- 1 -              Kžm 4/2020-6

 

 

 

 

 

Broj: Kžm 4/2020-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. M. A., zbog kaznenog djela iz čl. 227. st. 1. i 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici od 27. studenog 2019. broj Kmp-3/2019, u sjednici održanoj 12. studenog 2020. u prisutnosti u javnom dijelu branitelja opt. M. A., odvjetnika D. R.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I.              Djelomično se prihvaća žalba opt. M. A., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se opt. M. A. zbog kaznenog djela iz čl. 227. st. 1. i 4. KZ/11. zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim na temelju čl. 227. st. 4. KZ/11. i uz primjenu čl. 48. st. 1. i čl. 49. st. 1. toč. 3. KZ/11. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine.

 

II.              U ostalom dijelu žalba opt. M. A. odbija se kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici, opt. M. A. proglašen je krivim zbog kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz čl. 227. st. 1. i 4. KZ/11., za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju tri godine.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi čl. 145. st. 2. toč. 1., 6. i 8. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.) optuženiku je naloženo nadoknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu od 7.182,50 kuna koji se odnose na troškove sudskomedicinskog vještačenja 3.765,00 kuna, prometnog vještačenja 3.417,50 kuna te paušala 1.500,00 kuna, dok će se o trošku opunomoćenika oštećenika odlučiti posebnim rješenjem.

 

Protiv te je presude žalbu podnio opt. M. A. po branitelju D. R., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o „kaznenoj sankciji“. Žalbom predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi od optužbe, odnosno, da se ta presuda ukine i „vrati prvostupanjskom sudu na ponovo odlučivanje“.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Postupajući u skladu s odredbom čl. 474. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19 - dalje: ZKP/08.) spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sukladno čl. 475. st. 2. i 4. ZKP/08. sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u odsutnosti uredno izvještenog državnog odvjetnika i optuženika, a u prisutnosti optuženikovog branitelja.

 

Žalba optuženika je djelomično osnovana.

 

Suprotno navodima žalbe kojima se upire na počinjenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08., a sadržajem ustvari izražava nezadovoljstvo ocjenom dokaza, pobijana presuda sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama poglavito u odnosu na identitet vozača te uzrok prometne nesreće, razlozi su jasni i nisu u proturječju međusobno niti sa izrekom.

 

Pored toga, ispitivanjem pobijane presude sukladno čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08. nije utvrđeno niti da su počinjene ostale povrede zakona na koje drugostupanjski pazi po službenoj dužnosti.

 

Optuženik u žalbi ističe žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, no ne navodi koje je to odlučne činjenice propušteno utvrditi u prvostupanjskom postupku. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, a protivno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je potom pravilno primijenio kazneni zakon.

 

Naime, optuženik žalbom pobija utvrđenja prvostupanjskog suda u odnosu na identitet vozača koji je nesreću skrivio i uzrok prometne nesreće.

 

Iako je u pravu žalitelj da niti jedan od ispitanih svjedoka nije bio očevidac same nesreće te da su policijski službenici koji su došli na mjesto nesreće u vozilu na mjestu suvozača zatekli optuženika, dok se na mjestu vozača nalazio pokojni oštećenik, pravilno je prvostupanjski sud, povezivanjem u cjelinu svih izvedenih dokaza, zaključio da je vozač u inkriminiranom događaju bio upravo opt. M. A.

 

