Broj: Kž 92/2016

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. B. zbog kaznenog djela iz članka 153. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 26. studenog 2015. broj K-11/2015-7, u sjednici održanoj 2. svibnja 2018.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba optuženog D. B. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom optuženi D. B. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela silovanja u pokušaju iz članka 153. stavka 1. u vezi s člankom 152. stavkom 1. i člankom 34. KZ/11. pa je, na temelju članka 153. stavka 1. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine.

Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje: ZKP/08.) optuženom D. B. naloženo je platiti paušalnu svotu troška kaznenog postupka u iznosu 500,00 kuna, u roku od 15 dana, dok je odlučeno da troškovi branitelja po službenoj dužnosti padaju na teret proračunskih sredstava.

Na temelju članka 158. stavka 2. ZKP/08. oštećena V. B. upućena je da imovinskopravni zahtjev može ostvarivati u parnici.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženi D. B. po branitelju, odvjetniku Ž. M., zbog odluke o kazni, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske „da preinači presudu Županijskog suda u Slavonskom Brodu (…) na način da optuženiku (…) izrekne blažu kaznu, podredno da ukine pobijanu presudu (…) i uputi predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku“.

Državni odvjetnik podnio je odgovor na žalbu optuženika u kojem je predložio njeno odbijanje.

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08.-17.) koji se sada primjenjuje, bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Pobijajući odluku o kazni, optuženi D. B. tvrdi da olakotne okolnosti koje je prvostupanjski sud utvrdio „predstavljaju naročito izražene olakotne okolnosti“ koje „uvelike odnose prevagu nad otegotnim okolnostima“, zbog čega smatra da je „bilo mjesta za primjenu instituta ublažavanja kazne, zakonskoga ili sudskoga (…) te primjenu uvjetne osude s minimalnim vremenom provjeravanja ili pak zamjene iste radom za opće dobro“, ističući i da „sam KZ propisuje da se pokušaj može blaže kazniti“.

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i na odgovarajući je način vrednovao sve okolnosti koje, u skladu s odredbama članka 47. KZ/11., utječu na vrstu i mjeru kazne, pri čemu je otegotnim cijenio pogibeljnost ovakvih kaznenih djela koja proizlazi iz njihove učestalosti, kao i razliku u godinama optuženika i oštećenice, odnosno njenu mladost, dok je olakotnima cijenio optuženikovo priznanje djela, i to kao posebnu izraženu olakotnu okolnost, zatim njegovo korektno držanje pred sudom, osobne i imovinske optuženika, njegovu dosadašnju neosuđivanost te izraženo kajanje, žaljenje i osobnu ispriku oštećenici. Sve te olakotne okolnosti, pa niti činjenica da optuženi D. B. predmetno kazneno djelo nije dovršio već je ono ostalo u pokušaju, ne opravdavaju primjenu instituta ublažavanja kazne iz članka 48. KZ/11. već izricanje kazne optuženom D. B. na donjoj granici kazne propisane za kazneno djelo iz članka 153. stavka 1. KZ/11., jer još blaža kazna ne bi postigla svrhu kažnjavanja propisanu odredbom članka 41. KZ/11.

Stoga se, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao drugostupanjskog suda, upravo kazna zatvora u trajanju jedne godine ukazuje primjerenom kako počinjenom djelu, tako i ličnosti ovog počinitelja te stupnju njegove krivnje, pogodnom da ostvari i svrhu kažnjavanja iz članka 41. KZ/11 – izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo.

Zbog iznesenog je, budući da ne postoje razlozi zbog kojih optuženi D. B. pobija prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene niti povrede zakona iz članka 476. stavka 1. ZKP/08.-17. na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08.-17. žalba optuženog D. B. odbijena kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda, kako je i odlučeno u izreci ove presude.

Zagreb, 2. svibnja 2018.