1              Poslovni broj: 3 P-540/2015-54

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 3 P-540/2015-54

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

Trgovački sud u Splitu, sudac Ana Misir Šarić, u pravnoj stvari tužitelja M. P. d.o.o., OIB: …, S., kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u S., protiv tuženika M. & C. d.o.o., OIB: …, D., kojeg zastupa L. Z., odvjetnik u Z., radi naknade štete u iznosu od 8.521.695,20  kuna, nakon održane usmene i javne glavne rasprave zaključene 30. rujna 2020. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja A. B., odvjetnice u S. i zamjenice punomoćnika tuženika A. Š., odvjetnice u Z., 13. studenoga 2020.

 

p r e s u d i o   je

 

Odbija se tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da mu tuženik u roku od 8 dana plati 8.521.695,20 kuna imovinske štete sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 16. srpnja 2015. do isplate.

 

r i j e š i o  j e

 

              I Ne dopušta se objektivna preinaka tužbe.

 

              II Odbija se prigovor nenadležnosti suda.

 

              III Nalaže se tužitelju u roku od osam dana naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 848.250,00 kuna sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 13. studenoga 2020. do isplate po stopi od 5,89% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a odbija se zahtjev tuženika da mu tužitelj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 639.250,00 kuna sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 13. studenoga 2020. do isplate.

 

Obrazloženje

 

1. Tužitelj je u tužbi koju je podnio ovom sudu 3. kolovoza 2015. naveo da je kao naručitelj 6. lipnja 2013. s tuženikom, kao izvođačem sklopio ugovor o građenju br. U-ME(I) 01413 radi izvođenja građevinskih i instalaterskih radova na projektu trgovačkog centra "M. o. S.", lokacija M., S. Stranke da su pored toga sklopile i dodatke tom ugovoru i to dodatak 1 od 26. kolovoza 2013., dodatak 2 od 15. listopada 2013., dodatak 3 od 15. ožujka 2014., dodatak 4 od 29. srpnja 2014., dodatak 5 od 30. rujna 2014. i dodatak 6 od 29. listopada 2014.

 

2. Sastavni dio ugovora da su Opći i posebni uvjeti ugovora, odnosno da se ugovor temelji na F. O. B. te se odredbe istih smatraju općim uvjetima ugovora.

 

3. Prilikom sklapanja ugovora izvođači, tuženik i S. g. d.o.o., da su nastupali jedinstveno, kao konzorcij.

 

4. Tužitelj da je ispunio sve obveze preuzete predmetnim ugovorom, a s obzirom na to da izvođači nisu ispunjavali svoje obveze, tužitelj da je 6. lipnja 2015. istima otkazao suradnju i obavijestio ih o raskidu ugovora.

 

5. Ugovor da je raskinut zbog nepoštivanja obveze izvođača da nastave s radovima žurno i bez odgode u skladu s člankom 8.1H) uvjeti ugovora II. dio Općih uvjeta. Prema dodatku 3 dogovoreni rok završetka radova i tehničkog pregleda da je bio 15. travnja 2015. U trenutku raskida ugovora taj rok da je bio prekoračen za dva mjeseca. Tuženik da je smanjio intenzitet radova u prethodnim mjesecima te da su njegovi radovi gotovo zaustavljeni i nekoliko mjeseci prije raskida, a što da je sve evidentirano u građevinskom dnevniku; nepoštivanja obveze zabrane zaustavljanja radova ili dijela radova zbog sporova, u skladu s člankom 13.4.G) uvjeta ugovora II. dio Posebni uvjeti. Izvođači da su u više navrata, počevši od 2. lipnja 2015. blokirali gradilište te na taj način onemogućili ulazak, odnosno napuštanje gradilišta tužitelju, ali i podizvođačima: onemogućavanja naručitelja od strane izvođača da naručitelj izvrši plaćanje kooperanata izravno putem cesije, u skladu s člankom 13.4 G) uvjeti ugovora II. dio posebni uvjeti, dodatak 3., članak 4.t.4. te dodatak 5. članak 2. Iako su kooperanti jedini aktivno sudjelovali, odnosno izvršavali ugovorene radove, iste konzorcij, odnosno izvođač nije platio, štoviše da je sprječavao tužitelja da sukladno ugovoru izvrši izravna plaćanja kooperantima; nepoštivanja obveze izvođača da naručitelja obavijesti o statusu plaćanja kooperanata, sukladno članku 4.5 G) uvjeta ugovora II dio posebni uvjeti; neizvršavanja obveze izvođača da očisti površinu za gradnju ceste, u skladu s člankom 4.21. H)uvjeti ugovora II opći dio; nepoštivanja obveze izvođača da radove obavlja isključivo na temelju dokumentacije prema valjanoj građevinskoj dozvoli, a u nedostatku iste, da osigura takvu dokumentaciju prije početka izvođenja vezanih radova u skladu s člankom 5.G) uvjeti ugovora II dio posebni uvjeti prema članku 5.G) uvjeti ugovora II dio Opći uvjeti; nepoštivanja obveze izvođača da slijedi upute predstavnika naručitelja; tuženiku kao voditelju konzorcija su blokirani poslovni računi 17. ožujka 2015. te je 17. travnja 2015. podnio prijedlog za otvaranje predstečajnog postupka. Odredbom članka 15.2 H) uvjeta ugovora, dio I opći uvjeti je stipulirano da naručitelj ima pravo raskinuti poslovni odnos s izvođačem i izbaciti ga s gradilišta, ako posluje s povjerenikom ili ako se dogodi slučaj koji (prema mjerodavnom pravu) ima sličan učinak. FINA da je 17. lipnja 2015. donijela rješenje o otvaranju postupka predstečajne nagodbe nad tuženikom.

 

6. Izvođači, kao konzorcij, da su se usprotivili raskidu ugovora te da su 8. lipnja 2015. uputili tužitelju očitovanje, a nakon toga i pokrenuli postupak pred Općinskim sudom u Splitu, radi osiguranja novčane i nenovčane tražbine određivanjem privremene mjere (predmet broj Ovr- 6249/15) u kojem  postupku je prijedlog za osiguranje odbijen.

 

7. Izvođači da su zatim angažirali zaštitarsku tvrtku P. P. čiji su djelatnici blokirali ulaz na gradilište koji je bio blokiran do 16. srpnja 2015.

 

8. Izvođači da su 16. lipnja 2015. uputili naručitelju dopis naslova plaćanje privremenih situacija, broj: 16-06/2015-01 u kojem ga obavještavaju da nije bio ovlašten vršiti plaćanja direktno podizvođačima, mimo znanja konzorcija te da se sva plaćanja trebaju vršiti na račun konzorcija.

 

9. S. g. d.o.o., kao član konzorcija da se prvenstveno protivila raskidu ugovora, međutim da je svojim dopisom od 16. lipnja 2015. te izjavom za medije obavijestila tužitelja da se ograđuje od stajališta tuženika i iznesenih tvrdnji koje ne odgovaraju stvarnom činjeničnom stanju. Ogradilo se to društvo i od svih oblika blokade pristupa gradilištu, a pogotovo od onemogućavanja podizvođača, dobavljača i novog glavnog izvođača u nastavku realizacije projekta te je iskazala namjeru s investitorom i novim glavnim izvođačem sklopiti daljnje potrebne ugovore te potvrdila da su ispunjeni uvjeti za raskid ugovora.

