/2020-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić, predsjednice vijeća te Perice Rosandića, Damira Kosa, dr. sc. Zdenka Konjića i Ranka Marijana, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Setnik, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika T. H., zbog kaznenog djela iz članka 111. točke 3. u svezi s člankom 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak i 101/17. - dalje: KZ/11.) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 20. srpnja 2020. broj K-12/2020., u sjednici vijeća održanoj 16. studenog 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženika T. H. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Varaždinu od 20. srpnja 2020. broj K-12/2020. optuženik T. H. proglašen je krivim zbog kaznenog djela teškog ubojstva u pokušaju iz članka 111. točke 3. u svezi s člankom 34. KZ/11., činjenično opisanog u izreci pobijane presude te je, na temelju citirane zakonske odredbe uz primjenu članka 48. stavka 1. u svezi s člankom 49. stavkom 1. točkom 1. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora u trajanju osam godina, u koju mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 6. prosinca 2018. pa nadalje.

 

Na temelju članka 69. KZ/11. optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu koja će se izvršavati u okviru zatvorskog sustava, a najdulje tri godine.

 

Na temelju članka 148. stavka 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) optuženik je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. - 6. ZKP/08. te troška nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja.

 

Protiv te presude žalbu su pravovremeno podnijeli državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači i optuženika osudi na kaznu zatvora u duljem trajanju te optuženik po branitelju G. V., odvjetniku u V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu i optuženika oslobodi od optužbe, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Spis je prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08.

 

Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

 

O žalbi optuženika, osim zbog odluke o kazni

 

Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. jer je prvostupanjski sud dao jasne i potpune razloge o svim odlučnim činjenicama pa tako i onima na koje ukazuje žalitelj, a odnose se na subjektivni element terećenog kaznenog djela, odnosno na neizravnu namjeru na počinjenje kaznenog djela teškog ubojstva u pokušaju iz članka 111. točke 3. u svezi s člankom 34. KZ/11. (šesti odlomak na 17. strani presude).

 

              U okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj navodi da je „pretpostavka o ranijem nasilničkom ponašanju najslabije ispitana u ovom kaznenom postupku te da ista nije dokazana već je uzeta „zdravo za gotovo“, a što je u konačnici dovelo do pogrešne odluke o krivnji te podredno i do pogrešne kvalifikacije kaznenog djela.“ Navodi da je metlom „htio samo zaplašiti oštećenu te da je nije imao namjeru udariti nego je do udara došlo nenamjerno i slučajno“, a da je iz iskaza liječnice Lj. K. vidljivo da se nije radilo o težoj povredi. U odnosu na polijevanje žrtve vodom tvrdi da „nigdje u spisu nema dokaza da bi se radilo o namjernom polijevanju od strane optuženika“, tim više što je i liječnica povredu opisala kao „manju opekotinu“ i ta ozljeda nije bila uzrok kasnije amputacije noge žrtve. Navodi da se radilo o nesretnom slučaju te da intervencije policije u njegovoj kući prije inkriminiranog događaja zbog narušavanja javnog reda i mira nisu dokaz ranijeg nasilničkog ponašanja prema njegovoj majci V. H. Isto tako ističe da inkriminiranog dana nije imao bilo kakav motiv da ubije svoju majku, niti je ubojstvo ranije planirao, već ustraje u tvrdnji da je pala, uslijed čega je zadobila „primarnu povredu te da je do dodatnih povreda došlo zbog ponovnog padanja oštećene kod pokušaja njenog dizanja te uslijed toga što je optuženik nenamjerno stao na glavu oštećene, a možda uslijed spoticanja i pao na nju.“

 

              Međutim, upravo suprotno navodima žalbe, prvostupanjski sud je iz provedenih dokaza, osobito nalaza i mišljenja sudsko medicinskog vještaka prof. dr. J. Š., kojem je prvostupanjski sud pravilno poklonio vjeru jer je isti izrađen prema pravilima struke i na raspravi od strane vještaka dodatno obrazložen, s pravom otklonio obranu optuženika da su ozljede na tijelu žrtve V. H. nastale uslijed pada, odnosno ponovnog padanja prilikom pokušaja ustajanja, kao i zbog nenamjernog stajanja na glavu žrtve, kako to tvrdi optuženik u obrani, a ponavlja i u žalbi.

 

              Naime, sudsko medicinski vještak je isključio mogućnost da bi vrlo opsežne ozljede na žrtvi nastale na način da bi optuženik nogom stao na žrtvu, kao što je, ispitan na raspravi, isključio mogućnost da bi tako opsežne ozljede glave nastale padom, objašnjavajući da su ozljede glave nastale izvanredno jakim djelovanjem sile, što se ne viđa nikada prilikom pada iz stojećeg položaja, pa ni padom s kreveta, a kada bi i nastala ozljeda padom s neke visine, tada bi, po mišljenju vještaka, trebalo očekivati prvenstveno ozljede isturenih dijelova tijela, koje ozljede su izostale, a ne tako opsežne ozljede glave kakve je zadobila žrtva.

