Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-3206/20-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i mr. sc. Inge Vezmar Barlek, članica vijeća, te sudske savjetnice Alme Beganović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja S. B. iz U., F., protiv tuženika Vukovarsko-srijemske županije, Upravnog odjela za opće poslove, V., radi komunalne naknade, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: UsI-1304/2019-18 od 29. lipnja 2020., na sjednici vijeća održanoj 13. studenog 2020.
I. Poništava se presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: UsI-1304/2019-18 od 29. lipnja 2020.
II. Poništava se rješenje Vukovarsko-srijemske županije, Upravnog odjela za opće poslove, KLASA: UP/II-363-01/19-01/26, URBROJ: 2196/1-09-19-1 od 4. studenog 2019.
III. Poništava se rješenje Grada V., Upravnog odjela za komunalno gospodarstvo, graditeljstvo i zaštitu okoliša, KLASA: UP/I-363-03/19-03/12428, URBROJ: 2196/01-7-19-01 od 4. ožujka 2019.
IV. Odbacuje se zahtjev tuženika za naknadu troškova upravnog spora.
Obrazloženje
Osporenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-363-01/19-01/26, URBROJ: 2196/1-09-19-1 od 4. studenog 2019. i rješenja Grada V., Upravnog odjela za komunalno gospodarstvo, graditeljstvo i zaštitu okoliša KLASA: UP/I-363-03/19-03/12428, URBROJ: 2196/01-7-19-01 od 4. ožujka 2019. Navedenim rješenjem tuženika od 4. studenog 2019. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 4. ožujka 2019., kojim je tužitelju određeno plaćanje komunalne naknade u 2019. godini i nadalje za nekretnine u L. 105, V., na k.č.br. 194 k.o. B. N., u naravi stambeni prostor sa 160,00 m2 i garaža sa 0,00 m2, ukupne korisne površine 160,00 m2, u iznosu od 4,80 kn/godišnje/m2, odnosno 768,00 kn godišnje.
Tužitelj je protiv osporene presude izjavio žalbu iz svih razloga propisanih odredbom članka 66. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17. - dalje: ZUS). Navodi da nije sporno da je vlasnik nekretnine na k.č.br. 194, u naravi oranica površine 2019 m2, dvorište površine 667 m2 i kuća br. 105, L., površine 130 m2, međutim, smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Ističe da je predmetna nekretnina u „roh-bau“ stanju, ima novi krov i novu vanjsku stolariju, dok unutrašnjost nije ožbukana, nema podova ni instalacija potrebnih za minimalne uvjete stanovanja, slijedom čega smatra da se ne može smatrati stambenim prostorom u smislu članka 92. stavka 1. točke 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj 68/18. i 110/18. – dalje: ZKG). Nadalje navodi da je prijenos sredstava za „obnovu“ utvrđen u visini određenoj za drugu nekretninu iz čega slijedi da ta sredstva nisu određena i uvjetovana za „dovršenje“ nekretnine koja je predmet ovog postupka. Poziva se na odredbu članka 136. stavka 1. Zakona o gradnji („Narodne novine“, broj 153/13., 20/17., 39/19., 125/19. – dalje: ZoG) i mišljenje Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja te smatra da obveza plaćanja komunalne naknade vlasniku nastaje nakon što se za građevinu izda uporabna dozvola. Također ističe da Odlukom o komunalnoj naknadi Grada Vukovara („Službeni vjesnik Grada Vukovara“, broj 1/19. – dalje: Odluka) nije određen koeficijent namjene za nedovršeni poslovni prostor, za razliku od propisa nekih drugih jedinica lokalne samouprave. Navodi da sama činjenica da je tužitelj vlasnik predmetne nekretnine nije i ne može biti od odlučnog značenja za određivanje obveze komunalne naknade. Slijedom svega navedenog predlaže ovom Sudu usvojiti žalbu, ukinuti pobijanu presudu te meritorno odlučiti ili podredno predmet vratiti na ponovno odlučivanje.
Tuženik je, u odgovoru na žalbu, u bitnom istaknuo da je tužitelj stambeni objekt obnovio novim krovom i zatvorenom vanjskom stolarijom, a da je u unutrašnjost objekta uvedena električna energija i da su sprovedene osnovne vodovodne i odvodne instalacije. Navodi da je za uređenje unutrašnjosti isključivo odgovoran sam vlasnik te da tužitelj ne ispunjava nikakve uvjete za oslobođenje od plaćanja komunalne naknade za predmetnu nekretninu. Nadalje, ističe i da se u B. N., gdje se nalazi nekretnina tužitelja, obavljaju sve komunalne djelatnosti propisane člankom 92. stavkom 1. i stavkom 2. ZKG-a te da tužitelj više od 20 godina od obnove kuće nije bio obvezan plaćati komunalnu naknadu. Smatra zakonitom i pravilnom presudu prvostupanjskog suda te predlaže odbiti žalbu tužitelja, uz naknadu troškova upravnog spora koje se odnose na kopiranje dokumentacije i očitovanje na navode tužitelja, u ukupnom iznosu od 5.000,00 kn.
Žalba je osnovana.
Ispitujući prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud nalazi da osporena presuda nije na zakonu utemeljena zbog pogrešne primjene mjerodavnog materijalnog prava, te pogrešno odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu.