 

10. Iz navedenog da je razvidno da je tuženik nezakonito i bez ikakve pravne osnove uzurpirao predmetno gradilište te onemogućavao naručitelja, ostale izvođače i podizvođače, kao i bilo koju treću osobu da pristupi gradilištu s ciljem dovršetka potrebnih radova.

 

11. Zbog protupravnog postupanja tuženika tužitelj da nije u mogućnosti nastaviti radove radi dovršetka objekta, na koji način je tužitelju nastupila velika materijalna šteta.

 

12. Tužitelj da je u cijelosti izvršio sva dospjela plaćanja prema izvođačima te s osnove izvršenih radova nema prema izvođačima i podizvođačima dugovanja. Sva potrebna sredstva za izgradnju trgovačkog centra tužitelj da je osigurao kreditima, putem konzorcija banaka. Od 1. siječnja 2015. na temelju ugovora tuženiku i društvu S. g. d.o.o. da je uplaćeno 21,1 milijun EUR-a. Tužitelj da je ispunio obveze prema podizvođačima, tuženiku davao avanse te da je iz financijsko knjigovodstvene dokumentacije vidljivo da je podmirio sve svoje obveze te da s osnove avansnih plaćanja prema konzorciju ima potraživanje u iznosu od 25.868.203,01 kuna.

 

13. Tuženik da međutim nije napustio gradilište već je angažirao tvrtku čiji su djelatnici blokirali ulaz u gradilište, kojom prigodom je došlo do fizičkog nasilja između zaštitara i tužitelja, pa da je pozvana policija koja je sačinila zapisnik i protiv određenih osoba pokrenula prekršajni postupak.

 

14. Tužitelj je korisnik višemilijunskih kredita za potrebe izgradnje predmetnog objekta te je zaključio ugovore o građenju s novim glavnim izvođačima I. d.o.o., S. d.o.o. i T. d.o.o. koji zbog postupanja tuženika nisu mogli nastaviti s dovršetkom objekta.

 

15. Zbog svega naprijed navedenog tužitelj da je pred Općinskim sudom u Splitu ishodio rješenje broj Ovr- 6249/2015 od 6. srpnja 2015. kojim je prihvaćen prijedlog tužitelja i određena privremena mjera kojom je naloženo tuženiku da odmah napusti predmetno gradilište položeno na čest.zem 4205, K.O. S. te da isto oslobodi od osoba i stvari.

 

16. Istim rješenjem odbijen je prijedlog tuženika kojim je tražio da mu se omogući nesmetan nastavak radova na predmetnom gradilištu. Temeljem citirane odluke tuženik da je predmetno gradilište oslobodio i tužitelju omogućio nastavak radova 16. srpnja 2015. s tim da je određeni dio imovine tuženika ostao na gradilištu.

 

17. Zbog protupravnog ponašanja tuženika u vidu blokade gradilišta i onemogućavanja izvođenja radova tužitelju da je nastupila imovinska šteta u vidu izmakle koristi u iznosu od preko 1.122.753,00 EUR-a, odnosno 8.521.695,20 kuna u razdoblju od otvaranja predstečajnog postupka nad tuženikom, 17. lipnja 2015. do dana napuštanja i predaje gradilišta 16. srpnja 2015. Ovo stoga što da tužitelj zbog protupravnog ponašanja tuženika kasni s dovršetkom radova i s ubiranjem zakupnine za poslovne prostore.

 

18. Na temelju naprijed navedenog istaknuo je tužitelj zahtjev da mu tuženik naknadi imovinsku štetu u iznosu od 8.521.695,20 kuna sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 16. srpnja 2015. do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka.

 

19. Radi dokazivanja istinitosti navoda sadržanih u tužbi predložio je tužitelj sudu izvesti dokaze čitanjem isprava ugovora o građenju br. U-ME (I) 01413 i dodataka 1-6, Općih i posebnih uvjeta ugovora, pregledom spisa Općinskog suda u Splitu poslovnog broja Ovr- 6249/15, izjave- obavijesti o raskidu ugovora od 6. lipnja 2015., dopisa kojim se izvođači protive raskidu, novinskih članaka o angažiranju zaštitarske tvrtke, dopisa konzorcija broj:16-06/2015-01 od 16. lipnja 2015., dopis S. g. d.o.o. br. 51/2015 od 16. lipnja 2015., izjave za medije S. g. d.o.o., financijsko knjigovodstvene dokumentacije ( konto kartice na dan 12. lipnja 2015., izvoda otvorenih stavki na dan 12. lipnja 2016., potvrde- dopisa PBZ banke d.d. o isplaćenim iznosima na račun konzorcija, sporazuma radi osiguranja novčane tražbine banaka iz ugovora o kreditu zaključenog s tužiteljem), dopisa društva I. d.o.o. od 23. lipnja 2015. te financijsko knjigovodstvenim vještačenjem.

 

20. Tuženik je u odgovoru na tužbu izjavio protivljenje tužbenom zahtjevu. Potvrdio je da su stranke bile u ugovornom odnosu na temelju ugovora o građenju br. U-ME (I) 01413 i dodataka 1-6 tom ugovoru. No izjavio je da nije točno da je tužitelj ispunio svoje obveze nastale na temelju tog ugovora, već da je upravo suprotno tužitelj odbijao ispuniti dospjele obveze za radove koje je tuženik izveo na objektu „M. o. S.“. Tuženik da je stoga pokrenuo postupak osiguranja dokaza koji se vodio pred Općinskim sudom u Splitu pod poslovnim brojem R1-887/15 u kojem je izrađen Elaborat utvrđenja činjeničnog stanja s davanjem stručnog mišljenja od strane ovlaštenog sudskog vještaka i procjenitelja za graditeljstvo R. M. i proveden dokaz vještačenjem od strane S. K. stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije. Iz tog vještačenja da proizlazi zaključak da je ukupna vrijednost izvedenih radova 59.755.484.92 EUR-a, podmireni iznos od tužitelja da je 54.602.801,62 EUR-a, pa da je preostali iznos od 5.152.683,30 EUR-a iznos koji tužitelj duguje tuženiku. Tužitelj da je prekršio odredbe ugovora nezatvaranjem financijske konstrukcije i nedostavljanjem tuženiku dokaza o tome. Osim toga da je tužitelj neredovitim plaćanjem i nepoštivanjem dinamičkog plana radova stvarao kod tuženika kontinuirano stanje neizvjesnosti i prekomjerni angažman resursa potrebnih za izvršenje ugovora u cijelosti. Zbog ponašanja tužitelja da je došlo do povećanja troškova građenja uslijed produljenja roka izgradnje zbog nezatvorene financijske konstrukcije projekta. Iznos za koji su povećani troškovi građenja da je stalni sudski vještak za graditeljstvo N. K.procijenio na 10.758.224,18 EUR-a.