 

Osim toga, kada se uzme u obzir činjenica da su prilikom očevida na mjestu događaja pronađeni tragovi kose kao i dvije lokve krvi za koje je nedvojbeno utvrđeno da pripadaju žrtvi, sudsko medicinski vještak zaključuje da se takvo ozljeđivanje u sudsko medicinskoj praksi viđa u pravilu na način da osoba koja zadaje ozljede držeći žrtvu za kosu udara njenim licem o tupo tvrdu podlogu ili prepreku, a što je u potpunoj suprotnosti s obranom optuženika, koju prvostupanjski sud s pravom ne prihvaća vjerodostojnom.

 

U odnosu na utvrđene ozljede u predjelu prsnog koša žrtve, odnosno prijeloma četvrtog desnog rebra, vještak je naveo da je opisana ozljeda mogla nastati jakim udarcem nekog tupo tvrdog sredstva po prsnom košu, a nerijetko nastane i pritiskom koljena ili lakta osobe koja zadaje ozljedu, obično zbog fiksiranja tijela žrtve uz podlogu, što također dovodi u pitanje vjerodostojnost obrane optuženika da je ozljeda na tijelu žrtve mogla nastati na način da je na žrtvu nenamjerno stao ili na nju u spoticanju pao.

 

Ne može se prihvatiti ni žalbeni navod optuženika u kojem nastoji otkloniti mogućnost da bi tako opsežne ozljede na tijelu žrtve mogao nanijeti s obzirom na okolnost da je bio pod utjecajem alkohola u teškom pijanom stanju i pod utjecajem lijekova, jer iz nalaza i mišljenja K. V. proizlazi da optuženik uslijed potpuno razvijene ovisnosti o alkoholu ima razvijenu toleranciju ne samo na alkohol, nego i na sedative iz kojeg razloga ista količina lijeka kod njega izaziva slabiji učinak nego kod osobe koja nije ovisnik o alkoholu. Uz iznijeto treba reći da, vodeći računa o činjenici da je optuženik zbog pretrpljenog moždanog udara u djetinjstvu imao za posljedicu slabost u desnoj ruci, iz nalaza i mišljenja sudsko medicinskog vještaka proizlazi da za nanošenje zadobivenih ozljeda žrtve pretpostavljenim mehanizmom nije potrebna neka snažna konstitucija osobe koja ozljedu zadaje jer to može učiniti svaka osoba prosječne i slabije konstitucije pa i jednom rukom.

 

Stoga, i prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, nema nikakve dvojbe da je upravo optuženik nanio sve opisane ozljede žrtvi na način kako je to opisano u činjeničnom opisu izreke pobijane presude.

 

Nije u pravu optuženik ni kada tvrdi da ranije svoju majku V. H. ni na koji način nije zlostavljao, jer upravo suprotno proizlazi iz provedenih dokaza, kako personalnih, tako i materijalnih, dok su žalbeni navodi optuženika da su udaranje majke metlom i polijevanje kipućom vodom događaji koji su se dogodili spletom nesretnih okolnosti, a ne namjerno, pokušaj minoriziranja vlastite krivnje s ciljem otklanjanja kaznenopravne odgovornosti za kazneno djelo teškog ubojstva u pokušaju na štetu majke, kao bliske osobe, koje mu je optužnicom stavljeno na teret.

 

Prvostupanjski sud s pravom otklanja obranu optuženika da je metlom samo nastojao zastrašiti svoju majku, jer je upravo zbog navedenog događaja, odnosno vrijeđanja majke V. H. i udaranja metlom po glavi pravomoćno osuđen presudom Prekršajnog suda u Varaždinu broj Pp J-622/2017, pravomoćnom 18. srpnja 2017., a da je žrtva uslijed udarca metlom od strane optuženika zadobila i ozljedu na glavi potvrdila je i obiteljska liječnica Lj. K.

 

U odnosu na događaj koji se odnosio na polijevanje kipućom vodom po desnoj nozi, prvostupanjski sud, također, pravilno otklanja obranu optuženika u kojoj kaže da je i do tog ozljeđivanja došlo nesretnim slučajem zbog ispadanja lonca s kipućom vodom iz ruku optuženika na putu od kuhinje do kupaonice gdje je na WC školjci sjedila njegova majka pa se voda prolila po podu i došla do njezine noge.