U odnosu na navod žalitelja kako su svi ispitani svjedoci suglasni u tvrdnji da je na mjestu vozača bio oštećenik, valja reći da su svi na mjesto događaja došli nakon proteka određenog vremena od same prometne nesreće, te niti jedan od njih nije bio prisutan trenutku slijetanja automobila u odvodni kanal, kao niti neposredno nakon samog slijetanja. Ovo vrijedi i za svjedoka K. S. koji prvi nailazi do mjesta nesreće, ali svakako ne odmah nakon samog izlijetanja vozila kako se tvrdi u žalbi, već određeno vrijeme nakon toga. Naime, iz iskaza ovog svjedoka proizlazi da je on pratio vozilo Golf II u kojem su se nalazili optuženik i oštećenik, došavši do makadamske ceste izgubio ga je iz vida, a zatim je prošlo najmanje četiri minute kada je primijetio dim ili paru, te je izašao iz svog vozila i u odvodnom kanalu ugledao taj Golf u kojem su se nalazile dvije osobe na mjestu vozača i suvozača. Potom je otišao do svog službenog vozila i pozvao putem veze hitnu pomoć i vatrogasce. Prema tome, svjedok K. S. najmanje četiri minute (navodi da je mogla biti samo koja minuta više) uopće ne vidi vozilo Golf koje je slijedio, a kada primjećuje dim ili paru, izlazi iz svog vozila i dolazi do kanala, a zatim se vraća do svog vozila i obavlja razgovor putem veze, dakle, prolazi još neko vrijeme, pri čemu on u kanal nije ulazio niti je identificirao osobe koje su se nalazile u tom vozilu. Potom, prema iskazu svjedoka, prolaze još dvije minute nakon kojih dolaze policijske ophodnje koje su otišle do vozila u kanalu. Na temelju ovakvog iskaza svjedoka i njegovog određenja vremena koje je proteklo nakon što je vozilo Golf izgubio iz vida te radnji koje je obavljao nakon što je vozilo ponovno ugledao, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je u konkretnom slučaju bilo dovoljno vremena tijekom kojeg nitko nije promatrao predmetno vozilo, a u kojem se mogao izvršiti premještaj osoba s pozicija na kojima su se nalazile unutar vozila.

 

Iz iskaza policijskih službenika koji se citiraju u žalbi, doista proizlazi da se, u trenutku njihovog dolaska do vozila u kanalu, na mjestu suvozača nalazio optuženik, a na mjestu vozača oštećenik, a radi se o svjedocima koji su, u skladu s njihovim opisom posla, uočavali i bilježili zatečeno stanje nakon nesreće. Optuženik u žalbi pogrešno navodi kako su ti svjedoci iskazali da do njihovog dolaska optuženik nije izlazio iz vozila, a što je ujedno i nelogično budući da oni vozilo prije dolaska na mjesto događaja nisu niti mogli vidjeti. Od posebnog je značaja, međutim, iskaz medicinskog tehničara M. M. koji je na mjesto nesreće došao istovremeno s policijskom ophodnjom i ozlijeđenog oštećenika izvlačio iz vozila, a koji je već tada vidjevši ozljede sudionika nesreće, prema svom medicinskom iskustvu, posumnjao u to da je oštećenik bio vozač.

 

Nadalje, iz iskaza članova obitelji oštećenika, koje je prvostupanjski sud osnovano ocijenio kao vjerodostojne, proizlazi da je i medicinsko osoblje bolnice u kojoj se oštećenik liječio nakon nesreće izražavalo sumnju u to da je on bio vozač uz ocjenu da uslijed težine zadobivenih ozljeda nije bio u stanju razgovarati na mobitel, a kako su to oštećenoj obitelji tvrdili članovi optuženikove obitelji, koja tvrdnja nema potporu ni u provedenom telekomunikacijskom vještačenju.

 

Konačno, prema nalazu i mišljenju kombiniranog medicinskog i prometnog vještačenja, poglavito navoda vještaka dr. D. M., proizlazi da su ozljede koje je u prometnoj nesreći zadobio oštećenik (opsežne ozljede glave) tipične za ozljede koje u takvim nesrećama dobiva suvozač, dok su ozljede utvrđene kod optuženika bile manje opsežne (pretežno ozljede prsnog koša) i tipične su za vozača kod takvih prometnih nesreća. Iako je u pravu žalitelj da vještak dr. D. M. nije apsolutno isključio mogućnost da bi oštećenik bio vozač, isti je pojasnio da rezultati analize dinamike odvijanja prometne nesreće u vezi sa zadobivenim ozljedama ostaju dvojbeni onda kada ozljede nisu karakteristične, što kod konkretnog događaja nije slučaj pa je mogućnost obrnutih vozačkih uloga od onih u skladu sa zaključcima vještačenja, ocijenjena izvanredno malo vjerojatnom.

