Poslovni broj: 35 Pž-4847/2018-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 35 Pž-4847/2018-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Nikolina Mišković, u pravnoj stvari tužitelja H. P. d.o.o. K., OIB …, kojeg zastupa punomoćnica K. V., odvjetnica u K., protiv tuženika O. N. R., N. R., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik K. M., odvjetnik u B., radi isplate iznosa od 19.516,89 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-11/2018-12 od 21. lipnja 2018., 12. studenoga 2020.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-11/2018-12 od 21. lipnja 2018. u pobijanim točkama 2. i 4. njene izreke.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom održan je na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika N. B. iz K., poslovni broj Ovrv-430/10 od 17. studenoga 2010. kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.394,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama (točka 1. izreke). Ukinut je platni nalog u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 14.556,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama i troškove ovrhe te je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka 2. izreke). Utvrđeno je da ne postoji tuženikova protutražbina prema tužitelju istaknuta radi prebijanja u parnici do visine tužiteljeve tražbine iz točke 1. izreke presude (točka 3. izreke). Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (točka 4. izreke).

 

Rješenjem je utvrđeno da je tužba djelomično povučena pa je ukinut platni nalog u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 3.566,89 kn sa zakonskim zateznim kamatama.

 

Prvostupanjski sud je u ponovljenom postupku (nakon što mu je ukinuta ranija presuda rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj
Pž-5622/2015-3 od 19. prosinca 2017.), sniženi tužbeni zahtjev radi plaćanja tužiteljevih računa, ocijenio djelomično osnovanim. Uz to je utvrdio da ne postoji tuženikova tražbina istaknuta prigovorom radi prebijanja u visini dosuđene tužiteljeve tražbine.

 

Ocjenom izvedenih dokaza i primjenom odredbi čl. 219. i 221.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14; dalje: ZPP), prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj dokazao samo osnovanost dijela svoje tražbine po računu broj 09/115, dok nije odgovarajućim dokazima, dokazao osnovanost preostale utužene tražbine. Utvrđeno je i to da tužitelj nije bio u obvezi platiti tuženiku naknadu za korištenje javne površine tijekom blagdana Velike Gospe, jer takva obveza nije bila predviđena ugovorom. Zato je tuženikov prigovor radi prebijanja tražbine u visini dosuđene tužiteljeve tražbine ocijenjen neosnovanim.

 

O zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka, prvostupanjski sud je odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a.

 

Tužitelj je podnio žalbu protiv odluka iz točaka 2. i 4. izreke pobijane presude zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima, s prijedlogom da je drugostupanjski sud preinači ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tužitelj je u žalbi ukazao na to da nije bilo mjesta djelomičnom ukidanju platnog naloga. Po njemu, prvostupanjski sud je iz izvedenih dokaza izveo pogrešne zaključke. Tužitelj je istaknuo da među strankama nije bilo sporno da je tuženik koristio njegove ugostiteljske usluge te da ih se obvezao platiti. On smatra da je tuženik utuženu tražbinu priznao u izjavi o prijeboju od 28. listopada 2009. Tužitelj se protivio i odluci o troškovima.

 

Tužiteljeva žalba nije osnovana.

 

Nakon što je pobijana presuda u pobijanim dijelovima ispitana na temelju odredbi čl. 365. st. 2. i čl. 467. st. 1. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz odredbi čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ona pravilna i zakonita.

 

U ovoj pravnoj stvari riječ je o sporu male vrijednosti (čl. 502. st. 1. ZPP-a). Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitnih povreda odredbi parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP-a). Ovu presudu nije moguće pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Zato se ovaj sud nije upuštao u ocjenu žalbenih navoda takve naravi.

 

Svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika (čl. 219. ZPP-a).

 

Ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a).

 

Dokazivanje se smatra uspjelim ako sud stekne uvjerenje da je tvrdnja o sadržaju određene činjenice istinita, tj. da se podudara sa stvarnošću. Dokaz nije uspio ako sud ne stekne takvo uvjerenje ili ako stekne uvjerenje o suprotnome – da je stvarnost drukčija nego što je tvrdnja o njoj.

