Pristupanje sadržaju
- 1 - I Kž 380/2017-6
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. M., zbog kaznenog djela iz čl. 271. st. 2. u vezi čl. 263. st. 2. i 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 50/00 i 129/00 – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 22. ožujka 2017. broj K-52/2014, u sjednici održanoj 12. studenog 2020., u prisutnosti u javnom dijelu branitelja optuženika, odvjetnika V. M.,
p r e s u d i o j e:
Žalba državnog odvjetnika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
Obrazloženje
Pobijanom presudom, temeljem čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08), oslobođen je optužbe opt. I. M. da bi počinio kazneno djelo iz čl. 271. st. 2. u vezi čl. 263. st. 2. i 3. KZ/97 (u uvodu omaškom navedeno KZ/11), činjenično i pravno opisano u izreci te presude.
Temeljem čl. 158. st. 3. ZKP/08, oštećenici su upućeni da svoje imovinskopravne zahtjeve ostvaruju u parnici.
Temeljem čl. 149. st. 1. ZKP/08, troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP/08 te nužni izdaci okrivljenika i nužni izdaci i nagrade njegovih branitelja, pali su na teret proračuna.
Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Odgovor na žalbu je podnio optuženik po svom branitelju V. M., odvjetniku iz S., u kojem opširno pobija žalbene navode ističući njihovu neosnovanost te predlaže da se ista odbije. Ujedno je zatražena obavijest o sjednici žalbenog vijeća.
Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08-I), dostavljen na uvid Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
Sjednici ovog drugostupanjskog vijeća nazočio je branitelj optuženika, odvjetnik V. M., koji je izložio navode odgovora na žalbu. Uredno obaviješteni optuženik, kao i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, nisu pristupili pa je sjednica održana u njihovoj nenazočnosti, sukladno čl. 475. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje u tekstu: ZKP/08-II).
Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.
Uvodno treba reći da je ranija osuđujuća presuda protiv optuženika ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-660/12 od 11. travnja 2013., i to prihvaćanjem žalbe optuženika zbog ostvarenih apsolutno bitnih povreda odredaba kaznenog postupka te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred izmijenjeno sudsko vijeće.
U ponovljenom postupku prvostupanjski je sud otklonio ranije uočene nedostatke te je odgovorio na ključna pitanja na koja mu je ukazano ukidnim rješenjem ovog žalbenog suda, kao i proveo dopunu vještačenja po stalnom sudskom vještaku nautičke struke, pa je osnovano zaključio da nema dokaza o učinu terećenog kaznenog djela.
Suprotno tvrdnji žalbe, nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 time što bi obrazloženje prvostupanjske presude bilo manjkavo, nerazumljivo i samo sebi proturječno. Upravo suprotno, obrazloženje pobijane presude u svemu je jasno, sveobuhvatno i razumljivo te sadrži valjanu argumentaciju temeljem koje se pravilnost odluke prvostupanjskog suda može s uspjehom ispitati. Uopće nema dvojbe da je optuženik oslobođen od optužbe jer tijekom postupka nije dokazano njegovo svojstvo odgovorne osobe za provođenje tehničkih pravila i zaštitnih mjera tijekom plovidbe broda. To je prvostupanjski sud u svom obrazloženju opetovano istaknuo, a okolnost da obrazloženje presude sadrži i osvrt na druge činjenične tvrdnje iz optužnice, samo pokazuje da, sve kada bi odgovornost optuženika i bila dokazana, postoje druge sporne okolnosti koje državni odvjetnik u postupku nije dokazao.
Također, netočno se žalbom tvrdi da u obrazloženju pobijane presude izostaje ocjena i analiza rezultata provedenih dokaza i to poglavito vještačenja po stalnom sudskom vještaku nautičke struke Ž. B. Nalaz i mišljenje tog vještaka ionako nije bio odlučan za dokazivanje svojstva optuženika kao odgovorne osobe, a pri utvrđivanju drugih činjenica prvostupanjski sud pravilno uočava da je sam vještak na raspravi ponovio da se, zbog potonuća broda i proturječnosti podataka koji se navode u dokumentaciji vezano za količinu ukrcanog tereta, njegovi zaključci o stabilitetu broda baziraju tek na pretpostavkama koje nije moguće sa sigurnošću provjeriti.