 

Naime, iz medicinske dokumentacije za V. H., kao i iz iskaza obiteljske liječnice Lj. K., razvidno je da je žrtva prilikom liječničkog pregleda ispričala potpuno drugačiju verziju događaja od one koju navodi optuženik, odnosno da se sama polila po nozi prilikom kuhanja kave, što, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, ne bi imala razloga govoriti kada bi bila istinita ona verzija događaja koju navodi optuženik, već je očito radi zaštite svoga sina krivnju za nastali događaj pripisala sebi, svjesna činjenice da je to učinio upravo optuženik.

 

Kada se naprijed iznijeto poveže s činjenicom da je policija prije inkriminiranog događaja višekratno intervenirala u obiteljskom domu optuženika i žrtve upravo radi obiteljskog nasilja, kao i sa iskazom svjedoka I. S., ujaka optuženika, koji je svjedočio o višegodišnjim višekratnim fizičkim nasrtajima optuženika na svoju majku i razbijanju po kući u alkoholiziranom stanju, onda je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je inkriminiranom događaju prethodilo višegodišnje zlostavljanje žrtve od strane optuženika.

 

Žalbenim navodima nije dovedena u pitanje ni ubrojivost optuženika tempore criminis tvrdnjom da je uslijed djelovanja alkohola i lijekova te povećanih emocionalnih tenzija bio u stanju neubrojivosti, jer je psihijatrijskim vještačenjem utvrđeno da ubrojivost optuženika nije bila isključena, već da je, zbog kombinacije ovisnosti o alkoholu, akutne alkoholiziranosti, pasivno-ovisnih crta ličnosti i emocionalne napetosti, sposobnost optuženika da shvati značenje svog postupanja i mogućnost upravljanja svojom voljom bila smanjena, ali ne bitno.

 

Slijedom iznijetoga, protivno žalbenim navodima optuženika, prvostupanjski sud je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio kazneni zakon proglasivši optuženika krivim zbog kaznenog djela iz članka 111. točke 3. u svezi s člankom 34. KZ/11., na način kako mu je to stavljeno na teret.

 

Stoga je neosnovana žalba optuženika iz osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona.

 

O žalbi državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni

 

Prvostupanjski sud je, prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, pravilno utvrdio sve okolnosti koje treba uzeti u obzir prilikom odlučivanja o vrsti i mjeri kazne koju u konkretnom slučaju valja primijeniti, pri čemu nije precijenio, kako to tvrdi državni odvjetnik, a niti podcijenio, kako to tvrdi optuženik, pravilno utvrđene olakotne okolnosti (relativno mlađa životna dob optuženika, narušeno zdravlje, složena obiteljska situacija, smanjena ubrojivost optuženika tempore criminis i okolnost da je kazneno djelo ostalo u pokušaju), niti je prvostupanjski sud pogrešno propustio cijeniti „iskazano bešćutno ponašanje prema članu obitelji-majci“ i “bezazlenost povoda“, kako to tvrdi državni odvjetnik, jer način izvršenja djela nije odstupao od uobičajenog načina postupanja kod počinjenja te vrste kaznenih djela. Pri tome treba reći da, vodeći računa o svim okolnostima konkretnog slučaja, nisu ispunjene zakonske pretpostavke za oslobođenje od kazne u smislu odredbe članka 35. KZ/11. jer se ne radi o dobrovoljnom odustanku od dovršetka kaznenog djela, kako to neosnovano tvrdi optuženik u žalbi.

 

Upravo suprotno žalbenim prigovorima, cijeneći sve pravilno utvrđene olakotne i u nedostatku otegotnih okolnosti, mišljenje je Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, da sve utvrđene olakotne okolnosti u svom zbiru, uz okolnost da je kazneno djelo ostalo u pokušaju, što je zakonski razlog za blaže kažnjavanje, opravdavaju primjenu odredbi o ublažavanju kazne ispod zakonom propisanog minimuma. Stoga je kazna zatvora u trajanju 8 godina, uz pravilno izrečenu sigurnosnu mjeru obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu iz članka 69. KZ/11., u konkretnom slučaju primjerena svim okolnostima konkretnog slučaja i ličnosti počinitelja te će se kaznom zatvora u navedenom trajanju ispuniti zahtjevi kako specijalne, tako i generalne prevencije u smislu odredbe članka 41. KZ/11.

 

Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 476. stavka 1. ZKP/08., Vrhovni sud Republike Hrvatske nije utvrdio da bi bila počinjena povreda zakona na koju je drugostupanjski sud dužan paziti po službenoj dužnosti.

 

Slijedom iznijetoga odlučeno je kao u izreci, na temelju članka 482. ZKP/08.

 

Zagreb, 16. studenog 2020.

 

Predsjednica vijeća:

                                                                                                                Ana Garačić, v.r.