1                 Poslovni broj: 3 UsI-1177/2020-16

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 3 UsI-1177/2020-16

                                                                                   

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji toga Suda Jasenki Beker, uz sudjelovanje zapisničarke Sabine Branković, u upravnom sporu tužitelja I. O. iz Ž., kojeg zastupa opunomoćenik M. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske, Trg Nevenke Topalušić 1, Zagreb (ranije Ministarstvo branitelja Republike Hrvatske), kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u O., Građansko-upravni odjel, radi statusa ratnog vojnog invalida, 12. studenoga 2020.

 

p r e s u d i o  j e

 

I.              Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja radi oglašavanja ništavim rješenja Ministarstva branitelja Republike Hrvatske KLASA: UP/II-562-02/13-0015/492, URBROJ: 522-04/1-2-13-2 od 5. rujna 2013.

II.              Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja radi poništavanja rješenja Ministarstva branitelja Republike Hrvatske KLASA: UP/II-562-02/13-0015/492, URBROJ: 522-04/1-2-13-2 od 5. rujna 2013.

III.              Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da mu tuženik isplati iznos od 50.000,00 kuna na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti u roku od 8 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

 

 

Obrazloženje

 

              Osporavanim rješenjem Ministarstva branitelja Republike Hrvatske KLASA: UP/II-562-02/13-0015/492, URBROJ: 522-04/1-2-13-2 od 5. rujna 2013. oglašeno je ništavim rješenje Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Uprave za obranu Z., Ureda za obranu Centar, KLASA: UP/I-562-02/97-26/206, URBROJ: 512-62-97-2 od 22. travnja 1997. i suglasnost Ministarstva obrane Republike Hrvatske KLASA: 562-02/97-01/6549, URBROJ: 512-21-05-97-2 od 5. lipnja 1997.

Navedenim rješenjem od 22. travnja 1997. tužitelj je priznat ratnim vojnim invalidom II. grupe s 100% oštećenja organizma za stalno, s osnova ranjavanja zadobivenog dana 3. prosinca 1992. na „južnom bojištu“, sa pravom na osobnu invalidninu, posebni dodatak, dodatak za njegu i pomoć II. stupnja počevši od 1. siječnja 1993. pa nadalje, a na temelju nalaza i mišljenja Prvostupanjske liječničke komisije za pregled osoba obuhvaćenih Uredbom o zaštiti vojnih invalida rata za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili rata na području Hrvatske zajednice Herceg Bosna broj: 384/12/93 od 3. ožujka 1994. u Tolisi. U postupku revizije Ministarstvo obrane Republike Hrvatske dalo je suglasnost aktom KLASA: 562-02/97-01/6549, URBROJ: 512-21-05-97-2 od 5. lipnja 1997. Kao dokaz navedenom ranjavanju priložena je prijava stradavanja Specijalne postrojbe MORH-a, KLASA: 562-02/97-01/03, URBROJ: 512-21-03-97-103 od 26. veljače 1997.

              Tužitelj u tužbi osporava zakonitost predmetnog rješenja ističući da se isto temelji na odredbi članka 42. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“, broj: 140/12., dalje: ZID ZOPHBDR/12), a koji je na snazi od 17. prosinca 2012., te se ne može primjenjivati retroaktivno na pravomoćno završen postupak, obzirom da se primjenjuje materijalno pravo koje je na snazi u trenutku podnošenja zahtjeva, a sve s ciljem poštivanja vladavine prava i osiguravanja pravne sigurnosti. Također, navodi da se i sama formulacija navedenog članka odnosi na osobe kojima se priznaje, odnosno od kojih se izvodi status te se isto odnosi na postupke koji su u tijeku, a ne na one koji su pravomoćno okončani pa stoga zaključuje da tuženik nije imao zakonske mogućnosti poništiti rješenja iz 1997. godine. Dalje navodi da je tužitelju status HRVI-a utvrđen pravomoćnim, konačnim i izvršnim rješenjem te ne postoje osnove za pokretanje novog postupka jer se time grubo krši pravna sigurnost i vladavina prava sukladno odredbi članka 89. stavka 3. Ustava Republike Hrvatske.