Također, nije ostvarena niti bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08 time što prvostupanjski sud tijekom rasprave nije odlučio o dokaznom prijedlogu optužbe niti je o tome u obrazloženju presude dao razloge. Doista, prvostupanjski je sud bio dužan navesti razloge zbog kojih nije izvršen uvid u spis Trgovačkog suda u Splitu broj P-90/2014 koji se vodio po tužbi B. z. Z. za naknadu štete protiv tuženika Hrvatskog registra brodova i Republike Hrvatske. Međutim, okolnosti na koje je optužba predlagala izvršiti uvid u navedeni spis nikako ne mogu biti od koristi za ovaj kazneni postupak. Činjenica da je u tom trgovačkom sporu "provedeno vještačenje nastanka havarije broda po drugom vještaku koji je u jednom dijelu različito od vještaka B. utvrdio razlog potonuća broda" nema relevantan značaj jer se nalaz i mišljenje drugog vještaka u paralelnom postupku ionako ne može koristiti ovdje kao dokaz. Eventualno, ta spoznaja mogla je biti relevantna za ocjenu treba li u kaznenom postupku nalaz i mišljenje vještaka Ž. B. dopuniti ili, pak, provesti novo vještačenje po drugom vještaku nautičke struke, međutim, takav prijedlog optužba na raspravi nije postavila. Zbog toga, neovisno o tome što je prvostupanjski sud propustio primijeniti odredbu čl. 421. st. 2. ZKP/08, ta povreda, u konkretnom slučaju, nije od utjecaja na presudu.
Pobijajući utvrđeno činjenično stanje, državni odvjetnik i dalje smatra da je optuženik, kao predstavnik brodara, pristajući da se brod prekrca i time ugrozi njegov stabilitet te znajući da vremenska prognoza nije bila dobra, trebao spriječiti isplovljavanje broda iz Gradske luke S. Umjesto da to učini, tvrdi se da je optuženik "zasigurno" naložio kapetanu broda plovidbu izvan dopuštenih granica za brod s upisanim ograničenjem "4-obalna plovidba". Tvrdi se da je brodar glavni subjekt i organizator plovidbenog pothvata koji postavlja i razrješuje kapetana broda, a ovaj postaje "njegova produžena ruka", zbog čega je optuženik suodgovoran i za sigurnost plovidbe. Budući da kapetan broda samo postupa po nalogu brodara, kojem je bilo u očitom interesu pravovremeno isporučiti teret talijanskom naručitelju, to je optuženik odgovoran za propuštanje dužne pažnje u smislu čl. 479. PZ-a i kao takav ima svojstvo odgovorne osobe. U tom kontekstu osporava se zaključak o tome da bi državni odvjetnik, u ponovljenom suđenju, izmjenom optuženice povrijedio načelo zabrane reformatio in peius. Što se tiče činjeničnih pitanja vezano za količinu ukrcanog kamena, njegovog učvršćivanja na palubi te izbora pomorske rute koja za takvu vrstu broda nije bila dozvoljena, ukazuje se na podatke knjige Proračuna trima i stabiliteta iz veljače 1995. te rezultate analize Povjerenstva Hrvatskog registra brodova iz kojih proizlazi da teret nije smio bio teži od 132 tone s obaveznih 31 tonu balasta pa je ukrcajem kamenih blokova u težini od 165 tona značajno narušen stabilitet broda, posebno u nepovoljnim vremenskim prilikama, što je optuženiku bilo poznato. S obzirom da optuženik nije postupio kao uredni brodar niti je poduzeo sve da bi brod osposobio za sigurnu vožnju, to je oslobađajuća presuda rezultat pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Nasuprot tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je prvostupanjski sud, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je osnovano zaključio da nema dokaza o tome da bi optuženik počinio predmetno kazneno djelo, na način kako ga tereti optužnica.