 

U ovom slučaju, cijeneći utvrđene činjenice i izvedene dokaze, ovaj sud u potpunosti dijeli ocjenu prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva radi isplate iznosa od 14.556,00 kn s kamatama.

 

Tužitelj je u žalbi iznio svoje viđenje sadržaja tuženikovih prigovornih tvrdnji, kao i rezultata izvedenih dokaza, odnosno njihove dokazne snage, očito uslijed nezadovoljstva zaključcima prvostupanjskog suda. No, prvostupanjski sud je valjano ispitao osnovanost svih tuženikovih prigovora i svoj je zaključak potkrijepio valjanim razlozima.

 

Tužitelj je zanemario da je tuženik, osim isticanja prigovora radi prebijanja kao procesnog prigovora, osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik je time teret dokazivanja odlučnih činjenica vezanih uz osnovanost tužbenog zahtjeva prebacio na tužitelja.

 

Tužitelj je radi dokazivanja osnovanosti svoje tražbine (zahtjev za isplatu dijela računa broj 09/115 te računa broj 09/116 i broj 10/165) dostavio račune koji su predmet tužbe (računi, list 19.-21. spisa). Kao dodatni dokaz osnovanosti (dijela) tražbine po računu broj 09/115, tužitelj je dostavio i tuženikovu izjavu o prijeboju od 23. rujna 2019. (list 22. spisa).

 

Međutim, iz sadržaja računa broj 09/116 i broj 10/65 ne može se zaključiti o postojanju tužiteljeve tražbine po tim računima. Računi su tek jednostrane isprave kojima se dužnika poziva na plaćanje, dok njima ne nastaje obveza.

 

Niti iz sadržaja tuženikove izjave o prijeboju od 23. rujna 2010. koji je ovjeren tuženikovim potpisom i pečatom, ne može se zaključiti o postojanju tužiteljeve tražbine po računu broj 09/115, u iznosu od 4.094,00 kn, već samo u iznosu od 1.394,00 kn. Taj iznos od 1.394,00 kn tužitelju je pravomoćno dosuđen. Naime, sadržaj tuženikove izjave o prijeboju od 23. rujna 2010. jasno upućuje na to da je tužiteljeva tražbina po računu broj 09/115 prestala prijebojem s tuženikovom tražbinom za iznos od 8.000,00 kn. Oduzimanjem tužiteljeve tražbine po računu broj 09/115, a koja je prestala prijebojem (iznos od 8.000,00 kn) od ukupnog iznosa tražbine na kojeg je izdan taj račun (iznos od 9.394,00 kn), dolazi se do razlike u iznosu od 1.394,00 kn, a ne do razlike u iznosu od 4.094,00 kn, koliko je tužitelj tražio po tom računu.

 

Kod takvog stanja stvari i ovaj sud nalazi da tužitelj nije dokazao osnovanost dijela svoje tražbine po računu broj 09/116, kao i po računima broj 09/116 i broj 10/165, u ukupnom iznosu od 14.556,00 kn.

 

Tužitelj tijekom postupka uopće nije osporavao da je svojim potpisom i pečatom ovjerio tuženikovu izjavu o prijeboju od 23. rujna 2019. Tužitelj se tijekom postupka nije pozivao niti na sadržaj tuženikove izjave o prijeboju od 28. listopada 2009. Ta izjava o prijeboju se nije nalazila u spisu, već ju je tužitelj dostavio, po prvi put, tek uz svoju žalbu. Zato sadržaj žalbe, u tom pogledu predstavlja iznošenje novih okolnosti i dokaza koje je tuženik imao prilike, ali i obvezu, iznijeti i predložiti do zaključenja glavne rasprave (čl. 352. ZPP-a).

 

Pravilnost odluke o troškovima postupka tužitelj nije osnovano doveo u pitanje.

 

Prvostupanjski sud je taj dio odluke detaljno obrazložio (čl. 154. st. 2. ZPP-a).

 

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 12. studenoga 2020.

 

Sudac

Nikolina Mišković