 

21. Naveo je i da nisu postojali razlozi za raskid ugovora, stoga što da je tuženik radove obavljao žurno i bez odgode. Pored toga da nije zaustavio radove ili dio radova zbog sporova i da je stanje izvedenih radova znatno ispred ugovorene dinamike. Tuženik da nije onemogućio plaćanje kooperanata, niti je istinit navod da nije očistio površine za gradnju cesta, odnosno gradilište te da je tuženik taj koji određuje tehnologiju građenja i slijedom toga i određuje korištenje površina potrebnih za gradnju i drugih resursa. Tuženik da je izvodio radove sukladno glavnom projektu, građevinskoj dozvoli i ostaloj dokumentaciji. Obveza tužitelja da je bila ishoditi izmjene i dopune građevinske dozvole na što da ga je tuženik upozoravao, a da je baš zbog propusta tužitelja da ishodi izmjenu i dopunu glavnog projekta došlo do zatvaranja gradilišta od strane građevinske inspekcije, što je dovelo do usporavanja radova.

 

22. Tuženik da je sukladno članku 4.22.1 Općih uvjeta odgovoran za to da neovlaštene osobe ne ulaze na gradilište te da je cijelo vrijeme vodio računa o tome da svi ulasci i izlasci s gradilišta budu kontrolirani, a sve s ciljem sprječavanja nastanka štete i zaštite imovine tužitelja i tuženika. Osim toga tuženik da je tužitelja nebrojeno puta upozoravao na neriješene imovinskopravne odnose i propuste u projektu koji su bili nužni za dovršetak projekta.

 

23. Tužitelj da je pred ovim sudom pokrenuo postupak koji se vodi pod poslovnim brojem P-838/15, radi raskida ugovora iz čega slijedi zaključak da priznaje da ugovor nije raskinut. Osim tog postupka, među strankama da teče parnica koja se pred ovim sudom vodi pod poslovnim brojem Povrv-1090/16, a povodom zahtjeva tuženika da mu tužitelj isplati potraživanje.

 

24. Tuženik da nije uzurpirao gradilište već da je u više navrata pokušao organizirati primopredaju radova i konačni obračun, međutim da se tužitelj nije odazvao pozivima za primopredaju.

 

25. Tužitelj da je zbog neishođenja uporabne dozvole u više navrata produljio otvaranje trgovačkog centra. Zaključno je izjavio da tužitelj nije dokazao niti štetnu radnju, niti nastalu štetu niti uzročno-posljedičnu vezu između štetne radnje i štete. Osporio je i visinu štete.

 

26. Radi dokazivanja istinitosti navoda iz odgovora na tužbu predložio je tuženik sudu da izvede dokaze čitanjem isprava elaborata utvrđenja činjeničnog stanja, financijsko- knjigovodstvenog vještačenja u predmetu R1-887/15 od 5. veljače 2016., procjene povećanih troškova građenja nastalih uslijed produljenja roka izgradnje zbog nezatvorene financijske konstrukcije projekta i neispunjenja ugovornih obveza od strane naručitelja, poruka poslanih elektroničkom poštom od 13. srpnja 2015., 17. srpnja 2015., 18. prosinca 2015., dopisa Ref. Br. 04 – 09 /2015 – 01 od 4. rujna 2015. i dopisa Ref.br.  1554 – 04 – 12/15 od 18. prosinca 2015., odgovora na raskid ugovora ref.br. 08 – 06/2015 – 02 od 8. lipnja 2015.,  tužbe u predmetu P-838/15, saslušavanjem svjedoka D. G., R. M., S. K. i N. K. tek saslušanjem zastupnika po zakonu tuženika S. M. Pored toga predložio je tuženik da se sud izvrši uvid u spis ovog suda poslovnog broja Povrv-1090/16 i P-838/15.

 

27. Tužitelj je dodatno objašnjavajući osnovu tužbe izjavio da šteta koju je pretrpio predstavlja izmaklu dobit zakupnine za poslovne prostore u trgovačkom centru M. o. S. Ta šteta da je nastala zbog protupravnog ponašanja tuženika koji je blokirao gradilište i onemogućio izvođenje radova gradnje trgovačkog centra u razdoblju od 17. lipnja 2015. do 16. srpnja 2015. Naveo je da je samo za zakup jednog poslovnog prostora na temelju ugovora o zakupu s društvom A-A d.o.o. izgubio mjesečnu zakupninu u iznosu od 3.486,40 EUR-a. Izjavio je da ništa ne duguje tuženiku te dostavio isprave bruto bilancu za razdoblje od 1. siječnja 2013. do 4. siječnja 2017.,  kod tog karticu 1200 – 0205 od 1. siječnja 2013. do 31. prosinca 2016., konto kartice od 2900 – 0003 za razdoblje 1. siječnja 2013. do 31. prosinca 2016., konto kartice dobavljača M.&C. i listu rekapitulacija plaćanja po ugovoru o građenju te izjavu Z. S.

 

28. U tijeku parnice i to kad je postupak već bio u fazi glavne rasprave tužitelj je osim štetne radnje tužitelja blokade gradilišta i onemogućavanja izvođenja radova, kao štetnu radnju označio tuženikovo odbijanje predaje dokumentacije nastale u tijeku gradnje, a potrebne za ishođenje uporabne dozvole, odnosno otvorenje trgovačkog centra.

 

29. Pored dokaza koje je predložio izvesti u tužbi predložio je i izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka D. S. i Z. S. i zastupnika po zakonu tužitelja te je dostavio presudu ovog suda donesenu u predmetu koji se vodi pod poslovnim brojem P-838/15.

 

30. Tuženik je navodima iz odgovora na tužbu dodao i to da je pravi razlog kašnjenja s otvaranjem trgovačkog centra M. o. S., odnosno višekratnog odgađanja otvaranja centra tužiteljevo neispunjenje obveze preuzete ugovorom o reguliranju međusobnih odnosa vezanih za izgradnju prodajnog centra M. o. S. na predjelu M. u S., a koji je zaključen između tužitelja i Grada S. 2. rujna 2011. Člankom 3. tog ugovora tužitelj se obvezao u roku od 24 mjeseca od dana zaključenja ugovora riješiti imovinsko pravne odnose na trasama prometnica OS 1 i OS R građevna čestica 1 s pripadajućim infrastrukturnim instalacijama i OS 6a s infrastrukturnim instalacijama, iste  izgraditi prema glavnim i izvedbenim projektima i potvrdi glavnih projekata, predati u posjed Gradu S. i dostaviti mu tehničku dokumentaciju za ishođenje uporabnih dozvola sukladno članku 56. stavku. 4. i 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prostornom uređenju i gradnji ("Narodne novine" broj 90/2011). Iz sadržaja rješenja za građenje izdanog od strane Upravnog odjela za urbanizam graditeljstvo i zaštitu okoliša, Odsjeka za prostorno uređenje graditeljstvo, pododsjeka za graditeljstvo Grada S. od 29. studenoga 2011. proizlazi da je tužitelj bio dužan najkasnije do dana tehničkog pregleda predmetne građevine izgraditi pristupne prometnice sa pripadajućim infrastrukturnim instalacijama. To da potvrđuju i novinski članci u kojima je naveden pravi razlog zbog čega je otvaranje centra odgađano u više navrata.

