- 1 -              I Kž 538/2019-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 538/2019-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić kao predsjednice vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Damira Kosa kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog K. B., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97., 27/98., 50/00. 129/00., 51/01., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11. - dalje u tekstu: KZ/97.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog K. B., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 22. siječnja 2018. broj K-18/2015-132, u sjednici održanoj 16. studenog 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Žalbe državnog odvjetnika i optuženog K. B. odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijski sud u Rijeci proglasio je krivim optuženog K. B. da je na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1., 3., i 4. KZ/97., te je na temelju tog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine.

 

Na temelju čl. 77. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15. , 61/15., 101/17. i 126/19. - dalje u tekstu: KZ/11.) od optuženika je oduzeta imovinska korist ostvarena kaznenim djelom u iznosu od 336.500,00 kuna.

 

Temeljem čl. 148. st. 1. u svezi s čl. 145. st. 1. i 2. toč. 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 125/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje u tekstu: ZKP/08.) optuženom K. B. naložena je naknada troškova kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 1.200,00 kuna te troškova svjedoka u ukupnom iznosu od 1.904.00 kune, trošak stalnog sudskog tumača za njemački jezik B. B. V. u iznosu od 187,50 kuna i trošak stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Z. R. u iznosu od 1.300,00 kuna.

 

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se optuženik strože kazni.

 

Žalbu je također podnio optuženi K. B. osobno i po branitelju odvjetniku F. Š., obojica zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, uz prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se optuženika oslobodi optužbe, odnosno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku. Budući da su osobna žalba optuženika, kao i žalba njegovog branitelja, podnesene dijelom iz istih žalbenih osnova, one su razmotrene kao jedinstvena žalba optuženika.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08., spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Optuženik ističe da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi ostvario bitne povrede odredaba kaznenog postupka, prvenstveno stoga što presuda nije jasno obrazložena te nema razloga o odlučnim činjenicama. Međutim, suprotno tvrdnjama iz žalbe optuženika pobijana presude sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i bez suprotnosti, no drugo je pitanje što žalitelj iznesene razloge ne prihvaća. Nadalje, optuženik drži da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje time što svjedok I. Š. nije neposredno saslušan u postupku, već je njegov iskaz samo reproduciran. Iako je u pravu optuženik da je iskaz navedenog svjedoka samo pročitan na raspravi, obzirom da se nazočnost svjedoka nije mogla osigurati na raspravi, suprotno žalbi optuženika, ne ostvaruje se označena bitna povreda iz čl. 486. st. 2. ZKP/08., tim više što je u konkretnom slučaju navedeni svjedok ispitivan u pogledu poslovanja obrta „Z.“, koje nije dio inkriminacije za koje je, u konačnici, optuženik oglašen krivim.

 

Budući da istaknute bitne povrede nisu ostvarene, a niti je ovaj sud drugog stupnja ispitivanjem pobijane presude u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08. utvrdio da bi u presudi bile ostvarene neke druge bitne povrede na koje pazi po službenoj dužnosti, to žalba optuženika zbog bitne povrede nije osnovana.

 

Iako se optuženik žali zbog povrede kaznenog zakona, on tu žalbenu osnovu posebno sadržajno ne obrazlaže, već ističe da je ona zapravo posljedica pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, prvostupanjski je sud u konkretnom slučaju na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio odgovarajuće odredbe kaznenog zakona, kada je djelatnost optuženika ispravno pravno označio kao kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1., 3., i 4. KZ/97. Ispitujući pobijanu presudu u ovom dijelu i po službenoj dužnosti, sukladno čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08., ovaj sud drugog stupnja nije utvrdio da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

 

Slijedom navedenog žalba optuženika zbog povrede kaznenog zakona nije osnovana.

 

Pobijajući utvrđeno činjenično stanje optuženik ističe da je prvostupanjski sud na temelju utvrđenog činjeničnog stanja izveo pogrešan zaključak da je optuženik počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti. Naime, upućuje kako je tek donošenjem pobijane presude optuženik došao do saznanja da je obrt „B.“ bio odjavljen u vrijeme sastavljanja ugovora o cesiji sa TD „B.“. No, i mimo toga tvrdi, kao i ranije u obrani, da se njegovo poslovanje odvijalo potpuno zakonito, da se nije radilo o fiktivnim cesijama, obzirom da su cesije potpisivane za radove koji su izvedeni od strane obrta „B.“, kao podizvođača TD „B. R.“, za potrebe TD „B.“. Tvrdi da je sa računa obrta „B.“ podigao samo iznos od 54.400,00 kuna, koje je predao obrtnicima iz „B.“, dok preostali iznos niti je digao niti zna što se s njim dešavalo.

 

Međutim, nije u pravu optuženik kada tvrdi da je sud prvog stupnja izveo pogrešne zaključke u pogledu svih onih okolnosti na temelju kojih je i utvrdio da je optuženik počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti upravo na način kako ga se to i tereti.

 

Naime, prvenstveno, a što niti optuženik ne dovodi u pitanje, on je jedini osnivač i direktor TD „B. R.“, koje je nakon 19. veljače 2008. palo u neprekidnu blokadu. Jednako tako, nesporno je da je optuženik na temelju datih punomoći M. I., R. A., S. I., D. B., A. Š. i, naknadno, S. S. osnovao obrt „B.“. Nedvojbeno je dan početka obavljanja obrta 23. studenog 2006., a isti je prema rješenju Ureda državne uprave u Primorsko-goranskoj županiji, Služba za gospodarstvo, Ispostava C. klasa UP/I-311-02/08-04/10, ur. broj 2170-80-03-07-2 od 4.veljače 2008. odjavljen dana 4.veljače 2008., te je obavijest o tome dostavljena punomoćniku obrta, optuženom K. B.

