Poslovni broj: 32 Pž-4032/2018-3

1

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 32 Pž-4032/2018-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Lenke Ćorić, predsjednice vijeća, dr. sc. Srđana Šimca, suca izvjestitelja i Nikoline Mišković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. d.o.o., OIB ..., Z., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Z. i dr., Z., protiv 1. tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB ..., kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci i 2. tuženika L. R. d.d., OIB ..., R., kojeg zastupa punomoćnica D. P., odvjetnica u R., radi isplate iznosa od 15.000.000,00 kn, odlučujući o žalbama tužitelja i drugotuženika protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-260/2016-23 od 3. travnja 2018., u sjednici vijeća održanoj 13. studenoga 2020.

p r e s u d i o j e

I. Odbijaju se kao neosnovane tužiteljeva i drugotuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-260/2016-23 od 3. travnja 2018.

II. Odbija se kao neosnovan drugotuženikov zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na tužiteljevu žalbu u iznosu od 106.250,00 kn.

Obrazloženje

Pobijanom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za solidarnu isplatu iznosa od 15.000.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Tužitelju je naloženo prvotuženici naknaditi parnične troškove u iznosu od 510.500,00 kn, a drugotuženiku u iznosu od 532.500,00 kn.

Iznos od 4.000.000,00 kn odnosi se na izmaklu koristu zbog nemogućnosti korištenja nekretnine - skladišnog prostora, kojom je tužitelj raspolagao i dao u zakup drugotuženiku. Sklapanjem Ugovora o koncesiji između L. uprave R. i drugotuženika, 19. rujna 2000., tužitelj više nije raspolagao nekretninom, pa zato drži da ima pravo na naknadu izgubljene dobiti u tom iznosu, upravo u visini zakupnine koju je mogao ostvariti. Osim toga, tužitelj potražuje i iznos od 11.000.000,00 kn na ime ulaganja i vrijednosti te nekretnine, jer mu je imovina na pomorskom dobru oduzeta bez izvlaštenja i bez isplate bilo kakve naknade.

Prvostupanjski sud je utvrdio da se ova nekretnina nalazi na području L. R. još od 1961., na temelju rješenja o osnivanju poduzeća L. R.. Ta nekretnina ulazi u lučko područje. Kako je riječ o pomorskom dobru, tužitelj ovu nekretninu ne može iskorištavati, pa ni davanjem u zakup. To njegovo pravo prestalo je još 23. svibnja 1996. kad je Vlada Republike Hrvatske donijela Odluku o osnivanju L. uprave R.. Ovom odlukom utvrđene su granice pomorskog dobra nad kojim se proteže nadležnost L. uprave R. i unutar kojih se nalazi ovo skladište. Ugovor o zakupu nekretnine koja se nalazi na pomorskom dobru bio bi ništav, jer je jedini zakonit način upravljanja tom nekretninom koncesija (čl. 103. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, i 91/96; dalje: ZOO), čl. 2. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“ broj: 158/03, 100/04, 141/06 i 38/09; dalje: ZPDML). Slijedom toga, prvostupanjski sud je utvrdio da tužitelj kao zakupodavatelj nije mogao osnovano očekivati dobit koju bi ostvario od zakupnine s osnove zakupa te nekretnine. Uz navedeno, prvostupanjski sud je utvrdio i da je njegova tražbina zastarjela (čl. 376. ZOO-a). Tužitelj je izgubio posjed nekretnine sigurno prije 2004., jer je pred Općinskim sudom u Rijeci pokrenuo parnicu protiv tuženika radi predaje te nekretnine u posjed. Ta parnica (P-3165/2001) je dovršena presudom od 2. veljače 2004. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2899/2004 od 9. studenoga 2007. Pored toga, među strankama nije sporno da tužitelj već dugi niz godina nije u posjedu ovog skladišta. I sam je pred sudom izjavio da je posjed izgubio 2005. Kako je tužba podnesena 23. ožujka 2015., tražbina iz tužbenog zahtjeva je po ocjeni prvostupanjskog suda zastarjela.