 

              31. Tužitelj nije ispunio svoju obvezu iz ugovora, nije izgradio pristupne prometnice zbog čega mu Grad S. nije htio izdati uporabnu dozvolu. Stoga da je za kašnjenje u otvaranju trgovačkog centra isključivo odgovoran tužitelj. Tuženik je dostavio i  Ugovor o reguliranju međusobnih odnosa vezano za izgradnju prodajnog centra M. o. S. na predjelu M. u S. od 2. rujna 2011., zaključak u povodu rasprave informacija o reguliranju međusobnih odnosa između Grada S. i M. p. d.o.o. vezano za izgradnju prodajnog centra M. o. S. na predjelu M. u S. od 22. rujna 2011., dodatak prvi ugovoru o reguliranju međusobnih odnosa vezano za izgradnju prodajnog centra M. o. S. od 11. listopada 2011., rješenje za građenje od 29. studenoga  2011. te ispisa novinskih članaka.

 

32. Tuženik je na ročištu glavne rasprave održanom 8. veljače 2019. istaknuo prigovor nenadležnosti suda te je predložio da sud odbaci tužbu, navodeći da su stranke ugovorile arbitražu u P.

 

33. Predmet ovog postupka bio je utvrditi je li osnovan tužiteljev zahtjev da mu tuženik naknadi imovinsku štetu - izmaklu korist u iznosu od 8.521.695,20 kuna sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 16. srpnja 2015. do isplate.

 

34. Tužitelj je taj koji je tužbom zadao temu raspravljanja, odnosno prezentirao sudu činjenični supstrat koji je predmet (odnosno izjave tužitelja o postojanju tih činjenica) dokazivanja te koji čini jednu od premisa konačnog zaključka suda o zahtjevu koji se manifestira kroz odluku. Taj činjenični supstrat koji je osnova njegovog zahtjeva tužitelj ne može svakodobno iznositi. On je uslijed načela procesne ekonomije ograničen da ono što smatra relevantnim i odlučujućim za ocjenu osnovanosti njegova zahtjeva, dakle sve one činjenice koje mu daju pravo zahtijevati određenu pravnu zaštiti, pravodobno prezentira sudu.

 

35. Ovo je bitno u konkretnoj pravnoj stvari i treba uvodno istaknuti, jer je tužitelj u tijeku postupka učinio dopunu činjeničnog stanja, odnosno pored činjenica iznesenih u fazi postupka kada je to mogao polučujući time aktivnost suda u pogledu raspravljanja o tim činjenicama, tužitelj je u poodmakloj fazi glavne rasprave i to skoro četiri godine od podnošenja tužbe, ali i događaja koje je naknadno istaknuo i označio osnovom svog zahtjeva, činjeničnu osnovu tužbe dopunio. Naime tužitelj je naknadno kao štetnu radnju označio i tuženikovo odbijanje predaje dokumentacije nastale u tijeku gradnje, a potrebne za ishođenje uporabne dozvole, odnosno otvorenje trgovačkog centra.

 

36. Na taj način on je iznio nove činjenice nakon zaključenja prethodnog postupka, a te činjenice sud ne uzima u obzir, sukladno članku 299. stavku 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., dalje: ZPP), dakako, osim ako ih stranke nisu mogle bez svoje krivnje iznijeti prije zaključenja prethodnog postupka. Osim toga, mijenjanjem činjenica koje čine osnovu zahtjeva, dolazi do objektivne preinake tužbe koja sukladno članku 190. stavku 1. ZPP-a nakon zaključenja prethodnog postupka nije dopuštena.

 

37. Kada se ima na umu, a kasnije će u ovom obrazloženju biti detaljnije izneseni zaključci o događanjima u odnosu stranaka, da je zahtjev za tehnički pregled građevine koju je u određenom razdoblju gradnje tuženik gradio za tužitelja predan nadležnom upravnom tijelu u studenome 2015., točnije 9. studenoga 2015. te da je za građevinu 2016. izdana uporabna dozvola, a da je u ovoj pravnoj stvari prethodni postupak zaključen rješenjem ovog suda poslovnog broja P-540/15 od 19. siječnja 2017. (na ročištu), jasno je da na strani tužitelja nije bilo okolnosti koje bi ga spriječile iznijeti u tijeku prethodnog postupka i ovaj drugi razlog koji je prema navodima tužitelja bio uzrokom štete koja mu je nastala. Utoliko sud, a sukladno članku 299. stavku 2. ZPP-a i članku 190. stavku 1. ZPP-a tu činjenicu, da je tužitelju šteta nastala i uslijed propusta tuženika da mu preda dokumentaciju nužnu za izdavanje građevinske dozvole, nije uzeo u obzir, niti je dopustio objektivnu preinaku tužbe.  Stoga je sud odlučio o tome kao u točki I izreke rješenja.

 

38. Stoga je sud u ovoj parnici trebao utvrditi je li među strankama nastao izvanugovorni obvezni odnos odgovornosti za štetu na temelju onih činjenica koje je tužitelj prezentirao u tužbi i tijekom prethodnog postupka. Pri tome treba naglasiti da je tužitelj sukladno članku 219. stavku 1. ZPP-a te članku 1045. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., dalje: ZOO) imao dužnost dokazati postojanje svih konstitutivnih elemenata izvanugovornog odnosa odgovornosti za štetu, odnosno štetnu radnju koja je protupravna i koja je u (neprekinutoj) uzročno posljedičnoj vezi s nastalom štetom. U konkretnoj pravnoj stvari trebao je tužitelj dakle dokazati da je tuženik postupao protupravno tako što je u razdoblju od 17. lipnja 2015. do 16. srpnja 2015. onemogućio izvođače, podizvođače i treće osobe da pristupe na gradilište trgovačkog centra M. o. S. na način da je angažirao zaštitarsku službu P. P. čiji su djelatnici blokirali ulaz u gradilište, zbog čega tuženik nije bio u mogućnosti nastaviti radove do 16. srpnja 2015. Potom je trebao dokazati i to da je zbog tih radnji došlo do produljenja roka izvođenja radova građenja, što je u konačnici rezultiralo kašnjenjem u otvaranju trgovačkog centra i kao posljedica toga da je nastupila šteta, odnosno da tužitelj nije stekao koristi od davanja poslovnih prostora u okviru trgovačkog centra trećima u zakup.

 