Poziva se na praksu tadašnjeg Upravnog suda Republike Hrvatske izraženu u presudi poslovni broj: Us-11689/2005 od 14. studenoga 2005. prema kojoj pogrešna primjena zakona nije razlog da bi izvršenje takvog rješenja bilo protivno osnovnim načelima pravnog poretka jer se taj nedostatak mogao otkloniti u revizijskom postupku ili u postupku po pravu nadzora. Ističe da su prilikom donošenja rješenja prekršena osnovna načela upravnog postupka, i to načelo zakonitosti, načelo razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog interesa, načelo pomoći stranci, načelo utvrđivanja materijalne istine te načelo samostalnosti i slobodne ocjene dokaza. Osim toga, prekršena su i ustavna načela stečenih prava (pravne sigurnosti) i legitimnih očekivanja obzirom da je tuženik rješenja iz 1997. godine oglasio ništavim bez da je o tome obavijestio stranku i tražio njezino sudjelovanje u postupku.

Dalje navodi da je tužitelju spornim rješenjem iz 1997. godine priznat status hrvatskog ratnog vojnog invalida te je prvostupanjsko rješenje doneseno od strane ovlaštenog tijela u zakonitom postupku na temelju valjane dokumentacije koja je bila propisana tada važećim zakonima, a prvostupanjsko rješenje također je prošlo postupak revizije od nadležnog tijela u kojemu je potvrđen status tužitelja i pravo mu je dodijeljeno za stalno. Tužitelj dodaje da očitovanje Ministarstva obrane Republike Hrvatske od 9. travnja 2013. nije potvrda sukladno članku 60. i 159. Zakona o općem upravnom postupku, već je dopis temeljem kojeg se ne može ukinuti niti priznati pravo. Ističe da posjeduje čitav niz dokumenata kojima dokazuje svoju pripadnost Oružanim snagama Republike Hrvatske i sudjelovanje u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, kao i odlikovanja predsjednika Republike i spomenicu Domovinskog rata. Što se tiče uvida u Registar hrvatskih branitelja, smatra da je isto informacijskog karaktera te nije i ne može biti dokument temeljem kojeg bi se priznalo ili ukinulo pravo sukladno članku 109. i članku 123. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, dok eventualni propust u vođenju evidencije nadležnog tijela ne može ići na štetu stranke.

Nadalje, dodaje da je prijava stradavanja od 26. veljače 1997. jedan od temeljnih dokaza za ostvarivanje statusa HRVI-a, a koju tuženik nije osporio. Naime, tuženik navodi da potvrda nije izdana sukladno službenoj evidenciji Ministarstva obrane Republike Hrvatske i da nije potpisana od ovlaštene osobe, odnosno ne odgovara podacima sadržanim u službenoj evidenciji Ministarstva obrane Republike Hrvatske o priznatim statusima hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, međutim ničim ne dokazuje te tvrdnje, a potvrda o stradavanju od 26. veljače 1997. je pravovaljana.

Poziva se na odredbu članka 57. stavka 3. Ustava Republike Hrvatske prema kojoj posebnu skrb država posvećuje zaštiti hrvatskih branitelja, hrvatskih ratnih vojnih invalida, udovica, roditelja i djece poginulih hrvatskih branitelja, kao i na članak 1. Protokola 12. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u svezi diskriminacije. U tom smislu ističe da tuženik svojim postupanjem ugrožava osobni i obiteljski život tužitelja jer mu nastoji uskratiti osnovni i jedini izvor materijalnih prihoda, dok u nedostatku redovitih mjesečnih primanja nije u mogućnosti osigurati adekvatnu medicinsku njegu. Takvo postupanje kod tužitelja je izazvalo veliki osjećaj nelagode, osjećaja manje vrijednosti i nepoželjnosti u društvu te je time povrijeđeno pravo osobnosti tužitelja i njegovo dostojanstvo, pravo na jednakost, zaštitu osobnog i obiteljskog života te posebnu skrb kao invalidne osobe pa su stoga ispunjeni uvjeti iz članka 1100. Zakona o obveznim odnosima za naknadu štete.