U odnosu na zahtjev za isplatu iznosa od 11.000.000,00 kn s osnove ulaganja i vrijednosti te nekretnine koja čini pomorsko dobro, prvostupanjski sud je utvrdio da tužitelj nije konkretizirao koje je to troškove imao na ime ulaganja u tu nekretninu i koja je njihova vrijednost. Ta ulaganja je prvostupanjski sud cijenio primjenom čl. 164. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14; dalje: ZV), navodeći da su to u naravi troškovi koje je posjednik imao na stvari u vezi s održavanjem (nužni) ili kojima se povećava vrijednost stvari (korisni troškovi). Tražbina s te osnove zastarijeva protekom tri godine od predaje stvari. Zato je zahtjev s te osnove zastario, neovisno o tome je li riječ o stjecanju bez osnove ili o naknadi štete.

Tužitelj je protiv ove presude podnio žalbu navodeći u njoj da je ona zahvaćena apsolutno bitnom povredom odredaba parničnog postupka, jer je obrazloženje svedeno samo na utvrđenja suda koja su u suprotnosti s činjenicama. On se pozvao na to da su tužiteljev i drugotuženikov prednik, 22. svibnja 1995. sklopili ugovor o zakupu skladišta. Potom su jednako učinili tužitelj i drugotuženik 26. travnja 1999. Drugotuženik je plaćao zakupninu do 19. rujna 2000. Čak i nakon toga, oni su sklopili dvije nagodbe o plaćanju drugotuženikovog duga, jednu 13. listopada 2000. i drugu 19. veljače 2002. To znači da je tužitelj gospodarski iskorištavao njenim davanjem u zakup i time je stekao prava koja su mu oduzeta.

Pored toga tužitelj je naveo da se tužbeni zahtjev odnosi na povrat vrijednosti oduzetog skladišta, odnosno ulaganja u skladište. On traži da mu se priznaju ulaganja u pomorsko dobro koje je koristio s osnove ugovora o kupoprodaji kojeg je kao kupac sklopio s drugotuženikom još od 1970. Ovo skladište nije izvlašteno i za njega nije dobio primjerenu naknadu. Iako svjestan nemogućnosti postojanja njegovih stvarnih prava ili ovlaštenja na pomorskom dobru, on smatra da ima pravo na povrat svojih ulaganja. Tužitelj se pozvao na rješenje fonda u postupku pretvorbe kojim je u njegov kapital procijenjena vrijednost ulaganja u tu nekretninu.

Zaključno tužitelj je naveo da je prvostupanjski sud odbio izvesti predložene dokaze, premda je zaključio da tužitelj nije dokazao svoj zahtjev. On se usprotivio obrazloženju  prvostupanjskog suda da je riječ o nužnim i korisnim troškovima. Usprotivio se i tome da se zastara vezuje za trenutak prestanka posjeda. Prvostupanjski sud je trebao primijeniti odredbu čl. 376. ZOO-a i utvrditi kada je tužitelj doznao za štetu i štetnika. Dakle, on drži da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Uz navedeno, tužitelj je u žalbi elaborirao i to da je prvostupanjski sud propustio utvrditi tužiteljev posjed, te nije uzeo u obzir zastoj zastare (čl. 186.a ZPP-a).

U odgovoru na tužiteljevu žalbu, drugotuženik je osporio njenu osnovanost.

Drugotuženik je podnio žalbu protiv odluke o troškovima, smatrajući da mu pripada puni trošak za sastav dva podneska (od 3. studenog 2015. i 20. travnja 2017.), a ne samo dosuđeni iznos od 500,00 kn, kao i da ima pravo i na trošak za sastav požurnice, jer je riječ o nužnim troškovima.

Žalbe nisu osnovane.

Nakon što je pobijana presuda ispitana u granicama žalbenih razloga i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a), ovaj sud je utvrdio da je ona pravilna i zakonita.

Suprotno žalbenim navodima, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud pravilno odlučio o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, kao što je pravilno odlučio i o troškovima parničnog postupka. Pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ona ne bi mogla ispitati, a prvostupanjski sud je iznio zaključke o odlučnim činjenicama na kojima je pravilno utemeljio svoju odluku.

Tužbeni zahtjev se odnosi na isplatu iznosa od 15.000.000,00 kn. Tužba je podnesena 23. ožujka 2015. Tužitelj od tuženika solidarno traži isplatu:

a) iznosa od 4.000.000,00 kn na ime naknade štete s osnove izmakle koristi uslijed nemogućnosti korištenja skladišnog prostora i drugih imovinskih stvari na nekretnini i
b) iznosa od 11.000.000,00 kn na ime vrijednosti ulaganja u tu nekretninu, koja mu je oduzeta bez izvlaštenja i bez isplate odgovarajuće naknade.