39. Sud je radi donošenja odluke o tužbenom zahtjevu izveo dokaze čitanjem isprava elaborata utvrđenja činjeničnog stanja s davanjem stručnom mišljenja, procjene povećanih troškova građenja nastalih uslijed produženja roka izgradnje zbog nezatvorene financijske konstrukcije projekta i neispunjenja ugovornih obveza od strane naručitelja, dopisa tuženika obavijest investitoru od 21. srpnja 2014., dopisa tuženika od 8. rujna 2014., dopisa tuženika od 18. listopada 2013., dopisa tuženika od 2. svibnja 2014., ugovora o izradi projektne dokumentacije od 1. listopada 2013., situacije broj 11, dopisa tuženika od 5. rujna 2014., dopisa tuženika od 8. lipnja 2015., tužbe od 23. studenoga 2015., ispisa e-mail poruka od 13. srpnja 2015., 15. srpnja 2015., 1. rujna 2015., dopisa tuženika od 4. rujna 2015. i 18. prosinca 2015., tabelarnog prikaza zakupnika, ugovora o zakupu između tužitelja i A.-a. d.o.o., ugovora o reguliranju međusobnih odnosa vezano za izgradnju prodajnog centra M. o. S. na predjelu M. S., zaključka o povodu rasprave Informacija o reguliranju međusobnih odnosa između Grada S. i M. p. d.o.o., dodatka I. ugovoru o reguliranju međusobnih odnosa vezano za izgradnju prodajnog centra M. o. S., rješenja za građenja od 29. studenoga 2011., ispisa novinskih članaka o otvorenju trgovačkog centra, presude i rješenja ovog suda 16 P-838/15, bruto bilanci i konto kartica, izjave K. c. d.o.o. od 5. siječnja 2016. te isprava iz spisa Općinskog suda u Splitu Ovr-5249/15 koje su kopirane po prijedlogu stranaka iz tog spisa i to: ugovor o građenju s dodacima i posebnim uvjetima, obavijest o raskidu ugovora, dopis izvođača kojim se protive raskidu, uvid u dopis konzorcija od 16. lipnja 2015. priloženo uz podnesak konzorcija od 17. lipnja 2015., uvid u dopis S. g. d.o.o. od 16. lipnja 2015., uvid u financijsku knjigovodstvenu dokumentaciju zajedno s uplatama (konto kartica na dan 12. lipnja 2015. i IOS na isti dan), potvrda PBZ d.d. o isplaćenim iznosima konzorciju, uvid u sporazum radi osiguranja novčane tražbine banaka iz ugovora o kreditu i uvid u dopis I. d.o.o. od 23. lipnja 2015., uvid u prigovor M. d.o.o. na provedena vještačenja R. M. i S. K. (list 402-414, s prilozima do 636, spis R1-887/15), te je izveden dokaz saslušanjem svjedoka Z. S., D. S. i D. G. te saslušanjem zastupnika po zakonu tužitelja K. G. i zastupnika po zakonu tuženika S. M.

 

40. Sud je odbio prijedlog za izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka R. M., S. K. i N. K., kao i prijedlog za izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem jer izvođenje tih dokaza nije bilo potrebno za donošenje odluke u predmetnoj pravnoj stvari, a stoga što je sud bitne činjenice utvrdio iz sadržaja izvedenih dokaza. Pored toga, za navesti je da sud nije uzeo u obzir isprave koje su stranke dostavile sudu nakon zaključenja prethodnog postupka.

41. Već je rečeno da je predmet ovog postupka odluka o osnovanosti zahtjeva za naknadu izvanugovorne štete. Već kad se to ima na umu tuženikov prigovor apsolutne nenadležnosti suda ocijeniti je neosnovanim. No pored toga, prema odredbi članka 42. Zakona o arbitraži ("Narodne novine", broj 88/01., dalje: ZA) ako su stranke ugovorile arbitražu za rješavanje određenog spora, sud, kome je podnesena tužba u istom sporu i među istim strankama na prigovor tuženika će se oglasiti nenadležnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu, osim ako nađe da ugovor o arbitraži nije valjan (članak 6.), da je prestao važiti ili da se ne može ispuniti. Prigovor se može staviti najkasnije na pripremnom ročištu ili glavnoj raspravi sve dok ne završi odgovor na tužbu. Tuženik nije pravovremeno istaknuo prigovor apsolutne nenadležnosti državnog suda pozivom na arbitražnu klauzulu. Osim toga stranke nisu niti mogle ugovoriti arbitražu čije je mjesto izvan Republike Hrvatske. Naime, pretpostavke za valjanost ugovora o arbitraži mogu se u bitnom svesti na sljedeće: da je ugovor o arbitraži zaključen u arbitrabilnom sporu, da su primjenom mjerodavnog prava ispunjena obvezna pravila o formi ugovora, te da ugovor ima potreban sadržaj koji ne dovodi u sumnju volju stranaka da isključe državne sudove iz postupanja u predmetu i spor povjere arbitraži.

42. Prema odredbi članka 3. stavka 1. ZA, stranke mogu ugovoriti domaću arbitražu za rješavanje sporova o pravima kojima mogu slobodno raspolagati, dok prema stavku 2. istog članka u sporovima s međunarodnim obilježjem stranke mogu ugovoriti i arbitražu čije je mjesto izvan Republike Hrvatske, osim ako posebnim propisima nije određena isključiva nadležnost suda u Republici Hrvatskoj.

43. Iz navedenog proizlazi da za spor koji je nastao između društava M.& C. d.o.o. za proizvodnju, trgovinu i turizam, D. i M. p. d.o.o. za usluge, S., arbitražna klauzula kojom je ugovorena strana arbitraža ne vrijedi jer su obje strane domaće pravne osobe sa sjedištem u Republici Hrvatskoj, pa je takva klauzula protivna izričitoj odredbi članka 3. stavka 2. ZA. Utoliko je tuženikov prigovor apsolutne nenadležnosti trebalo odbiti kao neosnovan te odlučiti kao u točki II rješenja.

44. Odlučujući potom o stranačkom sporu trebalo je imati na umu činjenice o kojima među strankama nije bilo spora:

- da su 6. lipnja 2013. tužitelj kao naručitelj i tuženik kao član konzorcija zajedno s trgovačkim društvom S. g. d.o.o. sklopili ugovor br. U-ME(I) 01413 te da je, a što je utvrđeno iz sadržaja ugovora (koja se nalazi u prilogu spisu), za tuženika i S. g. d.o.o. kao izvođača nastala obveza izvesti sve građevinske radove i instalaterske radove uključujući i izvedbene projekte trgovačkog centra „M. o. S.“ na lokaciji M. S., a tužitelj se prema članku 5. ugovora obvezao platiti fiksnu i nepromjenjivu cijenu  za sve radove u iznosu od 75.000.000,00 EUR-a u protuvrijednosti hrvatske kune;

- da su stranke osim ugovora sklopile i šest dodataka ugovoru, kojima su, utvrđeno je iz sadržaja tih dodataka mijenjale rok početka izvođenja radova, datume međurokova, terminskog plana, plana plaćanja, uputa izvođača za kritične radove i naknade za kritične radove ( dodatak I), potom cijenu ugovorenih radova ( umjesto 75.500.000,00 EUR-a, taj iznos umanjen za 1.997.084,25 EUR-a bez PDV, povećanje obima kritičnih radova, potom uvjeti i vrijeme za završetak radova (do 15. studenoga 2014.), uvjete preuzimanja proizvedene AB montažne konstrukcije i tečaj valuta (dodatak II), koje su potom dodatkom III poništili te su odredili završetak radova za 15. travnja 2015., uz uvjet da početak radova bude ne kasnije od 1. srpnja 2014., a plaćanje avansa od 5.440.291,58 EUR-a ne kasnije od 20. srpnja 2014., Dodatkom IV izmijenjene su odredbe o garanciji za dobro izvršenje posla, Dodatkom V dodali su odredbe o garancijama za avans, plaćanje po avansnoj garanciji, vraćanje avansne garancije te izmjene pravila ovjere i plaćanja privremenih situacija;

- nije bilo spora niti o tome da je 8. lipnja 2015. tužitelj izjavio raskid ugovora;

- nije bilo spora niti o tome da je tuženik smatrao da nisu ispunjene pretpostavke za raskid ugovora te da je smatrao da je ugovor i dalje na snazi;

- nije bilo spora niti o tome da je u lipnju 2015., nakon što je izjavio raskid ugovora tuženiku, tužitelj radi daljnjeg izvođenja radova s konzorcijem novih izvođača sklopio ugovore o izvođenju preostalih radova potrebnih za dovršenje gradnje trgovačkog centra M. o. S.;

- nije bilo spora niti o tome da je tuženik napustio gradilište nakon 16. srpnja 2015., postupajući po određenjima rješenja Općinskog suda u Splitu poslovnog broja Ovr-6249/15 od 6. srpnja 2015. kojim je prihvaćen prijedlog tužitelja za osiguranje nenovčane tražbine.