U tragičnom slučaju havarije broda N., pri čemu su četiri osobe izgubile život, postavilo se ključno pitanje tko je odgovoran za sigurnost konkretnog plovidbenog pothvata prijevoza kamenih blokova iz luke S. u luku A., odnosno koja je dužnost i odgovornost predstavnika brodara, a koja kapetana broda vezano za težinu ukrcanog tereta i tome odgovarajuću količinu balastnih voda te način osiguranja ukrcanih kamenih blokova, što sve utječe na stabilitet broda, te izbor pomorske rute preko Jadrana u kontekstu svjedodžbe o sposobnosti broda za plovidbu s ograničenjem "4-obalna plovidba", a sve u uvjetima vremenske prognoze i s tim povezanog stanja mora.
U odgovoru na pitanje kaznenopravne odgovornosti optuženika, kao direktora B. z. Z. tj. predstavnika brodara, bilo je nužno utvrditi da li su i koji propisi, tehnička pravila i zaštitne mjere povrijeđeni, tko je bio odgovoran za njihovo provođenje te jesu li eventualni propusti u primjeni tih mjera neposredno uzročno povezani s posljedicom potonuća broda, a time i izazvane opasnosti za život ljudi i imovine. Dakle, ključno je pitanje opsega odgovornosti brodara za sigurnost konkretnog plovidbenog pothvata, a time i njegovo svojstvo odgovorne osobe za sigurnost ljudi i imovine.
Prvobitnom optužnicom državni odvjetnik je, s obzirom da se radi o kaznenom djelu s blanketnom dispozicijom, optuženiku stavio na teret da je svjesno postupio suprotno odredbama čl. 110. st. 1. i čl. 110. st. 1. toč. 4. Pomorskog zakonika („Narodne novine“ broj 17/94, 74/94 i 43/96 – u daljnjem tekstu: PZ), koje propisuju sposobnost broda za plovidbu u određenim granicama plovidbe te potrebu da se pri krcanju i osiguravanju tereta na brodu postupa u skladu s zakonom i tehničkim pravilima Hrvatskog registra brodova. Međutim, s obzirom da je u čl. 1029. toč. 1. i 4. PZ izričito propisana odgovornost zapovjednika broda za propuste iz čl. 110. PZ, već je u ukidnom rješenju ovog Vrhovnog suda ukazano da, prema takvom sadržaju činjeničnog opisa kaznenog djela iz optužnice, optuženik, kao predstavnik brodara, ne bi imao svojstvo neposrednog počinitelja kaznenog djela, već, eventualno, sudionika u svojstvu poticatelja, budući da je za propuste navedene u čl. 110. PZ-a zakonom propisana odgovornost zapovjednika broda.
U ponovljenom suđenju, državni odvjetnik je izmijenio činjenični opis kaznenog djela na način da je, između ostalog, uz već postojeće povrede odredaba PZ-a, optuženiku stavio na teret i postupanje suprotno čl. 82. st. 1. te čl. 479. st. 1. PZ-a kojima se propisuje dužnost brodara da organizira i osigura nadzor obavljanja poslova koji se odnose na sigurnost plovidbe te njegovu dužnost da, do početka putovanja, uloži pažnju urednog brodara kako bi se brod osposobio za plovidbu.