U odnosu na isplatu izmakle koristi

Nije sporno da je ovdje riječ o nekretnini koja se nalazi unutar granica pomorskog dobra. Ta je granica utvrđena Odlukom o osnivanju L. uprave R. još 23. svibnja 1996.

Nije sporno da je drugotuženik stekao pravo raspolaganja ovom nekretninom koja se nalazi na pomorskom dobru, na temelju Ugovora o koncesiji od 19. rujna 2000., sklopljenog s L. upravom R..

Nije sporno ni da je drugotuženik bio u posjedu nekretnine i prije dobivanja koncesije, i to na temelju Ugovora o zakupu kojeg je sklopio s tužiteljem kao zakupodavcem.

Tužitelj tvrdi da mu s osnove tog Ugovora o zakupu, kao i s osnove činjenice da nakon što je ta nekretnina Ugovorom o koncesiji dana na gospodarsko korištenje drugotuženiku, budući da on više ne može koristiti nekretninu - pripada odšteta zbog izmakle koristi koju je mogao kroz to vrijeme očekivati. Međutim, ovaj sud, jednako kao i prvostupanjski sud, utvrđuje da tužiteljeve tvrdnje na kojima temelji taj zahtjev, ne predstavljaju osnovu za njegovo prihvaćanje.

Pomorsko dobro je opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku. Ono ima njenu osobitu zaštitu, a upotrebljava i/ili koristi se pod uvjetima i na način opisan zakonom (čl. 48. tada važećeg Pomorskog zakonika, „Narodne novine“ broj: 17/94, 74/94 i 43/96; dalje: PZ).
Na pomorskom dobru ne može se stjecati ni pravo vlasništva niti druga stvarna prava po bilo kojoj osnovi (čl. 51. PZ-a). Njime upravlja, održava ga i zaštićuje Republika Hrvatska neposredno i/ili putem županija (čl. 56. PZ-a).

Tužiteljevo pravo na raspolaganje ovom nekretninom koja se nalazi na pomorskom dobru, pa tako i pravo njenog davanja u zakup, odnosno obvezno-pravno raspolaganje, prestalo je najkasnije 23. svibnja 1996., kada je Vlada Republike Hrvatske donijela Odluku o osnivanju L. uprave R. radi upravljanja, izgradnje i korištenja L. R. i Odluku kojom su ujedno utvrđene granice pomorskog dobra nad kojim se proteže nadležnost L. uprave R.. Unutar tih granica nalazi se i predmetno skladište.

Sklapanjem ugovora o koncesiji između drugotuženika i L. uprave R., 19. rujna 2000., u koji je uključeno i ovo skladište, pravo na upravljanje tim prostorom preneseno je na drugotuženika kao ovlaštenog koncesionara. Od tada definitivno je prestala drugotuženikova obveza plaćanja zakupnine za ovaj prostor tužitelju, kao što je prestala i bilo kakva mogućnost zakonitog korištenja tog prostora od strane tužitelja te njegovog stjecanja bilo kakvih prihoda s te osnove. Zato se tužitelju ne može priznati izmakla dobit s osnove nemogućnosti korištenja ovog prostora, jer takvu dobit s obzirom na navedeno, više nije mogao očekivati.

Ugovor o zakupu skladišnog prostora sklopljen između tužitelja i drugotuženika ništetan je, jer je sklopljen protivno prisilnim propisima. Na taj način tužitelj je u obvezno- pravnom smislu nedopušteno raspolagao sa skladištem koje predstavlja dobro od općeg interesa za Republiku Hrvatsku. Jedini zakoniti način upravljanja pomorskim dobrom je koncesija, na kojoj je utemeljeno pravo ovlaštenika koncesije na točno određenu uporabu pomorskog dobra, a sve u skladu s Odlukom o dodjeli pomorskog dobra u koncesiju u skladu s ugovorom o koncesiji. Na pomorskom dobru kao općem dobru, ne postoji stvarno-pravno ovlaštenje koje bi tužitelju dalo osnovu za korištenje (pa tako i davanje u zakup trećim osobama) ove nekretnine. Nedvojbeno je da tužitelj nije ovlaštenik koncesije.

