Broj: Kž 184/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Miroslava Šovanja kao predsjednika vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Damire Delost kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Ž. Š., zbog kaznenog djela iz članka 111. točke 3. u vezi s člankom 34. stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17. - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženog Ž. Š. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Osijeku od 4. travnja 2018. broj Kv I-22/2018-7 (K-7/2018), o produljenju istražnog zatvora u tijeku postupka nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 27. travnja 2018.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba optuženog Ž. Š. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Osijeku, u tijeku postupka nakon podignute optužnice protiv optuženog Ž. Š. zbog kaznenog djela teškog ubojstva u pokušaju iz članka 111. točke 3. u vezi s člankom 34. stavkom 1. KZ/11, produljen je istražni zatvor protiv optuženog Ž. Š. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08) te mu je u vrijeme trajanja istražnog zatvora uračunato vrijeme lišenja slobode od 20. listopada 2017. pa nadalje.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženi Ž. Š. po branitelju B. K., odvjetniku iz O., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine, odnosno da se istražni zatvor u odnosu na optuženika ukine i zamijeni mjerom opreza iz članka 98. stavka 2. točke 4. ZKP/08.

Žalba nije osnovana.

Nakon razmatranja razloga u pobijanom rješenju te žalbenih navoda, ocjena je Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve činjenice koje su odlučne, kako za postojanje osnovane sumnje za počinjenje kaznenog djela stavljenog na teret optuženiku, tako i za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora protiv optuženog Ž. Š. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08, kao i one razloge zbog kojih je isključena primjena blaženih mjera.

Osnovana sumnja da je optuženik počinio kazneno djelo za koje se tereti u ovom postupku, proizlazi iz prikupljenih dokaza koji su rezultirali podizanjem optužnice, koja je i potvrđena, čime je ispunjena opća zakonska pretpostavka iz članka 123. stavka 1. ZKP/08 za primjenu mjere istražnog zatvora protiv optuženika. Optuženik problematizira pravnu kvalifikaciju inkriminiranog mu kaznenog djela, međutim, takvim tvrdnjama žalitelja, pravilnost pobijanog rješenja nije dovedena u sumnju jer je takva polemika u ovom stadiju postupka pravno neodlučna.

Osporavajući postojanje iteracijske opasnosti na strani optuženika, žalitelj ističe da ne postoji opravdana bojazan da bi boravkom na slobodi mogao dovršiti kazneno djelo jer bi u slučaju puštanja na slobodu boravio kod svog kuma T. M. na adresi u O., ..., u mjestu koje je oko 40 km udaljeno od mjesta prebivališta oštećene A. Š.

Protivno tim žalbenim navodima, prvostupanjski je sud pravilno svoj zaključak o potrebi daljnjeg produljenja istražnog zatvora protiv optuženika iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08 prvenstveno utemeljio na načinu počinjenja terećenog mu kaznenog djela te rezultatima provedenog psihijatrijskog vještačenja.

Naime, iz okolnosti i načina počinjenja kaznenog djela za koje je optuženik osnovano sumnjiv proizlazi njegova odlučnost i upornost u protupravnom ponašanju, a time i visok stupanj njegove kriminalne volje.

Pored toga, iz rezultata provedenog vještačenja proizlazi da je optuženi Ž. Š. osoba s primarnim poremećajem ličnosti karakteriziranim dubokom ukorijenjenosti i nefleksibilnosti ponašanja u različitim socijalnim i obiteljskim situacijama, disharmoničnosti ponašanja i djelovanja na raznim područjima, grubog zanemarivanja osjećaja drugih osoba, niskom frustracijskom tolerancijom i trajnom razdražljivošću, niskim pragom za očitovanje agresije, uključujući i nasilje, slaboj mogućnosti učenja na iskustvu i kazni, nepostojanju osjećaja krivnje, izraženoj sklonosti okrivljavanju drugih, kao i naglašenoj sklonosti manipulaciji, a koja su dodatno naglašena i produbljena psihoorganskim promjenama koje su posljedica preboljenih moždanih udara, te je zaključak vještaka da kod optuženika postoji visoka razina vjerojatnosti da bi mogao i u budućnosti, vezano za opisane duševne poremećaje, počiniti slično ili teže kazneno djelo.

Imajući u vidu sve navedeno, udaljenost prijavljenog prebivališta oštećenice i mogućeg mjesta boravka optuženika, a koju je razdaljinu moguće prijeći u svega nešto više od pola sata, ne predstavlja dostatnu garanciju prevencije iteracijske opasnosti utvrđene na strani optuženika.

Pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o postojanju konkretne i razborito predvidive iteracijske opasnosti na strani optuženika nije dovedena u sumnju niti žaliteljevim paušalnim isticanjem da se boravkom u istražnom zatvoru pogoršava optuženikovo zdravstveno stanje.

Stoga je, protivno žalbenim prigovorima, prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je nužno daljnje produljenje mjere istražnog zatvora protiv optuženog Ž. Š. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08, kao i da se ista svrha, s obzirom na kvalitetu i značaj svih odlučnih okolnosti, za sada ne bi mogla ostvariti niti jednom od blažih mjera predviđenih odredbama ZKP/08.

Slijedom izloženog, a budući da optuženikovim žalbenim navodima nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja niti su u istom ostvarene povrede na koje drugostupanjski sud, sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju odredbe članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08 odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 27. travnja 2018.