Međutim, u obrazloženju svoje presude prvostupanjski sud pravilno uočava da je takvom izmjenom činjeničnog opisa optuženik u ponovljenom suđenju doveden u teži položaj jer mu se, sada, inkriminira i da je propustio osigurati redoviti nadzor obavljanja poslova vezanih za sigurnost plovidbe, što ranije nije proizlazilo, ne samo iz citiranih odredaba PZ-a, nego i iz ukupnosti činjeničnih navoda optužnice. Stoga se u tom dijelu ne radi tek o preciziranju navoda optužnice, kako tvrdi žalitelj, već o tome da se optuženik tereti za novu i veću kriminalnu količinu postupanja čime bi, de facto, u povodu pravnog lijeka izjavljenog samo u njegovu korist, bio doveden u teži položaj.
Isto se odnosi i na izmjenu činjeničnog opisa vezano za dopuštenu težinu ukrcanih kamenih blokova jer se, umjesto ranijeg navoda "do težine 178 tona, ali s punim balastnim tankovima", sada u optužnici navodi "teret s balastnim vodama ukupne težine 163 tona, ali s punim balastnim tankovima". Ova izmjena optužnice također je na štetu optuženika jer se teza o prekrcanosti broda, za koju bi optuženik bio odgovoran, sada temelji na drugačijim, za njega nepovoljnijim podacima, što nije dopušteno iz razloga koji su već navedeni u obrazloženju ranijeg ukidnog rješenja ovog suda (list 6, treći pasus).
Međutim, s obzirom da je optuženik u ponovljenom suđenju oslobođen od optužbe za kazneno djelo iz izmijenjene optužnice, a time presuda u cjelini nije izmijenjena na njegovu štetu, do povrede zakona iz čl. 13. ZKP/08 nije došlo, ali se prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude, s pravom, ograničio na (ne)dokazanost navoda prvobitne optužnice.
Državni odvjetnik u žalbi i dalje smatra dokazanim da je optuženik bio svjestan prekrcanosti broda, a time i nedostatne količine balastnih voda u dvodnu pramca, nepravilnog učvršćivanja kamenih blokova na palubi broda te izbora nedozvoljene rute koja, suprotno upisanom ograničenju, presijeca Jadransko more na udaljenosti većoj 20 NM od obale i otoka, kao i loše vremenske prognoze, ali je, usprkos toga, propustio spriječiti isplovljavanje broda iz Gradske luke S. čime je, kao odgovorna osoba, propuštanjem dužnih radnji, ostvario elemente bića predmetnog kaznenog djela nečinjenjem.
Već je u ranijoj ukidnoj odluci ovog suda skrenuta pažnja da je, prema odredbama čl. 110. u vezi čl. 1029. toč. 1. i 4., ali i čl. 163., čl. 164. i čl. 165. PZ-a, upravo zapovjednik broda odgovoran za sigurnost broda i plovidbe te sigurnost ukrcanog tereta i putnika. Slične obveze zapovjednika broda proizlaze i iz čl. 4. Pravilnika o obavljanju poslova i održavanju straže članova posade na pomorskim brodovima trgovačke mornarice RH/NN 91/98. Tako propisana odgovornost zapovjednika broda logična je s obzirom da se brod, kao prijevozno sredstvo, može zateći na bilo kojoj nautičkoj poziciji u svijetu, a fizička distanca objektivno onemogućava brodara da vrši faktičnu kontrolu sigurnosti broda i plovidbe. Činjenica da se optuženik, kao predstavnik brodara, kritične prilike zatekao u luci S. prilikom isplovljavanja broda, još ne znači i da je zakonom propisana odgovornost zapovjednika broda transponirana ili podijeljena s brodarom.