S obzirom na to da je predmetna nekretnina pomorsko dobro, na njoj se ne mogu stjecati pravo vlasništva ni koje drugo stvarno pravo po bilo kojoj osnovi. Po ocjeni ovog suda bez utjecaja je na odluku o tom dijelu tužbenog zahtjeva činjenica što je u postupku pretvorbe tužiteljevog pravnog prednika, to ulaganje uključeno u vrijednost temeljnog kapitala. Odluka o pretvorbi nije valjani pravni naslov stjecanja tog najjačeg stvarnog prava, a pravo korištenja koje je bilo upisano u zemljišnoj knjizi, nije pretvorbom prešlo u vlasništvo nositelja tog prava. To je jedino moguće ako su ispunjene zakonom propisane pretpostavke. Jedna od tih pretpostavki je sposobnost stvari da bude predmetom prava vlasništva.

Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je pravilno odlučio kada je kao neosnovan odbio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na naknadu izmakle koristi u iznosu od 4.000.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

U odnosu na isplatu ulaganja i vrijednosti te nekretnine

S obzirom na to da postupak izvlaštenja nije pokrenut, tužitelju je dopušteno u redovnoj parnici pokušati ostvariti eventualnu naknadu za oduzetu nekretninu. Tužitelj upravo tvrdi da na to ima pravo i s te osnove traži isplatu iznosa od 11.000.000,00 kn.

Riječ je o razrješenju imovinskopravnih odnosa nastalih ulaganjem na pomorskom dobru, a ta materija je uređena posebnim propisima kojima je uređeno pomorsko dobro (PZ-om, ZPDML-om, Zakonom o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima, „Narodne novine“ broj: 19/74, 39/75, 17/77 i 18/81, i drugim propisima koji su im prethodili).
Što se tiče povrata izvršenih ulaganja na pomorskom dobru, zakonske odredbe su restriktivne i priznaju ih samo u posebnim slučajevima.

Ovdje je riječ o nekretnini koja se nalazi na pomorskom dobru i zato ona ne može biti predmet stjecanja prava vlasništva (arg. iz čl. 390.a ZV-a). Tužitelj je u zemljišnoj knjizi upisao svoje stvarno - pravno ovlaštenje, odnosno pravo korištenja, nakon što je s drugotuženikom još 1970. sklopio Ugovor o kupoprodaji te nekretnine. Međutim, s obzirom na to da nije riječ o nekretnini koja može biti predmetom stjecanja stvarnih prava, tužitelj što je nesporno između stranaka, nije njen vlasnik.

Činjenica je da se tužitelj tijekom postupka pozvao i na propise o stjecanju bez osnove i o naknadi štete. On tvrdi da ima pravo na naknadu ulaganja u tu nekretninu (čl. 1111. i 1046. ZOO-a.). Sud je vezan činjeničnom osnovom tužbenog zahtjeva, jer tužitelj mora istaknuti činjenični supstrat za kojeg smatra da mu daje pravo na ostvarenje zahtijevane pravne zaštite.
S druge strane, s pravnom osnovom sud nije vezan.

Iz spisa proizlazi da je 12. veljače 1970. tužitelj sklopio kupoprodajni ugovor s drugotuženikom i na temelju tog ugovora je uknjiženo njegovo pravo korištenja, od prodavatelja drugotuženika. Tim je ugovorom utvrđeno da tužitelj kupuje novoizgrađeno skladište i da je cijena plaćena. Dakle, tužitelj je kao kupac kupio skladište od drugotuženika i tu nekretninu koristio do 22. svibnja 1995., kad je sklopio Ugovor o zakupu s drugotuženikom i potom ponovno 26. travnja 1999. Vrijednost ulaganja u tu nekretninu procijenjena je u njegov temeljni kapital (str. 190.-201. spisa).

Ne bi trebalo biti upitno da nekretnine, odnosno objekti, nisu mogli biti procijenjeni u masu društvenoga kapitala kod pretvorbe pomorskog dobra te da se na taj način nije moglo steći pravo vlasništva tih nekretnina, jer na pomorskom dobru nije moguće stjecanje stvarnih prava. Međutim, tim subjektima trebalo bi priznati vrijednost ulaganja u objekte na pomorskom dobru, kao da je izvršena procjena ulaganja prilikom pretvorbe. Ukupno, treba valorizirati ulaganja u nekretnine na pomorskom dobru, jer i Ustav Republike Hrvatske (čl. 49. st. 4.) jamči da se prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu umanjiti zakonom ili drugim pravnim aktom. Kao način ostvarenja prava iz procijenjenih ulaganja u nekretnine na pomorskom dobru, najpogodnija je bila prvenstvena koncesija u trajanju razmjerno vrijednosti procijenjenih ulaganja. No ovdje to nije slučaj, jer tužitelj nije koncesionar, nego je to drugotuženik koji je i ranije bio u posjedu i gospodarski je iskorištavao ovu nekretninu.
On je to ranije činio na temelju ugovora o zakupu sklopljenog s tužiteljem.