Naime, odredbom članka 92. stavkom 1. ZKG-a propisano je da se komunalna naknada plaća za: 1. stambeni prostor, 2. garažni prostor, 3. poslovni prostor, 4. građevinsko zemljište koje služi obavljanju poslovne djelatnosti te 5. neizgrađeno građevinsko zemljište, dok je odredbom stavka 2. istog članka propisano da se komunalna naknada plaća za nekretnine iz stavka 1. ovoga članka koje se nalaze na području na kojem se najmanje obavljaju komunalne djelatnosti održavanja nerazvrstanih cesta i održavanja javne rasvjete te koje je opremljeno najmanje pristupnom cestom, niskonaponskom električnom mrežom i vodom prema mjesnim prilikama te čini sastavni dio infrastrukture jedinice lokalne samouprave.
Odredbom članka 94. stavkom 1. ZKG-a propisano je da obveza plaćanja komunalne naknade nastaje: 1. danom izvršnosti uporabne dozvole odnosno danom početka korištenja nekretnine koja se koristi bez uporabne dozvole, 2. danom sklapanja ugovora kojim se stječe vlasništvo ili pravo korištenja nekretnine, 3. danom pravomoćnosti odluke tijela javne vlasti kojim se stječe vlasništvo nekretnine te 4. danom početka korištenja nekretnine koja se koristi bez pravne osnove.
Tužitelj je u žalbi, kao i u tužbi, tvrdio da je kuća sagrađena do „roh-bau“ izvedbe i da u unutrašnjosti nema osnovne uvjete za stanovanje. Istaknuo je i kako nije proveden očevid unutrašnjosti predmetne nekretnine da bi se utvrdilo stvarno stanje nekretnine.
Iz podataka sveza spisa proizlazi da je očevid službenih osoba obuhvatio samo vanjski izgled kuće, a ne i izvedeno stanje unutrašnjosti stambenog prostora, jer, prema navodima tuženika, u iste nije bilo moguće pristupiti s obzirom da je ulaz u kuću bio zaključan. Nadalje, sud i tuženik utvrdili su kako u predmetnoj upravnoj stvari nije niti bitno da li je prostor uređen za stanovanje, već da je jedino odlučno da li je tužitelj vlasnik predmetne nekretnine. Obzirom nije sporno da je tužitelj vlasnik predmetne nekretnine, prvostupanjski sud je, pozivom na odredbu članka 92. stavka 2. ZKG-a i članka 94. stavka 1. ZKG-a, potvrdio rješenja upravnih tijela da postoji obveza tužitelja na plaćanje komunalne naknade.
Međutim, suprotno stajalištu upravnih tijela i prvostupanjskog suda, postojanje objekta koji se može koristiti pretpostavka je za određivanje plaćanja komunalne naknade. Dakle, obveza plaćanja komunalne naknade postoji kada se prostor može koristiti, kako to proizlazi i iz odredbe članka 94. stavka 1. točke 1. ZKG-a, što ne znači da mora biti posebno opremljen ali mora imati minimalne uvjete za korištenje, što treba u svakom konkretnom slučaju utvrditi. Stoga su prigovori tužitelja osnovani, pa u nastavku postupka treba, sukladno članku 47. stavku 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09.), utvrditi sve činjenice i okolnosti bitne za rješavanje o upravnoj stvari, po potrebi provesti uviđaj, te u primjeni članka 52. stavak 2. toga Zakona tužitelju omogućiti da se o relevantnim činjenicama i dokazima izjasni.
Obzirom na navedeno, ovaj Sud je utvrdio da je osporenim rješenjem i presudom povrijeđen zakon na štetu tužitelja.
Stoga se iz naprijed navedenog razloga pobijana presuda kao ni rješenje tuženika i tijela prvog stupnja, uz obrazloženje kakvo je njima dano, ne može ocijeniti zakonitim.
U postupku nakon ove presude potrebno je utvrditi pravo stanje stvari te donijeti odluku imajući pri tome na umu naprijed izraženo stajalište ovog Suda.
U odnosu na zatražene troškove tuženika, valja reći kako je iz spisa Upravnog suda u Osijeku razvidno da tuženik tijekom spora nije zatražio naknadu troškova, već je takav zahtjev postavio tek u odgovoru na žalbu.
Troškovi upravnog spora regulirani su odredbom članka 79. ZUS-a, prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano (stavak 4.), s tim da o troškovima spora sud može odlučiti zajedno s odlukom o glavnoj stvari ili posebnim rješenjem u roku od 15 dana od dana objave presude (stavak 6.).
Zahtjev za naknadu troškova upravnog spora po svojoj je prirodi akcesorni zahtjev koji, prema tomu, treba biti podnesen u tijeku upravnog spora, a ne nakon njegovog dovršetka. Slijedom izloženog, ovaj Sud smatra da se zahtjev za naknadu troškova upravnog spora podnosi najkasnije do zaključenja rasprave, a kod rješavanja spora bez rasprave, najkasnije do donošenja odluke po tužbi.
Kako je u konkretnom slučaju zahtjev tuženika podnesen nakon što je predmetni upravni spor dovršen donošenjem prvostupanjske presude od 29. lipnja 2020., takav zahtjev ima se smatrati nedopuštenim, radi čega je isti valjalo odbaciti.
Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 2. i članka 79. stavka 6. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 13. studenog 2020.
Predsjednica vijeća
Senka Orlić-Zaninović, v. r.