45. Spor je nastao među strankama o tome je li tuženik onemogućio izvođenje radova drugih izvođača u razdoblju od 17. lipnja 2015. do 16. srpnja 2015., kao i o tome je li takva radnja bila uzrok tome da je trgovački centar kasnio s otvorenjem.

46. S tim u vezi prvenstveno je pitanje samog roka otvorenja centra, koji tužitelj u ovoj parnici nije definirao. Naime on je tek naznačio da je došlo do kašnjenja u otvorenju centra, pri tome ne definirajući rok do kada je trgovački centar uopće trebao biti otvoren. Naime potrebno je razlikovati rok otvorenja centra, odnosno rok od kojeg tužitelj stječe mogućnost predati poslovne prostore zakupnicima, od roka završetka radova izgradnje objekta. Između ova dva roka postoji vremensko razdoblje. No trebalo je stoga provjeriti je li tuženik svojim ponašanjem utjecao na produljenje roka izgradnje građevine jer nužno rok otvaranja trgovačkog centra, odnosno mogućnost ekonomskog iskorištavanja trgovačkog centra od strane tužitelja ovisi o roku izgradnje objekta. Međutim, ne ovisi samo o tome, već i o drugim okolnostima. Da je tome tako potvrdio je upravo zastupnik po zakonu tužitelja.

47. Iskazujući o okolnostima vezanim za produljenje, odnosno odgađanje otvorenja trgovačkog centra izjavio da je odgodu uvjetovalo više razloga, točnije da može navesti 20 razloga, međutim u iskazu je naveo tri razloga. Jedan razlog da je bio taj što je nakon oslobađanja gradilišta od prisutnosti tuženika morao angažirati nove izvođače, drugi razlog taj što mu tuženik nije predao dokumentaciju-ateste, certifikate potrebne za ishođenje uporabne dozvole i treći razlog da je hrvatska administracija u kojoj je uključeno puno službenika. Ostalih 17 razloga nije naveo, a vremenski je tuženikovo ponašanje smatrao uzrokom kašnjenja 5-6 mjeseci, a zbog ostalih razloga daljnjih 5-6 mjeseci.

48. No iz sadržaja dodataka ugovoru koje su stranke sklopile, vidljivo je da nije bio definiran izričiti rok završetka radova, već je taj rok bio definiran ispunjenjem uvjeta koji su predstavljali ispunjenje obveze tužitelja da pribavi financijska sredstva potrebna za izgradnju objekta o čemu je ovisio i početak izvođenja radova. Pa iako je zastupnik po zakonu tužitelja izjavio da je razlog produljenja roka otvaranja trgovačkog centra i taj što je nakon što je tuženik napustio gradilište morao angažirati nove izvođače, osim što među strankama nije bilo sporno da je već u lipnju 2015. tužitelj angažirao nove izvođače, tužitelj je u tijeku postupka potvrdio kada su i koji su novi izvođači angažirani za izvođenje preostalih radova na objektu tužitelja, odnosno da su novi izvođači angažirani netom nakon što je tuženik izjavio raskid ugovora o građenju tuženiku. Osim toga u podnesku, koji je tužitelj kao protivnik osiguranja u postupku osiguranja koji se vodio pred Općinskim sudom u Splitu pod poslovnim brojem R1-887/15, a koji je predao sudu 1. ožujka 2016. (podnesak se nalazi u prilogu spisu) tužitelj se očitovao na nalaz i mišljenje sudskih vještaka R. M. i S. K., pri tome navodeći da je već 10. lipnja 2015., dakle neposredno nakon davanja izjave o raskidu stranačkog ugovora, tuženik potpisao novi ugovor o građenju temeljem kojega su kao glavni izvođači uvedeni u posao T. d.o.o., S. g. d.o.o., I. d.o.o. i S. d.o.o. Za radove izvedene u lipnju 2015. novi glavni izvođači da su ispostavili svoje situacije. T. d.o.o. situaciju br. 53/2015, I. d.o.o. situaciju br. 619-003-01, S. g. d.o.o. br. 324/1/1. Za radove u srpnju 2015. novi izvođači su ispostavili svoje situacije i to T. d.o.o. br. 58/2015, I. d.o.o. br. 649-003-01 i S. g. d.o.o. br. 347/1/1. Izričito je u ovom podnesku tužitelj izjavio da su novi glavni izvođači  radili i ispostavili svoje situacije kako u lipnju, tako i u srpnju 2015. te da baš iz tih razloga nije ispravno sačinjeno vještačenje i izračunata vrijednost učinjenih radova na objektu, odnosno da je vrijednost radova koje su izveli novi izvođači neosnovano pribrojena vrijednosti radova koje je izveo tuženik na objektu. Dakle, već iz navoda tužitelja proizlazi nedvojben zaključak o tome da su se radovi na predmetnom objektu izvodili i u razdoblju obuhvaćenom tužbom.

49. To su uostalom potvrdili i svjedoci Z. S., zastupnik po zakonu K. C. d.o.o., ranije tvrtke S. g. d.o.o., koji je sudjelovao u konzorciju s tuženikom u izvođenju radova do 6. lipnja 2015., a i kasnije kada je bez tuženika ugovorio izvođenje daljnjih radova na objektu s tužiteljem. Ovaj svjedok je izjavio da je K. C. d.o.o. s tužiteljem nakon raskida stranačkog ugovora sklopio ugovor radi izvođenja završnih unutarnjih radova, radova na fasadi i radova hidroizolacije. Pored K. C. d.o.o. i druga društva da su ugovorila izvođenje radova te su svi nastavili izvoditi radove na objektu u razdoblju lipnja i srpnja 2015., osim trgovačkog društva I. d.o.o., koji je kasnio s izvođenjem radova na izgradnji pristupnih cesta jer da je bio spriječen u ulasku na gradilište od strane tuženika, tako što je tuženik postavio na ulaz u gradilište dizalicu i tešku mehanizaciju, odnosno strojeve. Izjavio je i da su njegovi radnici bez problema ulazili na gradilište i obavljali svoje poslove, a da je materijal već prethodno bio na gradilištu.

50. I tužitelj je u svom podnesku od 2. svibnja 2019. očitujući se na pitanja suda, u okviru razjašnjenja svih okolnosti bitnih za donošenje odluke, izjavio da radovi društava T. d.o.o. na kućnim instalacijama i radovi društva K.C. d.o.o. nisu bili blokirani od strane tuženika, već da su bili blokirani, dakle onemogućeni radovi trgovačkog društava I. d.o.o. koji na gradilište nije mogao pristupiti s krupnom mehanizacijom kojom je izvodio betonske radove te radove izgradnje cesta i rotora.

              51. Međutim baš je tužitelj izjavio da je s trgovačkim društvom I. d.o.o. radove izgradnje pristupnih cesta zaključio 20. listopada 2015., dakle tri mjeseca nakon što je tuženik postupajući po rješenju o osiguranju napustio gradilište.