Slijedom navedenoga, ovaj sud ocjenjuje da u tom dijelu tužbenog zahtjeva ima mjesta primjeni instituta stjecanja bez osnove (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Revt-73/2009). Pojam imovine u smislu čl. 210. ZOO-a, treba tumačiti u svjetlu obveznog prava. Pod imovinom ne smatra se samo pravo vlasništva i druga stvarna prava, već i svaka moguća korist ili mogućnost povećanja imovine ili prava jedne osobe. To slijedi iz druge rečenice odredbe čl. 210. st. 1. ZOO-a, kojom je propisano da kada vraćanje imovine stjecatelju nije moguće, onaj koji ostvaruje neku korist dužan je naknaditi mu vrijednost ostvarene koristi. To također proizlazi i iz čl. 210. st. 2. ZOO-a, kojom je propisano da se pod prijelazom imovine podrazumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

Pomorsko dobro se može dati na upotrebu samo na temelju koncesije. Prvotuženik upravlja tim pomorskim dobrom. On je dao pomorsko dobro drugotuženiku na gospodarsko korištenje na temelju koncesije. Zato domašaj odredaba o stjecanju bez osnove u smislu prijelaza imovine treba tumačiti u svjetlu obveznog prava. Kako se pomorsko dobro daje na korištenje samo putem koncesije uz naknadu, a takva naknada predstavlja korist koju ostvaruje prvotuženik, ne može se zaključiti da tužitelj samo zbog toga nema pravo na isplatu vrijednosti izvršenih ulaganja u pomorsko dobro.

Po ocjeni ovog suda ovdje nema mjesta primjeni odštetne odgovornosti. Tužitelju nije nastala šteta i dodjeljivanjem koncesije nije došlo do protupravnog djelovanja, jer je koncesija jedini zakonit način korištenja pomorskog dobra. Tužitelj bi samo slijedom činjenične osnove istaknute u parnici, imao pravo na ostvarenje povrata ulaganja u tu nekretninu, primjenom instituta stjecanja bez osnove. Međutim, postavlja se pitanje je li ta tražbina u zastari i od kada teče zastarni rok (prigovor zastare). Od odgovora na to pitanje ovisi je li tužbeni zahtjev osnovan, odnosno je li sud trebao provoditi daljnje dokaze u smislu ispitivanja osnovanosti i visine ovog dijela tužbenog zahtjeva.

Prvostupanjski je sud prigovor zastare cijenio primjenom odredbe čl. 164. st. 7. ZV-a (tri godine od predaje stvari). Kako bi se taj prigovor pravilno ocijenio, potrebno je utvrditi o kakvoj se tražbini radi. Ako se tražbina cijeni kao stjecanje bez osnove, što je tužitelj i tvrdio, a ovaj sud nalazi da je i riječ o takvoj naknadi, tada bi tužitelj imao pravo na povrat ulaganja od dana od kada je treći stekao mogućnost ubirati korist od izvršenih ulaganja (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x 294/2014), a ne od kada su ta ulaganja izvršena (čl. 210. i 215. ZOO-a). U ovom slučaju, to bi značilo od 23. svibnja 1996., kada je donesena Odluka Vlade Republike Hrvatske i utvrđena granica pomorskog dobra koja je obuhvaćala i tu nekretninu. U svakom slučaju tužitelj bi mogao tražiti povrat ulaganja počevši najkasnije od sklapanja ugovora o koncesiji između L. uprave R. i drugotuženika - 19. rujna 2000.

Kod takvog stanja stvari, primjenom općeg zastarnog roka od pet godina jasno je da je nastupila zastara ove tražbine.