 

Nadalje, prvostupanjski je sud nedvojbeno utvrdio kako je nakon blokade TD „B. R.“ došlo do zaključenja 9 ugovora o cesiji, kojima su zatvorena potraživanja TD „B. R.“ d.o.o., prema TD „B.“ d.d., a koja potraživanja je temeljem ugovora o cesiji TD „B.“ zatvorila uplatama u korist žiro računa obrta „B.“ u ukupnom iznosu od 417.681,89 kuna.

 

Prema obrani optuženika, a što ponavlja i u žalbi, novac koji je ugovorima o cesiji preusmjeren na račun obrta „B.“, predstavljao je plaće za radnike. Međutim, prema iskazu svjedoka M. I., jednog od osnivača obrta „B.“, proizlazi da je on u obrtu radio oko godinu dana, plaću je primao preko svog računa, pa kada se uzme da je obrt započeo sa radom u studenom 2006. (a odjavljen je 4. veljače 2008.) onda je jasno da u vrijeme zaključenja ugovora o cesiji nije bilo radnika obrta kojima bi se trebala izvršiti isplata, kako to ispravno i zaključuje prvostupanjski sud. Navedeni svjedok navodi i da je upravo optuženik stvarno vodio obrt, a on, svjedok, je povremeno samo nešto potpisivao. Da je upravo optuženik, osobno i putem drugih osoba, podigao sav novac kako mu se to i stavlja na teret, proizlazi ne samo iz isplatnica iz kojih nesporno proizlazi da je upravo on podigao novac, već i iz iskaza svjedokinje D. B. koja je u svom iskazu, između ostalog navela, da su sa računa obrta i ona i optuženik podizali novac. Iako oboje tvrde da su novac predavali dalje, o takvim događajima nema nikakvog traga, pa je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je sav novac, i to iznos od 336.500,00 kuna, optuženik zadržao za sebe.

 

Optuženik navodi da žalbu podnosi i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, no tu žalbenu osnovu uopće ne obrazlaže, pa nije vidljivo u kojem djelu je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno odnosno koju odlučnu činjenicu je sud prvog stupnja propustio utvrditi i koje bi to dokaze eventualno trebalo provesti radi utvrđenja odlučnih činjenica.

 

Prema svemu navedenom proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te je savjesnom i potpunom analizom izvedenih dokaza navedenih u obrazloženju presude za svoja utvrđenja iznio jasne i uvjerljive razloge, koje u potpunosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, pa žalba optuženog K. B. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, nije osnovana.

 

Konačno, nisu u pravu optuženik niti državni odvjetnik kada pobijaju odluku suda prvog stupnja zbog odluke o kazni.

 

Državni odvjetnik ističe da je sud prvog stupnja precijenio olakotne okolnosti utvrđene na strani optuženika, pri čemu smatra da okolnost proteka vremena od počinjenog kaznenog djela prvostupanjski sud nije ni mogao cijeniti kao olakotno, obzirom da je dugotrajnost postupka dijelom rezultat okolnosti za koje je odgovoran sam optuženik. Pri tome upućuje i kako su nedovoljno vrednovane otegotne okolnosti na strani optuženika, u vidu upornosti koja se ogleda u poduzimanju mnogobrojnih nezakonitih radnji. Drži da izrečena sankcija nije podobna ni u pogledu specijalne, a niti generalne prevencije.

 

Optuženik, pak, polazi od tvrdnje da kazneno djelo nije počinio, no ipak drži da mu je izrečena prestroga kazna.

 

Protivno tvrdnjama iz žalbe optuženika i državnog odvjetnika, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud optuženiku pravilno utvrdio sve okolnosti važne za proces individualizacije kazne koje u smislu čl. 47. KZ/11. utječu da kazna po vrsti i visini bude lakša ili teža za počinitelja i da je te okolnosti u dostatnoj mjeri valorizirao, zbog čega njihova preocjena za koju se zalažu obje stranke nije osnovana. Naime, sud prvog stupnja je ispravno utvrdio da je optuženik do sada u više navrata osuđivan i to zbog istovrsnih kaznenih djela što mu je cijenio otegotnim. Olakotno mu je pritom s pravom cijenjena visoka životna dob, a i protek vremena od počinjenja  kaznenog djela.

 

Prema tome, uzimajući u obzir sve tako utvrđene okolnosti, prvostupanjski je sud optuženika osnovano osudio na kaznu zatvora u trajanju godinu dana, a i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda ista je adekvatna stupnju krivnje optuženika, pogibeljnosti kaznenog djela, te je podobna za ostvarenje svrhe kažnjavanja, pa strože kažnjavanje, za koje se zalaže državni odvjetnik, odnosno blaže, koje zahtjeva optuženik, nije opravdano.

 

Kako navodi podnesenih žalbi državnog odvjetnika i optuženog K. B. nisu osnovani, a ispitivanjem pobijane presude nisu utvrđene povrede na koje ovaj žalbeni sud u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08. pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 482. ZKP/08. presuditi kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 16. studenog 2020.