52. Dakle zaključiti je iz tužiteljevih navoda da u predmetnom razdoblju tuženik nije mogao onemogućiti izvođenje radova I. d.o.o. na radovima izgradnje cesta, kad u to vrijeme I. d.o.o. nije niti imao osnovu da bi pristupio tome poslu. Tužitelj pak nije niti tvrdio da je I. d.o.o. izvodio kakve radove bez osnove ili da je došlo do kakvih naknadnih ugovaranja među njima.

53. U konačnici, treba ponovno naglasiti da je baš tužitelj u postupku osiguranja dokaza izjavio da je I. d.o.o. i u lipnju i u srpnju izvodio radove i za te radove ispostavio dvije privremene situacije. I svjedok D. S. potvrdio je da je I. d.o.o. u tom razdoblju izvodio radove, međutim smanjenim intenzitetom, navodeći da je smanjeni intenzitet izvođenja ovih radova posljedica blokade gradilišta.

54. Iz navedenog je dakle zaključiti da je u konačnici trebalo utvrditi je li tuženik onemogućio da se radovi I. d.o.o. i to radovi na objektu izvode ugovorenim intenzitetom i ako je na koji je način to učinio, pa je li onda u konačnici to rezultiralo produljenjem roka izvođenja radova i u konačnici spriječilo tužitelja da ostvari korist davanjem poslovnih prostora unutar trgovačkog centra u zakup.

 

55. S tim u vezi prvenstveno je navesti da tužitelj u ovoj parnici nije prezentirao sadržaj ugovora sklopljenog s I. d.o.o., pa time niti ugovorenu dinamiku izvođenja radova I. d.o.o., iz čega bi se onda moglo zaključiti o radovima koje I. d.o.o. nije izveo u roku. Ono što proizlazi iz sadržaja dokaza je da je I. d.o.o., kao i ostali izvođači u spornom razdoblju izvodio radove.

56. No pored toga tužitelj nije dokazao jer iz sadržaja izvedenih dokaza sud ne može to nedvojbeno zaključiti, da je tuženik uopće blokirao gradilište na način prezentiran u tužbi. Naime, tužitelj je tvrdio da je tuženik posredstvom zaštitarske službe onemogućio ulazak na gradilište i na taj način onemogućio izvođenje radova. Sudionici procesa gradnje u spornom razdoblju, a saslušani kao svjedoci u ovoj parnici, takvo što nisu niti spomenuli. Pored toga činjenica da je tuženik angažirao zaštitarsku službu na gradilištu ne upućuje na zaključak da je na taj način onemogućio izvođenje radova. Osim što su svi sudionici ovog postupka potvrdili da su se radovi uglavnom nesmetano izvodili u spornom razdoblju, iz sadržaja stranačkog ugovora, kojega je u tom razdoblju tuženik smatrao pendentnim, proizlazila je i obveza (članak 4.22 općih uvjeta ugovora) osigurati sigurnost na gradilištu. Uostalom iz sadržaja izvedenih dokaza ne proizlazi zaključak da je zbog kakvih radnji zaštitarske službe bilo onemogućeno izvoditi radove na predmetnom objektu.

57. Prema sadržaju iskaza saslušanih svjedoka D. S. i Z. S., proizlazilo bi da je ulaz u gradilište bio zapriječen strojevima, dok su u isto vrijeme potvrdili da se glavnina radova izvodila. No sadržaj tužiteljevih navoda, sadržanih u rješenju Općinskog suda u Splitu kojim je odlučeno u postupku osiguranja koji se vodio među strankama, upućuje na to ( stranica 11 rješenja) da nisu samo tuženikovi strojevi i oprema bili na predmetnom gradilištu. Tuženikovi strojevi i oprema, pa u tom smislu i njegova prisutnost na gradilištu, zaista su se nalazili na gradilištu u spornom periodu. Međutim ostalo je nedokazano na koji su način strojevi bili pozicionirani i jesu li uopće bili smješteni na način i s ciljem onemogućavanja daljnjeg izvođenja radova te u konačnici jesu li to bili tuženikovi strojevi. Osim toga zastupnik po zakonu tužitelja izjavio je da tuženik nije mogao u roku od osam dana iznijeti svoju imovinu, pa dakle i strojeve s gradilišta. Uostalom da bi se donio zaključak o tome da su se neki radovi izvodili smanjenim intenzitetom tužitelj je trebao dokazati kojim intenzitetom su se trebali izvoditi.

58. Iz sadržaja izvedenih dokaza zaključiti je i to da je u trenutku kada je tužitelj izjavio raskid ugovora tuženiku objekt bio u fazi izvođenja završnih radova, odnosno u fazi pretežitog završetka izvođenja radova. Svjedok D. G., koji je bio glavni inženjer na gradilištu procijenio je završenost radova na 90%, svjedok Z. S. izjavio je da su radovi montažne konstrukcije u cijelosti završeni, a radovi u odnosu na armirano betonsku monolitnu konstrukciju završenih u 95 ili 96%. To je potvrdio i tužitelj očitujući se na traženje suda i navodeći da među strankama nije bilo spora o tome koliko je AB radova i radova monolitne konstrukcije izveo tuženik do izjave o raskidu ugovora, odnosno da je izveo AB radove u cijelosti i 94% radova AB monolitne konstrukcije. Ostatak radova koji nije dovršen prema navodima tužitelja dovršio je novi konzorcij, S. g. d.o.o., odnosno K. c. d.o.o. i T. d.o.o.  Dakle zaključiti je, a to je potvrdio i svjedok Z. S. da je I. d.o.o. trebao izvesti 6% preostalih betonskih radova na objektu. Svi radovi su u konačnici predani prema navodima tužitelja u listopadu 2015., dakle četiri mjeseca nakon što je tuženik napustio gradilište. Tužitelj nije naveo, niti nudio kakvih dokaza radi utvrđenja činjenice koliko je vremena uopće bilo potrebno za izvršenje tih radova, ukoliko su zaista izvođenje tih radova bilo onemogućeno postavljanjem strojeva na ulaz u gradilište. Dakle, zaključiti je da iz svega navedenog prvenstveno nije moguće nedvojbeno zaključiti o tome da je tuženik učinio i koju štetnu radnju je učinio, no osim toga tužitelj nije dokazao niti da bi kakva štetna radnja tuženika u tužbom obuhvaćenom razdoblju bila u uzročno-posljedičnoj vezi s činjenicom što je trgovački centar u konačnici otvoren u ožujku 2016.