 

Žalitelj nadalje prigovora da vještak nije detaljno pojasnio na koji je način optuženik u konkretnoj situaciji premjestio oštećenika s mjesta suvozača na vozačko mjesto, tvrdeći da se radi o pukoj špekulaciji vještaka. Navedeni prigovor nije osnovan budući da je vještak dr. D. M. takvo postupanje optuženika ocijenio mogućim uzevši u obzir više parametara, kao što su stanje kabine vozila na temelju fotografija očevida, vrijeme koje je optuženik za tu radnju imao na raspolaganju, utvrđeno na temelju iskaza svjedoka – policijskih službenika i ozljeda koje je isti zadobio. U odnosu na tjelesnu konstituciju optuženika i oštećenika, vještak je naveo da je uzeo u obzir prosječnu građu i tjelesnu masu, a svakako je na raspravi imao i neposredan uvid u građu tijela optuženika, dok iz zapisnika o obdukciji (list 199 spisa) proizlazi da je ošt. R. P. bio visok 169 cm i slabije osteomuskularne građe. Kada se uzme u obzir sve navedeno te navod vještaka da je riječ o radnji za koju je jako bitna motivacija, a motivacija je kod optuženika koji je nastojao od sebe otkloniti kaznenu odgovornost nedvojbeno postojala, tada je i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno utvrđeno da je optuženik bio u stanju premjestiti oštećenika sa suvozačkog na vozačko mjesto u vozilu.

 

Prema svemu navedenom, zaključak prvostupanjskog suda o tome da je opt. M. A. bio vozač u inkriminiranom događaju temelji se čvrstom i zatvorenom krugu indicija, a svojim žalbenim navodima optuženik ga nije doveo u sumnju.

 

Nisu osnovani niti prigovori žalitelja kojima osporava utvrđeni uzrok prometne nesreće. Naime, nesporno je da u trenutku prometne nesreće opt. M. A. nije imao položen vozački ispit, prema podacima u spisu (list 536 spisa) u tom trenu nije imao položen niti teoretski dio osposobljavanja za vozača B kategorije vozila. Uzrok nesreće nije neprilagođena brzina nailasku na desni zavoj, već izostanak usmjeravanja vozila u desno radi ulaska u desni zavoj kako to jasno proizlazi iz nalaza i mišljenja prometnog vještaka S. H. Razlog takvoj vožnji vještak vidi u subjektivnom elementu koji tehničkim putem nije moguće utvrditi pa je pravilan zaključak suda prvog stupnja da upravo zbog nedostatka vozačkog iskustva optuženik nije prilagodio vožnju po makadamskom putu odnosno nije pratio cestu kretanjem desnom stranom kolnika povrijedivši time blanketne norme iz čl. 196. st. 1. i čl. 47. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, uslijed čega je došlo do slijetanja vozila u betonski kanal i ozljeđivanja oštećenika koji je od zadobivenih ozljeda preminuo.

 

Utvrđeno postupanje optuženika, suprotno navodima žalbe, ne može se okarakterizirati kao nehajno, s obzirom na njegovu svijest da nije osposobljen za sigurno upravljanje motornim vozilom, zbog čega je kod njega postojao pristanak na moguće posljedice koje bi kao neiskusan vozač mogao prouzročiti. Tako pravilno utvrđeno činjenično stanje odraženo i činjeničnim opisom u izreci pobijane presude ispravno je podvedeno pod kazneno djelo iz čl. 227. st. 1. i 4. KZ/11.

 

Stoga nije osnovana optuženikova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje i s tim u vezi povrede kaznenog zakona.

 

Međutim, osnovana je žalba opt. M. A. zbog odluke o kazni.

 

Prvostupanjski sud je pravilno otegotnim cijenio cjelokupno optuženikovo ponašanje povezano s učinom kaznenog djela, ali je, uvažavajući činjenicu da je u nesreći stradao optuženikov prijatelj, podcijenjen značaj okolnosti da je optuženik djelo počinio prije sedam godina tek prešavši prag punoljetnosti, da je prije ovog događaja bio urednog ponašanja, neosuđivan. Stoga navedene okolnosti, poglavito optuženikov status mlađeg punoljetnika opravdava primjenu instituta ublažavanja kazne (čl. 106. st. 1. Zakona o sudovima za mladež, „Narodne novine“ broj 84/11., 143/12., 148/13., 56/15. i 126/19.) i osudu na kaznu zatvora u trajanju dvije godine kojom će se ostvariti zakonom propisana svrha kažnjavanja.

 

Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08. presuđeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 12. studenog 2020.

 

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.