Slijedom navedenog, predlaže Sudu oglasiti ništavim rješenje tuženika od 5. rujna 2013., odnosno alternativno poništiti navedeno rješenje i ostaviti na snazi rješenje od 22. travnja 1997. (i suglasnost od 5. lipnja 1997.), naložiti tuženiku da tužitelju omogući ostvarivanje svih prava koja mu pripadaju u odnosu na status HRVI-a priznat spornim rješenjem i suglasnošću te naložiti tuženiku platiti tužitelju 50.000,00 kn na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti u roku od 8 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da je osporavano rješenje doneseno u postupku primjene odredbe članka 42. stavka 2. ZID ZOPHBDR/12 koji je na snagu stupio 17. prosinca 2012. Navodi da je iz očitovanja Ministarstva obrane Republike Hrvatske od 9. travnja 2013. (kao i uvida u Registar hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata) nesporno utvrđeno da tužitelj nije sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske sukladno članku 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“, broj: 174/04., 92/05., 2/07., 107/07., 65/09., 137/09., 146/10., 55/11.), odnosno nije sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske sukladno članku 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (“Narodne novine“ broj: 108/96. i 23/01.). Ističe da je činjenica sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske i stradavanja u ovoj upravnoj stvari utvrđena putem pisanih dokaza, pribavljenih od ovlaštenog tijela Ministarstva obrane Republike Hrvatske, a koje tijelo sukladno zakonu vodi službenu evidenciju o priznatim statusima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata. Vezano za tužbene navode glede ranije izdane potvrde o stradavanju, tuženik navodi da potvrda (uvjerenje) koja je izdana na temelju članka 171. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 103/96.) nije upravni akt i nema značenje ni sadržaj rješenja kojim bi mogla steći svojstvo konačnosti, odnosno pravomoćnosti u smislu članka 11.a, odnosno članka 12. toga Zakona, dok je prema članku 164. stavku 3. toga Zakona dopušteno dokazivati da su u ispravi iz članka 164. stavka 1. Zakona, činjenice neistinito utvrđene ili je sama isprava neispravno sastavljena. Slijedom navedenog, na takvo utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo, odnosno odredba članka 42. stavka 1. ZID ZOPHBDR/12 pa tuženik predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Tužitelj u podnesku od 8. studenoga 2013. suštinski ponavlja navode tužbe.

Budući da u ovom upravnom sporu Sud rješava na temelju pravomoćne presude donesene u oglednom sporu, Sud je na temelju ovlaštenja iz odredbe članka 36. točke 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – Odluka Ustavnog suda RH i 29/17., nastavno: ZUS) upravni spor riješio bez rasprave.

U provedenom dokaznom postupku Sud je izvršio uvid u predmetni spis, spis tuženika i isprave koje su priložene u taj spis te je na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sukladno odredbi članka 33. i članka 55. stavak 3. ZUS-a, utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

Rješenjem ovoga Suda od 26. rujna 2018., temeljem odredbe članka 48. stavak 1. ZUS-a, riješeno je da će se predmet ovoga Suda poslovni broj: UsI-1065/18 riješiti u oglednom sporu s obzirom da je pred ovim Sudom među istim strankama pokrenuto više od deset sporova iste činjenične i pravne prirode.

Nadalje, rješenjem ovoga Suda poslovni broj: 3 UsI-1067/18-13 od 27. rujna 2018. prekinut je spor koji se pred ovim Sudom vodio pod tim poslovnim brojem, zbog oglednog spora koji se pred ovim Sudom vodio pod poslovnim brojem: UsI-1065/18, te je ujedno riješeno da će se upravni spor nastaviti kada se pravomoćno okonča citirani ogledni spor.

U predmetu koji se pred ovim Sudom vodio pod poslovnim brojem: UsI-1065/18 donesena je presuda kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja radi oglašavanja ništavim rješenja Ministarstva branitelja Republike Hrvatske KLASA: UP/II-562-02/13-0015/2, URBROJ: 522-04/1-2-13-2 od 30. srpnja 2013. (točka I. izreke), poništeno je rješenje Ministarstva branitelja Republike Hrvatske KLASA: UP/II-562-02/13-0015/2, URBROJ: 522-04/1-2-13-2 od 30. srpnja 2013. (točka II. izreke), odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da mu tuženik isplati iznos od 50.000,00 kuna na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti u roku od 8 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe (točka III. izreke) te je odlučeno da svaka stranka podmiruje svoje troškove (točka IV. izreke).

              Međutim, presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-878/19-4 od 19. svibnja 2020. odbijena je žalba tužitelja i potvrđena točka I. izreke presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 3 UsI-1065/18-23 od 12. prosinca 2018., dok su  poništene točke  II., III., i IV. izreke presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 3 UsI-1065/18-23 od 12. prosinca 2018., odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva branitelja Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-562-02/13-0015/2, URBROJ: 522-04/1-2-13-2 od 30. srpnja 2013. te su odbijeni zahtjevi tužitelja za naknadu štete i troška upravnog spora.

Dakle, ogledni spor koji se pred ovim Sudom vodio pod poslovnim brojem: UsI-1065/18 dovršen je pravomoćnom presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-878/19-4 od 19. svibnja 2020.

Kako su se ispunile pretpostavke za nastavak ovog spora,  rješenjem poslovnog broja 3 UsI-1067/2018-15 od 9. studenoga 2020. spor je nastavljen pod gornjim poslovnim brojem.