59. Između spornog razdoblja, dakle razdoblja od 17. lipnja 2015. do 16. srpnja 2015., u kojem su se kako je to prethodno izneseno, suprotno tvrdnjama tužitelja, radovi na spornom objektu izvodili od strane novih izvođača i datuma kada je trgovački centar otvoren 3. ožujka 2016., stoji razdoblje od osam mjeseci. Da bi tuženik bio odgovoran za štetu potrebno je dokazati da je kroz cijelo vrijeme tog vremenskog razdoblja postojao kontinuitet, odnosno očuvana uzročno-posljedična veza između događaja iz spornog razdoblja i dana kada je trgovački centar počeo s radom te da nije bilo kakvih drugih događanja koja bi prekidala tu vezu. Uzročnost kao pretpostavka odgovornosti za štetu jest veza između štetne radnje kao uzroka i nastale štete kao posljedice. Među različitim događajima koji se mogu smatrati uzrocima štete, kao uzrok valja uzeti samo onaj koji je tipičan za postanak određene štete, odnosno onaj koji redovito dovodi do određene štete. Kada se međutim uzme u obzir da su događaji na predmetnom gradilištu bili aktualni u razdoblju koje je prethodilo otvaranje trgovačkog centra za osam mjeseci te da je baš zastupnik po zakonu tužitelja izjavio da je postojala konkurencija 20 (razloga) štetnih događanja od kojih je naglasio uzrokom štete i ponašanje administracije utvrditi je da tužitelj nije dokazao niti postojanje uzročno-posljedične veze između označene štetne radnje i štete, odnosno da nije dokazao kontinuitet veze između događaja na gradilištu u lipnju i srpnju 2015. i otvorenja trgovačkog centra u ožujku 2016. Naime iz sadržaja iskaza zastupnika po zakonu tužitelja zaključiti je i to da je štetne radnje koje je označio kao uzrok štete vremenski odvojio. S obzirom na to da postupanje administracije nastupa nakon izvođenja radova u tijeku izdavanja dozvola za uporabu objekta, dakle nužno nakon djelovanja tuženika, došlo je do prekida uzročno-posljedične veze između prethodne radnje i potonje radnje, ali osim toga nije bilo mjesta niti primjeni članka 1107. ZOO-a.

60. Slijedom navedenog utvrditi je da tužitelj u ovoj parnici nije dokazao postojanje svih konstitutivnih elemenata izvanugovornog odnosa za štetu, pa je stoga bez daljnjeg raspravljanja i ispitivanja visine štete tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan.

61. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je na temelju članka 28. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19.) te na temelju članka 155. ZPP-a, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora od 8.521.695,20 kuna te okolnost da je tuženik u cijelosti uspio u ovoj parnici.

 

62. Sukladno članku 155. ZPP-a, a u vezi s Tbr. 7., 8. i 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12., 118/14. i 107/15., dalje: Tarifa), sud je priznao tuženiku kao potrebne za vođenje ove parnice troškove sastava odgovora na tužbu po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 84.512,50 kuna (Tbr. 8. t. 1. Tarife), trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ročištima održanim 17. studenoga 2016. u iznosu od 625,00 kuna (Tbr.9.t.5. Tarife), 19. siječnja 2017. u iznosu od 84.512,50 kuna (Tbr.9. t. 1. Tarife), 8. ožujka 2018. u iznosu od 625,00 kuna (Tbr. 9. t. 5. Tarife), 9. listopada 2018. u iznosu od 84.512,50 kuna (Tbr. 9. t. 1. Tarife), 8. veljače 2019. u iznosu od 84.512,50 kuna (Tbr. 9. t.1. Tarife), 18. ožujka 2019. u iznosu od 84.512,50 kuna (Tbr. 9. t. 1. Tarife), 6. svibnja 2019. u iznosu od 84.512,50 kuna (Tbr. 9. t. 1. Tarife), 18. lipnja 2019. u iznosu od 625,00 kuna (Tbr. 9. t. 5. Tarife), 30. rujna 2019. u iznosu od 84.512,50 kuna (Tbr. 9. t. 1. Tarife), 30. listopada 2019. u iznosu od 625,00 kuna (Tbr.9. t. 5. Tarife), 17. veljače 2020. u iznosu od 625,00 kuna (Tbr. 9. t. 5. Tarife) te 30. rujna 2020. u iznosu od 84.512,50 kuna (Tbr. 9. t. 1. Tarife). Pored ovih sud je priznao tuženiku kao potrebne za vođenje ove parnice i troškove sastava podneska od 21. studenoga 2016. u iznosu od 84.512,50 kuna (Tbr. 8. t. 1. Tarife) i podneska od 3. travnja 2019. u iznosu od 84.512,50 kuna (Tbr. 8. t. 1. Tarife). Stoga je sud prihvatio kao osnovan zahtjev tuženika za naknadu 848.250,00 kuna te sukladno članku 29. stavku 2. ZOO-a sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 13. studenoga 2020. do isplate po stopi od 5,89% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

63. Sud je odbio zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi više tražene troškove sastava odgovora na tužbu po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 21.737,50 kuna (Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 8. t. 1. Tarife), troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ročištima održanim 17. studenoga 2016. u iznosu od 52.500,00 kuna (Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 9. t. 5. Tarife), 19. siječnja 2017. u iznosu od 21.737,50 kuna (Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 9. t. 1. Tarife), 8. ožujka 2018. u iznosu od 52.500,00 kuna (Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 9. t. 5. Tarife), 9. listopada 2018. u iznosu od 21.737,50 kuna (Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 9. t. 1. Tarife), 8. veljače 2019. u iznosu od 21.737,50 kuna (Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 9. t. 1. Tarife), 18. ožujka 2019. u iznosu od 21.737,50 kuna (Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 9. t. 1. Tarife), 6. svibnja 2019. u iznosu od 21.737,50 kuna (Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 9. t. 1. Tarife), 18. lipnja 2019. u iznosu od 52.500,00 kuna (Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 9. t. 5. Tarife), 30. rujna 2019. u iznosu od 21.737,50 kuna (Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 9. t. 1. Tarife), 30. listopada 2019. u iznosu od 52.500,00 kuna (Tbr. 9. t. 5. Tarife), 17. veljače 2020. u iznosu od 105.625,00 kuna (Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 9. t. 5. Tarife) te 30. rujna 2020. u iznosu od 21.737,50 kuna (Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 9. t. 1. Tarife). Pored ovih sud je odbio i zahtjev tuženika za naknadu više traženog troška sastava podneska od 21. studenoga 2016. u iznosu od 21.737,50 kuna (Tbr. 7. t. 1. i  Tbr. 8. t. 1. Tarife) i podneska od 3. travnja 2019. u iznosu od 21.737,50 kuna (Tbr. 7. t. 1. i  Tbr. 8. t. 1. Tarife). Sud je odbio zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi trošak sastava podneska od 4. lipnja 2020. u iznosu od 106.250,00 kuna. Ovim podneskom tuženik je obavijestio sud da je presuda ovog suda kojom je odlučeno o tužbenom zahtjevu za utvrđenje raskida stranačkog ugovora ukinuta, a što nije bilo potrebno za vođenje ove parnice. Sud je odbio zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi trošak sudske pristojbe odgovora na tužbu u iznosu od 5.000,00 kuna. Ovo stoga što sukladno članku 4. stavku 1. t. 2. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj 74/95., 57/96., 137/02., 125/11., 112/12., 157/13., 110/15.) obveza plaćanja sudske pristojbe odgovora na tužbu za tuženika nije još nastala, jer obveza plaćanja sudske pristojbe odgovora na tužbu nastaje po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u sporu, što u konačnici znači da tuženik ovaj trošak nije niti imao. Dakle, sud je odbio zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 639.250,00 kuna sa zateznim kamatama.

 

64. Stoga je odlučeno kao u izreci rješenja pod točkom III.

 

 

U Splitu 13. studenoga 2020.

 

Sudac

Ana Misir Šarić,v.r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 8 dana od dana dostave prijepisa presude. O žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. Žalba se podnosi ovom sudu, u pisanom obliku u tri primjerka.