S druge strane, nije sporno da je Hrvatski registar brodova 20. lipnja 2000. izdao svjedodžbu o sposobnosti broda za plovidbu te da je 15. rujna 2000. izvršen redoviti inspekcijski pregled broda, kada nisu utvrđeni bilo kakvi nedostaci glede potrebne opreme i sigurnosti broda. Nadalje, prema iskazima djelatnika Lučke kapetanije S., B. M. i D. V., brod N. inspekcijski je pregledan uoči isplovljavanja 4. siječnja 2001. u Gradskoj luci S. kada nisu uočeni nikakvi nedostaci, posebno ne prekrcanost broda jer je linija nadvođa bila dobro vidljiva. U tom kontekstu, međutim, relevantna je i odredba čl. 44. i čl. 45. Pravilnika o uvjetima i načinu održavanja reda u lukama i na ostalim dijelovima unutarnjih morskih voda i teritorijalnog mora Republike Hrvatske te granicama plovidbe brodova i brodica izvan luka („Narodne novine“ broj 91/94 i 161/98), koji u čl. 44. i čl. 45. Pravilnika propisuju da će kapetanija zabraniti isplovljavanje broda iz luke ako utvrdi prekrcanost broda ili da je teret smješten tako da ugrožava sigurnost broda, kao i onda ako, zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta, može biti ugrožena sigurnost broda, odnosno osoba i tereta na njima. Takva zabrana, međutim, u konkretnom slučaju nije izdana.
Iz navedenog proizlazi da je brod N. prethodno bio uredno pregledan, kako od inspektora Hrvatskog registra brodova, tako i od uposlenika Lučke kapetanije S. uoči samog plovidbenog pothvata, te je izdana valjana dokumentacija o dozvoli isplovljavanja pa se ne može tvrditi da bi brodar propustio organizirati inspekcijski nadzor obavljanja poslova koji se odnose na sigurnost plovidbe. Pri tome, nije nevažno ukazati i na odredbu čl. 192. PZ-a koja regulira ovlasti inspektora sigurnosti plovidbe kada se utvrdi prekrcanost broda teretom ili osobama koji je dužan zapovjedniku broda naložiti uklanjanje uočenih nedostataka, a ako zapovjednik broda ne izvrši dano naređenje, inspektor sigurnosti zabranit će brodu isplovljavanje. Navedeno se, također, u konkretnom slučaju nije dogodilo.
Sve nabrojano, ali i odredbe čl. 180., 185. i 186. PZ-a, na koje se poziva prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude, jasno pokazuju da inspekcijski nadzor nad sposobnošću broda za plovidbu zajedno s propisanom odgovornošću zapovjednika broda za pravilan ukrcaj i osiguranje tereta, kao i plovidbu broda u okvirima određenim granicama plovidbe, nije u nadležnosti predstavnika brodara zbog čega optuženik, s obzirom na sigurnost konkretnog plovidbenog pothvata, ne može imati svojstvo odgovorne osobe, kako pravilno zaključuje prvostupanjski sud.
Slijedom toga, dakle, odgovornost za primjenu tehničkih pravila i zaštitnih mjera u odnosu na konkretni plovidbeni pothvat leži na drugim osobama, a ne na optuženiku, kao predstavniku brodara, pa se ne može tvrditi da je postojala njegova pravna obveza spriječiti nastup zabranjene posljedice u smislu čl. 25. st. 2. KZ/97. Zbog toga, sve da je optuženik i bio svjestan nesposobnosti broda za sigurnu plovidbu, ne radi se o njegovoj kaznenopravnoj, već eventualno, moralnoj odgovornosti.
Budući da žalitelj navodima svoje žalbe nije s uspjehom doveo u sumnju zaključak prvostupanjskog suda o nedokazanosti svojstva optuženika kao odgovorne osobe, svi ostali prigovori činjenične naravi nisu od utjecaja na pravilno presuđenje. Time i pitanje utvrđivanja uzroka potonuća broda N., na koji se žalba referira, nije u domeni ovog kaznenog postupka, već drugih institucija i to, između ostalih, Povjerenstva Ministarstva prometa i veza koje je o tome sačinilo zaključak od 19. veljače 2001.
Nastavno tome, ocjena je Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, da je oslobađajuća presuda utemeljena na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju zbog čega je žalbu državnog odvjetnika kao neosnovanu trebalo odbiti.
Budući da ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08-II, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 482. ZKP/08-II, odlučiti kao u izreci ove presude.
Ranko Marijan, v.r.