Prije svega, ovaj Sud ističe da je Ustavni sud Republike Hrvatske, rješenjem poslovni broj: U-I-4703/2013 i dr. od 19. lipnja 2018. obustavio postupak povodom zahtjeva za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 42. stavka 1. ZID ZOPHBDR/12, te je odbacio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 42. ZID ZOPHBDR-a/12. Ustavni sud se nije upuštao u ocjenu ustavnosti članka 42. ZID ZOPHBDR-a/12 s obzirom da su prestale postojati pretpostavke za vođenje postupka, odnosno odlučivanje o biti stvari jer je stupanjem na snagu Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji („Narodne novine“, broj: 121/17., dalje: ZOHBDR) 14. prosinca 2017. prestao važiti osporeni članak ZID ZOPHBDR-a/12.

Dakle, u vrijeme donošenja osporenog rješenja odredba članka 42. ZID ZOPHBDR-a/12 je na snazi, dok  Odlukom Ustavnog suda nije ocijenjeno da je ta odredba u nesuglasju s Ustavom RH.

Odredbom članka 42. stavkom 1. ZID ZOPHBDR-a/12 propisano je da je ništavo rješenje o statusu ratnog vojnog invalida, odnosno HRVI iz Domovinskog rata  kao i statusu člana obitelji poginulog ili umrlog hrvatskog branitelja, te o pravu na osobnu i obiteljsku invalidninu i druge novčane naknade po osnovi oštećenja organizma, odnosno rečenih statusa ako sadržava sljedeću nepravilnost:

-osoba kojoj se priznaje ili od koje se izvodi status i pripadajuća prava temeljem rješenja iz ovoga članka, nije sudjelovala u obrani suvereniteta Republike Hrvatske sukladno članku 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine", br. 174/04., 92/05., 2/07., 107/07., 65/09., 137/09., 146/10. i 55/11.) odnosno nije sudjelovala u obrani suvereniteta Republike Hrvatske sukladno članku 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine", br. 108/96. i 23/01.).

Prema stavku 2. citiranog članka Zakona o oglašavanju ništavim pojedinačnih rješenja iz stavka 1. ovoga članka, Ministarstvo će donijeti rješenja u roku od jedne godine od dana stupanja na snagu ovoga Zakona.

Odredbom članka 128. stavkom 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09., dalje: ZUP) propisano je da će se rješenje oglasiti ništavim: 1. ako je doneseno u stvari iz sudske nadležnosti, 2. ako je doneseno u stvari o kojoj se ne može rješavati u upravnom postupku, 3. ako njegovo izvršenje nije pravno ili stvarno moguće, 4. ako se njegovim izvršenjem čini kazneno djelo, 5.ako je doneseno bez prethodnog zahtjeva stranke, a ne koje stranka naknadno izričito ili prešutno nije pristala, 6.ako sadržava nepravilnost koja je po izričitoj zakonskoj odredbi razlog za ništavost rješenja.

  Osporavano rješenje tuženika doneseno je pozivom na citiranu odredbu članka 42. ZID ZOPHBDR/12 i članka 128. stavak 1. točki 6. ZUP-a. Tuženik je utvrdio da je tužitelj prema rješenju od 22. travnja 1997. ostvario status ratnog vojnog invalida sukladno članku 72. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata ("Narodne novine" 53/92.), premda nije sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, te da pripadnici postrojbi Hrvatskog vijeća obrane nisu mogli ostvariti prava po Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“, broj: 108/96.) koji je tada bio na snazi budući da je tim, a i svim kasnijim zakonima definirano da je hrvatski branitelj iz Domovinskog rata dragovoljac i pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske (Hrvatske vojske i Ministarstva unutarnjih poslova) koji je organizirano sudjelovao u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske, te da se status hrvatskog branitelja dokazuje potvrdom Ministarstva obrane, odnosno Ministarstva unutarnjih poslova. Također, prema članku 2. toga Zakona, HRVI iz Domovinskog rata je hrvatski branitelj kojemu je organizam oštećen za najmanje 20% zbog rane ili ozljede koju je zadobio u obrani suvereniteta Republike Hrvatske ili kao zatočenik u neprijateljskom logoru.

Prilikom tog utvrđenja tuženik se poziva na očitovanje Ministarstva obrane Republike Hrvatske KLASA: 561-01/13-01/16004, URBROJ: 512M2-010301-13-2 od 9. travnja 2013., kao i na Registar hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata prema kojem tužitelj nije sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske. Ističe da je tužitelj bio pripadnik Hrvatskog vijeća obrane, te da prijava o stradavanju od 26. veljače 1997. izdana od Specijalne postrojbe i ovjerena pečatom MORH-a te potpisana po generalu bojniku Lj. Ć. nije potpisana od ovlaštene osobe i nije izdana u skladu sa podacima sadržanim u službenoj evidenciji.