U vrijeme kada je tužitelj kupio ovaj prostor od drugotuženika i kada je upisano pravo korištenja u zemljišnoj knjizi (1970.), na snazi je bio Zakon o iskorištavanju luka i pristaništa iz 1961. („Službeni list FNRJ“ broj 24/61, „Službeni list SFRJ“ broj: 10/65, 23/67 i 2/68, „Narodne novine“ broj 52/71 i 52/73), kao prvi zakon koji je sadržavao odredbe o morskoj obali i pomorskom dobru i njihovom iskorištavanju. Te odredbe su samo djelomično uređivale tu materiju, pa se u svemu onome što nije uređeno primjenjuje Uredba sa zakonskom snagom o pomorskom javnom dobru od 10. svibnja 1939. („Službene novine Kraljevine Jugoslavije“ broj 104 – XXXIII).

Zakon o iskorištavanju luka i pristaništa sadržavao je odredbe o nekretninama koje čine pomorsko dobro, kao i odredbe o njihovu iskorištavanju. Taj je Zakon definirao pojam morske luke. Odredio je da pravo korištenja na operativnim obalama, lukobranima i neizgrađenoj morskoj obali prelazi na općine na čijem se području nalaze te nekretnine.
Propisao je osnivanje poduzeća luke od strane općina (općinskoga narodnog odbora) te je
odredio status lučke infrastrukture i suprastrukture. Prema tom Zakonu, općine (u to vrijeme
općinski narodni odbori) upravljaju i koriste neizgrađenu morsku obalu, a mogu je davati rješenjem osim radnim i drugim organizacijama, radi izgradnje operativne obale, te u svrhu osobitog iskorištavanja dati i građanima.

Od 1974. na snazi je bio Zakon o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima („Narodne novine“ broj: 19/74, 39/75, 17/77 i 18/81; dalje: ZPVDLP) kojim je propisano da je pomorsko dobro u društvenom vlasništvu i u općoj upotrebi, pomorskim dobrom upravljaju općine na čijem se teritoriju ono nalazi i može se koristiti samo u skladu s odlukama skupštine općine i ugovorom o korištenju. Na pomorskom dobru nisu se mogla stjecati stvarna prava ni po kojoj osnovi. Uvedeno je pravo korištenja pomorskog dobra kao stvarno pravo i pravo na korištenje kao obvezno pravo. Objekti sagrađeni na pomorskom dobru postaju dio pomorskog dobra.

Ova nekretnina je sagrađena na pomorskom dobru i njegova je pripadnost. Tužitelj koji je tu nekretninu kupio od drugotuženika 1970., a potom je tu nekretninu dao drugotuženiku u zakup, mogao je tražiti naknadu za izvršena ulaganja u tu nekretninu, ali taj je s tim zahtjevom u ovoj parnici zakasnio. S obzirom na to da je tužitelj prema njegovim tvrdnjama napustio ovaj prostor još 2005., te da je tužba podnesena 2015., prvostupanjski sud je pravilno odlučio kada je tužbeni zahtjev odbio u cijelosti kao neosnovan.

U pogledu žalbenog navoda o primjeni čl. 186.a st. 3. ZPP-a, ističe se da podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora, zastarijevanje zastaje. Prema odredbi čl. 238. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11) ako je zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek, ona nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru. U ovom slučaju, zastara je nastupila prije toga, pa je neosnovano tužiteljevo pozivanje na tu zakonsku odredbu (u odnosu na prvotuženicu).

U odnosu na parnične troškove prvostupanjski sud je pravilno o njima odlučio. Za tu svoju odluku iznio je valjane razloge. Tužitelj žalbu u tom dijelu nije argumentirao. Drugotuženik se neosnovano protivi toj odluci smatrajući da mu je prvostupanjski sud propustio dosuditi troškove za sastav požurnice i puni trošak za dva podneska. Međutim, odluka prvostupanjskog suda je pravilna. Požurnica sudu za postupanje nije podnesak za koji bi stranci pripadalo pravo na naknadu troškova na teret suprotne strane u sporu, a podnesci koji ne predstavljaju radnju u smislu Tbr. 8.1. OT, ne predstavljaju osnovu za dosudu troška u punom iznosu, nego u iznosu od 25%, najviše do 500,00 kn.

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II. izreke (čl. 368. ZPP-a).

Drugotuženik nema pravo na troškove odgovora na tužiteljevu žalbu, jer nije riječ o trošku nužnom za vođenje ove parnice (čl. 154. i čl. 166. ZPP-a).

Zagreb, 13. studenoga 2020.

Predsjednica vijeća
Lenka Ćorić