Prvenstveno valja napomenuti da Sud u konkretnom slučaju Sud ne nalazi niti jedan od uvjeta propisanih člankom 128. ZUP-a koje bi osporavano rješenje činilo ništavim, budući da je isto doneseno na temelju pravne norme sadržane u posebnom zakonu koja propisuje slučajeve u kojem se, između ostalih, rješenje o statusu RVI-a oglašava ništavim.

Nadalje, tuženik je primjenjujući specijalnu odredbu članka 42. ZID ZOPHBDR/12 pravilno utvrdio da postoji nepravilnost koja je razlog za ništavost citiranog rješenja od 22. travnja 1997. (i suglasnosti od 5. lipnja 1997.), a to je nesudjelovanje u obrani suvereniteta Republike Hrvatske u smislu članka 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji.

Ovaj Sud je pri tome imao u vidu da je temeljni cilj i svrha članka 42. ZID ZOPHBDR-a/12 bila provođenje postupka primjenom izvanrednog pravnog sredstva radi provjere jesu li statusi i prava stečena prema ranijem Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji stečeni na zakonit način, odnosno jesu li prava stečena sukladno propisima koji su bili na snazi u vrijeme kada su korisnicima ta prava priznata. Tim je posebnim zakonskim ovlaštenjem omogućeno tuženiku intervenirati u ranije stečena prava i to u zakonskom roku od godine dana od dana stupanja na snagu članka 42. ZID ZOPHBDR-a/12, što proizlazi iz stavka 2. tog članka. Sporna odredba, kao specijalni propis ima svoju legitimnu zakonsku i ustavnu svrhu (zaštita javnog interesa) koja je usmjerena na otklanjanje eventualnih nepravilnosti i zlouporaba, odnosno utvrđivanje nepripadnog ostvarivanja prava na temelju nezakonito stečenih statusa provjerom svih okolnosti na temelju kojih su ona ostvarena, čime se štiti objektivni pravni poredak. Time se javnopravnom tijelu omogućuje da po službenoj dužnosti na temelju posebnog zakona zadire u upravne akte na temelju kojih su stečeni, između ostalih statusi RVI-a i HRVI-a. Pritom je važno naglasiti da je radi zaštite javnog interesa nužno onemogućiti korištenje prava na temelju statusa koja su stečena suprotno zakonskim propisima RH, na temelju isprava koje nisu izdane u skladu sa službenim evidencijama.

Uz navedeno, valja istaći da je prema zaključku sjednice svih sudaca Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 13. listopada 2014. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem je u predmetima u kojima je mjerodavan Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji („Narodne novine“, broj: 174/04., 92/05., 2/07., 107/07., 65/09., 137/09. i 146/10. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske) odstupa od dosadašnje prakse prema kojoj se potvrde o statusu hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata imaju smatrati važećim sve dok se ne stave izvan snage u zakonom propisanom postupku.

Kako je člankom 42. ZID ZOPHBDR-a/12 kao posebnim zakonom činjenica da osoba nije sudjelovala u obrani suvereniteta Republike Hrvatske sukladno članku 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji izričito propisana kao nepravilnost koja predstavlja razlog ništavosti rješenja o predmetnom statusu RVI-a, a koja odredba je u vrijeme važenja imala svoj legitiman cilj i svrhu,  prema ocjeni ovoga Suda osporavanim rješenjem donesenim na temelju članka 128. stavka 1. točke 6. ZUP-a u svezi navedenog članka 42. ZID ZOPHBDR-a/12 nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

Navedena stajališta izražena su i u pravomoćnoj presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-878/19-4 od 19. svibnja 2020. koja predstavlja ogledni spor.

Zbog navedenih razloga, Sud je stajališta kako osporavanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, a tužbeni prigovori nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu, pa je valjalo na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži oglašavanje ništavim predmetnog rješenja (točka I. izreke), kao i tužbeni zahtjev kojim traži poništavanje osporavanog rješenja (točka II. izreke). Osim toga, budući da je tužbeni zahtjev za poništenje osporenog rješenja odbijen, odnosno rješenje je ocjenjeno zakonitim, a odluka o sporednim zahtjevima slijedi ocjenu zakonitosti osporavanog rješenja, odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu štete na temelju odredbe članka 59. stavka 1. ZUS-a (točka III. izreke).

Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci presude.

 

U Osijeku 12. studenoga 2020.

 

                                                                                                                                                          Sutkinja                                                                                                                                                                    Jasenka Beker v.r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).